Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Propast ili obnova Zapada

Objavljeno prije

na

Ukoliko je naš vrhovni oligarh  najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše.  

 

U jeku afere Koverat, valja se setiti jedne izjave Januša Bugajskog iz 2018. Samo nekoliko meseci pre potonjih predsedničkih izbora u Crnoj Gori, dok se naš vrhovni oligarh još, kao, premišljao, da li na njima uopšte da učestvuje, vrhovnikov vašingtonski lobist, istakao je da je Milo Đukanović „najčvršći oslonac Zapada“ u Crnoj Gori, te da zbog toga greše „neki evropski krugovi“ kada traže njegovo povlačenje sa vlasti.

Prva asocijacija na koju upućuje ova izjava jeste – Propast Zapada Osvalda Špenglera iz 1918. Zaista, ukoliko naš vrhovni oligarh jeste najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše. Sam po sebi, naš vrhovni jeste istorijski i svetski beznačajan, ali je njegova vašingtonska lobistička konstrukcija, krajnje indikativna. Osvald Špengler jeste bio konzervativni, delom i reakcionarni nemački filozof i nacionalist, ali je njegova glavna geopolitička dijagnoza, u poslednjih sto godina, u velikoj meri potvrđena.

Uz to, glavnoj dijagnozi Osvalda Špenglera, pridružili su se i mnogi drugi značajni mislioci našeg vremena. Među njima i oni, koji su, u odnosu na njega, na sasvim suprotnom polu društvene teorije i prakse. Od ovih poslednjih, ovde je dovoljno navesti višedecenijska istraživanja i nalaze progresivnog američkog sociologa Imanuela Volerstina, a od brojnih radova ovoga, koji i najdirektnije govore o mračnoj špenglerovskoj perspektivi, dovoljno je pomenuti samo dva, Does the Western World Still Exist? i The Decline of American Power iz 2003.

Još značajnije od svake velike političke teorije, međutim, opadanje Zapada u poslednjih sto godina, potvrđuje i odgovarajuća politička praksa. Najpre, dva notorna svetska rata u dvadesetom, a zatim i čitava serija novijih (geo)političkih potresa u dvadeset prvom veku. Od ovih potonjih, dovoljno je samo da se pomenu Drugi zalivski rat iz 2003. i Donald Tramp iz 2016. Posebno ovaj drugi. Njegovo faktičko napuštanje zapadnog savezništva sa EU, izlaskom iz pariskog klimatskog sporazuma, te sporazuma o denuklearizaciji Irana, i brojnih trgovinskih sporazuma, najzad i njegovo dovođenje u pitanje Njegovog Preosveštenstva NATO. O poluneprijateljskim rukovanjima i tvitovanjima sa francuskim Emanuelom Makronom da i ne govorimo.

U jednoj stvari, Osvald Špengler, ipak, nije bio u pravu. Propast Zapada, a sa njim i čitavog sveta, jeste ozbiljna pretnja, danas čak dominantna, ali nije i neizbežnost. Alternativa je nova, demokratska regulacija, novog, međunarodnog multipolarizma, unutar kojeg bi svoje mesto mogao da pronađe, i sam demokratski Zapad. Ova dvostruka mogućnost, jasno se vidi i na samom Zapadu. Zapad jeste dobio svoju kapitalističko-fašističku donaldtrampovsku i ostalu pretnju, ali on već ima i svoju demokratsko-socijalističku bernisandersovsku i ostalu alternativu.

U ovoj potonjoj su i oni „neki evropski krugovi“ s početka ovog teksta. Pod razornim dejstvom afere Koverat, ovi krugovi sada već počinju da dobijaju i konkretna imena i prezimena. Uz poznatu i uticajnu nemačku političarku Doris Pak, sada je to i ništa manje poznati i uticajni bivši britanski diplomata Ajvor Roberts. Ovakvih glasova biće sve više.

Još značajnije, zapravo najznačajnije, kap afere Koverat, prelila je čašu. Njegovo Veličanstvo, Suveren, Građanin Crne Gore, uzeo je stvar u svoje ruke. Progresivni faktori sa Zapada mogu pomoći, posebno u eliminisanju opasnosti od ekstremnog režimskog nasilja, ali su poruke sa Građanskih protesta 2019, već sada kristalno jasne. Uz pomoć Zapada, ili bez te pomoći, nema tog milođukanovićevskog, branomićunovićevskog i inog mafijaškog nasilja, koje volju građana, ovoga puta, može da osujeti. Afera Koverat do kraja je razgolitila. U cara Trojana kozije, mafijaške uši. Milo Mafija mora da ide. Što pre, to bolje.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Teror

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene.  To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

 

 

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.  Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa  čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka,  baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje  – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.

Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i  Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena.  U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.

Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira  priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.

Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.

Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti,  koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.

To je taj  Jankov senzibilitet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, zaludu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i  DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti

 

 

Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se  osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.

Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović  i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori.  Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude

Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…

Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u  nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.

Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su  usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.

Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.

„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.

Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ.  U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.

Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Staro za novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nove vlasti su se javno obavezale da će jedan od osnovnih principa međusobne saradnje biti „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“ . Rade suprotno

 

U Sporazumu 11 partija članica vladajuće koalicije, koji je potpisan uoči formiranja parlamentarne većine i vlade, kao jedan od osnovnih principa međusobne saradnje navedeno je „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“.

Svjedočimo kako je bilo lakše napisati nego sprovesti.

Tek što je Vlada saopštila odluku da na mjesto predsjednika borda Investiciono-razvojnog fonda (IRF) imenuje Predraga Drecuna, oglasio se Milan Knežević. Bolje bi bilo, poručio je predsjednik DNP, da su na čelo IRF imenovali Aca Đukanovića nego što su postavili nekadašnjeg direktora njegove banke. „On je ‘96. pitao đe su pare, i ‘95. i ‘94… I onda je, očigledno, našao pare kad je postao izvršni direktor Prve banke. Evo mu prilika da sa institucionalnog nivoa otkrije đe su sve one pare koje je tražio devedesetih, pa ih je zaboravio kad je došao na čelo Prve banke“, kazao je Knežević.

Mediji navode da ga je Drecunovo imenovanje toliko naljutilo da, u znak protesta, nije došao na redovni sastanak čelnika vladajuće koalicije. I, navodno, tamo neće ići „do daljnjeg“.

Mimo mandata glavnog izvršnog direktora u Prvoj banci, Drecun je, kao član nekadašnje Narodne stranke, bio i ministar rada i socijalnog staranja u vladama Filipa Vujanovića i direktor Universal kapital banke (UCB) Petrosa Statisa, biznismena bliskog bivšim DPS vlastima. To ga, makar iz ekonomskog ugla, kvalifikuje za povjereni posao, kako god gledali na njegovo „vratite pare“ nekad i sad.

Nekim novim kadrovskim rješenjima nedostaje ispunjavanje i tog  kriterijuma. Uz davno poznate biografske detalje i učinke.

Novoimenovana predsjednica Upravnog odbora EPCG Solar gradnja je Marina Jočić, funkcionerka i dugogodišnja poslanica DF. Nakon promjene vlasti 2020. godine Marina  Jočić se oprobala kao predsjednica Upravnog odbora Nacionalnih parkova, direktorica Prve TV i predsjednica Upravnog odbora JU Muzeji i galerije u Podgorici. Ništa od navedenog ne preporučuje je za rukovodeću funkciju u državnoj energetskoj kompaniji (Solar gradnja je dio sistema EPCG).

Braneći njeno imenovanje, predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović kaže da je riječ o velikom radoholiku. Ali Marina Jočić nije samo to. „Za krst časni  i slobodu zlatnu daćemo sve: makar to bili naši životi, životi  naše braće i naše djece“, objašnjavala je tadašnja predsjednica Kola srpskih sestara u Podgorici Monitoru  (mart 1995.) odlučnost da se brane Šešeljeve granice Velike Srbije (Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica).  Ubojito precizna bila je pred izbore 2020. godine , kada je uz fotografiju salonki poručila: „Nove, pobjedničke, da gazim mafiju i bezbožnike. Sad ili nikad”. Odlazak sa prve od navedenih državnih funkcija Jočić je objasnila konstatacijom da je smijenjena zato što je tadašnjeg premijera, Zdravka Krivokapića nazvala „izdajnikom crkve i srpskog naroda“.

Minuli rad sporan je, prema navodima Demokrata, i kod novog  vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Partija iz koje dolazi i aktuelni ministar MUP-a spočitava Aleksandru Radoviću da je „kadar Veselina Veljovića“. Iako, valjda, znaju da je za imenovanje na čelnu funkciju Uprave policije neophodan uslov da kandidat „ima najmanje pet godina na rukovodećim radnim mjestima u policiji, sudu, državnom tužilaštvu ili ANB-u“. Prema tome, svi potencijalni kandidati još makar godinu dana moraju biti „kadrovi Veselina Veljovića“. Ili, kao jedna od malobrojnih alternativa, Vesne Medenice.

Dok se vlast bavi kadrovanjem, bivša ministarka evropskih integracija Jovana Marović upozorava kako je sve što je aktuelna vlast postigla u EU integracijama „rezultat pakta sa đavolom čiju naplatu čekamo“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo