Godine blaćenja kritičara režima, negiranja ratnih zločina,  svih onih  sadržaja poput Parova, Zadruge, i ostalih rijalitija,  sve cece, arkani i šešelji, nijesu bili razlog AEM-u da reaguje. Sve dok se monstrum nije okrenuo put tvorca

Sigurno ste više puta čuli da će Đukanovićev sistem, izrastao na ratu, i gajen na strahu, korupciji, krađi izbora, kriminalu, uništavanju resursa, podgrijavanju tenzija i lažima, na kraju pojesti sam sebe. Onima kojima nije najjasnije kako bi to u praksi izgledalo, mogla bi pomoći  jedna ovonedjeljna sličica crnogorske realnosti koja je pokazala kako čudovište, na koncu, grize ruku koja je hrani. Da, o Pinku je priča. I ostalim ružičastim srpskim televizijama i crnogorskim vlastima.

Savjet Agencije za elektronske medije suspendovao je na tri mjeseca emitovanje programskih sadržaja Dobro jutro Srbijo, Ćirilica i Posle ručka na televiziji Happy, kao i emisiju Novo jutro na Televiziji Pink M.

Razlog za tu odluku, pojasnili su iz SAEM-a, su „programi u kojima se promoviše mržnja, netrpeljivost i diskriminacija prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti“.

Za neupućene, Agencija za elektronske medije je institucija koja bi trebalo da nadzire poštovanje pravila emitovanja, a za koju do ove sedmice nijesmo ni znali da postoji. Do sada je služila isključivo za uhljebljenje prorežimskih kadrova, a desetine prigovora koji su na programe Pink M u Crnoj Gori pristizali AEM-u od strane Đukanovićevih kritičara koji su godinama bili na meti ružičaste televizije, nijesu bili dovoljni da se ta televizija na bilo koji način sankcioniše. Ne računajući po koju stidljivu mjeru upozorenja.  Vrh AEM-a izreda se pravdao kako ne može da  izmjeri ,,koje je pravo  više ugroženo – pravo na slobodu izražavanja ili pravo na dostojanstvo ličnosti i objektivno informisanje”. Kad se Pink M konačno ovih dana okrenuo protiv svog hranitelja, u Agenciji su hitro  prelomili  šta je preče.  Đukanović se nakon usvajanja Zakona o vjerskim zajednicama  na televizijama Pink i Happy, našao na udaru. Do janauara ove godine te su mu televizije služile kao propagandna mašina, i fabrika laži.

Javnu tajnu, da je Pink M pod Đukvićevom kontrolom,  objelodanio je   2014.  Vladimir Beba Popović, Đukanovićev medijski savjetnik iz sjenke, koji je kao i Pink uvezen iz Srbije da se izbori sa domaćim kritičarima.  U emisiji Utisak nedjelje kazao je:  ,,Pink M televizija je premijera Mila Đukanovića,  Pobjeda je pod kontrolom Vlade Crne Gore, a  Vlada Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem isto tako kontroliše TV Pink i Informer u Srbiji”.

Godine blaćenja kritičara režima, negiranja ratnih zločina, i svih onih  sadržaja poput Parova, Zadruge, i ostalih rijalitija koji su  ovjenčavali  puteve slave starleta i kriminalaca,, sve cece, arkani i šešelji, nijesu bili razlog AEM-u da reaguje. Sve dok se djelo nije okrenulo protiv  tvorca.

Milomir Marić, autor emisije Ćirilica na Happy televiziji,  je novinar  u čijem se studiju kriminalaci i ratni zločinci  osjećaju kao kod kuće, i uz osmijehe negira zločin u Srebrenici. Nakon odluke AEM- a da bude zabranjen za gledanje u Montenegru, iznenađeno je poručio:

,,Ja poštujem Crnu Goru, u mojim emisijama je najstrože zabranjeno napadati Mila Đukanovića, čak sam bio na nekim listama agenture Mila Đukanovića u Beogradu, moja žena, ja kao crnogorski zet pomažem u toj tajnoj akciji”.

Akcija i nije bila baš toliko tajna koliko Marić misli. Jasno je odavno za koga je igrao Pink, kao što je jasno za koga igraju domaći dušebrižnici slobode izražavanja u prorežimskim medijima i „nezavisnim“ instutucijama.  I ostala čudovišta koje Đukanović hrani mogla bi se jednog dana okrenuti protiv tvorca.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Popovi ne mogu umjesto policije obezbjeđivati proteste i litije.  Amfilohije ih može vrlo uspješno predvoditi, ali ne može biti politička alternativa. Osim što crkva ne može povesti Crnu Goru u Evropu, mitropolit je, kao i Đukanović čovjek podjela. Ovoj zemlji potreban je  treći,  drugačiji  put. Ili  će se zaglibiti u lavirinte prošlosti

„Produbljivanje podjela, nije ni u čijem interesu osim onih koji ne žele napredak Crne Gore i njeno članstvo u EU”, kazao je u otvorenom pismu upućenom svim poliitčkim partijama i civilnim organizacijama, premijer Duško Marković, pozivajući ih na dijalog o važnom evropskom putu Crne Gore.  Premijer je u pravu. Nevolja je, međutim, u tome što vladajuća partija, čiji je on zamjenik, sve radi da podjele o kojima Marković govori učini što dubljim. I što se, čitajući njegovu izjavu i slijedeći elementarnu  logiku, lako dođe do zaključka da upravo DPS ne radi u interesu napretka Crne Gore i njenog evropskog puta. Koji  građani žele.

Istraživanje koje je za potrebe EU delegacije uradila agencija De facto pokazalo je da oko  66 odsto građana Crne Gore ima pozitivan stav o Evropskoj uniji. Procenat onih koji žele Crnu Goru kao evropsku državu, porastao je. Građani, prema istom istraživanju, kao najveći problem zemlje vide – korupciju, kriminal i nezaposlenost. Odgovornost adresiraju upravo na Demokratsku partiju socijalista. I to ne samo građani, nego i Evropska komisija. Iz godine u godinu.

Krajem ove sedmice Crnu Goru će posjetiti  Oliver Varhelji, komesar  EU za proširenje. Povod njegovog dolaska su nova pravila za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU. Po njima, ukoliko ne bude napretka u pojedinim poglavljima, što je kod nas hronični slučaj, pregovori bi se mogli potpuno zaustaviti ili vratiti na početak. Hoće li Crna Gora nastaviti pregovore po novim pravilima, saopštili su iz EU, odlučiće sama zemlja. Marković sada poziva na dijalog, o evropskom putu i budućnosti svih nas, ali nema ko da ga čuje. Krhke su nade u  „dijalog“, dok se trenira strogoća i podgrijavaju podjele.

Nakon što je DPS uzburkao strasti i podjele donošenjem Zakona o vjerskim zajednicama, svaki naredni korak vlasti bio je demonstracija sile. Podjele iz dana u dan postajju sve dublje. Najnovije –  Đukanović je ove sedmice, demokratski i evropski, u intervjuu RTCG između ostalog  pozvao državni aparat da prepozna ,,ugrožavanje države i djeluje”. Aparat ga je prepoznao. Samo dan kasnije Uprava policije saopštila je da više neće obezbjeđivati litije. Uz obrazloženje, da zauzeti u obezbjeđivanju litija, ne bi mogli da hvataju kriminalce. Doduše, sami su primijetili da bi bezbjednosno interesantna lica mogla da naprave incidente na litijama, ali su ostavili popovima da se njima bave. Sjutradan su se predomislili. Još jedno svjedočanstvo o „nezavisnosti institucija“. I još jedan razlog zbog kojih bi EU mogla zaustaviti pregovore. Zahvaljujući DPS-u.

Jasno je. Ova vlast Crnu Goru ne vodi u red uređenih evropskih zemalja. Korupcija, kriminal, nezaposlenost, zarobljene institucije, pad slobode izražavanja, njihov su rezultat. Zbog toga bi integracioni proces mogao biti  čak izaustavljen. DPS je zemlju uveo u krizu, u kojoj je i dalje drži. Jasno je još nešto. Umjesto policije, popovi ne mogu obezbjeđivati proteste i litije. Mitropolit  Amfilohije, kao što se vidi, može ih vrlo uspješno organizovati i predvoditi. Ali ne može biti  politička alternativa. Crkva ne može Crnu Goru povesti u Evropu.  Amfilohije  je, kao i Đukanović, čovjek podjela. Oni su višedecenijski ratni i poslovni partneri. Ni njihov tekući dramatični sukob ne isključuje onu dublju podudarnost interesa. Posljednji je čas da se probude i organizuju oni u kojima nije umro san o Crnoj Gori, domu za sve. Ova zemlja, dok se rasplamsavaju strasti, vapi za trećim, drugačijim putem. Ili će ga naći ili će se zaglibiti u lavirinte prošlosti. Putujući unatrag, oživljavaćemo stare rane. Okrenuti leđima budućnosti, ne možemo naći ono najbolje u tradiciji. Ni  Evropu. Ni sebe.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Ako je Zakon o vjeroispovijesti  ono što danas muči Crnu Goru i njene vladare, svetovnog i duhovnog, onda je realno očekivati da će oni  sjesti i  pronaći rješenje. Ako snagu nastave da mjere na ulicama, paleći podjele  dok tvrde pazar, biće jasno da je Zakon povod za druge igre. Čiji ishod može biti poguban.  I kad su sukobi igra za moćnike, gubitnici su  stvarni. Opet

Ništa više nije kao juče. Mrakovi koji se decenijama hrane, a koji su se probudili nakon što je usvojen Zakon o vjerskim zajednicama, šire se.   I kao da nema nikog da ih zaustavi prije nego postanu plamen. Moćnici, svetovni i duhovni,  svaki sa svojim zaslugama u decenijskom potpirivanju  podjela ,,pregovaraju” i tvrde pazar mjereći snage na ulicama, a da nijesu sjeli za sto. Ulice mogu biti legitimno, nekad su i jedino mjesto na kojima se rađa bolji svijet. Ali na njima se može i zapaliti mrak. Kao što se i palio ove sedmice. Istina u mračnim ulicama, na ćoškovima gradova. Ali, vatre se šire brzo.

Ostali glasovi, nemaju odjeka.  Ne pomaže ni to što se iz Mitropolije čuje  umirujući glas rektora Bogoslovije na Cetinju Gojka Perovića, koji poziva na pomirenje i nenasilje. Rektor bogoslovije nije adresa za dogovor. Đukanović nema uz sebe jednog Gojka Perovića. Lijepe poruke je lijepo čuti ali one nijesu dovoljne.  Potrebno je nešto i uraditi za pomirenje i izlazak iz krize. Ako se to zaista želi.

Iako se danima najavljuju razgovori Mitropolije i Vlade o spornom Zakonu, od dijaloga za sada nema ništa. Vlast je upalila podjele, pa krenula da poziva na razgovor jezikom sile. Nude dijalog, dok hapse one koji crtaju trobojke i pišu po Fejzbuku. Iako je ne tako davno Crna Gora pod njima mogla biti sva prekrečena najgorim fašističkim simbolima, i prizivanjima rata, a da niko ne trepne. Kao obično, hapse selektivno. Njihovi provokatori i džepni fašisti mogu mirno da spavaju, ne plašeći se da će im neko pokucati na vrata. Poput onih siledžija sa gorivom plaćenim iz državne kase i svježe raspakovanim crnogorskim zastavama, koji su pretukli mladića ispred podgoričke Delte. Svi smo vidjeli snimak tog junaštva – gomila  na jednoga.  Samo policija još nije otkrila ko su  ,,crnogorske patriote”. Za razliku, znaju ko od nas kod kuće crta trobojke a ko krstaš, ko voli Budućnost, a ko navija za Zvezdu. DPS je opet prisvojio slavlje svih koji žive u ovoj državi, i podvig crnogorskih vaterpolista pretvorio u demonstraciju sile.  Baš kao da je izvršni odbor DPS plivao u Budimpešti.  Umjesto da se svi radujemo, kako se god izjašnjavali, proslava je postala još jedno mjesto podjele. Po običaju izdvojio se Đukanovićev glas, koji je dočekujući vaterpoliste uskliknuo: ,,Svaki protivnik se može pobijediti”.  Omaklo mu se?

S druge strane, uzalud je varati se da su fašističke poruke iz Berana, poput one  ,,Srbin koji nije Crnogorac je nečije kopile”, incident koji je kreirala Udba, ili tek izolovani ispad petorice zalutalih. Uzalud je te poruke i ignorisati zbog toga što je DPS od Mitrpolije napravio žrtvu. Mitropolija i njeni vjernici  imaju pravo na proteste, i litije, kao i svi koji izađu u tu šetnju. Ali to što će Mitrpolija izdati saopštenje u kom traži da litije budu mirne i dostojanstvene, neće izbrisati sjećanje da je i sam mitropolit Amfilohije riječ kopile vezivao za crnogorsku naciju, bogougodno dodajući da ,,i kopile valja ljuljati”.  I da je od pravoslavnih manastira i crkava u zemlji kojima raspolaže, napravio mjesta u kojima se mora biti i nacionalno odgovarajući. A ne kopile.

Opak znak je kad se ulični plamenovi, prenesu u škole, među djecu. Učiteljica Osnovne škole Jugoslavija u Baru, Rada Višnjić dala je djeci da crtaju trobojke i naravno postarala se da se to djelo objelodani. Pokazalo se da vesela učiteljica osim svetinja voli da na fb profilu objavljuje i svoje vragolaste fotografije. Svejedno, ne pomaže kad disciplinski postupak pokreću  oni koji su odavno škole pretvorili u partijske štabove gdje je kritička misao zabranjena. I za zaposlene i za djecu.

Sve riječi ovoga svijeta ne mogu izbrisati činjenicu da pregovore o Zakonu danas na ulici vode oni koji su i napravili podjele i koji su na njima dugo profitirali. Pružajući jedan drugom ruku kad zatreba. Možda ruku pruže jedan drugom i ovoga puta. Obojica govore o  pravoslavnoj crnogorskoj crkvi.  Ali oni koji dijele, i kad mire, igraju svoju igru, u kojoj su sljedbenici ulog za demonstraciju snage.

Ako je Zakon o vjeroispovijesti ono što danas muči Crnu Goru i njene vladare, svetovnog i duhovnog, onda je realno očekivati da će oni  sjesti i  pronaći rješenje. Ako snagu nastave da mjere na ulicama, paleći podjele  dok tvrde pazar, biće jasno da je Zakon povod za druge igre. Čiji ishod može biti poguban. I kad su sukobi igra za moćnike, gubitnici su  stvarni. Opet.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari