Povežite se sa nama

SVIJET

IZBORI U TURSKOJ:  Ipak se okreće

Objavljeno prije

na

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika Erdogana. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdogan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar

 

Prvi put za poslednjih 16. godina je turski predsednik Redžep Taip Erdogan doživio značajan neuspjeh na nekom opredeljivanju birača u toj zemlji. Erdoganova vladajuća Partije pravde i razvoja (AKP) je na lokalnim izborima, na koji se gleda kao referendum o liderstvu moćnog šefa države, izgubila u devet među najznačajnijim gradovima u zemlji, uključujući glavni grad Ankaru, a prije naknadnog brojanja i 18-milionski Istanbul.

Uprkos tome je Erdogan proglasio pobjedu ukazujući na rezultate na nivou zemlje koji pokazuju da Islamsko konzervativna vladajuća stranka AKP u koaliciji sa ultradesnom strankom MHP, ima 15 odsto glasova više nego socijaldemokratska Republikanska narodna partija (ICH) glavna opoziciona u nacionalnom parlamentu Međlisu. Ipak je prvi put u njegovoj političkoj karijeri Erdogan osjetio poraz u izborima za gradonačelnika u Ankari, i možda čak i u njegovom rodnom Istanbulu, poslovnom centru zemlje.

Lokalni izbori se, po definiciji, direktno ne tiču predsjednika Republike koji bi trebalo da u njima bude neutralan. No Erdogan koji dominira turskom politikom od kada je prije 16 godina došao na vlast, u poslednja dva mjeseca je neumorno vodio kampanju za izbore koje je opisao kao ,,pitanje opstanka” za Tursku. Uoči izbora je Erdogan održao više od 100 predizbornih skupova, ponekad govoreći čak osam puta dnevno uz ogromnu medijsku pokrivenost, ali to nije pomoglo da AKP i njegovi izabranici pridobiju većinu glasača u dva središnja grada.

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdoan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar.

U srijedu su turske izborne vlasti počele ponovno prebrojavanje glasova u osam od 39 okruga u Istanbulu posle žalbi AKP da su mnogi glasački listići neopravdano svrstani u 300.000 nevažećih što je, prema toj partiji, išlo na uštrb njenih kandidata. Prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima koje je objavila državna novinska agencija Anadolija, opozicioni kandidat u Istanbulu Ekrem Imamoglu pobijedio je bivšeg premijera Binalija Jildirima, kandidata AKP, sa oko 25.000 glasova razlike. AKP je odbila da prizna poraz i uložila je žalbu osporavajući rezultate u svih 39 okruga u Istanbulu i 25 okruga u Ankari.

Erdoganov rodni Istanbul je najveća nagrada ovih izbora. Ko vrši vlast u Istanbulu kontroliše već dio budžeta od 5,79 milijardi dolara, zbirnog sa Ankarom. Izbori za gradonačelnike i lokalne samouprave viđeni su kao ključni za održanje Erdoganove kontrole vlasti. Ukoliko predsjednikov kandidat izgubi u Istanbulu to će biti ozbiljan udarac njegovoj partiji.

Imamoglu, kandidat CHP, najveće opozicione partije u turskom parlamentu, koji se već predstavlja kao gradonačelnik Istanbula, optužio je AKP da pokušava da kupi vrijeme i pozvao Erdogana da ne dozvoli da ovi izbori uvedu zemlju ,,u nemirne vode”. ,,Ne dozvolimo da tri ili četiri osobe koje se ponašaju kao djeca kojima su oduzete igračke ugroze kredibilitet Turske”, rekao je Imamoglu, do sada uspješni čelnik Beilikdizija, dijela istanbula.

Provladini listovi su, međutim, objavili u srijedu da na lokalnim izborima postoji zavjera potiv Turske, poredeći je sa pokušajem vojnog udara 2016. protiv Erdogana kada je u sukobima pobunjenih vojnih jedinica i pristalica AKP ubijeno preko 250 lica. Na predizbonim mitinzima Erdogan je opisao opozicioni savez kao podržavaoce terorizma povezane sa islamskim klerikom Fetulahom Gulenom, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, te kurdskim militantima.

Zapanjujuće poteškoće su, međutim, po dominantnoj ocjeni u Turskoj i spoljnom svijetu odraz nezadovoljstva glasača stanjem u turskoj ekonomiji i načinom na koji je njom upravljao sveprisutni predsjednik. Zato su nedjeljni izbori pažljivo praćeni kao barometar Erdoganovog statusa među glasačima otkako je turska privreda ušla u recesiju, a on poslije referenduma 2017. preuzeo široka izvršna ovlaštenja.

Posrtanje privrede je u središtu zabrinutosti glasača, poslije godina impresivnog rasta Turska. Nezaposlenost je iznad 10 odsto, nacionalna valuta lira je izgubila 28 odsto vrijednosti samo tokom 2018, a u nedavnim mjesecima je inflacija dostigla 20 odsto i povećala troškove života glasača AKP iz radničke klase.

Opozicija je prognozirala da će ti nezadovoljni glasači AKPodbiti da izađu na izbore, iako je izlaznost bila preko 80 odsto. Pored lošeg stanja privrede, na raspoloženje glasača su uticali i korupcija i sprega vlasti i poslovnih krugova, na šta su upozoravali i provladini kolumnisti po medijima.

Iako predsjednikovo ime nije bilo na glasačkom listiću, Erdogan je u neumornoj kampanji pokušavao da skrene pažnju sa ekonomije. Za inflaciju je okrivio ,,strane sile koje time žele da potkopaju zemlju”. Njegova ratoborna retorika i prijeteće poruke protivnicima, istakle su ulog na izborima.

Najmanje značajnih devet gradova će promijeniti lokalnu vlast – uz Ankaru, tu su i mediteranski turistički centar Antalija, priobalna provincija Adana i lučko čvorište Mersin. ,,Erdoganova AKP izgubila je značajne glasove u ekonomskim snagama u zemlji”, ocenio je Volfgango Picoli, kopredsjednik Teneo Intelligencea u Londonu. Po njemu, ,,ekonomska kriza u Turskoj ubila je Erdoganovu auru nepobedivosti.”

Gubitak vlasti za AKP u Zapadnoj Turskoj je prelomni događaj, jer tamošnji veliki gradovi na čelu sa Izmirom otjelovljuju budućnost zemlje. Proizvode dvije trećine ukupnog domaćeg proizvoda (BDP), privlače omladinu i sve one koji traže posao.

U poslednjih pet godina Turska je gotovo neprestano bila u predizbornom modusu: tri puta parlamentarni izbori, dva puta lokalni izbori i jedan referendum o ustavu i novom predsjedničkom sistemu. Tome treba dodati i neuspjeli puč.

Stalne kampanje, Erdoganov polarizujući politički stil i „čišćenja”, duboko su podijelili zemlju. Nije samo nanijeta šteta unutrašnjepolitičkom konsenzusu. Erdogan je proteklih godina stalno instrumentalizovao spoljnu politiku kako bi mobilisao svoje pristalice. Zapadne zemlje su zato Tursku međunarodno izolovale više nego ikada proteklih decenija.

Opozicija u Turskoj smatra kako smanjenje podrške Erdoganu u velikim gradovima označava početak kraja njegove duge vladavine. Izbori su, opet, pokazali da je opozicija, uprkos proganjanjima i medijima naklonjenim vlastima, i dalje živa, kao i da nezadovoljstvo glasača može naći svoj politički izraz.

Mnogim biračima se smučilo njegovo ponašanje samodršca, bezobzirna politika, cenzura medija, haos u organima vlasti poslije njegovih čistki. Da li je ovo početak kraja ere Erdogana? Jedno je sigurno: duh demokratije još živi u Turskoj. Borba za tursku demokratiju još nije izgubljena.

Po funkcionerima CHP, rezultati lokalnih izbora u Turskoj pokazuju da građani osim ekonomskom situacijom nisu zadovoljni ni prošlogodišnjim uvođenjem predsjedničkog sistema. Po Refiku Akovi, predsjednik Komisije za spoljne poslove stranke da je ostao u normalnom parlamentarnom sistemu, ne bi ovoliko pao:  ,,Znači, rok trajanja tog sistema je kratak. I taj sistem neće biti još dugo, temelji su mu već uzdrmani. Nije njemu problem što je izgubio puno glasova, on bi ih povratio, nego mu je uzdrmalo temelje sistema. Tu je problem. Zato ćemo se možda za jedno pet godina vratiti na parlamentarni sistem, demokratiju i vladavinu prava“.

,,On je centralizovao sistem i postao centralna ličnost. Zatim, korupcija, totalno rasipanje novca, 14 aviona, zaduživanje, u najvećoj krizi kad je lira počela da gubi svoju moć, on uzima pola milijarde. Narod se zapitao – šta se dešava u ovoj državi? I sve je to dovelo do toga da njegovi glasači kažu da to apsolutno nije dobar put, da to predsjedništvo dovodi do totalne centralizacije i da se gubi parlamentarna moć, da ljudi više ne mogu raspravljati o budućoj Turskoj, da nemaju pravo, da ljude non-stop hapse, da su svi koji slobodno misle i novinari uhapšeni, da opasnost i dalje postoji za ljude koji će razmišljati o realnosti i demokratiji, jer se to kosi sa njegovim sistemom,” naveo je Akova u izjavi za američku medijsku kuću Radio Slobodna Evropa.

I dok neki komentatori smatraju da je predsjednik Erdogan sada ozbiljno uzdrman, neki su ubeđeni da se u Turskoj još dugo ništa neće promijeniti. Potonji ističu da Erdogan upravlja sve autoritarnijim sistemom, ograničavajući medijske slobode i proganjajući političke protivnike kroz sudske slučajeve.

U Turskoj neće biti izbora četiri godine, tako da će opoziciji biti teško da kanališe pobjedu. AKP je i pored gubitka najvažnijih gradova na nacionalnom nivou dobila više glasova od ostalih stranka, dok s nacionalističkim saveznicima, izgleda da može da pobijedi na parlamentarnim izborima.

Ukoliko bi Erdogan možda i bio spreman da prihvati poraz u pojedinim gradovima, njegova stranka će vjerovatno koristiti prljave trikove ukoliko budu ugroženi predsjedništvo ili parlament. Nedeljni poraz će samo pojačati odlučnost AKP da sljedeće izbore dobije svim mogućim sredstvima.

Oni koji znaju šta je sve predsjednik u stanju da uradi kada se bori za vlast, ničemu se ne bi čudili.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AMERIČKI IZBORI 2020.: Kada demokratija postane šala 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analitičari se slažu da fenomen Donald Tramp mora da bude zapamćen i analiziran kako bi se izvukle lekcije. Kakvi god da budu rezultati izbora, Amerika će se boriti sa trampizmom u narednom periodu

 

Novembarske izbore u SAD-u ne treba sagledavati kao borbu dva predsjednička kandidata, već kao izbore na kojima će se ljudi boriti za ideale poklekle demokratije i sankcionisati poteze predsjednikovanja Donalda Trampa, smatraju brojni analitičari i svjetski mediji. Ovogodišnji predsjednički izbori u SAD-u dobijaju i epitet najvažnijih. Neki idu toliko daleko da ih nazivaju događajem koji će imati najdugosežnije posljedice. Ulozi, piše magazine The Conversation su nemjerljivi. Kao i posljedice.

 Noam Čomski smatra da nastavak Trampovog predsjednikovanja ne predstavlja samo prijetnju za SAD, već za svijet u cjelini. Uz mogući drugi Trampov mandat Čomski postavlja sentence ,,najopasniji trenutak u istoriji”, ,,autoritarijanizam u usponu”, pa i ,,nuklearni rat”.

,,Tramp je uspio u nečemu stvarno impresivnom – uspio je povećati prijetnje od sve tri opasnosti. Uvećao je razvoj novih, opasnih oružja, što znači da će i ostali uraditi isto, a to je povećana prijetnja za sve nas”, govorio je Čomski za New Statesman. ,,Kada je u pitanju ekološka katastrofa, dodatno se potrudio da maksimizira upotrebu fosilnih goriva i ukine regulative koje su donekle ublažavale efekte nadolazeće katastrofe ako nastavimo sa našim sadašnjim kursom”, komentariše Čomski uticaje Trampove vladavine na ovu važnu oblast. Na kraju, ali ne manje bitno osvrnuo se na urušavanje demokratije. ,,Postala je šala!”, kaže Čomski. Po njemu izvršne grane vlasti su u potpunosti pročišćene od bilo kakvih disidentskih glasova. ,,Ostala je samo grupa sikofanata”, zaključuje naučnik.

Predsjednikovanje Donalda Trampa bilo je horor šou koji se završava pandemijom koja je izmakla kontroli, ekonomskom recesijom i sve većom političkom polarizacijom, piše londonski Gardijan. Demokratija u njegovoj zemlji je teško pogođena tokom njegovog prvog četvorogodišnjeg mandata. Gardianovi analitičari  kažu da demokratija ne bi preživjela ukoliko Tramp dobije nove četiri godine. Oni u svojim člancima otvoreno pozivaju Amerikance da glasaju za Trampovog protivkandidata Džo Bajdena.

Rasizam, mizoginija, homofobija i transfobija su polja na kojima se sadašnji predsjednik SAD-a najbolje snalazi piše ovaj list. Govoriti ultradesničarskoj grupaciji Proud Boys, da budu pripravni je bilo previše čak i od njega. Bajden je to protumačio kao pištaljku za „pse čuvare“. Kada na to dodate akcije koje je preduzimao protiv muslimana, zidanje zida na granici sa Meksikom i mnoge druge stvari sa sličnim potpisom, jasno je da je sve karte bacio na ideju nadmoći bijele Amerike, podsjeća engleski list.

Korona virus je kao i mnogim svjetskim liderima došao u pogrešnom momentu i  dodatno razotkrio njihovu nemogućnost nošenja sa vanrednim situacijama, ali u Trampovom slučaju i odsustvo empatije za preminule i njihove porodice.

Dragan LUČIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30 oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo