Valjalo bi da naredne jubileje nezavisnosti Crna Gora slavi kao članica EU. Barem toliko valjalo bi i da pogledamo istini u oči. Žive istine Mandića, Kneževića, Đukanovića i ostalih  neće nas odvesti u budućnost, gdje god da krenemo.  Samo istinsko, gorko,  suočavanje liječi. U protivnom, mrak će se vraćati u novim krugovima

Dobro je. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić doći će na „prijem kod Spajića“  povodom 20 godina nezavisnosti. Nije  baš njegova stvar, neće biti svečane sjednice tim povodom u Skupštini, ali će Mandić to da uradi zbog budućnosti ove zemlje. Koju će baš on uvesti u Evropu. Nakon što joj je komunistički režim oduzeo „evropsku budućnost“,  vojvoda sad „ima čast“ da ispravi istorijsku nepravdu. Stvarno nepravedno. Antifašizam je ono davno pobijedio fašiste,  pa sad Mandić, njegovi i SPC moraju četnike da  preoblikuju  u „antifašiste“.

,,Stranka na čijem sam čelu i ja lično, želi sve najbolje za ovu zemlju. I danas smo ujedinitelji – oni koji žele da Crna Gora bude dio veće zajednice i, kao stara evropska država, postane punopravna članica Evropske unije, na dobrobit Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i svih drugih naroda u ovoj zemlji”,  rekao je. Pažljivo će biti iščitavana ova izjava na raznim stranama i adresama.  NSD je nadaleko poznata  po radu za dobrobit svih  naroda u ovoj zemlji. Ujedinitelj Dario Vraneš, recimo, još nosi traume od maja 2006, pa  svako malo prijeti da ćemo dogodine u Prizren. Bio je naumio da na Dan nezavisnosti ujedini Pljevlja koncertom Baje Malog Knindže. Poznatog po repertoaru  u čast ratnih zločinaca, iz Drugog svjetskog rata i devedesetih. Dobro, da, Vraneš tvrdi da nije zvao Baju, i da ovome nije ni palo na um da dođe, ali gradonačelniku Pljevalja odavno više niko ne vjeruje na riječ.

Na kraju je razočarenje za Bajine fanove donijela Uprava policije zabranivši  koncert kojeg  nema.  Vučićevi informeri  su zbog Baje Crnu Goru  uredno  proglasili ,,ustaškom”.  Odluku da Baja ne pjeva u Pljevljima nazvali su brisanjem srpskog identiteta. Prevrću se srpski velikani.  A sve to posle Vučićevog tugom natopljenog  pisma građanima Crne Gore u kom je poručio da „smo mi više voleli vas, nego vi nas“.  Srušio se srpski svet, od nevolje ljute.

Mandićevi gestovi nisu po volji Vučiću. Osjeća vođa već neko vrijeme  da mu on curi između prstiju. Navikava se na novi pogled u ogledalo. Tamo vidi svoj a ne Vučićev lik. Sreća po srpskog predsjednika,  tu je ujedinitelj Milan Knežević. Od njegove ruke licencirani branitelj srpskog sveta u Crnoj Gori  imao je ideju za obilježavanje Dana nezavisnosti. Predložio je da se u Skupštini, ukoliko se organizuje svečana sjednica povodom Dana nezavisnoti, organizuje i svečana sjednica ,,za sve one koji su glasali za zajedničku državu, njih 185 hiljada”. Mandić je iskulirao svečane sjednice, pa je lider DNP  poručio svojima da ne brinu,  da istaknu trobojku 21.maja „i pokažu da su bili na pravoj strani istorije“.

Istorija će o Milanu i Vučiću imati šta da kaže. Do tada, lider DNP nastavlja da gostuje u Vučićevim medijima i otkriva žive istine:  „Aleksandar Vučić je u svom faktografskom istorijskom obraćanju saopštio ono što misli svaki Srbin u Crnoj Gori. A to je da je Srbija više voljela Crnu Goru, nego što je Crna Gora voljela Srbiju, to je živa istina”. Tako mi istine.

Još jedna ,,živa istina” zabilježena je u susret Danu nezavisnosti. Okončane su   Đukanovićeve tri epizode intervjua na E TV. Višedecenijski  premijer, po vlastitom priznanju,  nije imao nikakve  veze sa švercom cigara, korupcijom tokom privatizacije Telekoma, aferom S.Č. i tako redom.  Nekima je čudno takvo prkosno držanje pred istorijom. Previđaju sitnicu. Da je htio išta da „prizna“, Đukanović bi se pojavio u medijima koji mu bespogovorno ne drže stranu kao počasna straža.

Da Đukanović ne planira da govori o politici samo iz perspektive prošlosti, govori i njegovo pojavljivanje  na Svečanoj akademiji u Nikšiću povodom 20 godina  nezavisnosti, koju je priredio DPS. Nakon što se jedno vrijeme pretvarao da je samo ,,počasni predsjednik” partije kojom je gospodario, Đukanović sada koristi aktivnije jezičke izraze, tipa  ,,mi iz opozicionih redova”.

,,Bliži se dan kada će demokratske proevropske snage čiji je kredo antifašizam i izgradnja građanskog društva ponovo preuzeti odgovornost za uspješno vođenje Crne Gore”, kazao je.  Čini li se još nekome da je on to  mislio na DPS i sebe?.

Valjalo bi da naredne jubileje nezavisnosti Crna Gora slavi kao članica EU, a barem toliko valjalo bi i da konačno pogledamo istini u oči. Žive istine Mandića, Kneževića, Đukanovića i ostalih  neće nas odvesti u budućnost, gdje god da krenemo.  Samo istinsko, gorko,  suočavanje liječi. U protivnom, mrak će se vraćati u novim krugovima.

Milena PEROVIĆ

Dok Milan Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za moralni pravac  zemlje jer Riki Martin ima muža, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većem dijelu vlasti ne smeta.Vojnika koji je pjevao četničke pjesme, sve su prilike, službe će koštati to što nije dostavljao doznake za bolovanje, a ne Draža

Dolazi nam Riki Martin i koštaće nas papreno. Ipak, interesantnije od toga što će svjetska muzička zvijezda pjevati u Podgorici na Dan državnosti i napraviti nam rupu u budžetu su ovdašnje reakcije na tu vijest. Ispostavilo se da dobar dio političara, a na žalost i društva sudeći  po komentarima na društvenim mrežama, ne brinu pare,ili Rikijev repertoar od kog znaju samo jednu pjesmu. Nego to što Riki ima muža.

Milan Knežević, partijac poeta, svjetskoj muzičkoj zvijezdi je posvetio  pjesmu i izdeklomovao je  u parlamentu. Na pravom mjestu. Falile su gusle u pozadini. Kneževićevi poetski uzleti pokazali su da on tipuje nakon Bećira na Trinaestojulsku, ne samo rimama, nego i ispravnom orijentacijom.  „Pjeva Riki Martin i dovodi muža. Pravo je pitanje da li Crna Gora zaslužuje neki mnogo pežorativniji naziv nakon ovoga“, prokomentarisao je nakon recitacije. Nije otkrio koji naziv. Ne treba, međutim, mnogo pameti da se razumije da nam neće druge ptice pjevati dok Kneževićev glas bude odjekivao skupštinom.

Poslanika Kneževića niko u parlamentu nije podsjetio da je odavno prošlo vrijeme inkvizicije i da je je Rikijeva seksualna orijentacija, baš kao i Milanova, njegova lična stvar. Ili da je po Ustavu Crne Gore, zabranjeno diskriminisati i širiti mržnju prema pripadnicima svih manjinskih grupa, pa i onih drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Doduše, to je Milan Knežević. On u parlamentu i gdje stigne negira i ratne zločine, a gdje ne bi orijentacije.

Dok Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za    moralni  pravac zemlje, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većini vlasti ne smeta. Niko ni saopštenje, a kamoli pjesmu.  Snimak dvojice vojnika VSCG koji pjevaju Draži Mihajloviću, završio je na društvenim mrežama. Ministar odbrane Dragan Krapović obavijestio nas je da je jedan od njih od ranije na bolovanju, te da to nije pravdao doznakama, pa je pokrenut postupak da se skrajne iz službe. Doznake će ga, sva je prilika,  na kraju koštati posla, a ne Draža. Poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević saopštio je da taj vojnik već sedam mjeseci ne dolazi na posao, dok radi u ugostiteljstvu, te da njegov njegov nečastan otpust opstruira potpukovnik V.B. Možda i potpukovnik voli da zapjeva.

Protiv drugog vojnika, saopšteno je, pokrenut je postupak za utvrđivanje odgovornosti. Iz Ministarstva je poručeno da „uniforma VCG ne smije biti prostor za veličanje bilo koje ekstremisticke ideologije, velikodržavnog projekta, partijskog djelovanja, niti za podršku licima iz oblasti teškog i organizovanog kriminala”. Dobro zvuči.

Ima i onih koje od svega najviše sjekira Dan državnosti. „Bolja će biti muzika nego što je praznik“, poručio je predsjednik Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović, komentarišući vijest da će 21. maja u Podgorici pjevati Riki Martin. „Baš me briga ko će da im pjeva“. Njima, veli.

Ima i neobičnih vijesti. Riki je uspio da pomiri bivše Frontovce sa susjednom Hrvatskom. Portal Borba, glasilo bivšeg Demokratskog fronta, prenio je tekst hrvatskog portala, što do sada nije zabilježeno.  Prostor je inače  rezervisan za Vučića i njegove domaće izvođače.  Doduše, prenešeni tekst se opet tiče Rikijeve seksualne orijentacije. Hrvatski portal komentarisao je dolazak svjetske muzičke zvjezde u Podgoricu u kontekstu optužbi bjegunca Miloša Medenice da su neki ovdašnji funkcioneri Rikijeve orjentacije.

Bilo bi dobro da u ključnoj godini za ulazak zemlje u Evropu, vlast bude prvenstveno u evropskoj orijentaciji.  To bi konačno donijelo institucije koje rade po zakonu,  i kažnjavaju govor mržnje. Bio on u formi pjesme ili političkog govora.

Milena PEROVIĆ

Nijedan od funkcionera vlasti koji su ove sedmice, pričajući o kulturi sjećanja,  položili vijenac u Murinu, nije se ni pojavio niti progovorio riječ na godišnjice više ratnih zločina devedesetih – Kaluđerski laz , Štrpci, Deportacije, Morinj… Stotine žrtava tih zločina stradale su  samo zbog svojih imena. Dio vlasti ih se baš zato ni dan danas zvanično ne sjeća. Žive su devedesete

Da se sudi samo po domaćim novinskim stupcima s kraja aprila,  moglo bi se zaključiti da je dio ovdašnje vlasti nadljudski posvećen kulturi sjećanja.  U četvrtak, 30. aprila, na 27. godišnjicu stradanja civila u Murinu tokom NATO bombardovanja 1999., nizala su se saopštenja: potpredsjednik  Vlade Momo Koprivica, njegov partijski kolega iz Demokrata, ministar odbrane Dragan Krapović, predsjednik parlamenta Andrija Mandić i njegov koalicioni partner, odskoro  u opoziciji,  Milan Knežević.  I naravno – ministar poljoprivrede  Vladimir Joković .  Većina ih je i lično položila vijenac na spomen obilježju u Murinu.

Tako i treba. Nema se šta dodati njihovim javnim podsjećanjima na stradanja nevinih u Murinu  i pozivima da se  mora njegovati kultura sjećanja. Poimenice su nabrojali i šest žrtava bombardovanja u Murinu, od kojih dvoje djece – Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojla Komatina.

Ima jedan mali problem. Nijedan od nabrojanih  funkcionera nije rekao ni riječ niti se pojavio na obilježavanju zločina Kaluđerski laz , od čije je godišnjice nije prošlo ni petnaestak dana. Nije ih bilo ni na godišnjici zločina Štrpci. Osim što ih hronično nema na obilježavanju ratnog zločina Deportacija u Herceg Novom, Neke Demokrate su pokenule inicijativu da se jedna od podgoričkih ulica nazove po Pavlu Bulatoviću, ministru policije devedesetih i jednom od najodgovornijih u komandnom lancu za taj zločin. Ćutanje i na godišnjicu ratnog zločina Morinj. Neki od njih, poput Milana Kneževića,  s vremena na vrijeme naprave korak dalje: javno negiraju ovaj ratni zločin.

Kad se pobroje imena ovih zločina iz ratnih devedesetih, sa kojima se Crna Gora još nije suočila, radi se o stotinama ljudi. Uglavnom malo drugačijih imena.  To, ta njihova imena su razlog zbog kojih su izgubili živote. I razlog zbog kojih ih se funkcioner posvećeni „kulturi sjećanja“  ni dan danas, kad je Crna Gora na vratima EU,  zvanično ne sjećaju.

Prošle sedmice Parlament na čelu sa Andrijom Mandićem organizovao je „simbolični program “  za  Dan sjećanja na žrtve logora Jasenovac. Skupština je bila okićena prigodnim obilježjima. Rezoluciju o Jasenovcu, valja se prisjetiti, parlamentarna većina nije usvojila prije dvije godine jer se naprasno sjetila žrtava Drugog svjetskog rata, već kao odgovor na glas Spajićeve Vlade za Rezoluciju UN o Srebrenici. Glasali su u stvari za Aleksandra Vučića i kontra putu Crne Gore u EU. Kontra dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom. Domaće sramote iz devedesetih u Dubrovniku se uredno – ne sjećaju.

Iako je i u crnogorskom parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, Mandiću nije palo na pamet da organizuje „simbolični program“ u  Skupštini kao sjećanje na žrtve –  više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.  Da, zbilja, on i njegovi negiraju genocid u Srebrenici.

Ove se sedmice portal Borba,  blizak bivšem DF, zabrinuo  zbog ugrožene sekularnosti države Crne Gore nakon izjave reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića koji je gostujući na RTCG saopštio da vjeruje premijeru Spajiću ali da mora pokazati više snage na putu Crne Gore ka EU.

“U svakoj ozbiljnoj i institucionalno stabilnoj državi, takav istup bi otvorio javnu debatu o principima – ne o tome da li je izrečeno tačno ili netačno, već o tome da li je primjereno da vjerski lideri na ovakav način ulaze u politički prostor”, navodi se u tekstu pod naslovom Dvostruki aršini.  Principijelno su, eto, propustili priliku da otvore javnu debatu kad je mitropolit MPC Joanikije na zvaničnom sastanku sa Mandićem u parlamentu davao naširoko svoj sud o putu zemlje u EU.

Fejzić je na RTCG i ovo rekao: “Suludo je što i dalje moramo da govorimo o zajedničkom životu, o potrebi očuvanja mira, tolerancije, dodajući da bi to trebalo da bude zaboravljena priča koja se podrazumijeva i ne smije dovoditi u pitanje”.

Suludo je. Žive su devedesete.

Milena PEROVIĆ