DANAS, SJUTRA
Sumrak izvršioca

Đukanović se ne boji zavađenih nacionalnih bjesova već ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide, su njegovi izvršioci
Priča kruži. U ono vrijeme Branko Ćopić, omiljeni jugoslovenski pisac, padao je u nemilost vlasti. Služba mu je kao vaspitnu mjeru određivala stalnu pratnju. Ide Ćopić ulicom, budno oko za njim. Ćopić skrene, skrene i on. Ćopić stane, stane i pratnja. Jednoga dana Ćopić je prišao pratiocu . „Zašto ovo radiš”, pitao ga je. „Druže Ćopiću, imam djecu.“
Priča je vanvremenska. Na mnogo načina je moguće biti izvršilac. Na različite načine se može odbiti ta uloga. O tome svjedoči minula naša sedmica. Crnogorski građani su veličastveno oglasili da neće da budu statisti u vlastitim životima. To je najznačajnija poruka sa subotnjeg protesta u Podgorici. Statiranje je poseban, opak oblik saizvršilaštva.
Crnogorska vlast sve ove godine proizvodi sistem u kojem roditelji služeći režimu popločavaju put da im i djeca služe. Djeci roditeljskih gospodara. Autori režima žele da im moć bude samoobnovljiva kao samoobnovljivi izvori eneregije. Zbog građanske pobune osjećaju se iznevjereno. Uzvraćaju. Ne treba potcjenjivati ni njihovu volju, ni snagu. Ni spremnost na svaštočinstvo.
Niko od visoko pozicioniranih izvršilaca vrhovne volje nije još istupio iz stroja. Očekivano. Još je rano. Oni su dio arhitekture režima, uzidani u njega. Služe, gotovo i ne osjećajući da služe. Da osokoli sebe i druge oglasio se Vrhovni tužilac Ivica Stanković. Ostaje na braniku. Nije tužilaštvo željoteka pa da pokreće istragu protiv onoga na čijoj nedodirljivosti počiva čitav svijet moći. Tužilac ima i sina. Odraslog, spremnog da slijedeći vlastitu misao prkosi i autoritetu svoga oca. To je ideal svakog odgovornog roditelja. Stanković junior je očaran Migom Kurirom. Buntovna mladost.
Sedmicu su obilježili izbori u Tuzima i sve ono što se zbivalo i zbiva oko njih. Slučaj Tuzi pokazuje koliko jedan događaj u sebi sadrži različitih potencijala, i koliko od društva i političkih aktera zavisi šta će pretvoriti u život. Dobro je što je Demokratska partija socijalista izgubila podršku većine građana u novoj opštini, u području gdje je obično imaolaveliku podršku. Ali, čitav onaj neprimjereni nacionalni bijes, kojim je slavljen rezultat izbora, upozorenje je za sve. Nije dovoljno osvojiti više glasova od Đukanovićeve partije da bi neko bio alternativa. Istupi nekih čelnika DF-a, natopljeni istim takvim nacionalnim bijesom, pokreću kovitlac koji nas vrti u krug. Bez izlaza.
Đukanoviću očajnički treba prilika da gubitak u kvantitetu nadoknadi dobitkom – hajdemo reći – u kvalitetu. Važnije je njemu od većine u Tuzima da se ovako uzdrman predstavi kao garant stabilnosti. Partije okupljene u Albanskom forumu, koje slave kao da su pobijedile zlog duha – osim Demokratskog saveza, koji nema poslanika u republičkom parlamentu – dio vlasti na državnom nivou. Nema naznaka da će bez velike muke odatle otići. U Tuzima poslije svega može nastati velika kolacija. Ili se dodatno uzburkati atmosfera, kako bi se iskreirala stvarnost da potisne onu koja nastaje na podgoričkom trgu. U oba slučaja Đukanović je na dobitku. Teško da se karte slučajno ovako slažu.
Đukanović se ne boji međusobno zavađenih nacionalnih bjesova, već ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide su njegovi izvršioci.
Građanski protesti su probudili ogromnu nadu da je moguće smijeniti Đukanovićev režim, a da poslije ne dođe zamaskirana prošlost, već budućnost. To nije mali poziv, ni mali teret. Na leđa građana ne treba tovariti više nego što mogu da podnesu. Organizatori protesta su dužni da vode računa o tome. Ništa se ne može desiti preko noći, treba se naoružati strpljenjem i upornošću. Zato 16. mart ne treba iščekivati kao sudbinski, Dan D. Trebaće još dana i zajedničkih okupljanja. U igri nam je sve.
Protesti mogu imati uzore u ljudima koji su nadmašili norme građanske hrabrosti. Neki od njih su došli iz policije, službe koja surovo kažnjava neposlušnost. Slobodan Pejović i Goran Stanković su prošli kroz pakao svjedočeći istinu o zlodjelima i nasilju vlasti. Slavoljub Šćekić i Ernad Kalač su pušteni da ih strijelja mafija, jer su branili svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Dug najboljima vraćamo ako probudimo ono najbolje u sebi.
Ćopić je pratiocu, koji je imao djecu na kraju poručio: „Pa baš zbog djece, nemoj ovo da radiš“. Kad bi, pusto, novinari i ostali koji služe, mogli da zamisle sta to znači biti Olja Lakić. Imaju djecu.
Ead KOČAN
Komentari
DANAS, SJUTRA
Sporazum

Vlasti su nakon pada DPS-a više puta bile kategorične da ne žele saradnju sa Đukanovićevom strankom dok se ne reformiše. Razumno je ne sarađivati sa nereformisanim DPS-om u vezi borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, vladavine prava. No, saradnja svih sa svima kada je u pitanju nesporan opštedruštveni interes, poželjna je i obavezujuća. Sporazum o popisu pokazao je put
Važna je vijest – tenzije oko predstojećeg popisa stanovništva, spuštene su. Ove sedmice stranke opozicije i predstavnici manjina potpisali su Sporazum o popisu sa premijerom Spajićem. U dokumentu se ne navodi datum njegovog sprovođenja, pošto su potpisnici od premijera tražili da treba predvidjeti mogućnost pomjeranja njegovog početka za nekoliko dana, u interesu kompletiranja svih dogovorenih uslova. Planirano je da popis bude sproveden od 30. novembra do 15. decembra ove godine.
Sporazum su potpisale Demokratska partija socijalista, Socijaldemokrate, Bošnjačka stranka i predsjednici šest vijeća manjinskih naroda – Momčilo Vuksanović (Srpski nacionalni savjet), Suljo Mustafić (Bošnjačko vijeće), Faik Nika (Nacionalni savjet Albanaca), Zvonimir Deković (Hrvatsko nacionalno vijeće), Sabrija Vulić (Savjet Muslimana) i Mensur Šaljaj (Romski savjet).
Sporazumom je predviđena kontrola unosa prikupljenih podataka, izrada softvera za njihovu provjeru i zabrana partijama da sprovode popisnu kampanju i proširivanje popisne komisije sa dva člana opozicije i predstavnikom manjinskih naroda. Ukratko: sve ono što je ranije tražila opozicija, prijeteći bojkotom procesa.
Opozicija je bojkot najavila za vrijeme vlade Dritana Abazovića, nakon što nije prihvaćen njihov zahtjev da se popis odloži kako bi se uspostavili svi mehanizmi njegove kontrole. Bilo je optužbi da se radi o inžinjeringu i “prevarnom procesu”, čiji je cilj etnofederalizacija Crne Gore, odnosno pretvaranje Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu”. Organizovani su protesti, situacija se zaoštravala…
Bez obzira na to da li su argumenti prethodne vlade da DPS uobičajeno koristi identitetske teme radi podizanja tenzija, bili na mjestu, ona nije pokazala spremnost da komunicira sa opozicijom u javnom interesu. A spuštanje tenzija i popis organizovan uz što bolje mehanizme kontrole je interes svih. Cijelog društva. Tu je bitka za posebne partijske i političke interse, mogla donijeti samo štetu Crnoj Gori. .
Vlasti su nakon pada Demokratske partije socijalista više puta bile kategorične da ne žele saradnju sa Đukanovićevom strankom dok se ne reformiše. Razumno je ne sarađivati sa DPS-om dok se ne reformiše kada su u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, borba za vladavinu prava….Nije čudo što je Abazovićev eksperiment manjinske vlade, uz podršku DPS-a koja je trebalo da reformiše društvo i pokrene procese, propao. Ta ideja je u startu bila osuđena na propast.
No, saradnja svih sa svima kada je u pitanju ostvarivanje konsenzusa o opštedruštvenom, zajedničkom intresu, ne samo da je razumna, nego je i obaveza. U procesu preboražaja, ne može se isključiti bio koji segment društva. Uostalom, isključivanje je bio Đukanovićev način. I njega se treba odreći.. I to ne samo u DPS-u. Nego i kod onih koji su došli nakon Đukanovića.
Dogovotr oko popisa pokazao je put. Bilo bi neodgovorno i od jednih i od drugih da taj model ne poživi. Nakon potpisivanja Sporazuma, premijer Spajić je saopštio da „nema potrebe da se popis odugovlači“, misleći na to da će početi 30. novembra. Opozicija je, opet, iako je pohvalila Spajićevu pruženu ruku, iskazala nevjericu da će svi uslovi sporazuma biti ispunjeni do tada, ponavljajući da bojkot ni dalje nije isključen.
DPS – u je pruženom rukom Vlade smanjen prostor za manipulisanje popisom. No Vlada treba da do kraja ostane otvorena za dogovore – nekoliko dana eventualnog odlaganja, da bi se realizovale usaglašene obaveze, neće nikoga koštati ništa. Tenzije i političke igre tamo gdje im mjesto nije, odavno nas koštaju previše.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Karma

Ima i onih koji pominju karmu jer će Radoja Žugića na mjestu guvernera CBCG zamijeniti Irena Radović, njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest. No, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi. Ima tu još mnogo toga da se ispravi
Važna ovonedeljna vijest – sa mjesta guvernera Centralne banke Crne Gore odlazi Radoje Žugić. Iako je Demokratska partija socijalista, čiju je stranu Žugić nedvosmisleno držao, ostala bez vlasti u avgustu 2020. godine, Žugić se na vrhu Centralne banke zadržao do danas. O tome kako postavgustovske vlasti nijesu imale snage ili volje da se riješe sive eminencije DPS-a i Prve familije, Monitor je više puta pisao.
Zanimljive su i okolnosti pod kojima Žugić odlazi. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović najavio je da će kandidatkinja za tu poziciju biti Irena Radović, bivša viceguverenerka Centralne banke, koju je Žugić nezakonito smijenio u parlamentu 2018. godine. Naravno, uz podršku tadašnje parlamentarne većine. Bivša viceguvernerka je smijenjena dok je, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, boravila u bolnici u Beču, i to dva mjeseca nakon što je protiv Centralne banke i Žugića podigla tužbu za mobing i diskriminaciju. Oni koji su u tadašnjem zakonodavnom domu digli ruku za njenu smjenu nijesu se obazirali ni na Zakon o zabrani zlostavljanja na radu koji garantuje zaštitu od stavljanja u nepovoljniji položaj i gubitka radnog mjesta nakon pokretanja tužbe. Interesi vrha partije bili su najjači zakon. Zato nije pomogla ni presuda sutkinje Osnovnog suda Milene Brajović, koja je u dva navrata presudila u korist Irene Radović i utvrdila da ta Žugićeva inicijativa nije mogla biti osnov za razrešenje, te da su bez dokaza njegove optužbe da je viceguvernerka nestručna i da je odala poslovnu tajnu.
Žugićevu inicijativu tada su u parlamentu podržala 42 poslanika tadašnje vladajuće koalicije (DPS, SD i manjinske partije), uz glas poslanice opozicije Draginje Vuksanović Stanković (SDP). Koja je ovih dana na meti vulgarnosti ratnog zločinca Vojislava Šešelja.
Ima i onih koji pominju karmu jer će Žugića danas zamijeniti njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest. Ipak, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi. Ima tu još mnogo toga da se ispravi.
Ptice na grani znaju, a podsjetili su nas i u nedavanom Izvještaju Evropske komisije – karma neće reformisati Đukanovićevo pravosuđe. Kao ni partijsko zapošljavanje do dubini i širini. Neće nas ni suočiti sa ratnom prošlošću koja nam se vraća i kezi u lice na svakom ćošku. Niti nam vratiti sve one koji su otišli čekajući promjene. Ni one koji se tek spremaju da odu.
Naredne sedmice parlament će, najavljeno je, odlučivati o nedostajućem sudiji Ustavnog suda. Političke klase najavljuju da će parlamentarci konačno glasati u skladu sa javnim, a ne političkim interesom, kako bi i suštinski odblokirali ovu važnu sudsku instancu i krenuli na put odblokiranja evropskog procesa. Čekaju još i izbor VDT-a, Sudskog savjeta, ali i izmjene zakonskog okvira i donošenje rešenja koja bi omogućila suštinsku promjenu sistema, koja se nakon avgusta nije desila. Jer su nadvladali partijski interesi.
Do daljnjeg, čekamo dan kada će u parlamentu početi da se glasa mimo zakona partije. Tek onda karma može da pripomogne.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Dobro je to

Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti, da su ocjenjivači sagledali širu sliku. Znamo mi nas
Bivši premijer Dritan Abazović, napuštajući zgradu vlade, sa sobom je odnio sablju koju mu je, na početku premijerskog mandata, darovao Andrija Mandić. Riječ je o oružju koje je Mandić dobio na poklon od nekadašnjeg ministra odbrane Republike Srbije Aleksandra Vulina. Uz sablju, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore primio je tada i vojnu spomen-medalju za doprinos sistemu odbrane Srbije tokom NATO intervencije 1999. godine.
“Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali, branili, a isto tako ovo je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori…”, besjedio je Vulin tom prilikom. Propuštajući da pomene ono što bi volio da bude zaboravljeno: razloge (etničko čišćenje na Kosovu) zbog kojih je NATO bombardovao tzv. SRJ.
Dodjela odlikovanja i oružja obavljena je prije nego se Vulin, kao direktor srpske BIA, našao na crnoj listi SAD zbog umiješanosti u ”međunarodni organizovani kriminal, ilegalnu trgovinu narkoticima i zloupotrebu javne funkcije”.
Abazović je potvrdio priču, ne nalazeći u njoj ništa sporno. “Tačno je da sam sa sobom, kada mi je završen mandat u Vladi, odnio sablju koju mi je poklonio Andrija Mandić. Radi se o ličnom poklonu, zato sam ga i odnio i on će ubuduće biti kod mene.”
Takođe bivši premijer, Duško Marković, ovih je dana zaokupio pažnju javnosti najavom da razmišlja o osnivanju nove političke partije. Nakon što je u DPS-u izgubio status potpredsjednika, poslanika i člana Glavnog odbora. Marković, kazao je, razmišlja i o tome “šta sve treba uraditi u evropskom i građanskom bloku da bi se konsolidovali i da bi Crna Gora izašla iz ovog permanentog rizika ponora koji je otvoren pred njenom budućnošću”.
Marković je na tom planu već dosta uradio. I previše, cijene mnogi.
Bio je direktor ANB-a u vrijeme kada su “utemeljeni” ovdašnji narko klanovi. Potom je predvodio Vladu koju pamtimo po višegodišnjim pregovorima da se minimalna zarada u Crnoj Gori poveća sa 225 na 250 eura. I po predlaganju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Njegovo usvajanje u parlamentu bilo je uvod u smjenu DPS-a, ali i klerikalizaciju dijela ovdašnjeg društva kojoj i danas svjedočimo.
Marković je uoči izbora 2020, u pokušaju da sačuva vlast, tadašnjem mitropolitu SPC u Crnoj Gori ponudio sporazum (izmjene Zakona) kojim bi se “jasno isključila mogućnost da vjerske objekte (pravoslavne crkve i manastire u Crnoj Gori, prim. Monitora) može korisiti bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori”. To bi praktično ugasilo snove o povratku vjernika CPC u svoje bogomolje. Sada, eto, briži nad budućnošću građanske i evropske Crne Gore.
Mi smo tu đe smo. Profesor Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević pojaviće se na Sudu za prekršaje sredinom januara naredne godine. Tamo ga je poslala viša državna tužiteljka Snežana Šišević, nakon što nije uspjela da pronađe pravni osnov kako bi protiv Batrićevića pokrenula krivični postupak zbog kolumne u kojoj je, citirajući izjave mitropolita Joanikija i vladika Metodija, zaključio kako “oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje”.
Ne moramo biti saglasni sa terminologijom koju koristi profesor Boban Batrićević. Ali, naum tužilaca da selektivno opažaju svijet oko sebe je očigledan. Batrićevićeve riječi se ne mogu mjeriti sa opakošću poruke Metodija Ostojića kada veliča četničke zločince Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića, i kada Joanikije Mićović prijeti Crnoj Gori kao “maloj Ukrajini”.
Slučaj Batrićević je opomena: opasna je ideja i poguban je koncept društva u kojem se zbog napisane ili uzgovorene riječi kritike plaćaju kazne ili ide u zatvor. I kad se kritika sveštenika u vezi njihovog političkog angažmana može podvesti u kategoriju uvreda “po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti”.
Idemo dalje. Zaposleni pod okriljem lokalne samouprave u Budvi mogu da odahnu. Više neće čekati da iz pritvora u Spužu stigne odobrenje za isplatu njihovih zarada. “Biće uskoro izabran potpredsjednik Opštine, koji će, uz pomoć još jednog potpredsjednika obavljati dužnost, dok na slobodu ne izađe naš nevino utamničeni predsjednik Opštine Milo Božović”, obavijestio ih je predsjednik Nove srpske demokratije. Oj, ha.
Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti. Znamo mi nas.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda