Verica Maraš poznaje običaje u državnim kompanijama. Od Plantaža do Elektroprivrede. A koliko nas sve to košta, to ni revizori ne mogu da utvrde

Prije neki dan javnost je imala zgodnu priliku da čuje kako izvršna direktorica Plantaža Verica Maraš brani svoju platu od nekih 7.300 eura („tu platu nisam ja određivala“), trista hiljada bespovratnog kredita koje je dobila na kraju prvog mandata („bonus za ostvarene rezultate“…), ili bez  objašnjenja prelazi preko podatka o skoro dva miliona koje je, kao ključna menadžerka, prihodovala u proteklih 12 godina. Plantaže su za to vrijeme uzele dvadesetak miliona kredita, izgubile  gomilu  sudskih sporova sa zaposlenima, prodavale imovinu i dospjele na crnu listu zbog neurednog plaćanja poreza i doprinosa.

Gostovanje Verice Maraš u emisiji Načisto (TV Vijesti)   ćemo posebno  pamtiti po objašnjenju da je u Plantažama, u njenim mandatima, zaposleno „samo“ 14 Maraša. Ali nije do nje, kaže Maraš. Politika je  kuće da se u firmi zapošljavaju djeca onih „koji su stvarali kompaniju“. Direktorica  i članica GO DPS-a, tvrdi  „da je slična situacija i u drugim državnim kompanijama. I da je to naša prednost“. Vidi se.

U privatnim firmama, na njihovu sreću, nijesu tako bolećivi prema rodbini i plemenicima.

Bajkovita priča o  prijateljima,  koje je povezao brak njihove djece, a utvrdila poslovna saradnja, ovih dana dobija nastavak. Nakon što je godinama na dozvoljene i nedozvoljene načine zastupao interese DPS-a i Vlade Duška Markovića, nekadašnji direktor Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) Sreten Radonjić isti posao nastavlja i na novom radnom mjestu. Kao predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka progurao je 21. marta, zahtjev da se učine javnim spiskovi osoba kojima je, zbog mogućnosti da su inficirani korona virusom, određena mjera samoizolacije. Savjet AZLP je taj zahtjev usvojio bez rasprave. Kasnije su prećutali objavljivanje „proširenog“ spiska u kome su se našli i detaljni lični podaci tih osoba.

Potom smo saznali da Radonjić 40 hiljada eura kredita, koji je prije dvije godine dobio od Vlade, vraća u ratama od skoro 75 eura.  Novac je iskoristio  za kupovinu stana koji još  nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Računa, neće njega ASK.

Najnovija i najzanimljivija priča stiže iz elektroenergetskog sektora.  Vlada je  naložila Odboru Regulatorne agencije za energetika da za novu direktoricu RAE izabere Milicu Knežević. Slučajnost je to što je Miličin brat Ljubo Knežević savjetnik premijera Markovića za – energetiku. Drugi brat, Dragan, radi u CEDIS-u, kao direktor Sektora za odnose sa regulatorom, državnim institucijama i korisnicima distributivnog sistema.

Naši izvori ovako opisuju novonastalu situaciju. Brat Dragan iz CEDIS-a dostavlja sestri Milici podatke  za tarife. Ona određuje, pored svega ostalog, i kolika će bratu da bude plata. Sve to, sa mjesta savjetnika predsjednika Vlade, nadgleda brat Ljubo. Izbije li kakav problem, od ruke bi im se mogla naći tetka. Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda.

Kada u EPCG pomenete rodbinske veze, preostaje samo da pokušate zapamtiti makar dio onoga što čujete. Recimo, da je supruga premijerovog savjetnika u bliskim rodbinskim vezama (bratanična) sa Lukom Jovanovićem, direktorom Funkcionalne cjeline Proizvodnja u EPCG i njegovim sinom Markom koji radi u Opštoj službi EPCG.

Pogledate li od vrha, kažu, tu je „klan Krivokapića“. Predsjednik Odbora direktora EPCG Đoko Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za ljudske resurse Predrag Krivokapić i izvršni rukovodilac Direkcije za trgovinu energijom Darka Krivokapić. Samo je predsjednik borda, navode naši sagovornici, firmu ojačao sa nekih 200 novozapošljenih. Među kojima su školski drugovi, prijatelji sa studija, snahe (njegova i jednog uticajnog ministra). Podaci govore kako porodični ogranak  u EPCG ima i predsjednik Osnovnog suda u Nikšiću Vukota Vujačić, kao i Đukanovićev savjetnik Milan Roćen.

Verica Maraš, očito, poznaje običaje koji vladaju u državnim kompanijama.  A koliko nas sve to košta, to izgleda ni revizori ne mogu da utvrde. Inače bi  naši heroji borbe protiv epidemije – od ljekara i učiteljica do kumunalaca i  prodavačica – mogli kući da odnesu koji euro više. Umjesto onih što nose milione. I ištu još.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Još da se otvore kafane, i biće  kao nekad. Sveta trojka –  DPS, Amfilohije, i DF  su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Da se održe privilegije

I bjehu DF lideri, da podižu tenzije, produbljuju podjele i guraju Mitrpoliju i vjernike na okupljanja  zarad svojih privilegija. Jer su, po božjoj volji valjda, njihove privilegije važnije od zdravlja i života onih koji glasaju. A i kud ćeš jeftinije predizborne kampanje od mržnje i sukoba. I protesta koje predvodi neko drugi. Kad već tebi više niko ne vjeruje.

I bi mitrpolit Amfilohije, koji dobro zna kako da ćušne lidere DF-a gdje im je mjesto, ali ne može vjernicima nikako da saopšti da se ne skupljaju pred hramovima u hiljadama, jedan uz drugog, da ne bi ugrozili  zdravlje.  Kako je pojasnio, nije mogao da se ,,odrekne  svetovasilijevskog naroda”. Ni pred Bogom, ni pred ljudima, saopštili su iz Mitrpolije – ,,nije bilo alternative”.  Znaju  u crkvi da  Bog ne bi imao ništa protiv da ga svetovaseljenski narod doziva u tišini svoga doma. Naprotiv. Ali znaju i da bez stada  nema ni pastira. Ni njihove moći. Kojoj, očito, ne vide alternative.

Iz drugih vjerskih zajednica niko ne vapi da je progonjen i diskriminisan zbog toga što tokom pandemije ne može da okuplja vjernike, da jedu iz jedne kašike i dišu jedan u drugog.  U MCP-u diskriminaciju vide i u tome što se u Voliju može okupiti 40 ljudi, a u hramu 20. Kao da se mora jesti da bi se živjelo.

A kad se svetovaseljenski narod već okupi,  Amfilohije bez alternative krenu  da drži političke govore,  spominje Kosovo i kosovske rane i da   negira crnogorsku naciju. Zna on da milostivi Boga može i bez toga. Ali  zna Amfilohije  i da je njegova moć postojana  sve dok je njegov višedecenijski strateški protivnik i partner Milo Đukanović hrani. I obrnuto, naravno.   Pa šta košta da košta. Zdravlja ili razbijenih noseva. Uz  fašističke parole, svejedno.

I konačno, bi DPS. I nikako da prođe. Izglasa noćni Zakon o vjerskim slobodama, podiže temperaturu do nebesa. Jedva dočeka ,,neprijatelje”, da nas ima od koga čuvati četvrtu deceniju. I bijahu batine, suzavci i hapšenja. I bjehu njihovi specijalni tužioci, specijalni policajci, i sudije, da krše propise i ljudska prava. Da čuvaju sistem u kojem im je udobno. Koji je vrhu vlasti donio milione, banke, majbahe, of-šor račune, a onima koji ih održavaju  plate veće  pet do deset puta nego plate ljekara i prosvjetnih radnika.

I  DPS, silom i  tenzijama i podjelama pokuša da priredi  lažljive pohode na birališta  na jesen  i po stoti put  ukrade izbore. Uz prisustvo međunarodnih posmatrača, svijeta  i domaće opozicije. Koja u najvećem dijelu nije spremna da se odrekne svojih privilegija. Da  ne izađe na izbore, dok se ne stvore minimalni uslovi da izbora bude.  Makar jednom. Koja nije spremna da održi riječ ni kad se na papiru obaveže. Kao što su se svi poslanici svih opozicionih partija potpisom obavezali lani *** na protestnom skupu Odupri se pred hiljadama građana.  Bojkot izbora,  pojašnjavaju neki od njih sada,  nije opcija.

I bi međunarodna zajednica. Da ovu vlast miluju i zovu liderom u regionu sve dok diktator igra kako treba. Iako i oni odavno znaju ono što tek sada piše u izvještaju Freedom Hausa, da klizimo u diktaturu i da smo zemlja „endemske korupcije“, u kojoj su institucije od vrha do dna izjedene i zarobljene.

Još da se otvore kafane, i biće kao nekad. Sveta trojka –  DPS,  DF i Amfilohije su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Korona evo jenjava, a ni iz vrha vlasti ni  iz vrha SPC-a u Crnoj Gori ne čuju se pozivi da se hitno nastave  razgovori o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, kako bi se našlo kompromisno i  razborito rješenje. Spriječio haos u koji zemlja klizi.

Ni dnas ne treba zaboraviti. Može da se rodi bolja Crna Gora. Mogu da se dese građani. Oni koji ne žele da budu ni  Đukanovićevi podanici ni  Amfilohijevo stado.  Koji ne žele da mrze druge. Koji ne žele da žive u državi u kojoj svetinja nije život,  nego moć gospodara.

Posljednji je trenutak. Smrkava se.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

U Izvještaju Fredom hausa kažu: „Utvrdili smo da se lideri i političari u tom području više ne kriju iza demokratskih fasada. Njihove maske su pale i oni se više ne prikrivaju iza poštovanja nominalnih vrijednosti i otvoreno napadaju demokratske institucije”. Mi znamo da je stanje još gore

Dok su nas, uz pomoć svojih medijskih trudbenika iz zemlje i inostranstva zastrašivali  razmjerama hibridnog rata koji se protiv nas/njih vodi, uglavnom od strane jedne od nekadašnjih supersila, vladajući su od Crne Gore napravili zemlju nemaštine i neslobode. Nalik na ono što su od nje načinili dok su teglili svoj dio tereta i plijena pri razaranju SFRJ-a.

Crna Gora nije demokratska država, stoji u ovogodišnjem izvještaju renomirane nevladine organizacije Fridom haus pod nazivom „Zemlje u tranziciji“. (Riječ je o 29 država bivšeg Sovjetskog Saveza i Istočne Evrope). Ispali smo iz kategorije „djelimično konsolidovanih demokratija“, gdje smo svrstavani od 2003.  Sada je naša Vlada smještena u, za stepenicu nižu, kategoriju „hibridnih režima“. Onih  koji vlast zasnivaju na autoritarizmu. To je posljedica nepotpune demokratske promjene, zaključuju autori izvještaja. I napominju: „Takva vlast, u jednoj državi, istovremeno može da sprovodi političku represiju i raspisuje izbore“. Znate priču?

Mogli ste ovih dana pročitati  mnogo izvoda i detalja iz tog Izvještaja. Baš kao što ste – ne od juče – mogli čutu, vidjeti i osjetiti kako se po nama  taloži rđa neslobode o kojoj nas eto, obavještavaju i iz daleke Amerike.

A mogu li oni znati više od nas o atmosferi koja je vladala tokom izbornog dana u novembru 2016?

Policijske sirene i učestali izvještaji o zaplijenjenom oružju pripremljenom za prispjele terorističke grupe, koje čekaju ugovoreni signal pa da pred Skupštinom započnu  krvavi pir, obilježili su taj dan. I, po mnogim mišljenjima, odredili ishod parlamentarnih izbora. Potom smo saznali da su najznačajniji djelovi te priče bili lažni, drugi nedokazivi.

Ili onaj lanjski 26/27. decembar kada je u parlamentu, doslovno „silom na sramotu“, vladajuća većina usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti ostajući gluva na molbe  sa svih strana, dok se opozicioni DF svim silama trudio da farsičnu raspravu prevede u stvaran sukob. U Skupštini ili na ulicama.

I jedni i drugi ostali su zatečeni odlukom sveštenstva Mitropolije crnogorsko primorske, da se ne pridruže započetom odmjeravanju (fizičke) snage, već da se za imovinu koju kontroliše i svoje mjesto u crnogorskom društvu bore mirnim protestima/litijama. Tako smo iznenađeni zastrašujućom spoznajom da smo zaglibljeni u zemlji u kojoj, makar na trenutak, i Amfilohije Radović može ličiti na skoro pa prihvatljivu alternativu „evropejcima“ na vlasti. Dok se, recimo, ne obrati „Bokeljima, Brđanima i Crnogorcima“, stavljajući do znanja kako on, baš kao ni patrijarh SPC-a, ne odustaju od negacije postojanja najmnogoljudnijeg  naroda u državi. Pokazujući kakva bi bila „njihova“ Crna Gora.

Izvještaj Fredom hausa, koliko god da je precizan,  ne može biti dovoljno sveobuhvatan da bi prikazao stvarno stanje. ,,Zaključci do kojih smo došli su krajnje obeshrabrujući“, navode autori.  Obrazlažući: „Utvrdili smo da se lideri i političari u tom području više ne kriju iza demokratskih fasada. Njihove maske su pale i oni se više ne prikrivaju iza poštovanja nominalnih vrijednosti i otvoreno napadaju demokratske institucije”.

Baš tako. Izrečeno se, međutim, ne odnosi samo na lidere i političare vlasti.  Ako su neki  opozicioni lideri  i u čemu dorasli vlastima, onda je to spremnost da  prekrše zakon, ne poštuju pravila, favorizuju i diskriminišu druge i drugačije.

Iz DPS-a kažu kako su kritike primili k znanju, iako nisu u potpunosti saglasni sa njima. ,,Za nas su, ipak, relevantniji ocjenjivači koji taj posao obavljaju u ime EU, u samom procesu pridruživanja. I oni koji su vršili monitoring u pristupanju Crne Gore NATO-u”, poručili su.

To kako smo se i zašto „provukli“ u NATO ispričana je priča. Ovom prigodom  tek nekoliko riječi o  „relevantnim ocjenjivačima EU“.  Hrvatska je dosadašnji rekorder po dužini pregovora. Članica EU postala je osam godina nakon otvaranja pristupnih pregovora. Postane li jednom članica EU, Crna Gora će postati i novi rekorder, da ne kažemo lider. Mi smo pregovore, zvanično, počeli sredinom 2012. Još nijesmo ni otvorili sva poglavlja.

U DPS-u dobro znaju šta to znači.  Samo što ih je sve manje briga za tu evropsku priču. Dok god ima drugih načina da se ostane na vlasti. I to naplati. Rusi, Kinezi, Sinđa, korona… Režim je otvoren za svaki vid saradnje koji mu može produžiti trajanje. Cijena nije bitna. Takva su vremena. Hibridna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari