Povežite se sa nama

SVIJET

POSLIJE RAZGOVORA DONALDA TRAMPA  I KIM DŽONG UNA u VIJETNAMU: Gdje je pola puta  

Objavljeno prije

na

Razgovori su završeni  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka.  Ovaj, drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Na samitu u Singapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva

 

Dvodnevni samit u Vijetnamu između američkog predsjednika Donalda Trampa i sjevernokorejskog vođe Kim Džong una završio je u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka. Dvojica državnika su ostvarili mali napredak na putu sjevernokorejskog odricanja od nuklearnog programa za šta Kimov režim traži ukidanje međunarodnih sankcija u kojima prednjače Sjedinjene Američke Države.

,,U osnovi su oni željeli da sankcije budu potpuno ukinute, a mi to nismo mogli da uradimo,” naveo je predsjednik Tramp na konferenciji za štampu poslije posljednjeg razgovora sa Kimom u jednom od poznatih starih azijskih hotela Sofitel Legend Metropole Hanoi. Predsjednik SAD je kazao da je odlučio da ne potpiše zajedničko saopštenje jer je skloniji da ,,učini to na pravi način, a ne na brzinu” i da to pokazuje da njegovi kritičari nisu u pravu kada tvrde da je ,,mekan” prema sjevernokorejskom vođi.

Drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Tramp je postao prvi predsjednik SAD koji se sastao sa nekim vođom Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK) za 70 godina postojanja DNRK. Na samitu u Sigapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva.

Potom se pregovori o denuklearizaciji nisu mrdnuli sa mrtve tačke. Sada je bilo velikih očekivanja u međunarodnoj zajednici. Analitičari su vjerovali da je došlo vrijeme za nalaženje rješenja složenom pitanju denuklearizacije Severne Koreje.

Predsjednik Narodne Republike Kine Si Džinping, glavnog saveznika DNRK pozvao je zvanične Vašingtona i Pjongjanga ,,da se sretnu na pola puta“. Južna Koreja, koja ima najveći interes za denuklearizaciju istočnoazijskog poluostrva, je polagala velike nade da će samit u Hanoju ubrzati nastanak režima mira i ekonomske saradnje sa sjevernim susjedom.

Uoči samita su stizale vijesti da izaslanici dvojice čelnika izgleda ostvaruju napredak u pregovorima o zajedničkom saopštenju. Upućeni u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, su navodili da pregovarači ,,ozbiljnije diskutuju nego uoči prošlogodišnjeg prvog samita dvojice vođa”. ,,Smanjuju razlike,” navedeno je južnokorejskoj novinskoj agenciji Jonhap iz jednog izvora.

To je nagonilo na špekulacije o mogućem napretku u pregovorima o pitanju razgradnje nuklearnog kompleksa Jongbjun, središta višedecenijskog sjevernokorejskog nuklearnog programa. Dvije strane, takođe, mjesecima nastoje da utvrde koje dalje korake na denuklearizaciji može Pjongjang da preduzme, a da Vašington uzvrati odgovarajućim potezima, eventualno uključujući deklaraciju o formalnom kraju Korejskog rata koji je bijesnio od 1950. do 1953, a okončan je samo primirjem, ne i mirovnim ugovorom.

Pjongjang se odavno zalaže za takvu političku deklaraciju koja nije legalno obavezujuća, ali bi okočala decenije neprijateljstva između dvije države, obezbjedila sigurnost režimu u DNRK i vodila potpisivanju sporazuma o miru. Vašington se, međutim, uzdržava jer bi potom Pjongjang mogao eventualno da traži povlačenje američkih trupa sa Korejskog poluostrva.

Posljednjih mjeseci je  Pjongjang više bio usredsređen na oslobađanje od sankcija koje teško opterećuju DNRK, nego na deklaraciju o končanju rata. Vašington, međutim, insistira na provjerljivim koracima u denuklearizaciji Severne Koreje.

Daljim važnim korakom je smatran eventualni dogovor o uzajamnom otvaranju  kancelarija za vezu zvaničniog Vašingtona i Pjongjanga. ,,To bi značilo da mi priznajemo Sjevernu Koreju kao državu”, tumačio je  američki strućnjak za sjevernokorejski nuklearni program Džoel Vit.

Lideri su samit počeli ističući uzajamne ,,veoma specijalne odnose”. No pokazalo se da su američki pregovarači tražili od sjevernokorejskih više od nuklearnog kompleksa Jongbjun, suprotno očekivanjima da će to biti prvi korak ka potpunoj denukleartizaciji Korejskog poluostrva. Uopšte, izgleda da su suprotstavljenje vizije kako bi izgledala potpuna denuklearizacija, glavna prepreka.

,,Kim ima svojevrsnu viziju, ali ona nije u potpunosti naša vizija”, kazao je Tramp. ,,No, vizija DNRK je sada ‘potpunija’  nego što je bila prije godinu dana”, rekao  je on. ,,Nažalost nismo dobili nešto što bi bilo korisno za SAD… Zatražili smo od Kima da učini više, ali on nije bio na to spreman”, iznio je državni sekretar Majk Pompeo na konferenciji sa Trampom. Po njemu, SAD i Sjeverna Koreja su bliže nalaženju rješenja nego što su bile prije samita.

Tramp je kazao da želi da održi odnose sa Kimom. ,,Vjerujem mu,” kazao je američki predsjednik misleći na lidera DNRK. Iznio je i da mu je Kim dao uvjeravanja da neće obnoviti probe raketnih sistema ,,ili bilo šta što se tiće nuklearnih aktivnosti”.

Sam Kim je na početku jednog od sastanaka drugog dana samita kazao kako ne bi došao u Hanoj da želi denuklearizaciju njegove države. Navodno je prilikom jednog od sastanaka sa sekretarom Pompeom kazao kako on ima djecu i suprugu ,,i želi mirnu budućnost za njih”.

Tramp smatra da se radi o neslaganju u pogledu metoda i satnice. ,,On želi (denuklearizaciju) u oblastima koje su manje važne nego one koje mi želimo,” kazao je američki predsjednik novinarima.

Kim drži da je na samitu u Singapuru obećao da će raditi na potpunoj denuklarizaciji – on tumači čitavog Korejskog poluostrva – u zamjenu za bezbjednosne garancije od SAD. Sjeverna Koreja želi da joj sankcije budu ukinute ili ublažene jer je obustavila probe nuklearnog oružja i raketa za njihovo nošenje. Vašington je čvrst u stavu da će sankcije ostati dok se Sjeverna Koreja ne odrekne nuklearnog programa.

Tramp kao da je u danima pred samit smanjio očekivanja. Poručio je kako on ne žuri sa denuklearizacijom Sjeverne Koreje i da bi ,,bio srećan” ukoliko se Pjongjang bude i dalje uzdržavao od nuklearnih i proba raketa. To je izazvalo zabrinutost u Seulu da će Tramp, možda, manje brinuti o denuklearizaciji Sjeverne Koreje dok god su na snazi prijetnje SAD.

Vit, smatra kako Tramp ocjenjuje da ,,libijski model” jednostrane sjevernokorejske denuklearizacije, bez uzvratnih mjera SAD, neće funkcionisati, već da treba ići ,,korak po korak.” Za maksimalistički pristup se zalagao Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton, što je izazvalo veliko protivljenje Pjongjanga.

Rasprostranjeno je mišljenje da je Boltonov pristup bio nerealan. Tako u Pekingu podsjećaju na predlog Kine o ,,dvijema tračnicama”, da Korejsko poluostrvo bude denuklearizovano, i na njemu vlada mirovni mehanizam koji bi jemčile SAD. Na putu postizanja sporazuma, prepreka bi moglo da bude Trampovo priklanjanje eventualnom insistiranju njegovih saradnika na bezuslovnoj denuklearizaciji Sjeverne Koreje.

Neki analitičari sada smatraju kako je neuspjeh samita pokazao ograničenja koja ima pristup po kome se pregovori vode od vrha ka osnovi, gdje se vođe slože o širokim principima pregovora, a potom njihovi saradnici razrađuju detalje. Tramp i Kim su ,,tokom singapurskog samita dogovorili široke smjernice ka denuklearizaciji, no kada su njihovi iskusni saradnici sjeli za sto da raspravljaju o detaljima, sukobili su se i ostvarili mali napredak”, tumači Park von-gon, profesor međunarodnih odnosa na južnokorejskom Handong Global Universitetu.

Tramp i dalje ostavlja otvorenom mogućnost pregovaranja. Pompeo je dodao kako je ,,ipak optimista”. Ukazao je da će za pregovore trebati vrijeme i da će biti  nastavljeni.

 

Trampu treba uspjeh

Rasprostranjeno je mišljenje da je Trampu, posle serije domaćih i nevolja na međunarodnoj sceni, potreban spoljnopolitički uspjeh. Samit u Singapuru je u SAD pratilo puno skepticizma i kritika. Radi se i o Trampovoj taštini da ostvari neki veliki međunarodni uspjeh, tim prije što je poslije izbora za Kongres u novembru 2018, već usredsređen na predsjedničke izbore 2020.

Drugi samit Trampa sa Kimom, zbio se usred dramatičnog svjedočenja u Kongresu Majkla Koena, svojevremeno jednog od najbližih saradnika američkog predsjednika. Koen je nazvao Trampa ,,manipulatorom”, ,,rasistom” i ,,prevarantom.”

Tramp je na konferenciji za štampu kazao da su opisi koje je o njemu dao Koen ,,netačni” nazvao ,,lažno svjedočenje” ,,sramotnim”. ,,Mislim da je užasna stvar imati lažno svjedočenje poput ovog i to usred ovog veoma važnog samita”, primijetio je Tramp.

Koena, ranijeg Trampovog advokata i ,,fiksera” su pozvali da svjedoči u Komitetu za nadzor Predstavničkog doma Kongresa. Uslijedilo je to pošto je Koen u decembru 2018. priznao krivicu i osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršenja pravila finansiranja političke kampanje, davanja novca navodnoj Trampovoj ljubavnici u zamjenu za ćutanje o aferi s njim i laganje pred Kongresom.

Tokom više od šest sati svjedočenja Koen je napao Trampov karakter i umiješao ga u nekoliko potencijalnih krivičnih djela, navode američki mediji. Koen je, pored ostalog, Trampa optužio za laži u vezi sa porezom.

Izgleda da su potencijalne kritike u javnosti o novom lošem sporazumu bile na umu Trampu. ,,Mogao sam danas da potpišem sporazum, a onda bi ljudi kazali kako je on užasan. Treba da budete spremni da odustanete”, zaključio je.

 

Tenzije između nuklearnih sila

Samit u Hanoju je uveliko bio zasjenjen jačanjem tenzija 3.000 kilometara daleko, između nuklearnih sila Indije i Pakistana. U srijedu, su obje mnogoljudne države na jugu Azije objavile da su jedna drugoj oborile avione. Uzajamno agresivne akcije su uslijedile pošto je bombaš samoubica, pripadnik terorističke organizacije sa sjedištem u Pakistanu, 14. februara usmrtio preko 40 indijskih vojnika u Kašmiru, oblasti oko koje se dvije države spore više od 70 godina i zbog koje su vodile tri rata.

Jačanje indijsko-pakistanskih neprijateljstava bi moglo ne samo da odvuče dio publiciteta sa samita u Hanoju već i da se izrodi u najozbiljniju međunarodnu krizu za predsjednika Trampa. ,,Do sada je Trampova administracija imala sreću da nije morala da se bavi stvarnom velikom globalnom krizom“, primijetio je Piter Fiver, profesor sa američkog univerziteta Djuk. Po Fiveru ,,mnogi su zabrinuti da kockarski potezi preduzimani u politikama i akcijama mogu u potpunosti da krenu naopako ukoliko uslijedi istinska kriza, za razliku od lažne krize izmišljene radi zamajavanja javnosti”.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom  već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama.  Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu  Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske”  prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije  Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu

 

Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra,  za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km  a prosječna širina 10 km, sručila  40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!

Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.

Kada je stupio na snagu prvi privremeni  prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska  humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.

Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske,  koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala  da,  ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.

Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.

Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!

Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je  čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.

Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom  posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.

Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.

Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.

Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni  su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.

Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.

Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.

Ilustrativna je statistika:  broj zatvorenika koje  su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.

Vlastima u Gazi u interesu je produženje  primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa  Izraelcima i sa Hamasom  utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.

Saveznicima Izraela,  uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama.  Uprkos tome,  nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.

Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao  rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.

Izvjesno je:  što duže bude trajao napad na Gazu,  to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok,  njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci,  ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD  Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.

I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.

Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?

Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije?  Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?

Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?

Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?

 

Hitno  potrebna humanitarna pomoć

I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.

U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.

Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.

Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su  mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.

U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.

Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja  precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.

 

Razmjena zarobljenika

Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge  grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.

Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.

Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.

 

Pukotine u EU, NATO ćuti

Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.

Stav Dzozefa Borela,  spoljnpolitičkog šefa  EU,  se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.

Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.

I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.

Radmla STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA  GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci.  Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti

 

Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko  dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.

Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.

Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.

Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.

Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.

U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u  Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.

Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.

Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu  da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.

Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.

Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .

Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.

Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već  i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.

Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.

Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.

Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i   izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i  kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?

Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih  kanala iz kojih operišu borci Gaze.

Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.

Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.

Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa  mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.

 

Žrtve

Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.

U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir  u čitavom svijetu.

Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.


Reakcije međunarodnih organizacija i NVO

Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.

Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.

Generalna skupština UN-a, izglasala  rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.

U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi  dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.

Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.

Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.

 

Rastuća diplomatska osuda

Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih  zemalja.

 

Zapaljivi jezik i pozivi na genocid

Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.

Grupa Izraelci protiv aparthejda  je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s  i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.

Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku

 

Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.

Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.

Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.

Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.

Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.

Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.

Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.

Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.

U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.

Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo