Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Montiranje

Objavljeno prije

na

Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo,  kad se  desio intervju predsjednika na RTCG. Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, monitirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da nas spašava

 

Lako je pisati kolumne kad imaš Milivoja Katnića za  specijalnog tužioca. Ni prst na čelo ne stigneš da staviš, a tekst se sam napisao.  Ili bar pola teksta. Ostatak je, i ovoga puta, rezervisan za tridesetogodišnjeg vladara. Pošto ni njega, htio ne htio, ne možeš da izbjegneš. Ni on, ni Milivoje, bili su jasni obojica, neće s mjesta, trika nema. Skrhana su tako  tanana novinarska nadanja da o nekom drugom koliko je sjutra možeš pisati  kolumne.  Eto,  o Ivici Stankoviću makar.  Al’ nije ti novinarstvo željoteka, što bi reko državni tužilac, mora da se piše  o onome što se te sedmice dogodi. A dogodili su se specijalni tužilac i njegov svjedok saradnik Saša Sinćelić. Ili je to bio Aleksandar. Jedan od njih dvojice svakako. Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo, kad se desio intervju predsjednika na RTCG.  Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, montirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da  nas spašava.

I Milivoje i Predsjednik odlučili su da spašavaju  narod mimo njegove volje. Milivoje je to formulisao malo narodskije, kako dolikuje crnogorskom Taliku, i poručio pomamljenom narodu da je bolje da sadi luk, što i sam radi, nego da od njega traži ostavku, jer nas čeka „mrčna i teška godina“.  Suze od luka da ti krenu. Ne znaš da l’ da se smiješ ili plačeš. Ostavku Katnić nije htio da pomene ni nakon što je Sinđelić, njegov ključni svjedok saradnik u procesu državni udar, na TV Happy, u emisiji Ćirilica Milomira Marića, opovrgao sve iskaze koje je dao Milivoju, a na kojima se bazira optužnica u slučaju državni udar, u kom se za pokušaj terorizma sudi srpskim državljanima i liderima Demokratskog fronta. Nijesu pomogli ni objavljeni snimci Sinđelića na kojima se vidi i čuje kako Milivojev svjedok saradnik nepoznatim osobama objašnjava zašto je i kako lagao u Katnićevom procesu vijeka. Uzalud su specijalnog tužioca podsjećali i da je obećao da će dati ostavku ako fula sa ovom optužnicom.

Đukanović, koji naravno nema nikakve veze sa ovom, ni sa našim  drugim mrčnim i teškim godinama, je bio suptilnji i nježniji prema raji. Ne baš onoliko koliko su bila nježna pitanja Tamare Nikčević, uvezene na RTCG radi  intervjua s Predsjednikom. Niko kao ona. Po Đukanoviću narod je zaveden od strane nekih medija, dijela civilnog sektora i opozicije, koji ga  tjeraju da se bavi politikom, i da imaju prema njemu nekakve političke zahtjeve, a ne socijalne. I zato on neće da ode. Jer, valjda, samo on može da se u ovoj zemlji bavi politikom. I da o njoj misli umjesto naroda. S druge strane, da su zahtjevi socijalni, Đukanović  bi, ispalo je, možda i razmislio da ode. Ovako ništa. Neće. Tačka.

A i mora da bude tu da nas spašava od velikodržavnih projekata i nacionalizma. Dok  ga je Tamara  gledala kao da je stvarno neka druga osoba, a ne tek osijeđeli Miloševćev šegrt koji je mrzio šahovnicu i vodio zemlju dok se palio Dubrovnik i dešavale Bukovica, Štrpci, deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica i ostali ratni zločini,  Đukanović je upozorio da su nacionalističke strasti gore nego  devedesetih.  I zato on mora da stane na branik domovine. Pozivajući nas da mašemo crnogorskim zastavama, dok su druge nedozvoljene. I uz koverte i silu.  Tamara je opet propustila da ga pita da možda pusti da nas neko drugi spašava malo.

Nije imala kad. Bilo je važnije da ga uporedi s Đinđićem.  Nego dobro, ima i zločina i pitanja koja ne zastarijevaju. Pitaće ga jednom nekad neko i  o  deportacijama, i poslovima brata, sestre, sina, pohari državnih resursa, kući na Gorici, kovertama.

Montirani intervju samo je djelić onoga što je Đukanović, kao vođa u strahu, spreman da montira kako bi ostao na vlasti. Državni udar smo već vidjeli. Za očekivati je neki njegov nastavak. Na montiranja bi morali da računaju i organizatori građanskih protesta. Građanski bunt jedino je što nas može spasiti od novih kolumni o Predsjedniku i njegovim pomagačima. A  buduće bi kolumne o njima, ako ostanu, mogle biti mnogo mračnije od onih iz devedesetih.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Predvečerje

Objavljeno prije

na

Vlada je izgleda odlučila da čitamo o crkvama do narednih izbora. Sve ostalo proglasiće tajnom

 

Vlast je izgleda  odlučila  da naredne izbore, koje predsjednik DPS već zove pobjedom, dočekamo u mraku. Moguće da će ih  zbog sve skupljih računa za struju mnogi i dočekati uz svijeće, ali Đukanović očito sprema i medijski mrak. Ništa novo.  Ubistva i napadi na novinare, ekonomski pritisci na neposlušne medije, akcija osvajanja RTCG, odavno su naša stvarnost. Vlast se samo dosjetila nove metode –  kako da  medije koje može, osvoji sve do portira, a da drugima, koje ne uspjeva da zarobi već decenijama, onemogući pristup informacijama. Željeni rezultat: da čitamo o crkvama do nove izborne krađe DPS.

Vlada, odnosno Ministarstvo odbrane, opet je pripremila iste izmjene Zakona o tajnosti podataka, koje su ranije povučene zbog negodovanja javnosti. Računaju da se otpor mora umoriti. Tim izmjenama,  vlastima, svim državnim organima,   omogućilo bi se neustavno skrivanje informacija od javnog značaja, preko sporne odredbe  da se informacije mogu proglasiti tajnim ukoliko to utiče na “ostvarivanje funkcije organa”. Čuj, ostvarivanje funkcije organa. Mada, kad razmisliš, zvuči logično. Da bi ova vlast mogla da ostvari svoju jedinu funkciju, da sama sebe zadrži na vlasti do kraja sopstvenih života, nema kud nego da nas drži s povezom oko očiju. Može opet nekom pasti na pamet posle neke koverte da organizuje proteste.

Nova zakonska definicija tajne, plus najsvježije izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama, po kojima treba da imaš tri života i srećnu zvijezdu da se izboriš sa sistemom i dođeš do podatka, plus, naravno, specijalno tužilaštvo koje će čim zatreba iskopati kakav kriminal onima iz sistema koji se odluče progovoriti, eto recepta za medijski mrak.  Ah, da, ne treba zanemariti i da je Vesna Medenica jednoglasno predložena za predsjednicu Vrhovnog suda. Uzalud će biti pozivanje na Evropu.

Kao što su uzalud i svi evropski tvitovi i migovi vlastima da se manu osvajanja osvojene RTCG.

Još jedna vijest iz medijskog mraka : Administrativni odbor Skupštine  utvrdio je Predlog liste za imenovanje Savjeta RTCG po ovlašćenim predlagačima, koji je jednoglasno podržan od strane poslanika DPS-a. A i što ne bi bili jednoglasni, kad su kandidati već dokazali da će van sobe u kojoj se odlučuje o programu javnog servisa držati sve andrijane kadije i vladane mićunoviće.  Tako da ćemo do izbora na RTCG gledati – Đukanovića, Markovića, Đukanovića, Markovića, Đukanovića, ah da, i mitropolita Mihaila i Amfilohija.

Aivo Orav, šef evropske delegacije u Crnoj Gori, javili su mediji, na twitteru je, nakon odluke Administrativnog odbora,  objavio:  “Posljednji Izvještaj EK o Crnoj Gori poslao je jasnu poruku o značaju uklanjanja uzroka političkog miješanja u nacionalni javni servis RTCG. Ovo je pitanje za ozbiljnu zabrinutost i neophodni su odlučni koraci”.Aj, daj Bože da tvit Orava tako gane Đukanovića, da odluči da pusti državnu televiziju. Kad već drugo ništa ne može.

Vlast očito ne sjekira mnogo ni to što nedavno u Bukureštu nije otvoreno posljednje poglavlje konkurencije, iako je sve bilo spremno. To neki tumače kao svojevrsno tiho aktiviranje  klauzule balansa Crnoj Gori, zbog nedostatka rezultata u ključnim poglavljima koja se tiču pravosuđa, organizovanog kriminala i korupcije.

Đukanović je u Pljevljima kazao da se nada da Evropa ne odustaje od nas, ali i primijetio da i tamo imaju komplikovanijih problema nego što su ovi naši. “Nije najvažniji datum prijema u EU, već da svaki dan koristimo da radimo na modernizaciji društva”, kazao je.

Važno je da mi ovdje nastavimo da gasimo medijske slobode i prebrajamo vjernike. Ako Bog da se naredni izvještaj o napretku EK proglasi tajnom. Radi nesmetanog obavljanja funkcije DPS.

Za one koji bi ipak u Evropu: nije još pao mrak, predvečerje je. Vrijeme za šetnju.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kad država ubija

Objavljeno prije

na

Ukidanje osuđujuće presude optuženima za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića govori  da je crnogorsko pravosuđe zrelo ne za reforme, nego da se okrene naglavačke.  No, od toga, sve su prilike –  nema ništa. Medenica i ostali vječiti kadrovi planiraju  da traju

 

Na pomolu je novi ceh građanima Crne Gore zbog propusta pravosuđa.  Ovoga puta radi se o procesu u slučaju ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Ustavni sud  ukinuo je presudu Vrhovnog suda kojom su potvrđene osuđujuće presude Ljubu Vujadinoviću, Alenu Kožaru, Saši Boreti i Ljubu Bigoviću, pripadnicima tzv. barske grupe,  zbog ubistva inspektora Šćekića. Šćekić je ubijen ispred svoje kuće  30. avgusta 2005. Danas, nakon gotovo 14 godina od zločina, Ustavni sud je  odlučio da se okrene još jedan sudski krug, kao da ih nije bilo dovoljno. Proces je vraćen na ponovno odlučivanje nižim instancama, između ostalog i zbog toga što je suđenje predugo trajalo i što je optuženima ,,povrijeđeno pravo na pravično suđenje”.

Iz Ustavnog suda su pojasnili nezvanično da to ne znači da će optuženi biti oslobođeni krivice, jer se taj sud nije bavio  krivicom već  povredama Ustava i Konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Ono što je sigurno je da se osuđeni  već sada  mogu obratiti Sudu za ljudska prava u Strazburu radi odštete. Taj sud je, inače, krajem marta utvrdio da je država Ljubu Bigoviću prekršila pravo na zabranu torture, zbog uslova u kojima je boravio u pritvoru, kao i pravo na slobodu ličnosti, zbog nedostatka opravdanja za pritvor u kome je proveo pet i po  godina. Dosuđeno mu je 7.500 eura.  Sa novom presudom Ustavnog suda, ceh barskoj grupi bi mogao biti mnogo veći.

Presuda Ustavnog suda poručuje ono što već znamo – da je crnogorsko pravosuđe  zrelo ne za reforme, nego da se okrene naglavačke. Bilo da je u slučaju Šćekić u pravu Ustavni  ili Vrhovni sud, bez dileme se radi o nedopustivim greškama pravosuđa.  Teško,  bilo ko može povjerovati i da su nenamjerne. No, umjesto rekonstrukcije, pravosuđe se pokušava zacementirati i u narednih četiri godine. Vesna Medenica i ostali kadrovi planiraju  da traju.Vječno.

Vesnu Medenicu je  sestra inspektora Šćekića, Slavica, još ranije optužila da  je  opstruirala pravdu u procesu zbog ubistva njenog brata Slavoljuba,  kako bi zaštitila tada premijera Mila Đukanovića. Slavica Šćekić  već duže tvrdi da su nalogodavci ubistva njenog brata najmoćniji ljudi u državi –  braća Đukanović, višedecenijski premijer  i njegov brat Aleksandar.

,,Na sve moguće načine pokušavali su da oslobode ubice mog brata. Tokom suđenja je bilo raznih opstrukcija, presuda je ukidana više puta. Dva puta se pokušavao izmijeniti  Zakon o amnestiji, kojim bi se amnestirale ubice moga brata. I sada, opet, novi pokušaj. Ovom ludilu mora se stati na kraj“, napisala je ona nakon presude Ustavnog suda.

Da, mora. Pravosuđe ne samo da je dovelo do toga da se osuđenima za ubistvo policijskog inspektora plaćaju odštete, već nije ni mrdnulo u rasvjetljavanju motiva i pozadine ovog zločina. Iako su se prije nekoliko godina pojavili dokumenti koji su svojevrstan trag u tom smjeru, Specijalno tužilaštvo nije učinilo ništa da ih rasvijetli.  Ni glasa o zabilješci  inspektora Vukote Kartala, koja im je tada dostavljena. Kartal  je radio na slučaju bombaških napada na Splendid prije nego je taj posao od njega preuzeo Šćekić. U toj zabilješci, koju je objavio policijski inspektor Predrag Vučinić,  a koja je upućena  tadašnjem vrhu MUP-a,   tvrdi da je,  po njegovom otkriću,  nalogodavac bombaških napada na Splendid  Branislav Brano Mićunović, a izvršioci njegova grupa. Vučinić je tvrdio da je Šćekić ubijen nakon što su strukture u podzemlju, ali i nadzemlju obaviještene o zabilješci. Tužilaštvo ćuti.  Kao što ćuti o svim zlodjelima Prve familije.

Ako i društvo nastavi ćutke slijegati ramenima, koštaće nas to mnogo više od minusa u budžetu.  Do sada, to što je jedan hrabri inspektor izgubio život radeći za državu i pravdu, kao da nikom nije važno osim njegovoj porodici.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

S Milom vazda

Objavljeno prije

na

Sve dok se osijedjeli mrzitelj šahovnice predstavlja kao garant stabilnosti u regionu kako bi do zadnje izrasle sijede dlake na glavi ostao na vlasti, biće Mirni i njenih mrzitelja.  Jer baš on nikako ne želi društvo koje se suočilo sa svojom ratnom prošlošću, suočilo sa mržnjom  i ozdravilo.  To bi ga moglo skupo koštati

 

Ženomrzitelji, srbomrzitelji, mrzitelji Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, mrzitelji svega drugog,  mrzitelji pripadnika drugačije seksualne orijentacije,  drugačije vjere, oni koji bi rušili crkve, palili za kaznu na lomači, mrzitelji tek onako, svi su tu u multikulturalnom i tolerantnom Montenegru, zahuktalom da stigne u Evropu.  Cijela bi ova sedmica  mogla stati u dvije riječi: govor mržnje i pozivanje na nasilje. Valjda je tako i htio predsjednik države, osvjedočeni mirotvorac, kada je otvorio pitanje crkvene imovine na svoj prepoznatljivi tolerantan način. Zna on s kim ima posla. Koverta je daleka  prošlost. A prošlost je i dalje tu sa nama. Neko bi rekao miriše na devedesete, a u stvari miriše na laž koja nam se servira s vrha gotovo tri decenije  – da nas oni vode ka demokratskom društvu.

Za sada mrzi se uglavnom na društvenim mrežama i  u medijima.  Ovonedjeljni slučaj savjetnice u ambasadi Crne Gore u Turskoj Mirne Nikčević možda najbolje zbraja na jednom mjestu sve vrste ovdašnjih on-line mrzitelja. Nakon što je ona na svojoj fejzbuk stranici ispoljila vidan stepen tolerancije i građanske profilacije kojoj navodno pripada, ocijenivši da bi spalila hram i „sva goveda tamo“,  tolerantna vojska miroljubaca, navodno se boreći za pravo na vjeroispovijest,  sabrala se na njenom profilu i raščerečila je pred svima. Kao ženu najprije. Istovremeno se gadeći njenog govora mržnje.  Ministarstvo se ogradilo od njene izjave, a ona od Ministarstva jer je nije zaštitilo. Javno se odrekla mizerne plate i  državnih organa koji joj ne pružaju zaštitu. Nije se jedino odrekla Predsjednika. „S Milom vazda“, napisala je.  Nije lako, znam, razjasniti nekom ko je prvi put u Montenegru, zašto se  mrziteljka, predstavnica crnogorske diplomatije, koja se predstavlja kao antifašistkinja, nakon što je raščerečena u javnom prostoru od mrzitelja koji se predstavljaju kao borci za vjersku slobodu, odlučila da se odrekne svih  sem onoga koji je kreirao ovaj sistem. Ali je baš sve u stvari rečeno u tom Mirninom – Sa Milom vazda.

Sve dok se osijedjeli mrzitelj šahovnice predstavlja kao garant stabilnosti i regiona kako bi do zadnje izrasle sijede dlake na glavi, ostao na vlasti, biće Mirni i njenih mrzitelja.  I dok je njegovih pomagača u opoziciji i crkvama.  Jer baš on nikako ne želi društvo koje se suočilo sa svojom ratnom prošlošću i ozdravilo.  To bi ga moglo skupo koštati. S Milom vazda, u bolje nikad.

Ne čudi zato što je njegov Specijalni tužilac bivši KOS oficir kog optužuju za navodna nepočinstva u Cavtatu. Niti što je isti odbacio sve slučajeve ratnih zločina. Potpuno je prirodno i da Specijalni u parlamentu izjavi to što je izjavio ove sedmice – da je to tužilaštvo branilo sve građane, pa  i Nebojšu Medojevića „kad su ga šamarali kao ženetinu“. Jednakost, ravnopravnost i sloboda ne idu ruku pod ruku sa ratom, nasiljem, patrijarhatom, diskriminacijom.  Zanimljivo je i da je Specijalni upotrijebio gotovo identičnu formulaciju Milovog tajkuna Veselina Pejovića kada je na aerodromu fizički nasrnuo na  poslanika Nebojšu Medojevića.  Kad god ga sretnem „šamaraću ga kao ženturaču“, kazao je tada Pejović. To je Montenegro danas – prljavi novac, zarobljene institucije, nasilje, i ratna prošlost koja čeka mig.

Ima ovdje, ni to ne treba zaboraviti, i one drugačije Crne Gore. Onih koji su se suprotstavljali ratu i mržnji devedesetih, i mladosti koja ne pamti te godine, ali koja je ustala i šetala protiv ovakvog sistema.  Onih koji žele bolju Crnu Goru.  Zemlju u kojoj se ne ratuje na internetu zbog zakona o crkvi i vjerskim zajednicama, već se o njemu razgovara. Zemlju u kojoj se zaista živi vjerska i nacionalna tolerancija i crkvena zvona mirno zvone jedna pored drugih.  U kojoj  tajkuni i tužioci nijesu ženomrsci, i miloljupci.  Vrijeme je da se oni opet počnu sabirati. Na ulici.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo