Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI SAN BLAŽA ĐUKANOVIĆA: Stric kreditira, otac daje dozvole

Objavljeno prije

na

Za samo nekoliko godina sin predsjednika države postao je vodeći biznismen u oblasti solarne  i hidro energije. I neko ko tati, jednom od najbogatijih državnika svijeta, plaća račune. Recept je jednostavan. Striko kreditira,  a otac izdaje koncesije i subvencije.  Košta  – nas

 

Predsjednik države Milo Đukanović može da odahne. Ne mora više  da mu  privatne račune plaća odbjegli bankar Duško Knežević, kako sad prorežimski mediji zovu dojučerašnjeg Đukanovićevog glavnog biznis partnera.  Podmladak je  stasao,  i  sposoban  je da tati,  jednom od najbogatijih političara svijeta prema Forbsovoj listi, a zvanično osobi  sa skromnom državničkom platom,  podmiruje dugove.

Kako je i predsjednik Đukanović saopštio, njegov dug od oko 17 hiljada eura u Atlas banci Duška Kneževića, podmirio mu je sin jedinac – biznismen Blažo Đukanović.

I Đukanović junior, kao i svi članovi predsjedničke uže i šire familije, rođen je pod srećnom zvijezdom. Dovoljno je da u džepu imaju euro, da otvore firmu, banku, advokatsku kancelariju, ili šta već, i da se kockice poslože. A milioni namnože.

Pedeset centi  koje je Blažo Đukanović uložio 2013. godine, skupa sa partnerom Ivanom Burzanovićem, kada su otvarali kompaniju BB Solar, pretvorilo je mladog Đukanovića u vodećeg biznismena u oblasti solarne i hidro energije u Crnoj Gori za samo par godina.  Zlobnici bi primijetili da se  crnogorski san Đukanovića juniora ostvario uz malu pomoć strika bankara i tate premijera, obzirom da je jedan dodjeljivao kredite, a drugi koncesije i subvencije, ali neka ih.

Zanimljivo je svakako, kako je Prva banka firmu čiji je zvanični kapital jedan euro, prema registru Privrednog suda, nemilice kreditirala.

Tako je od  2013. godine, samo prema Registru zaloga, kompanija BB Solar Blaža Đukanovića  u Prvoj banci strica Aleksandra Đukanovića uzela  preko dvadeset kredita, ukupne vrijednosti od oko tri miliona eura. Kao garancije u registru se navode  najčešće ,,pokretne stvari i roba na lager listi”, ali nerijetko i potraživanja koja kompanija Blaža Đukanovića ima prema drugim firmama, poput Bemaxa.

Prema podacima Uprave za nekretnine BB Solar, inače osnovana u junu 2011. godine, nije raspolagala nekretninama u vrijeme kada je uzela prve kredite u Prvoj banci. Sudeći po podacima iz katastra, nekretnine BB Solar upisane su 2015. i 2016. godine.

Ta imovina, radi se o nekoliko poslovnih prostora u Podgorici, trenutno je založena zbog kredita od oko 300 hiljada eura u Prvoj banci. Hipoteka je, prema on lajn registru Uprave za nekretnine, upisana u aprilu 2018. godine.

BB Solar je prema podacima Poreske uprave imao  dobit od oko 145 hiljada eura u 2013. godini, 9.915 eura u 2014-oj,  13.134 tokom 2015, 24.570 eura 2016-te  i oko 163,2 hiljade eura tokom 2017. godine.

No, iako je stric pozamašno pomagao biznis mladog Đukanovića, ključna za njegov uspjeh, svakako je bila pomoć Vlade, na čijem je čelu bio tata Milo Đukanović. Monitor je više puta pisao o tome kako je kompanija BB Solar bez dana iskustva u tom poslu, prije nekoliko godina  uključena u nekoliko projekata za podizanje energetske efikasnosti koje je crnogorska Vlada, koju je tada predvodio Milo Đukanović, pokrenula uz pomoć međunarodnih fondova. U neke od tih projekata, kao u slučaju projekta Montesol, Vlada je tek osnovanu kompaniju BB Solar tada premijerovog sina, uključila naknadno, bez jasnog opravdanja.

Montesol je bio projekat beskamatnih kredita za domaćinstva radi ugradnje solarnih kolektora koji je Vlada započela početkom 2011. godine, u saradnji sa italijanskom Vladom i Programom Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP). Bilo je obezbijeđeno  million dolara za implementaciju i subvencioniranje kamatne stope kod crnogorskih banaka, a projektom je rukovodilo Ministarstvo ekonomije, na čijem je čelu tada bio Vladimir Kavarić.

Nakon što je dogovoreno koje će banke učestvovati u projektu, Ministarstvo ekonomije  raspisalo je tender za kompanije koje bi bile ovlašćene za ugradnju solarnih kolektora. Izabrano je 12 firmi koje su stekle status kvalifikovanih distributera i instalatera kolektora, da bi skoro godinu dana kasnije, i dok je projekat uveliko bio u toku, Ministarstvo opet, bez jasnog razloga, raspisalo javni poziv za distributere, i na listu uključilo još jednu firmu – BB Solar. U februaru 2011. kada je projekat krenuo, Blažo Đukanović nije imao ni registrovanu kompaniju. Registrovao je tek par mjeseci kasnije.

Poslovi sa državom nastavili su da se nižu. Đukanovićeva Vlada je iste 2012. godine, kada je BB Solar uključen u projekat Montesol, dodijelila kompaniji Đukanovića juniora i posao izgradnje fotonaponskih panela  na Eko zgradi u Podgorici, vrijedan gotovo million eura, o čemu je Monitor takođe pisao. Naime, nakon što je zbog kašnjenja, Vlada izgubila austrijsku donaciju  od 900 hiljada eura, predviđenu za projaket  Eko zgrade, Vlada je opredijelila  820 hiljada eura  iz budžeta za njihovu nabavku i ugradnju, a posao dodijelila kompaniji u to vrijeme premijerovog sina BB Solar, sa tek godina dana iskustva u tom poslu, i njegovim partnerskim kompanijama.

Nijedna institucija ni tada, kao ni ranije, nije vidjela ništa sporno u svemu, pa ni toliko da ispita da li se radilo o konfliktu interesa.

Istina, ni kad su se institucije uključile da ispituju poslove koji su uslijedili, nije bilo mnogo vajde. Mladi Đukanović ubrzo je osnovao novu kompaniju BB Hidro i ušao u posao izgradnje mini hidroelektrana. Sumnje da mu uspjehu u poslu kumuju najbliži, nastavile su se.

Tako je organizacija KOD nedavno od Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) tražila da ispita postoji li konflikt interesa u slučaju kada je koncesiju za izgradnju mini hidroelektrane Bistrica kompaniji BB Hidro Blaža Đukanovića izdala Vlada na čelu sa ocem Milom Đukanovićem. Direktor ASK Sreten Radonjić nije u tome vidio ništa sporno, pa je Blažo nastavio da posluje, a Sreten da ne vidi.

Vlada, kojom je predsjedavao Milo Đukanović, je 6.10.2016. godine odobrila koncesiju za BB Hidro čiji je direktor i suvlasnik njegov sin. Prema Sretenu Radonjiću, Milo Đukanović je ,,samo potpisao” koncesiju, nije odlučivao.

Direktor ASK nije vidio ništa sporno ni u tome što sin tati vraća dug od 17 hiljada eura, a da se to nigdje čak ne konstatuje ni kao poklon. Za Radonjića nije bilo ništa sporno ni u tome što je Vlada Mila Đukanovića posao izgradnje prostornog plana za Prokletije dodijelila kompaniji RZUP brata Aleksandra.

Vlada, kojom je predsjedavao Milo Đukanović, je 25. jula 2013. godine, donijela odluku o izradi Prostornog plana posebne namjene Nacionalnog parka Prokletije i zadužila Ministarstvo održivog razvoja i turizma da je sprovede. Tu odluku je potpisao Đukanović.

Ministarstvo 22.12.2014. godine objavljuje tender, a posao 27.02.2016. godine dobija konzorcijum kojeg predvodi Republički zavod za urbanizam i projektovanje (RZUP) u vlasništvu Aca Đukanovića, brata tadašnjeg premijera. Jedan od podugovarača bila je firma Capital invest čiji je vlasnik sam Milo Đukanović.

U institucijama ne vide  ništa sporno ni u tome što su nam računi za struju sve veći zbog biznisa familije Đukanović. Ministarstvo ekonomije  naložilo je, naime, da se, na osnovu Uredbe o naknadi za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE) od januara ove godine na računima za struju umjesto stavke naknada za podsticanje OIE, uvedu dva obračunska elementa – naknada za podsticanje OIE1 i Naknada za podsticanje OIE2, čime se finansira Blažo Đukanović, jedan od najvećih proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora.

Stric kreditira, tata izdaje dozvole, a nas – skupo košta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

MONITORING

SAOBRAĆAJ I BEZBJEDNOST: Vlast važnija od života  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još se čeka popravka pukotina na pisti aerodroma u Tivtu koja je duže od godinu dana rizik za bezbjednost putnika. Za četiri decenije nije izvršena nijedna značajnija rekonstrukcija pruge Beograd-Bar, iako je prema brojnim svjedočenjima to bilo neophodno. Poseban rizik su putevi, koji se krpe tek koliko se mora. Para  nedostaje, ali i strateških ulaganja  i političke odgovornosti

 

URA je nedavno, pozivajući se na dokument Agencije za civilno vazduhoplovstvo (ACV), obznanila da je ugrožena bezbjednost putnika na Aerodromu Tivat. Iz te su partije javnosti prezentovali podatke iz dokumenta ACV koji je sačinjen nakon prošlogodišnje inspekcije tivatskog aerodroma. Uočene su pukotine na pisti i naređeno je upravi da, u roku od 10 dana, otkloni nepravilnosti koje mogu ,,negativno da utiču na operacije polijetanja i slijetanja vazduhoplova”. Uprava aerodroma nije ispoštovala naredbu, pa su iz Agencije, kako navode, ,,u više navrata izrečene novčane kazne operatoru aerodroma”.

Direktor tivatskog Aerodroma Radovan Marić kazao je da se nepravilnosti mogu otkloniti za 10 noći, ali da čekaju potrebnu dokumentaciju od Ministarstva održivog razvoja i turizma. Što se do sada čekalo nije objašnjavao. A  izvršni direktor Aerodroma CG Danilo Orlandić, umjesto da utvrdi odgovornost za propust, najavio je tužbu protiv čelnika partije koja je javnosti otkrila činjenice koje se tiču svih koji putuju preko ovog aerodroma.

Tako se priča o bezbjednosti odmah prebacila na politički teren. I svak ko objavi činjenice, koje su u ovom slučaju utvrdile nadležne institucije, radi protiv interesa aerodroma, predstojeće turističke sezone i u krajnjem države. Koju u aerodromima oličavaju Socijaldemokrate. Ocjenu kako SD rukovodi ovim državnim preduzećem, dao je ministar saobraćaja Osman Nurković, iz koalicione Bošnjačke stranke, kazavši da su aerodromi zastiđe.

Nurković je najavio da će tokom ovog mjeseca biti usvojen koncesioni akt za aerodrome Podgorica i Tivat, te da se za njih interesuju poznate kompanije sa svih meridijana.

I dok se za bezbjednosne i druge probleme aerodroma očekuje rješenje u prepuštanju istih strancima, za željenicu nema rješenja.

Za četiri decenije od otvaranja nije izvršena nijedna značajnija rekonstrukcija pruge Beograd-Bar. Generalni direktor Direktorata za željeznički saobraćaj Milan Banković, izjavio je početkom godine, da je ova pruga u početnoj fazi remonta. Te da ukoliko prugu Bar-Beograd želimo da vratimo u projektovano stanje, u narednih sedam do deset godina potrebna su ulaganja između deset i 15 miliona eura na godišnjem nivou, kazao je Banković. Po toj računici za deceniju imaćemo stanje kao 1976. – bezbjednu prugu kojom putovanje od Bara do Beograda prosječno traje osam, a ne sadašnjih 12 i više sati.

Dovoljna opomena nije bila ni željeznička nesreća 2006. godine u kojoj je na Bioču poginulo 47 osoba. Koliko se stanje u željeznici od tada popravilo svjedočili su zaposleni u ovom preduzeću koji su u međuvremenu dobili status zviždača.

Početkom prošle godine inženjer Milisav Dragojević podnio je neopozivu ostavku na mjesto šefa jedinice za vuču vozova Željezničkog prevoza Crne Gore (ŽPCG), zbog, kako je objasnio, opstrukcija na poslu. Dragojević je u više navrata kritikovao rukovodstvo ŽPCG, ukazujući na propuste i posljedice koje bi zbog toga mogle nastati u željezničkom saobraćaju. ,,Nažalost, na rukovodećim mjestima u posljednje vrijeme se postavljaju ljudi po nekim drugim kriterijumima, a ne po stručnom znanju. Da bi željeznica krenula uzlaznom putanjom, odgovorne poslove moraju raditi isključivo stručni ljudi”, izjavio je Dragojević.

I drugi zviždač iz željeznice Dragomir Minić, ranije je poručio da ga je  željeznička nesreća na Bioču u kojoj je poginulo 47 lica,  povrijeđeno više od 200 ljudi, inače uzrokovana kvarom elektromotorne garniture, a za koju je šest godina robijao samo mašinovođa Slobodan Drobnjak, a ostalih 11 lica oslobođeno optužbi, natjerala da progovori. ,,Ali cijelo vrijeme, od kada sam na ovom mjestu kontrolora, meni je nesreća Bioče u glavi. Ja to radim po tom principu da se ne bi nešto slično desilo u našem društvu. A što se tiče menadžmenta Željezničkog prevoza, njih ne interesuju apsolutno vozovi, ni stanje ni bezbjednost saobraćaja. Njih interesuje materijalna korist”, kazao je Minić.

Nadležni, s druge strane, kažu da su ove tvrdnje samo uzbunjivanje javnosti, te da se svake godine ulažu milioni u željeznicu i da je stanje iz godine u godinu bolje. A evo kako: lokomotiva međunarodnog voza u oktobru prošle godine je prilikom izlaska iz stanice Podgorica iskliznula iz šina, a putnici su sa dva sata zakašnjenja nastavili put za Beograd;  u oktobru je javnost vidjela slike da su neki pragovi na ovoj pruzi oštećeni u požaru; 1. novembra prošle godine, voz sa preko 200 putnika, kasnio je pri dolasku u Podgoricu preko sedam sati. Nadležni su u svakom od ovih slučajeva saopštili da oni rade dan i noć na tome da željeznica bude što bolja, što efikasnija i što sigurnija.

Putnike brine samo sigurnost, a za kašnjenje neki imaju razumjevanja: ,,Mi smo zadovoljni ako ga ima. Ako kasni pola sata – sat mi smo i opet zadovoljni”. Iako je 19. godina 21. stoljeća.

Ipak, najveći bezbjednosni izazov su drumovi. Statistika kaže da je Crna  Gora među zemljama sa najvećim brojem žrtava u saobraćaju. Kada se uporedi broj poginulih na 100.000 stanovnika, najgora godina bila je 2007, kada je na 100.000 stanovnika bilo 18 poginulih u saobraćajnim nesrećama.

Statistika pokazuje da je u Crnoj Gori broj poginulih u 2016. godini u saobraćaju na 100.000 stanovnika bio 10, Srbiji devet, Hrvatskoj sedam, Sloveniji šest, Bugarskoj 10, Holandiji i Njemačkoj četiri, a Švedskoj i Velikoj Britaniji tri.

Tokom 2017. godine evidentirano je 5.678 saobraćajnih nezgoda na crnogorskim putevima, u kojima su poginule 63 osobe. Tokom prošle u saobraćajnim nezgodama poginulo je 48 osoba, 421 osoba zadobilo je teške tjelesne povrede, a 2.142 lakše, podaci su MUP-a. U procentima, tokom 2018. godine smanjen je broj smrtno stradalih lica za 23,8 odsto, broj teže povrijeđenih lica je smanjen za 9,5 odsto, a broj lakše povrijeđenih lica za oko dva odsto u odnosu na godinu ranije.

U godišnjim izvještajima o bezbjednosti saobraćaja na putevima u Crnoj Gori, MUP-a, ponavlja se da je uzrok najvećeg broja nezgoda ljudski faktor. Međutim, nisu zanemarljivi ni vremenski uslovi i stanje putne infrastrukture: ,,Ovdje se prvenstveno misli na kritične dionice, odnosno stanje kolovoza i kvalitet asfaltnog zastora, razna oštećenja i udarne rupe, odrone, održavanje puta, naročito u zimskim uslovima, kao i stanje opreme puta, horizontalne i vertikalne signalizacije”, navodi se u jednom od izvještaja.

Stručnjaci upozoravaju da određene saobraćajnice u Crnoj Gori zaslužuju analizu i korekciju, te da nedostaje signalizacija u smislu neodgovarajućeg i nepravovremenog obavještavanja vozača o karakteristikama i stanju saobraćajnice na koju nailaze. Koliko se ulaže u bezbjednost govori i činjenica da ni nakon pet godina, od najave, na 72 crne tačke na putevima u Crnoj Gori, još uvijek nijesu postavljeni pametni fiksni radari na cestama, koji bi doprinijeli bezbjednosti u saobraćaju. Iz Savjeta za građansku kontrolu policije su nedavno kritikovali čelnike policije i MUP-a, obrazlažući da nije dobro što se ulaganje u dobra od opšteg interesa godinama odlaže.

U nedostatku pametnih radara, crnogorske ceste su u novembru prošle godine, uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve saobraćajnih nesreća, obišli ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić i direktor Uprave policije Veselin Veljović. Obećaše – da će prekršioci saobraćajnih propisa biti energično sankcionisani, da u kontrolama saobraćaja neće biti nedodirljivih i izuzetih, te da je država odlučna da stane na kraj onima koji divljaju na crnogorskim putevima.

Sem obećanja, za veća ulaganja u saobraćajnu infrastrukturu para nema. Sve je pojeo autoput – povećao je javni dug, zbog autoputa su podignuti porezi, zamrznute plate u javnom sektoru, ukinute naknade za majke… A jedna od mantri Vlade, pored ekonomskog procvata sjevera, u korist gradnje autoputa bila je i poboljšanje sigurnosti na putevima.

Dvije studije izvodljivosti, urađene 2006. i 2012. francuske firme Luj Berže i američke URS, zaključile su da ne bi bilo dovoljno saobraćaja da bi se opravdala koncesija za autoput. Treću je uradio Ekonomski fakultet u Podgorici i ona je potvrdila Vladine tvrdnje o održivosti autoputa, a javnosti je još nedostupna.

Inostrane studije su preporučivale nadogradnje postojećih puteva i gradnju jeftinijih brzih cesta. Međutim, Vlada nije odustajala od ideje Mila Đukanovića.

Na Godišnjem sastanku guvernera Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), koja se tokom ove sedmice održava u Sarajevu, Đukanović je izjavio: ,,Iz ugla Crne Gore najbitnija je saobraćajna infrastruktura, želimo da realizujemo naš autoput, ali i gasovod. Nažalost, posljednjih dvadeset godina to nismo stigli da uradimo, jer jer smo se bavili nekim drugim pitanjima, ali sada to moramo uraditi”. Kojim drugim pitanjima, sem punjenja sopstvenih džepova, predsjednik nije precizirao.

Nije bez značaja što je na gradnji autoputa, na primjer Bemax, kao podizvođač, do sada zaradio 230 miliona eura. Pored ove kompanije, Cijevna komerc, Čelebić, Montenegro petrol, Ramel, ukupno 99 podizvođača koji rade na autoputu, oslobođeni su plaćanja PDV-a, poreza na dobit, na zarade i doprinose, carine za uvoz građevinskog materijala, opreme i mašina za radove na autoputu,  akcize na gorivo.

Najavljeno je bilo da će dio autoputa do Mateševa biti otvoren ovog mjeseca. Neće, jesen sljedeće godine je novi rok a i poklapa se sa izborima.

Para nedostaje, ali  očito i strateških ulaganja  i političke odgovornosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

NOVI ZAKON O TURIZMU I UGOSTITELJSTVU PREVAZIĐEN: Turizam ili hospitaliti industrija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stiče se utisak da je cilj izmjena Zakona o turizmu  legalizacija izgradnje apartmana za tržište u hotelima i turističkim naseljima.Na mala vrata uvedena je prodaja stanova na atraktivnim lokacijama rezervisanim za luksuzne hotele. Izgradnja takvih polu-hotela sa apartmanima za individualnu prodaju uzela je maha u Bečićima, Budvi, Petrovcu. Drastičan primjer zloupotrebe elitne lokacije  predstavlja Miločer, u čijem se parku planira izgradnja  mješovitog, hibridnog hotela, nazvanog ugostiteljski objekat

 

Novi Zakon o turizmu i ugostiteljstvu, pripreman duže od dvije godine, usvojen u januaru prošle godine i dva puta korigovan nakon usvajanja, poslije godinu dana primjene u velikoj mjeri je prevaziđen. Sam naslov i tekst zakona kojim se uređuje turistička i ugostiteljska djelatnost nisu u skladu sa novijim trendovima u ovoj privrednoj grani koja bilježi najviši trend rasta u svijetu.

Autor novog zakona o turizmu, Ministarstvo održivog razvoja i turizma nespretno je strpao više djelatnosti i pojmova u jedan zakon, čime je po ocjeni znalaca iz turističke privrede, napravljena opšta zbrka, takoreći pravni bućkuriš. Većina turistički razvijenih zemalja  odvojeno definiše dvije naslovne oblasti, zakonom o turizmu i posebnim zakonom o ugostiteljstvu.  Sa tom razlikom da se ugostiteljstvo više ne zove tako. Danas je u zapadnoj literaturi i zakonodavstvu pojam turizam i ugostiteljstvo zamijenjen pojmom – Hospitaliti industrija i turizam (Hospitality Industry), što bi i prevodu značilo „industrija gostoprimstva i turizam“.

Hospitaliti industrija obuhvata veliki broj oblasti u uslužnoj industriji, uključuje usluge smještaja,hrane i pića, planiranja događaja, prevoza, krstarenja, dodatnih putovanja u okviru destinacije, zabave, trgovine, rekreacije….Hospitaliti industrija se odnosi na čitav set različitih poslova i usluga vezanih za korišćenje slobodnog vremena i za zadovoljstvo korisnika. „Definitivni aspekt hospitaliti industrije jeste činjenica da se fokusira na ideje luksuza, užitka, uživanja i iskustava, za razliku od ugostiteljstva koje podmiruje osnovne potrebe“, jedna je od definicija ovog pojma.

Hospitaliti industrija i turizam  usko su povezani, ali imaju i neke suptilne razlike. Industrija turizma, odnosno putovanja, bavi se uslugama za korisnike, turiste, koji  putuju daleko od svog uobičajenog mjesta boravka, na relativno kratak vremenski rok. Dok se hospitaliti industrija bavi uslugama vezanim za slobodno vrijeme i zadovoljstvo korisnika koji nisu isključivo turisti, to može biti i lokalno stanovništvo koje uživa u slobodnom vremenu ili osobe koje dolaze sa strane iz nekih drugih razloga.

U zvaničnim publikacijama, strategijama i zakonima koji definišu pojam turizma, u Crnoj Gori nije prepoznata ovakva podjela. Članom 65. Zakona u turizmu i ugostiteljstvu „ugostiteljska djelatnost je pružanje usluga smještaja, pripremanja i usluživanja hrane,  pića i napitaka u/ili van ugostiteljskog objekta“. Odredbe novog zakona o turizmu kao da je pregazilo vrijeme. Novi zakon težište stavlja na poslovanje turističkih agencija, organizatora putovanja,  vodiča… Hotelijerstvu je posvećen drugi, manji dio teksta zakona pod nazivom – Ugostiteljska djelatnost.

Izmjene su evidentne u definiciji hotela, koji to više nije.Hotel je po definiciji  –  primarni ugostiteljski objekat, a njegovi vlasnici su – ugostitelji. U novoj klasifikaciji hotela kao ugostiteljskih objekata, pored klasičnih hotela pojavljuje se termin integralni, odnosno udruženi hotel i mješoviti hotel koji se razlikuju po načinu upravljanja.

Termin condo hotela je izbačen iz nove verzije zakona. Zamijenjen je terminom – condo model poslovanja, koji podrazumijeva da u svakom hotelu kategorije minimum pet zvjezdica, smještajne jedinice, odnosno sobe koje se sada grade kao luksuzni prostrani apartmani, mogu biti predmet pojedinačne prodaje, zajedno sa pripadajućim parking prostorom. Stiče se utisak da je cilj izmjena zakona o turizmu bio legalizacija izgradnje apartmana za tržište u hotelima i turističkim naseljima.Na mala vrata uvedena je prodaja stanova na atraktivnim lokacijama rezervisanim za luksuzne hotele. Izgradnja takvih polu-hotela sa aprtmanima za individualnu prodaju uzela je maha u Bečićima, Budvi, Petrovcu. Mastodonski objekti, koji se nazivaju hotelima, kriju spratove sa desetinama stanova spremnih za prodaju. Drastičan primjer zloupotrebe elitne lokacije decenijama rezervisane za ekskluzivni turizam, predstavlja Miločer, u čijem se parku planira izgradnja jednog takvog mješovitog, hibridnog hotela, nazvanog ugostiteljski objekat. Klasični hoteli, kakve smo do skoro poznavali, na kojima se bazirao crnogorski turizam, u planovima i zakonskim propisima više ne postoje. Sada su to objekti mješovitog vlasništva. Navodno, uz obavezu, da prodate smještajne jedinice moraju biti u komercijalnoj funkciji najmanje 10 mjeseci godišnje.

Postavlja se logično pitanje, ko će primjenu ove zakonske odredbe da kontroliše. Koliko inspektora će Ministarstvu turizma ili drugim nadležnim službama biti potrebno da se izvrši kontrola poslovanja takvih hotela, da se ustanovi da li su apartmani u turističkoj funkciji cijelih 10 mjeseci ili svojim vlasnicima služe za lične potrebe i stanovanje.

Crnogorsko zakonodavstvo garantuje  svakom investitoru pravo da dio kapaciteta hotela koji gradi, ponudi na tržištu nekretnina. Individualna prodaja apartmana predviđena je i u turističkim rizortima, turističkim naseljima i svim objektima koji se bave uslugom smještaja. Sveprisutno stanovanje ulazi u svaki hotel, svaki ugostiteljski objekat koji nudi smještaj.Tu se više ne može govoriti o turizmu, takvi objekti i naselja gube pridjev turistički, oni spadaju u kategoriju real estate, u djelatnost trgovine nekretninama.

Zakon nije pobliže definisao pojam integralnog hotela, takvih i nema u ponudi u Crnoj Gori. Može se samo pretpostaviti da je zakonopisac možda mislio na pojam – difuznog ili raspršenog hotela. Novog vida turističke ponude pogodnog za moderne nomade, koji je nastao u Italiji početkom devedestih godina. Difuzni hotel nudu mogućnost boravka u zasebnim smještajnim jedinicama raspršenim na širem prostoru, obično na selu, u kućama i aprtmanima koji imaju jednu  tačku upravljanja, zajedničku recepciju hotela sa koje se upravlja ukupnim smještajem. Upravljačku strkturu difuznih hotela obično organizuje lokalna samouprava kroz okupljanje vlasnika smještajnih jedinica. U Italiji posluje oko 60-ak difuznih hotela, (albergo disperso). Mnoge turističke zemlje u okruženju u svojim strategijama razvoja turizma odredile su prioritet modelu difuznih hotela, kao novom obliku turističke ponude. Crna Gora je izuzetak među njima.

Kao što je sve više zaobilaze savremeni trendovi u svijetu ljetovanja, putovanja, odmora i zabave. U Ministarstvu turizma trebalo bi da pripremaju zakone na osnovu savremene međunarodne literature o turizmu, kakva se izučava, primjera radi, na Fakultetu za biznis i turizam u Budvi, po ugledu na vodeće fakultete iz ove oblasti.

 

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

HRONOLOGIJA PROPADANJA: SLUČAJ OBOD CETINJE: Duboko zamrzavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Da Oboda nema, gradili bismo novi”, poručio je 1996. godine na  Cetinju tadašnji premijer Milo Đukanović. Novi još nije izgrađen, a stari je uništen i opljačkan, tvrde bivši radnici ovog preduzeća. Godinama navode da su brojni poslovni prostori po Jugoslaviji prodavani i poklanjani, kao i zemljište i placevi. Bezuspješno su više puta apelovali na vrhovnog državnog tužioca da to istraži

 

Skupština prijestonice Cetinje je prije mjesec dana usvojila odluku o kupovini dijela imovine Elektroindustrije Obod u stečaju. Kupovina je  predviđena programom razvoja prijestonice za 2019. godinu, a procijenjena vrijednost imovine je 2,5 miliona eura. Prijestonica Cetinje je u novembru prošle godine, bila jedina koja je dostavila ponudu za kupovinu Oboda.

Do sada je zabilježeno blizu 30 bezuspješnih pokušaja prodaje nekadašnjeg giganta, koji je bio motor privrednog razvoja grada pod Lovćenom. Poput Cetinja, u doba tranzicije, Obod je zamrznut da čeka da upali bar jedan od velikih planova koji za ovu kompaniju imaju vlasti.

Dok se planovi ne ispune, stanje je katastrofalno. Lokacija nekadašnjeg Oboda je toliko zapuštena da su prije godinu dana aktivisti cetinjskog odbora Socijaldemokratske partije morali da čiste prostor oko spomenika Petra Sinanovića Nagiba, osnivača Oboda.

Sinanović, vizionar i pionir industrije u Crnoj Gori, osnovao je Obod 23. februara 1953. godine. Fabrika je prvobitno proizvodila sapune, paste za cipele, dok je kasnije uvedena i proizvodnja fluoroscentnih svjetiljki, zatim frižidera i kombinovanih hladnjaka. Obod uskoro postaje najpoznatiji po frižiderima,  koji su se prodavali u svim krajevima Jugoslavije, u 12 evropskih zemalja i u Americi. Frižideri sa Cetinja su kvalitetom nadživjeli fabriku, pa nije rijetko da i danas rade, sa 50 godina staža.  Nakon prve decenije rada fabrike, planirana proizvodnja u 1963. iznosila je 30.000 frižidera, čak 50% više nego 1962.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo