Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Propast ili obnova Zapada

Objavljeno prije

na

Ukoliko je naš vrhovni oligarh  najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše.  

 

U jeku afere Koverat, valja se setiti jedne izjave Januša Bugajskog iz 2018. Samo nekoliko meseci pre potonjih predsedničkih izbora u Crnoj Gori, dok se naš vrhovni oligarh još, kao, premišljao, da li na njima uopšte da učestvuje, vrhovnikov vašingtonski lobist, istakao je da je Milo Đukanović „najčvršći oslonac Zapada“ u Crnoj Gori, te da zbog toga greše „neki evropski krugovi“ kada traže njegovo povlačenje sa vlasti.

Prva asocijacija na koju upućuje ova izjava jeste – Propast Zapada Osvalda Špenglera iz 1918. Zaista, ukoliko naš vrhovni oligarh jeste najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše. Sam po sebi, naš vrhovni jeste istorijski i svetski beznačajan, ali je njegova vašingtonska lobistička konstrukcija, krajnje indikativna. Osvald Špengler jeste bio konzervativni, delom i reakcionarni nemački filozof i nacionalist, ali je njegova glavna geopolitička dijagnoza, u poslednjih sto godina, u velikoj meri potvrđena.

Uz to, glavnoj dijagnozi Osvalda Špenglera, pridružili su se i mnogi drugi značajni mislioci našeg vremena. Među njima i oni, koji su, u odnosu na njega, na sasvim suprotnom polu društvene teorije i prakse. Od ovih poslednjih, ovde je dovoljno navesti višedecenijska istraživanja i nalaze progresivnog američkog sociologa Imanuela Volerstina, a od brojnih radova ovoga, koji i najdirektnije govore o mračnoj špenglerovskoj perspektivi, dovoljno je pomenuti samo dva, Does the Western World Still Exist? i The Decline of American Power iz 2003.

Još značajnije od svake velike političke teorije, međutim, opadanje Zapada u poslednjih sto godina, potvrđuje i odgovarajuća politička praksa. Najpre, dva notorna svetska rata u dvadesetom, a zatim i čitava serija novijih (geo)političkih potresa u dvadeset prvom veku. Od ovih potonjih, dovoljno je samo da se pomenu Drugi zalivski rat iz 2003. i Donald Tramp iz 2016. Posebno ovaj drugi. Njegovo faktičko napuštanje zapadnog savezništva sa EU, izlaskom iz pariskog klimatskog sporazuma, te sporazuma o denuklearizaciji Irana, i brojnih trgovinskih sporazuma, najzad i njegovo dovođenje u pitanje Njegovog Preosveštenstva NATO. O poluneprijateljskim rukovanjima i tvitovanjima sa francuskim Emanuelom Makronom da i ne govorimo.

U jednoj stvari, Osvald Špengler, ipak, nije bio u pravu. Propast Zapada, a sa njim i čitavog sveta, jeste ozbiljna pretnja, danas čak dominantna, ali nije i neizbežnost. Alternativa je nova, demokratska regulacija, novog, međunarodnog multipolarizma, unutar kojeg bi svoje mesto mogao da pronađe, i sam demokratski Zapad. Ova dvostruka mogućnost, jasno se vidi i na samom Zapadu. Zapad jeste dobio svoju kapitalističko-fašističku donaldtrampovsku i ostalu pretnju, ali on već ima i svoju demokratsko-socijalističku bernisandersovsku i ostalu alternativu.

U ovoj potonjoj su i oni „neki evropski krugovi“ s početka ovog teksta. Pod razornim dejstvom afere Koverat, ovi krugovi sada već počinju da dobijaju i konkretna imena i prezimena. Uz poznatu i uticajnu nemačku političarku Doris Pak, sada je to i ništa manje poznati i uticajni bivši britanski diplomata Ajvor Roberts. Ovakvih glasova biće sve više.

Još značajnije, zapravo najznačajnije, kap afere Koverat, prelila je čašu. Njegovo Veličanstvo, Suveren, Građanin Crne Gore, uzeo je stvar u svoje ruke. Progresivni faktori sa Zapada mogu pomoći, posebno u eliminisanju opasnosti od ekstremnog režimskog nasilja, ali su poruke sa Građanskih protesta 2019, već sada kristalno jasne. Uz pomoć Zapada, ili bez te pomoći, nema tog milođukanovićevskog, branomićunovićevskog i inog mafijaškog nasilja, koje volju građana, ovoga puta, može da osujeti. Afera Koverat do kraja je razgolitila. U cara Trojana kozije, mafijaške uši. Milo Mafija mora da ide. Što pre, to bolje.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zakonom po medijima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku:  stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Članovi Vlade i poslanici vladajuće koalicije znaju kako su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni. Zato su usvojili zakon protiv medija

 

Neka nam je sa srećom novi Zakon o medijima.

Dvije godine silnog truda, razgovora i pregovora, a onda je Vlada uradila  po svome. U parlament je stigao propis koji može stati u jednu rečenicu. Novinar je dužan da otkrije izvor informacije kad god državni tužilac procijeni da je to neophodno radi zaštite nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zdravlja. Pa se vi informišite.

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku: stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Nema sumnje da članovi Vlade i poslanici vladajuće većine u Skupštini znaju da su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni i bezopasni. Otud se ono što su ovom normom novog zakona uradili medijima i  pravu, javnost treba da zna, ne može zabašuriti slatkorječivošću i obećanim novcem iz budućeg Fonda za pluralizam medija.

Danas na crnogorskim ulicama nema građana koji traže brisanje  opake  odredbe novog zakona. Nema ni medija koji sa zamračenim ekranima i praznim stranicama prijete štrajkom i pozivaju vlast da vrati oteto. Recimo, pod sloganom: Ne damo izvore, to su naše svetinje. Možda i ova tišina kojom je ispraćeno usvajanje Zakona o medijima svjedoči o osjećaju da sa ovim vlastima nema razgovora i dogovora.

Dok iz svijeta stižu upozorenja da se ukidanjem  prava na zaštitu izvora, ukida pravo na slobodu informisanja, ovdašnji promoteri medijske neslobode pjevaju  o poštovanju standarda. ,,Mi smo uzeli u obzir sve ono što su bili stavovi i Savjeta Evrope kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, da je zaštita izvora informacija pravilo, a da izuzeće postoji samo u zakonom predviđenim okolnostima, u slučajevima kada su alternativne mjere za otkrivanje informacija iscrpljene”, tvrdi ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

Ne  mareći, kako se ovdje „alternativne mjere“ lako i brzo iscrpljuju. Pa poslanik očas posla bude „stavljen u zatvor“ zato što nije htio da otkrije  ko mu je rekao za navodnu korupciju istih tih tužilaca pred kojima je trebao da svjedoči. „To ne predstavlja ni pokretanje krivičnog postupka ni pritvor, već mjeru prinude za ispunjenje građanske dužnosti“,  podučili su nas iz Višeg suda. Precizirajući kako „ta mjera traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, najduže dva mjeseca“. Prema prvim tumačenjima, pošto Zakon o medijima nema propisane kazne za novinare koji u tužilaštvu ostanu dosljedni u poštovanju prava na anonimnost svojih izvora, na njih će se primjenjivati upravo pomenuta mjera prinude. Do dva mjeseca.

Ili će biti patriotski da u zatvor pošaljemo one koji su nam ukazali na činjenice: da u ugovoru o gradnji prve dionice auto-puta nema petlje Smokovac, električnih i vodovodnih instalacija; da su nam kontaminiranu piletinu iz Brazila podvaljivali kao domaću; da Vlada pola godine  „ne zna“ da su njeni namještenici pravosnažno osuđeni za zloupotrebu službenog položaja; da Đukanović nije sam sebi, vlastitom čašću i ugledom, garantovao višemilionski kredit već su to uradili oni koji su se obogatili pod njegovom vlašću, za vrijeme „ničim izazvanih sankcija“; da je njegov brat uz pomoć njegove vlade uzeo desetak miliona naših para – ni za šta. I da zato nije odgovarao niko…

Kad sljedeći put u neku redakciju stigne snimak policijske torture na našim  ulicama, treba li da ga objavimo ili da tužiocu potkažemo snimatelja/dostavljača koji je bilježeći nepočinstvo doveo u pitanje nacionalnu bezbjednost? Ako nam medicinski radnici, ponovo, prijave da u bolnicama nema dovoljno zaštitne opreme,  a mi to potvrdimo i objavimo, znači li da smo skupa udarili na javno zdravlje? Šta tačno znači „ugrožavanje teritorijalnogi integriteta“ od strane novinarskih izvora (riječ nasilno se ne pominje) kada je novina koju čitate za trideset godina svog izlaženja promijenila četiri različite države?

Još jedna batina je u rukama vlasti. One koja se bez pardona deklariše kao neprijatelj uzbunjivača/zviždača spremnih da ukažu na nezakonitosti i  zloupotrebe; koja krije podatke o trošenju novca iz državnog budžeta, detalje o angažmanu Vladinog aviona, identitet onih koji su trgujući nekretnine kupili crnogorsko državljanstvo…

Usvojeni Zakon o medijima je oruđe u rukama onih koji šireći strah pokušavaju pacifikovati neposlušne novinare i njihove izvore – građane spremne da brane javni interes. Neće valjda uspjeti. Šta su dva mjeseca spram decenija koje su nam već uzeli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vlast skuplja od života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme je da biramo život, da on postane svetinja. A ne monopole svjetovnih i duhovnih vladara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji

 

Možda jednom i bude napisan optimističan novinarski tekst. Danas ne može. Izbori su tu, raspisani, odigraće se, ne samo bez elementarnih uslova da budu fer i demokratski nego u ambijentu još dubljih podjela. Za to su se pobrinuli i vlast, ali i njeni partneri s druge strane. Crkva i Vlada su odigrali još jedne neuspješne pregovore. Predizborna kampanja svela se na „odbranu države” ili „odbranu svetinja”. Dok se, u stvari, brane samo već uspostavljeni monopoli. To je jedina svetinja o kojoj danas brinu i vlastodršci i njihovi strateški partneri. O tome koliko su bitni životi podanika koji treba da sačuvaju te monopole, govori i to da ni smrtonosna epidemija ne može zaustaviti masovna okupljanja. Ni sekularna ni crkvena.

Vlada i Mitropolija saopštile su ove sedmice da dogovora oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti nema i neće biti. Stvar se sada, sa spornih više članova Zakona, svela na problem registracije Mitropolije. Vlast tvrdi da Mitrpolija iz nejasnih razloga ne želi da se registruje, i da na taj način ne poštuje ovu državu i njene propise. Mitropolija, sa svoje strane – da će, ako se registruje, njena imovina prije datuma registracije biti upitna. Vlada tvrdi da je registracija obavezna, a Mitropolija da je „dobrovoljna”. Osim što je po ko zna koji put jasno da Crna Gora nije pravna država u kojoj su pravila jasna i važe za sve, te da se o njima ne može pregovarati, očito je još nešto. Da, u stvari, ne pregovaraju ekspertski tim Mitropolije i stručni tim Vlade o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, jer bi se, da je tako, odavno dogovorile. Već da to Đukanović i mitropolit Amfilohije po ko zna koji put odmjeravaju  moć. Preko leđa građana, udaljavajući ovu zemlju od jedinog pravog puta – građanskog, modernog društva jednakih. Jedan bi državu da nastavi da vodi kao privatni posjed u kom životare osiromašeni podanici ogrnuti crnogorskim zastavama, a drugi da nastavi da održava svoje zemaljske i duhovne monopole, negirajući crnogorski identitet, i ne odričući se ratne istorije iz vremena kad su današnji rivali bili saborci.

Opozicija Đukanoviću koji, kao da se ruga, građanima nudi modernu i evropsku Crnu Goru, danas izgleda nekadrija, neorganizovanija i bezidejnija nego na prošlim izborima. Od bojkota su opozicioni lideri odustali lako, kao da ih 30. avgusta čekaju otvorene kapije i DPS na koljenima. Nijesu uspjeli da uobliče minimum zajedničke platforme o tome šta nude građanima u opustošenoj zemlji dan poslije izbora. Ako čudom pobijede.

Crnogorska opozicija ostavlja utisak da je ništa ne može odvratiti od izlaska na Đukanovićeve uslove u kojima je mnogo puta izgubila. Nijednog zajedničkog sastanka nije bilo kako bi opozicioni lideri razgovarali o tome da se izbori makar odlože zbog haranja epidemije. Odgovarati ih od izlaska na izbore po svaku cijenu više nema smisla. Energiju treba preusmjeriti na drugi kolosjek. Tražiti da za svoj izborni učinak podnesu račun. Ako Đukanović odnese pobjedu i na ovim izborima, vrijeme je i da opozicioni lideri podnesu ostavke zbog još jednog poraza. To treba biti ustanovljeno pravilo igre. Društvo mora ustanoviti minimalni ceh optimističkog ulaska u izbornu trku bez osnovnih preduslova. Potpis sa ostavkama, koje će se u slučaju poraza aktivirati 31. avgusta, bio bi znak potrebe za samopoštovanjem. I opozcionih lidera i njihovih birača. Bila bi to poruka opozicionih partija da imaju svijest o odgovornosti za  nepoštovanje ugovora sa građanima o neizlasku na izbore po pravilima i notama koje propisuje režim. To bi značilo da je od sporazuma o budućnosti i od onih veličanstvenih protesta ostalo bar nešto živo.

I građani polažu test odgovornosti za svoju sudbinu. Vrijeme je da „obični ljudi” nametnu svoje teme. Da se umreže. Da svoje sudbine uvrste u dnevni red društvenih zbivanja. Da postanu novinarske priče.  Da sudbina profesorice Jadranke Milošević, koja je bila spremna da zbog filozofske olimpijade izgubi i život, ionako izgubljen u ovoj zemlji poniženih, podstakne raspravu u društvu o tome šta želimo i šta su nam prioriteti. Ne čekajući da sve naše male ljudske priče u svoje planove uvrste predstavnici političke klase. Ova kriza mora probuditi najranjivije, da se oglase. Vrijeme je biramo život. Da on postane svetinja.

Iskustvo imamo. Svrstavajući se, kao pokorno stado, ojačavamo  monopole svjetovnih i duhovnih poglavara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Izbori i zamajavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opozicija ide na izbore. Red je da opozicioni lideri preuzmu odgovornost za izbor. Sve ostalo je prevara

 

Prebrinusmo. Opozicione partije idu na izbore, kao što je poranije najavljivao DPS. Sada je jasno da nijedna od njih bojkot kao izbor nije ozbiljno razmatrala. To je pokazala i ona oštra, besmislena razmjena vatre između Demokrata i URE, na koje se računa kao na moguću okosnicu otpora naumu režima da ovo društvo drži u predreferendumskom stanju do kraja vremena. Demokrate su podučavale URU da se obavezno upiše na listu jedinstvene opozicije. Iz URE su edukovali Demokrate da neizostavno uđu u koaliciju sa DF. I jedni drugi su znali da od toga nema posla. Dim je poslužio da Aleksa Bečić i Dritan Abazović lakše oglase svoje pozicije. URA će ići sama, okupljajući krug intelektualaca koji podržavaju njenu platformu obnove društva. Demokrate će sa DEMOS-om i ostalim srodnim grupacijama. Čim je to obavljeno, Abazović i Bečić su, kao da su gledali u graške, poručili kako u opozicionim redovima treba da vlada miroljubivost.

DF koji se prvi izjasnio da izbori po Đukanovićevim pravilima nemaju alternativu, još nije pokazao u kom će poretku izaći na teren. Dugo je važilo da bazu tog saveza čine Nova i PZP. Vidjećemo hoće li PZP uspjeti da zadrži status partnera, ili će preći u nižu zonu. Medojević je zavisnik od Mandićeve vojvodske milosti. Na izbore inokosan više nema kud. DF će, naravno, nastaviti da javno uzdiše za jedinstvenom listom, zaboravljajujući koliko je doprinio opozicionim raskolima.

Svega. Čak i SDP se vodi kao opozicija. Oni su istakli kandidaturu za ulogu Pozitivne, sa minulih izbora. Ovo dok traje kampanja pisaće molbe za povratak u redove režima. Kao vele – ko kuca, otvoriće mu se.

Svi strojevi moći su u rukama DPS-a. Neobuzdani, utrenirani. Ojačani količinom tajnosti, kakva ide uz vanredne prilike. Osiljeni strahom od promjena, koji prati velike nepogode. To znamo: ovaj režim je majstor da krize koje proizvodi obrće u svoju korist. Planetarnu epidemiju na svoju stranu mogu navrnuti i diktatori pripravnici.

Sateliti DPS su pod punim nadzorom. Matematika će odlučiti ko će a ko neće na zajedničku listu. Manjinske partije imaju one beneficirane glasove. Nema šanse da im se oni raspu na štetu DPS-a. Tu se ističe Bošnjačka stranka. Koja, očarana učinkom, funkcioniše kao filijala za udomljavanje kadrova iz njenog djelokruga. I ostali doprinose koliko mogu.

Naravno, DPS, ako osjeti da išta kreće nizbrdo, može lako naći izgovor i odgoditi izbore. Pitaj – NKT.

Na površini, bliješti. Predsjednik je osjetio trenutak da prozbori o fašizmu našeg doba. O Srebrenici. Dok je govorio, Đukanović je povremeno djelovao kao da je progutao isječke govora Slavka Perovića. Onda je podsjećao na Biljanu Plavšić, dok pred sudijama u Hagu, kao pokajnica, deklamuje o zločinima uz koje se kalila RS. Otpor kolosalnoj crnogorskoj službenoj laži, puno je manji 2020, nego što je bio ‘95, kad su ratni drugovi Mila Đukanovića (Momira Bulatovića, Svetozara Marovića) ubijali Srebrenicu. Eto, takvi su nam temlji režimskog antifašizma.

Oglasila se, hajdemo reći, i četvrta grana vlasti. Mitropolit Amfilohije je javio da ne treba glasati za vlast. Vrh DPS-a se zbog toga nije potresao. Njima je važno to što Amfilohije ne podržava bojkot. Ostalo je njihova briga. Prvosvještenik je potom oglasio opozicionim partijama, koje žele njegovu naklonost, da će držati distancu. Osobito oštro je poručio da se ne grabe da upišu sebi učinak protesta povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nije adresirao primaoce, ali ima znakova da se poruci najmanje obradovao Andrija Mandić. Amfilohije se izjasnio i o Trinaestojulskim tekovinama. Tu je potvrdio da je njegov omiljeni antifašista Pavle Đurišić, bradom. Fašizmom koji teče, nije se bavio. Ni pominjao Srebrenicu. To se može smatrati napretkom. On je jedan od tvoraca legende o genocidu u Sreberenici kao o osveti. Malo izdašnijoj.

To je stvarnost Crne Gore u susret izborima. Ostale njene mogućnosti su sistematski zatirane.

Monitor je minulih sedmica objašnjavao zašto je bojkot opljačkanih izbora, najrealniji put do slobodnih izbora. Nije išlo. Opozicioni vrhovi ne čuju ni pozive sa više adresa da zbog masovnog širenja virusa udruženo traže odlaganje izbora. Monitor neće pozivati na bojkot. Ne želimo ni da otežavamo opoziciji, ni da budemo njen izgovor. Ako opozicione partije dobiju izbore u ovim uslovima, zaslužiće orden za neviđenu kreativnu hrabrost. Ako budu poraženi, red je, obaveza je, da njihovi prvi redovi preuzmu odgovornost. Da odbiju izgovore i odu. Ostalo je prevara. Do sada, riječ jednu o odgovornosti za izbor čuli nismo.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo