Povežite se sa nama

SVIJET

IZBORI U TURSKOJ:  Ipak se okreće

Objavljeno prije

na

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika Erdogana. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdogan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar

 

Prvi put za poslednjih 16. godina je turski predsednik Redžep Taip Erdogan doživio značajan neuspjeh na nekom opredeljivanju birača u toj zemlji. Erdoganova vladajuća Partije pravde i razvoja (AKP) je na lokalnim izborima, na koji se gleda kao referendum o liderstvu moćnog šefa države, izgubila u devet među najznačajnijim gradovima u zemlji, uključujući glavni grad Ankaru, a prije naknadnog brojanja i 18-milionski Istanbul.

Uprkos tome je Erdogan proglasio pobjedu ukazujući na rezultate na nivou zemlje koji pokazuju da Islamsko konzervativna vladajuća stranka AKP u koaliciji sa ultradesnom strankom MHP, ima 15 odsto glasova više nego socijaldemokratska Republikanska narodna partija (ICH) glavna opoziciona u nacionalnom parlamentu Međlisu. Ipak je prvi put u njegovoj političkoj karijeri Erdogan osjetio poraz u izborima za gradonačelnika u Ankari, i možda čak i u njegovom rodnom Istanbulu, poslovnom centru zemlje.

Lokalni izbori se, po definiciji, direktno ne tiču predsjednika Republike koji bi trebalo da u njima bude neutralan. No Erdogan koji dominira turskom politikom od kada je prije 16 godina došao na vlast, u poslednja dva mjeseca je neumorno vodio kampanju za izbore koje je opisao kao ,,pitanje opstanka” za Tursku. Uoči izbora je Erdogan održao više od 100 predizbornih skupova, ponekad govoreći čak osam puta dnevno uz ogromnu medijsku pokrivenost, ali to nije pomoglo da AKP i njegovi izabranici pridobiju većinu glasača u dva središnja grada.

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdoan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar.

U srijedu su turske izborne vlasti počele ponovno prebrojavanje glasova u osam od 39 okruga u Istanbulu posle žalbi AKP da su mnogi glasački listići neopravdano svrstani u 300.000 nevažećih što je, prema toj partiji, išlo na uštrb njenih kandidata. Prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima koje je objavila državna novinska agencija Anadolija, opozicioni kandidat u Istanbulu Ekrem Imamoglu pobijedio je bivšeg premijera Binalija Jildirima, kandidata AKP, sa oko 25.000 glasova razlike. AKP je odbila da prizna poraz i uložila je žalbu osporavajući rezultate u svih 39 okruga u Istanbulu i 25 okruga u Ankari.

Erdoganov rodni Istanbul je najveća nagrada ovih izbora. Ko vrši vlast u Istanbulu kontroliše već dio budžeta od 5,79 milijardi dolara, zbirnog sa Ankarom. Izbori za gradonačelnike i lokalne samouprave viđeni su kao ključni za održanje Erdoganove kontrole vlasti. Ukoliko predsjednikov kandidat izgubi u Istanbulu to će biti ozbiljan udarac njegovoj partiji.

Imamoglu, kandidat CHP, najveće opozicione partije u turskom parlamentu, koji se već predstavlja kao gradonačelnik Istanbula, optužio je AKP da pokušava da kupi vrijeme i pozvao Erdogana da ne dozvoli da ovi izbori uvedu zemlju ,,u nemirne vode”. ,,Ne dozvolimo da tri ili četiri osobe koje se ponašaju kao djeca kojima su oduzete igračke ugroze kredibilitet Turske”, rekao je Imamoglu, do sada uspješni čelnik Beilikdizija, dijela istanbula.

Provladini listovi su, međutim, objavili u srijedu da na lokalnim izborima postoji zavjera potiv Turske, poredeći je sa pokušajem vojnog udara 2016. protiv Erdogana kada je u sukobima pobunjenih vojnih jedinica i pristalica AKP ubijeno preko 250 lica. Na predizbonim mitinzima Erdogan je opisao opozicioni savez kao podržavaoce terorizma povezane sa islamskim klerikom Fetulahom Gulenom, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, te kurdskim militantima.

Zapanjujuće poteškoće su, međutim, po dominantnoj ocjeni u Turskoj i spoljnom svijetu odraz nezadovoljstva glasača stanjem u turskoj ekonomiji i načinom na koji je njom upravljao sveprisutni predsjednik. Zato su nedjeljni izbori pažljivo praćeni kao barometar Erdoganovog statusa među glasačima otkako je turska privreda ušla u recesiju, a on poslije referenduma 2017. preuzeo široka izvršna ovlaštenja.

Posrtanje privrede je u središtu zabrinutosti glasača, poslije godina impresivnog rasta Turska. Nezaposlenost je iznad 10 odsto, nacionalna valuta lira je izgubila 28 odsto vrijednosti samo tokom 2018, a u nedavnim mjesecima je inflacija dostigla 20 odsto i povećala troškove života glasača AKP iz radničke klase.

Opozicija je prognozirala da će ti nezadovoljni glasači AKPodbiti da izađu na izbore, iako je izlaznost bila preko 80 odsto. Pored lošeg stanja privrede, na raspoloženje glasača su uticali i korupcija i sprega vlasti i poslovnih krugova, na šta su upozoravali i provladini kolumnisti po medijima.

Iako predsjednikovo ime nije bilo na glasačkom listiću, Erdogan je u neumornoj kampanji pokušavao da skrene pažnju sa ekonomije. Za inflaciju je okrivio ,,strane sile koje time žele da potkopaju zemlju”. Njegova ratoborna retorika i prijeteće poruke protivnicima, istakle su ulog na izborima.

Najmanje značajnih devet gradova će promijeniti lokalnu vlast – uz Ankaru, tu su i mediteranski turistički centar Antalija, priobalna provincija Adana i lučko čvorište Mersin. ,,Erdoganova AKP izgubila je značajne glasove u ekonomskim snagama u zemlji”, ocenio je Volfgango Picoli, kopredsjednik Teneo Intelligencea u Londonu. Po njemu, ,,ekonomska kriza u Turskoj ubila je Erdoganovu auru nepobedivosti.”

Gubitak vlasti za AKP u Zapadnoj Turskoj je prelomni događaj, jer tamošnji veliki gradovi na čelu sa Izmirom otjelovljuju budućnost zemlje. Proizvode dvije trećine ukupnog domaćeg proizvoda (BDP), privlače omladinu i sve one koji traže posao.

U poslednjih pet godina Turska je gotovo neprestano bila u predizbornom modusu: tri puta parlamentarni izbori, dva puta lokalni izbori i jedan referendum o ustavu i novom predsjedničkom sistemu. Tome treba dodati i neuspjeli puč.

Stalne kampanje, Erdoganov polarizujući politički stil i „čišćenja”, duboko su podijelili zemlju. Nije samo nanijeta šteta unutrašnjepolitičkom konsenzusu. Erdogan je proteklih godina stalno instrumentalizovao spoljnu politiku kako bi mobilisao svoje pristalice. Zapadne zemlje su zato Tursku međunarodno izolovale više nego ikada proteklih decenija.

Opozicija u Turskoj smatra kako smanjenje podrške Erdoganu u velikim gradovima označava početak kraja njegove duge vladavine. Izbori su, opet, pokazali da je opozicija, uprkos proganjanjima i medijima naklonjenim vlastima, i dalje živa, kao i da nezadovoljstvo glasača može naći svoj politički izraz.

Mnogim biračima se smučilo njegovo ponašanje samodršca, bezobzirna politika, cenzura medija, haos u organima vlasti poslije njegovih čistki. Da li je ovo početak kraja ere Erdogana? Jedno je sigurno: duh demokratije još živi u Turskoj. Borba za tursku demokratiju još nije izgubljena.

Po funkcionerima CHP, rezultati lokalnih izbora u Turskoj pokazuju da građani osim ekonomskom situacijom nisu zadovoljni ni prošlogodišnjim uvođenjem predsjedničkog sistema. Po Refiku Akovi, predsjednik Komisije za spoljne poslove stranke da je ostao u normalnom parlamentarnom sistemu, ne bi ovoliko pao:  ,,Znači, rok trajanja tog sistema je kratak. I taj sistem neće biti još dugo, temelji su mu već uzdrmani. Nije njemu problem što je izgubio puno glasova, on bi ih povratio, nego mu je uzdrmalo temelje sistema. Tu je problem. Zato ćemo se možda za jedno pet godina vratiti na parlamentarni sistem, demokratiju i vladavinu prava“.

,,On je centralizovao sistem i postao centralna ličnost. Zatim, korupcija, totalno rasipanje novca, 14 aviona, zaduživanje, u najvećoj krizi kad je lira počela da gubi svoju moć, on uzima pola milijarde. Narod se zapitao – šta se dešava u ovoj državi? I sve je to dovelo do toga da njegovi glasači kažu da to apsolutno nije dobar put, da to predsjedništvo dovodi do totalne centralizacije i da se gubi parlamentarna moć, da ljudi više ne mogu raspravljati o budućoj Turskoj, da nemaju pravo, da ljude non-stop hapse, da su svi koji slobodno misle i novinari uhapšeni, da opasnost i dalje postoji za ljude koji će razmišljati o realnosti i demokratiji, jer se to kosi sa njegovim sistemom,” naveo je Akova u izjavi za američku medijsku kuću Radio Slobodna Evropa.

I dok neki komentatori smatraju da je predsjednik Erdogan sada ozbiljno uzdrman, neki su ubeđeni da se u Turskoj još dugo ništa neće promijeniti. Potonji ističu da Erdogan upravlja sve autoritarnijim sistemom, ograničavajući medijske slobode i proganjajući političke protivnike kroz sudske slučajeve.

U Turskoj neće biti izbora četiri godine, tako da će opoziciji biti teško da kanališe pobjedu. AKP je i pored gubitka najvažnijih gradova na nacionalnom nivou dobila više glasova od ostalih stranka, dok s nacionalističkim saveznicima, izgleda da može da pobijedi na parlamentarnim izborima.

Ukoliko bi Erdogan možda i bio spreman da prihvati poraz u pojedinim gradovima, njegova stranka će vjerovatno koristiti prljave trikove ukoliko budu ugroženi predsjedništvo ili parlament. Nedeljni poraz će samo pojačati odlučnost AKP da sljedeće izbore dobije svim mogućim sredstvima.

Oni koji znaju šta je sve predsjednik u stanju da uradi kada se bori za vlast, ničemu se ne bi čudili.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

SVIJET

PRED NOVIM TALASOM ARAPSKOG PROLJEĆA: Na Bliskom istoku opet vri  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odmetnuti feld-maršal Halifa Haftar želi da svrgne vladu u Tripoliju. Vjeruje da je  to ključno za konačno ujedinjenje zemlje pod njegovom vlašću. Predstavlja  se kao neprijatelj ekstremizma. Protivnici ga smatraju novim diktatorom po modelu Gadafija. Uživa podršku Egipta, Saudijske Arabije i UAE. Sumnja se da ga podržavaju i  Francuska, Italija i Rusija, mada su i javno za mirno rješenje

 

Da li Libiji predstoji oživljavanje građanskog rata ili tek veliki okršaj poslije kojeg će država biti ponovo jedinstvena. Otkako je 2011. godine , poslije unutrašnje pobune i spoljne intervencije NATO oboren višedecenijski režim  Moamera el Gadafija, nekada najbogatija afrička država na rubu je ponora.

U Libiji, zemlji od nepunih sedam miliona stanovnika najmanje su dvije vlasti i njihove oružane snage, desetine plemenskih i gradskih milicija. Obični ljudi trpe nestašice struje, vode i odsustvo bezbjednosti.

Moćne države u regionu, Evropi, Rusija i Sjedinjene Američke Države ne ispuštaju iz vida libijsko ,,prokletstvo”, obilje „najslađe nafte“, koja je zbog niskog sadržaja sumpora laka za preradu. Spoljni svijet, naročito zemlje na južnom obodu Evrope, poput Italije i Francuske, zabrinute su, takođe, što je Libija postala tranzitna tačka za stotine hiljada migranata s juga Afrike koji u često robovskim uslovima čekaju da budu prokrijumčareni u Evropu.

Početkom aprila je od međunarodno priznate vlade Libije (GNA) odmetnuti feld-maršal Halifa Haftar pokrenuo ofanzivu na Tripoli, glavni grad i sjedište GNA, na zapadu zemlje. To je povećalo rizik od jačanja građanskog rata upravo kada je trebalo da pod okriljem Ujedinjenih nacija od 14. do 16. aprila, dvije sukobljene libijske strane dogovore mapu puta za izbore i stabilizaciju prilika u zemlji izmučenoj dugotrajnim previranjima.

Pipadnici Libijske nacionalne armije (LNA) pod komandom 75. godišnjeg Haftara  posljednjih su mjeseci krenuli iz svojih uporišta na istoku zemlje gdje se nalazi drugi najveći libijski grad Bengazi, osvojili velike djelove teritorije na jugu i jugozapadu zemlje. LNA nije nailazila na mnogo otpora, a usput je likvidirala ostatke tzv. Islamske države u pustim krajevima Libije. S teritorijama su osvajana i naftna i polja gasa, glavni izvor državnih prihoda i deviznih rezervi od oko 80 milijardi dolara.

Haftar vjeruje da je vrijeme za konačni napad radi ujedinjenja zemlje pod njegovom vlašću i vraćanja stabilnosti poslije gotovo decenije građanskog rata. Jedinice LNA stigle do udaljenih predgrađa Tripolija gdje vode bitke s braniocima GNA, među kojima su i neke plemenske i milicije iz vladi lojalnih gradova.

Procjenjuje se da LNA ima oko 85.000 muškaraca pod oružjem, među kojima su i vojnici koje plaća centralna vlada. Elitna jedinica Saika (Svjetlost) broji oko 3.500 vojnika, a Haftarovi sinovi imaju vlastite dobro naoružane i opremljene jedinice.

Prkošenje odmetnutog generala sugeriše da nasuprot međunarodnoj osudi njegovih posljednjih poteza, on vjeruje da vojnim sredstvima može obezbijediti mjesto u budućoj libijskoj politici. Diplomate su zabrinute zato što način i vrijeme napada znače da vjerovatno neće ustuknuti osim ukoliko ne bude poražen. Malo njih je mislilo da će Haftar pokrenuti takvu operaciju, mada je dugo prijetio, zato što se vjerovalo da će pregovori protekle godine, tokom kojih je bio u Parizu, Palermu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), kupiti vrijeme do novog političkog rješenje pregovorima i eventualnih izbora.

Haftar se predstavlja kao neprijatelj ekstremizma. Protivnici ga smatraju novim diktatorom po modelu Gadafija. Uživa podršku Egipta, Saudijske Arabije i UAE, koji ga vide kao bedem od islamista. Te države su,  prema izvještajima UN, podržali Haftara vojno, mada su se UAE pridružili zapadnim zemljama koje su izrazile zabrinutost. Sumnja se da Haftarove snage podržavaju, i  Francuska, Italija i Rusija, mada su i one javno za mirno rješenje.

Evropska unija nerado priznaje da je vlada GNA neefikasna, da ima malo teritorije pod kontrolom i da se u nezdravoj mjeri oslanja na haotične milicije i oružane islamističke grupe koje se nadmeću za uticaj u Tripoliju. Italija i Francuska, dvije evropske zemlje s najvećim političkim i ekonomskim interesima u Libiji, pozdravile su nedavnu pacifikaciju juga pod Haftarom, pošto su tamo bili rašireni etnički i plemenski sukobi, dok su kriminalne bande vodile unosne poslove krijumčarenja migranata.

Pretpostavlja se da u  Parizu i Rimu razmišljaju da će samo Haftar imati moć da napravi  dogovore za zaustavljanje protoka migranata.  Rusija, koja nikada nije odustala od obezbjeđivanja uporišta na sjeveru Afrike, ukoliko podržava Haftara, računa da će on vjerovatno pobijediti u višedimenzionalnoj borbi za vlast.

Izvoz nafte iz Libije, članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), bio je povećan posljednjih mjeseci tokom  krhkog mira. No, posljednje borbe su porastom cijene nafte tipa brent na 71 dolar na svjetskom tržištu podsjetile da se pouzdan protok sirovog ,,tečnog zlata” ne može nastaviti bez političkog rješenja.

Borbe oko luke Zavija blizu Tripolija, što je glavni libijski izvozni terminal za najveće naftno polje u zemlji, mogle bi djelomično ili potpuno da blokiraju 300.000 barela nafte dnevno (b/d). Ukoliko bi Haftar preuzeo kontrolu nad tim terminalom, on bi praktično kontrolisao libijsku naftnu industriju.  No  bez osvajanja Tripolija ili nekog političkog dogovora Haftar neće imati vlast nad Libijskom nacionalnom naftnom korporacijom (NOC) ili Centralnom bankom u koje se sliva prihod od izvoza.

Kada se uzme u obzir produbljivanje krize u Libiji, susjednom Alžiru ili daljem Iranu, moglo bi se pomisliti da bi za tržište nafte Haftarova pobjeda bila ,,dar Božji”. Jak vođa koji kontroliše Libiju poslije godina haosa, vjerovatno bi stabilizovao dotok nafte iz zemlje i primirio tržišta.

Pogotovo što prošlonedjeljni odlazak s vlasti dugogodišnjeg teško bolesnog predsjednika Alžira Abdelaziza Buteflike vjerovatno neće zadovoljiti želju upornih demonstranata za temeljnim demokratskim promjenama.  Učesnici protesta su podsjetili autoritarne vlasti da Alžirci očekuju nešto bolje i da se ,,neće zadovoljiti samo sa stabilnošću”.

Uspjeh u svrgavanju  Buteflike je umnogome posljedica sposobnosti demonstranta da se ujedine oko zahtjeva za promjenom, ali i postojanja relativno živahnog civilnog društva.  Istovremeno, oni su iskazivali poštovanje za bezbjednosne službe i naročito vojsku proisteklu iz gerilske oslobodičake armije u surovoj borbi protiv francuskog kolonijalizma u periodu 1954-1962.

Buteflika je bio na čelu Alžira od 1999. godine.  Zaslužan je što je pregovorima i kompromisima  okončana ,,crna decenija” devedesetih. U tom razdoblju je u sukobu islamističkih pobunjenika i vlasti poginulo oko 200.000 ljudi, pošto je kratka demokratska obnova zemlje krajem osamdesetih završila kada je vojska otkazala izbore pred napredovanjem islamističkih partija.

No, duga ekonomska kriza u zemlji koja je gotovo isključivo zavisna od izvoza nafte i gasa iscrpila je strpljenje mnogih od 42 miliona Alžiraca. Posljednjih nedjelja poluparalizovanog Butefliku počeo je da napušta jedan po jedan saradnik. Među prvima je bio načelnik generalštaba Ahmed Gaid Salah.

Gaid Salah, i sam 78-godišnjak, jedna je od najmoćnijih figura režima, što mu je omogućilo da traži odlazak Buteflike. Vojna intervencija za okončanje protesta bila je  malo vjerovatna, pošto vojska nije bila spremna da se upušta u sukob kao u krvavom građanskom ratu devedesetih.

Prema ustavu, predsjednik gornjeg doma parlamenta Abdelkader Bensalah preuzima ulogu privremenog lidera na 90 dana. Predsjednički izbori u Alžiru biće  održani 4. jula.

Ključni saveznik bivšeg predsjednika je njegov 21 godinu mlađi brat i savjetnik Said Buteflika, univerzitetski profesor, koji je često navođen kao vjerovatni nasljednik. Rijetko je viđan u javnosti, imao je veliki uticaj iza kulisa dok se pogoršavalo zdravlje njegovog brata, ali bi s ostavkom predsjednika mogao da ode i veliki dio njegovog uticaja.

Alžirske političke partije  marginalizovane su masovnim protestima. Demonstranti su zahtijevali promjenu sistema.  Ustali su i protiv Buteflikinog Nacionalnog oslobodilačkog fronta (FLN) i njegovog koalicionog partnera Nacionalnog ujedinjenja za demokratiju (RND).  Ni opozicione partije nisu prošle puno bolje pošto su i one imale ulogu u političkom sistemu.

Mada su demonstranti uspjeli u uklanjanju Buteflike bez ijednog izgubljenog života ili ispaljenog metka, situacija je daleko od riješene. Privremene vlasti, koje predvode Bensalah i premijer Nuredin Bedui kojeg je imenovao Buteflika,  simbolišu drugu žalbu demonstranata, da Alžir ostaje u rukama  kompromitovanih političara, poslovnih ljudi i vojske koji su suzbijali demokratiju. Demonstranti, ujedinjeni pod sloganom promjene sistema, traže svjež početak s novim liderima, pravim izborima i istinskom vladavinom prava.

Događanja u Alžiru, ali i u trečoj afričkoj državi Sudanu, gdje se predsjednik Omar al – Bašar bori s valom masovnih protesta kao da pokazuju da je  živ duh Arapskog proljeća. Ima novinara na Zapadu koji smatraju da se arapske mase nisu umorile od zahtijevanja svojih osnovnih ljudskih i političkih prava. Misleći na ono što se sada dešava u Alžiru i Sudanu, oni postavljaju pitanje – nalazimo li se pred novim talasom Arapskog proljeća.

 

Bijesni pas Bliskog istoka

Halifa Haftar je tokom karijere više puta mijenjao svoju privrženost. Ušao je u vojsku 1966. godine u vrijeme libijskog kralja Idriza Prvog, ali se tri godine kasnije pridružio snagama Moamera Gadafija u puču protiv kralja.

Sljedeće dvije decenije prolazio je kroz unapređenja. Bio je komandant u sukobu Libije sa Čadom, ali su ga protivničke snage zarobile pa je 1987. prebjegao i pridružio se Nacionalnom frontu za spas Libije koji su podržavale SAD. Tada je Haftar postao istaknuti dio vojnog dijela fronta – LNA. Predsjednik SAD Ronald Regan, koji se nadao da će iskoristiti libijske disidente za zbacivanje Gadafija, nazvao je Haftara ,,bijesnim psom Bliskog istoka”.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OPTUŽNICA PROTIV ASANŽA VIŠE OD NAPADA NA MEDIJSKE SLOBODE:  Zarobljavanje informacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optužnica protiv Asanža je ruganje  vladavini prava i frontalni napad na slobodu medija i slobodu mišljenja, slobodu novinara da objave i neprijatne istine.  Vikiliks je neprijatan, zato što je i istina često neprijatna, posebno za organizacije koje imaju veliku moć i koje svoje poslove obavljaju van radara javnosti

 

Sedmogodišnji boravak Džulijana Asanža, osnivača Vikiliksa, internet portala za uzbunjivanje, koji je otkrio tajne vlada širom svijeta s posebnim naglaskom na SAD, završen je u ambasadi Ekvadora u Londonu. Asanž je sada, zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trampu, čijoj je izbornoj pobjedi i sam doprinio, u britanskom pritvoru s izgledima da bude izručen Sjedinjenim Američkim Državama.

Asanžov rad su pozdravljali mnogi antiratni aktivisti i borci za transparentnost informacija. Njegovo hapšenje ponovo je vratilo u fokus pitanje borbe za transapretnost rada vlada i informacija, ali i o zaštiti uzbunjivača i uređivanju interneta.​

Vikiliks je 2010. objavio 500.000 američkih dokumenata o ratovima u Iraku i Avganistanu, s informacijama o tajnim vojnim operacijama, ubijanju i mučenjima civila. U novembru te godine objelodanjeno je i oko 250.000 američkih diplomatskih depeša, koje pokrivaju skoro svaku zemlju na svijetu. Tada su SAD i njihovi saveznici kritikovali Asanža da rizikuje živote ljudi, otkrivajući informacije o izvorima, obavještajnim tehnikama i ključnim infrastrukturnim lokacijama.

Da li će ga Velika Britanija izručiti Sjedinjenim Državama?  Da li bi time  bila otvorena vrata da i druge uzbunjivače u budućnosti „love” zbog otkrivanja informacija? Da li će Asanžova sudbina utišati one koji su razmišljali da krenu sličnim putem? Od odgovora na ova pitanja mogla bi da zavisi i sudbina slobodnog govora i novinarstva, kažu aktivisti.

Američka optužnica protiv Asanža — čiji su detalji objavljeni poslije njegovog hapšenja u Londonu zbog kršenja uslova privremenog puštanja na slobodu 2012. i pošto mu je Ekvador ukinuo azil — tiče se upada u kompjuterski sistem vlade SAD. Optužba se odnosi na Asanžovu navodnu ulogu u pomaganju bivšoj pripadnici američke vojske Čelsi Mening da dođe do već pomenutih materijala objavljenih 2010.  Moguće je da će se Asanž suočiti i s dodatnim optužbama, između ostalog u vezi s predsjedničkom kampanjom u SAD 2016, te, kako piše Vašington post, ruskim naporima da se umiješaju u te izbore.

Šta optužnica protiv Asanža, koju je Trampovo ministarstvo pravde podiglo – zapravo znači za hrabrog 46-godišnjeg Australijanca, za britansko pravosuđe koje treba da odluči da li da ga isporuči, ali i za slobodu medija u SAD i u svijetu?

U poređenju s najgorim strahovima Asanža i njegovih pristalica – crna kapuljača preko glave u nekoj zemlji koja podržava torturu, progon po zakonu o špijunaži, smrtna kazna – ova optužnica mogla bi da zvuči kao dobra vijest. Asanž je optužen za udruživanje sa Čelsi Mening radi hakovanja jedne lozinke na tajnoj vladinoj bazi podataka.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. APRILA

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POSLIJE RAZGOVORA DONALDA TRAMPA  I KIM DŽONG UNA u VIJETNAMU: Gdje je pola puta  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razgovori su završeni  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka.  Ovaj, drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Na samitu u Singapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva

 

Dvodnevni samit u Vijetnamu između američkog predsjednika Donalda Trampa i sjevernokorejskog vođe Kim Džong una završio je u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka. Dvojica državnika su ostvarili mali napredak na putu sjevernokorejskog odricanja od nuklearnog programa za šta Kimov režim traži ukidanje međunarodnih sankcija u kojima prednjače Sjedinjene Američke Države.

,,U osnovi su oni željeli da sankcije budu potpuno ukinute, a mi to nismo mogli da uradimo,” naveo je predsjednik Tramp na konferenciji za štampu poslije posljednjeg razgovora sa Kimom u jednom od poznatih starih azijskih hotela Sofitel Legend Metropole Hanoi. Predsjednik SAD je kazao da je odlučio da ne potpiše zajedničko saopštenje jer je skloniji da ,,učini to na pravi način, a ne na brzinu” i da to pokazuje da njegovi kritičari nisu u pravu kada tvrde da je ,,mekan” prema sjevernokorejskom vođi.

Drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Tramp je postao prvi predsjednik SAD koji se sastao sa nekim vođom Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK) za 70 godina postojanja DNRK. Na samitu u Sigapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva.

Potom se pregovori o denuklearizaciji nisu mrdnuli sa mrtve tačke. Sada je bilo velikih očekivanja u međunarodnoj zajednici. Analitičari su vjerovali da je došlo vrijeme za nalaženje rješenja složenom pitanju denuklearizacije Severne Koreje.

Predsjednik Narodne Republike Kine Si Džinping, glavnog saveznika DNRK pozvao je zvanične Vašingtona i Pjongjanga ,,da se sretnu na pola puta“. Južna Koreja, koja ima najveći interes za denuklearizaciju istočnoazijskog poluostrva, je polagala velike nade da će samit u Hanoju ubrzati nastanak režima mira i ekonomske saradnje sa sjevernim susjedom.

Uoči samita su stizale vijesti da izaslanici dvojice čelnika izgleda ostvaruju napredak u pregovorima o zajedničkom saopštenju. Upućeni u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, su navodili da pregovarači ,,ozbiljnije diskutuju nego uoči prošlogodišnjeg prvog samita dvojice vođa”. ,,Smanjuju razlike,” navedeno je južnokorejskoj novinskoj agenciji Jonhap iz jednog izvora.

To je nagonilo na špekulacije o mogućem napretku u pregovorima o pitanju razgradnje nuklearnog kompleksa Jongbjun, središta višedecenijskog sjevernokorejskog nuklearnog programa. Dvije strane, takođe, mjesecima nastoje da utvrde koje dalje korake na denuklearizaciji može Pjongjang da preduzme, a da Vašington uzvrati odgovarajućim potezima, eventualno uključujući deklaraciju o formalnom kraju Korejskog rata koji je bijesnio od 1950. do 1953, a okončan je samo primirjem, ne i mirovnim ugovorom.

Pjongjang se odavno zalaže za takvu političku deklaraciju koja nije legalno obavezujuća, ali bi okočala decenije neprijateljstva između dvije države, obezbjedila sigurnost režimu u DNRK i vodila potpisivanju sporazuma o miru. Vašington se, međutim, uzdržava jer bi potom Pjongjang mogao eventualno da traži povlačenje američkih trupa sa Korejskog poluostrva.

Posljednjih mjeseci je  Pjongjang više bio usredsređen na oslobađanje od sankcija koje teško opterećuju DNRK, nego na deklaraciju o končanju rata. Vašington, međutim, insistira na provjerljivim koracima u denuklearizaciji Severne Koreje.

Daljim važnim korakom je smatran eventualni dogovor o uzajamnom otvaranju  kancelarija za vezu zvaničniog Vašingtona i Pjongjanga. ,,To bi značilo da mi priznajemo Sjevernu Koreju kao državu”, tumačio je  američki strućnjak za sjevernokorejski nuklearni program Džoel Vit.

Lideri su samit počeli ističući uzajamne ,,veoma specijalne odnose”. No pokazalo se da su američki pregovarači tražili od sjevernokorejskih više od nuklearnog kompleksa Jongbjun, suprotno očekivanjima da će to biti prvi korak ka potpunoj denukleartizaciji Korejskog poluostrva. Uopšte, izgleda da su suprotstavljenje vizije kako bi izgledala potpuna denuklearizacija, glavna prepreka.

,,Kim ima svojevrsnu viziju, ali ona nije u potpunosti naša vizija”, kazao je Tramp. ,,No, vizija DNRK je sada ‘potpunija’  nego što je bila prije godinu dana”, rekao  je on. ,,Nažalost nismo dobili nešto što bi bilo korisno za SAD… Zatražili smo od Kima da učini više, ali on nije bio na to spreman”, iznio je državni sekretar Majk Pompeo na konferenciji sa Trampom. Po njemu, SAD i Sjeverna Koreja su bliže nalaženju rješenja nego što su bile prije samita.

Tramp je kazao da želi da održi odnose sa Kimom. ,,Vjerujem mu,” kazao je američki predsjednik misleći na lidera DNRK. Iznio je i da mu je Kim dao uvjeravanja da neće obnoviti probe raketnih sistema ,,ili bilo šta što se tiće nuklearnih aktivnosti”.

Sam Kim je na početku jednog od sastanaka drugog dana samita kazao kako ne bi došao u Hanoj da želi denuklearizaciju njegove države. Navodno je prilikom jednog od sastanaka sa sekretarom Pompeom kazao kako on ima djecu i suprugu ,,i želi mirnu budućnost za njih”.

Tramp smatra da se radi o neslaganju u pogledu metoda i satnice. ,,On želi (denuklearizaciju) u oblastima koje su manje važne nego one koje mi želimo,” kazao je američki predsjednik novinarima.

Kim drži da je na samitu u Singapuru obećao da će raditi na potpunoj denuklarizaciji – on tumači čitavog Korejskog poluostrva – u zamjenu za bezbjednosne garancije od SAD. Sjeverna Koreja želi da joj sankcije budu ukinute ili ublažene jer je obustavila probe nuklearnog oružja i raketa za njihovo nošenje. Vašington je čvrst u stavu da će sankcije ostati dok se Sjeverna Koreja ne odrekne nuklearnog programa.

Tramp kao da je u danima pred samit smanjio očekivanja. Poručio je kako on ne žuri sa denuklearizacijom Sjeverne Koreje i da bi ,,bio srećan” ukoliko se Pjongjang bude i dalje uzdržavao od nuklearnih i proba raketa. To je izazvalo zabrinutost u Seulu da će Tramp, možda, manje brinuti o denuklearizaciji Sjeverne Koreje dok god su na snazi prijetnje SAD.

Vit, smatra kako Tramp ocjenjuje da ,,libijski model” jednostrane sjevernokorejske denuklearizacije, bez uzvratnih mjera SAD, neće funkcionisati, već da treba ići ,,korak po korak.” Za maksimalistički pristup se zalagao Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton, što je izazvalo veliko protivljenje Pjongjanga.

Rasprostranjeno je mišljenje da je Boltonov pristup bio nerealan. Tako u Pekingu podsjećaju na predlog Kine o ,,dvijema tračnicama”, da Korejsko poluostrvo bude denuklearizovano, i na njemu vlada mirovni mehanizam koji bi jemčile SAD. Na putu postizanja sporazuma, prepreka bi moglo da bude Trampovo priklanjanje eventualnom insistiranju njegovih saradnika na bezuslovnoj denuklearizaciji Sjeverne Koreje.

Neki analitičari sada smatraju kako je neuspjeh samita pokazao ograničenja koja ima pristup po kome se pregovori vode od vrha ka osnovi, gdje se vođe slože o širokim principima pregovora, a potom njihovi saradnici razrađuju detalje. Tramp i Kim su ,,tokom singapurskog samita dogovorili široke smjernice ka denuklearizaciji, no kada su njihovi iskusni saradnici sjeli za sto da raspravljaju o detaljima, sukobili su se i ostvarili mali napredak”, tumači Park von-gon, profesor međunarodnih odnosa na južnokorejskom Handong Global Universitetu.

Tramp i dalje ostavlja otvorenom mogućnost pregovaranja. Pompeo je dodao kako je ,,ipak optimista”. Ukazao je da će za pregovore trebati vrijeme i da će biti  nastavljeni.

 

Trampu treba uspjeh

Rasprostranjeno je mišljenje da je Trampu, posle serije domaćih i nevolja na međunarodnoj sceni, potreban spoljnopolitički uspjeh. Samit u Singapuru je u SAD pratilo puno skepticizma i kritika. Radi se i o Trampovoj taštini da ostvari neki veliki međunarodni uspjeh, tim prije što je poslije izbora za Kongres u novembru 2018, već usredsređen na predsjedničke izbore 2020.

Drugi samit Trampa sa Kimom, zbio se usred dramatičnog svjedočenja u Kongresu Majkla Koena, svojevremeno jednog od najbližih saradnika američkog predsjednika. Koen je nazvao Trampa ,,manipulatorom”, ,,rasistom” i ,,prevarantom.”

Tramp je na konferenciji za štampu kazao da su opisi koje je o njemu dao Koen ,,netačni” nazvao ,,lažno svjedočenje” ,,sramotnim”. ,,Mislim da je užasna stvar imati lažno svjedočenje poput ovog i to usred ovog veoma važnog samita”, primijetio je Tramp.

Koena, ranijeg Trampovog advokata i ,,fiksera” su pozvali da svjedoči u Komitetu za nadzor Predstavničkog doma Kongresa. Uslijedilo je to pošto je Koen u decembru 2018. priznao krivicu i osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršenja pravila finansiranja političke kampanje, davanja novca navodnoj Trampovoj ljubavnici u zamjenu za ćutanje o aferi s njim i laganje pred Kongresom.

Tokom više od šest sati svjedočenja Koen je napao Trampov karakter i umiješao ga u nekoliko potencijalnih krivičnih djela, navode američki mediji. Koen je, pored ostalog, Trampa optužio za laži u vezi sa porezom.

Izgleda da su potencijalne kritike u javnosti o novom lošem sporazumu bile na umu Trampu. ,,Mogao sam danas da potpišem sporazum, a onda bi ljudi kazali kako je on užasan. Treba da budete spremni da odustanete”, zaključio je.

 

Tenzije između nuklearnih sila

Samit u Hanoju je uveliko bio zasjenjen jačanjem tenzija 3.000 kilometara daleko, između nuklearnih sila Indije i Pakistana. U srijedu, su obje mnogoljudne države na jugu Azije objavile da su jedna drugoj oborile avione. Uzajamno agresivne akcije su uslijedile pošto je bombaš samoubica, pripadnik terorističke organizacije sa sjedištem u Pakistanu, 14. februara usmrtio preko 40 indijskih vojnika u Kašmiru, oblasti oko koje se dvije države spore više od 70 godina i zbog koje su vodile tri rata.

Jačanje indijsko-pakistanskih neprijateljstava bi moglo ne samo da odvuče dio publiciteta sa samita u Hanoju već i da se izrodi u najozbiljniju međunarodnu krizu za predsjednika Trampa. ,,Do sada je Trampova administracija imala sreću da nije morala da se bavi stvarnom velikom globalnom krizom“, primijetio je Piter Fiver, profesor sa američkog univerziteta Djuk. Po Fiveru ,,mnogi su zabrinuti da kockarski potezi preduzimani u politikama i akcijama mogu u potpunosti da krenu naopako ukoliko uslijedi istinska kriza, za razliku od lažne krize izmišljene radi zamajavanja javnosti”.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo