Povežite se sa nama

SVIJET

IZBORI U TURSKOJ:  Ipak se okreće

Objavljeno prije

na

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika Erdogana. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdogan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar

 

Prvi put za poslednjih 16. godina je turski predsednik Redžep Taip Erdogan doživio značajan neuspjeh na nekom opredeljivanju birača u toj zemlji. Erdoganova vladajuća Partije pravde i razvoja (AKP) je na lokalnim izborima, na koji se gleda kao referendum o liderstvu moćnog šefa države, izgubila u devet među najznačajnijim gradovima u zemlji, uključujući glavni grad Ankaru, a prije naknadnog brojanja i 18-milionski Istanbul.

Uprkos tome je Erdogan proglasio pobjedu ukazujući na rezultate na nivou zemlje koji pokazuju da Islamsko konzervativna vladajuća stranka AKP u koaliciji sa ultradesnom strankom MHP, ima 15 odsto glasova više nego socijaldemokratska Republikanska narodna partija (ICH) glavna opoziciona u nacionalnom parlamentu Međlisu. Ipak je prvi put u njegovoj političkoj karijeri Erdogan osjetio poraz u izborima za gradonačelnika u Ankari, i možda čak i u njegovom rodnom Istanbulu, poslovnom centru zemlje.

Lokalni izbori se, po definiciji, direktno ne tiču predsjednika Republike koji bi trebalo da u njima bude neutralan. No Erdogan koji dominira turskom politikom od kada je prije 16 godina došao na vlast, u poslednja dva mjeseca je neumorno vodio kampanju za izbore koje je opisao kao ,,pitanje opstanka” za Tursku. Uoči izbora je Erdogan održao više od 100 predizbornih skupova, ponekad govoreći čak osam puta dnevno uz ogromnu medijsku pokrivenost, ali to nije pomoglo da AKP i njegovi izabranici pridobiju većinu glasača u dva središnja grada.

Poraz AKP u Ankari, prvi za 25 godina, je značajan udarac za predsjednika. No, izgubiti Istanbul, koji je tri puta veći od Ankare i u kome je Erdogan pokrenuo svoju političku karijeru i služio kao gradonačelnik 1990-ih, prije nego što je izabran za premijera, još je veći šok. Ovi lokalni ,,izbori istorijski kao i (izbori iz) 1994. godine – kada je Erdoan izabran za gradonačelnika Istanbula, kazuju da se stranica koja je otvorena prije 25 godina, okreće”, napisao je jedan turski novinar.

U srijedu su turske izborne vlasti počele ponovno prebrojavanje glasova u osam od 39 okruga u Istanbulu posle žalbi AKP da su mnogi glasački listići neopravdano svrstani u 300.000 nevažećih što je, prema toj partiji, išlo na uštrb njenih kandidata. Prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima koje je objavila državna novinska agencija Anadolija, opozicioni kandidat u Istanbulu Ekrem Imamoglu pobijedio je bivšeg premijera Binalija Jildirima, kandidata AKP, sa oko 25.000 glasova razlike. AKP je odbila da prizna poraz i uložila je žalbu osporavajući rezultate u svih 39 okruga u Istanbulu i 25 okruga u Ankari.

Erdoganov rodni Istanbul je najveća nagrada ovih izbora. Ko vrši vlast u Istanbulu kontroliše već dio budžeta od 5,79 milijardi dolara, zbirnog sa Ankarom. Izbori za gradonačelnike i lokalne samouprave viđeni su kao ključni za održanje Erdoganove kontrole vlasti. Ukoliko predsjednikov kandidat izgubi u Istanbulu to će biti ozbiljan udarac njegovoj partiji.

Imamoglu, kandidat CHP, najveće opozicione partije u turskom parlamentu, koji se već predstavlja kao gradonačelnik Istanbula, optužio je AKP da pokušava da kupi vrijeme i pozvao Erdogana da ne dozvoli da ovi izbori uvedu zemlju ,,u nemirne vode”. ,,Ne dozvolimo da tri ili četiri osobe koje se ponašaju kao djeca kojima su oduzete igračke ugroze kredibilitet Turske”, rekao je Imamoglu, do sada uspješni čelnik Beilikdizija, dijela istanbula.

Provladini listovi su, međutim, objavili u srijedu da na lokalnim izborima postoji zavjera potiv Turske, poredeći je sa pokušajem vojnog udara 2016. protiv Erdogana kada je u sukobima pobunjenih vojnih jedinica i pristalica AKP ubijeno preko 250 lica. Na predizbonim mitinzima Erdogan je opisao opozicioni savez kao podržavaoce terorizma povezane sa islamskim klerikom Fetulahom Gulenom, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, te kurdskim militantima.

Zapanjujuće poteškoće su, međutim, po dominantnoj ocjeni u Turskoj i spoljnom svijetu odraz nezadovoljstva glasača stanjem u turskoj ekonomiji i načinom na koji je njom upravljao sveprisutni predsjednik. Zato su nedjeljni izbori pažljivo praćeni kao barometar Erdoganovog statusa među glasačima otkako je turska privreda ušla u recesiju, a on poslije referenduma 2017. preuzeo široka izvršna ovlaštenja.

Posrtanje privrede je u središtu zabrinutosti glasača, poslije godina impresivnog rasta Turska. Nezaposlenost je iznad 10 odsto, nacionalna valuta lira je izgubila 28 odsto vrijednosti samo tokom 2018, a u nedavnim mjesecima je inflacija dostigla 20 odsto i povećala troškove života glasača AKP iz radničke klase.

Opozicija je prognozirala da će ti nezadovoljni glasači AKPodbiti da izađu na izbore, iako je izlaznost bila preko 80 odsto. Pored lošeg stanja privrede, na raspoloženje glasača su uticali i korupcija i sprega vlasti i poslovnih krugova, na šta su upozoravali i provladini kolumnisti po medijima.

Iako predsjednikovo ime nije bilo na glasačkom listiću, Erdogan je u neumornoj kampanji pokušavao da skrene pažnju sa ekonomije. Za inflaciju je okrivio ,,strane sile koje time žele da potkopaju zemlju”. Njegova ratoborna retorika i prijeteće poruke protivnicima, istakle su ulog na izborima.

Najmanje značajnih devet gradova će promijeniti lokalnu vlast – uz Ankaru, tu su i mediteranski turistički centar Antalija, priobalna provincija Adana i lučko čvorište Mersin. ,,Erdoganova AKP izgubila je značajne glasove u ekonomskim snagama u zemlji”, ocenio je Volfgango Picoli, kopredsjednik Teneo Intelligencea u Londonu. Po njemu, ,,ekonomska kriza u Turskoj ubila je Erdoganovu auru nepobedivosti.”

Gubitak vlasti za AKP u Zapadnoj Turskoj je prelomni događaj, jer tamošnji veliki gradovi na čelu sa Izmirom otjelovljuju budućnost zemlje. Proizvode dvije trećine ukupnog domaćeg proizvoda (BDP), privlače omladinu i sve one koji traže posao.

U poslednjih pet godina Turska je gotovo neprestano bila u predizbornom modusu: tri puta parlamentarni izbori, dva puta lokalni izbori i jedan referendum o ustavu i novom predsjedničkom sistemu. Tome treba dodati i neuspjeli puč.

Stalne kampanje, Erdoganov polarizujući politički stil i „čišćenja”, duboko su podijelili zemlju. Nije samo nanijeta šteta unutrašnjepolitičkom konsenzusu. Erdogan je proteklih godina stalno instrumentalizovao spoljnu politiku kako bi mobilisao svoje pristalice. Zapadne zemlje su zato Tursku međunarodno izolovale više nego ikada proteklih decenija.

Opozicija u Turskoj smatra kako smanjenje podrške Erdoganu u velikim gradovima označava početak kraja njegove duge vladavine. Izbori su, opet, pokazali da je opozicija, uprkos proganjanjima i medijima naklonjenim vlastima, i dalje živa, kao i da nezadovoljstvo glasača može naći svoj politički izraz.

Mnogim biračima se smučilo njegovo ponašanje samodršca, bezobzirna politika, cenzura medija, haos u organima vlasti poslije njegovih čistki. Da li je ovo početak kraja ere Erdogana? Jedno je sigurno: duh demokratije još živi u Turskoj. Borba za tursku demokratiju još nije izgubljena.

Po funkcionerima CHP, rezultati lokalnih izbora u Turskoj pokazuju da građani osim ekonomskom situacijom nisu zadovoljni ni prošlogodišnjim uvođenjem predsjedničkog sistema. Po Refiku Akovi, predsjednik Komisije za spoljne poslove stranke da je ostao u normalnom parlamentarnom sistemu, ne bi ovoliko pao:  ,,Znači, rok trajanja tog sistema je kratak. I taj sistem neće biti još dugo, temelji su mu već uzdrmani. Nije njemu problem što je izgubio puno glasova, on bi ih povratio, nego mu je uzdrmalo temelje sistema. Tu je problem. Zato ćemo se možda za jedno pet godina vratiti na parlamentarni sistem, demokratiju i vladavinu prava“.

,,On je centralizovao sistem i postao centralna ličnost. Zatim, korupcija, totalno rasipanje novca, 14 aviona, zaduživanje, u najvećoj krizi kad je lira počela da gubi svoju moć, on uzima pola milijarde. Narod se zapitao – šta se dešava u ovoj državi? I sve je to dovelo do toga da njegovi glasači kažu da to apsolutno nije dobar put, da to predsjedništvo dovodi do totalne centralizacije i da se gubi parlamentarna moć, da ljudi više ne mogu raspravljati o budućoj Turskoj, da nemaju pravo, da ljude non-stop hapse, da su svi koji slobodno misle i novinari uhapšeni, da opasnost i dalje postoji za ljude koji će razmišljati o realnosti i demokratiji, jer se to kosi sa njegovim sistemom,” naveo je Akova u izjavi za američku medijsku kuću Radio Slobodna Evropa.

I dok neki komentatori smatraju da je predsjednik Erdogan sada ozbiljno uzdrman, neki su ubeđeni da se u Turskoj još dugo ništa neće promijeniti. Potonji ističu da Erdogan upravlja sve autoritarnijim sistemom, ograničavajući medijske slobode i proganjajući političke protivnike kroz sudske slučajeve.

U Turskoj neće biti izbora četiri godine, tako da će opoziciji biti teško da kanališe pobjedu. AKP je i pored gubitka najvažnijih gradova na nacionalnom nivou dobila više glasova od ostalih stranka, dok s nacionalističkim saveznicima, izgleda da može da pobijedi na parlamentarnim izborima.

Ukoliko bi Erdogan možda i bio spreman da prihvati poraz u pojedinim gradovima, njegova stranka će vjerovatno koristiti prljave trikove ukoliko budu ugroženi predsjedništvo ili parlament. Nedeljni poraz će samo pojačati odlučnost AKP da sljedeće izbore dobije svim mogućim sredstvima.

Oni koji znaju šta je sve predsjednik u stanju da uradi kada se bori za vlast, ničemu se ne bi čudili.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PALESTINA I IZRAEL: Održivost primirja uz fitilj okupacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je predstavnica UN Kanadjanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u intenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

 

Najnovija agresija protiv Gaze je zaustavljena u  petak, 21. maja uz posredovanje Egipta,  odlukom predsjednika SAD-a, Džo Bajdena.

Poslije podužeg premišljanja i blokiranja četiri UN odluke o prekidu vatre, pošto je  izgubljeno na desetine života, Bajden je shvatio da ne može ignorisati na-
dolazeći talas osuda Izraela iz redova sopstvene partije.

Zahtjevi glasnog i progre-sivnog podmlatka američkih Demokrata da politička podrška i godišnja vojna pomoć Izraelu od 3,8 milijardi dolara, ne može biti bezuslovna, skratila je pomor i destrukciju u Gazi na ‘svega’ 11 dana.

Kada je predstavnica UN Ka-nađanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u in-tenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

Statistike koje je UN pre-zentirao javnosti sa lica mjesta, koji dan poslije sklapanja primirja, su mučne i za čuti, a kamoli za doživjeti.

Ubijenih je u Gazi 248, od kojih je 66 djece i 39 žena, a ranjenih ima oko 2000.

Na Zapadnoj obali je u protestima nenaoružanih Palestinaca koji su buknuli kao reakcija na pokušaje etničkog čišćenja palestinskih porodica iz okupiranog Šeik Džara dijela okupiranog Istočnog Jerusalima i na napade izraelske policije na vjernike i Al Aksa džamiju, je-dno od najsvetijih mjesta islama, ubijen je 31 Palestinac, a ranjenih ima na stotine.

Na izraelskoj strani, rakete iz Gaze su ubile 10 odraslih i dvoje djece.

Brojne UN škole širom Gaze su trenutno jedini smještaj za najmanje 66.000 ljudi koji su se u njih sklonili od izraelskog raketiranja, nadajući se da će tu naći kakvu-takvu zaštitu.

Da bi se dobila puna slika očajne humanitarne situacije u Gazi, treba imati na umu kumulativni efekat četiri velika izraelska vojna napada od 2008, u kojima je izgubljeno na hiljade života civila, a djelovi Gaze su sravnjeni sa zemljom i nikada nijesu obnovljeni. Izrael kontroli-še opsadu Gaze od 2007. i ne dozvoljava ulazak građevinskih i mnogih drugih materijala i namirnica neophodnih za svakodnevni život.

Izrael odbacuje optužbe da je raketiranjem civilnih objekata, koje uključuje i  soliter u kome su bile smještene brojne međunarodne medijske kuće kao što je američki AP i Al Jazeera, potencijalno počinio ratne zločine. Izrael tvrdi da ima sofisticirano, precizno oružje i da je sve pogođene objekte koristio Hamas, koji je na vlasti u Gazi, a koje Izrael, SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom.

Ako ovo ikada budu ra-zmatrali sudovi, biće za-nimljivo čuti od Izraela objašnjenje za štetu koju je nanio 51-oj obrazovnoj ustanovi, uključujući 46 škola, dva ob-daništa, UN trening centara i djelova Islamskog univerziteta.

Priliv ogromnog broja po-vrijeđenih i istraumiranih ljudi, predstavlja enorman izazov za zdravstvene službe Gaze. On je i  inače na ivici kolapsa zbog godina blokade i epidemije kovida koja je paralizovala  zdravstvo mnogih modernijih i bogatih zemalja, koje nijesu pod stalnim vojnim napadima.

Zdravstveni objekti su često na meti izraelskih napada i ovaj nedavni nije bio izuzetak. Po podacima UN-a oštećeno je najmanje sest bolnica i 11 domova zdravlja, uključujući i jedinu laboratoriju za Kovid-19 testitanje u čitavoj Gazi.

Kao i u prethodnim napadima, izraelske precizne rakete su oštetile električnu mrežu Gaze, što je onesposobilo vodovodne i kanalizacione sisteme. Trenutno je 250.000 ljudi bez vode za piće, a struja nestaje i po više od 20 sati dnevno.

Dok stanovnici Gaze, oplakuju izgubljene članove porodica i prijatelje i počnju da raščišćavaju solitere koje su izraelske rakete pretvorile u planine razlomljenog betona i gvožđa, anlitičari po-kušavaju da predvide kako će se stvari razvijati u bliskoj i daljoj budućnosti. Kakve će pozicije zauzeti glavni igrači, kao što su SAD u čijim su rukama ključevi i rata i mira.

Pesimisti, koji su nažalost možda i jedini realisti, smatraju da neće proći puno vremena prije nego što se uruši krhki prekid vatre i nastavi se sa nasiljem.

Benjamin Netanjahu je u susretu u utorak sa američkim dr-žavnim sekretarom Antonijem Blinkenom, koga je Bajden otpremio u region ne da se bavi traženjem trajnog rješenja, nego da zaustavi eskalaciju nasilja koje narušava imidž progresivca koji on želi da projektuje u sopstvenoj partiji, poručio je Hamasu da će na eventualni prekid primirja odgovor biti žestok.

Ova izjava ima zlokoban prizvuk jer je lako vidjeti da za primirje nema dovoljno dobre volje i da se razlog za nastavljanje devastacije Gaze može lako upriličiti. Sa ili bez ispaljivanja raketa iz Gaze.

UN-u, Palestincima, a i dugim koji su u toku, je ovo jasno, pa ističu da je bez otklanjanja uzroka, kao sto je 54 godine duga okupacija, i bez implementacije međunarodnih zakona od strane Izraela, svako rješenje privremeno. Raketiranje je prestalo sa obje strane, ali je fitilj okupacije još tu u neokrnjenoj formi.

Izrael i njegovi patroni daju sve od sebe da se okupacija što manje pominje kao uzrok trenutnog ‘konflikta’ ili ako ćemo pravo, agresije Izraela i otpora  Palestinaca.

Kako eliminisati okupaciju iz percepcije javnosti o palestin-sko- izraelskoj realnosti? Izrael i njegovi politički i medijski saveznici u ovome imaju puno iskustva. Jedna SAD analitičarka je opisala da se radi o metodu ,,štoperice”. Izrael i saveznici su u sličaju posljednjeg ‘konflikta’ jednostavno propagandnu što-pericu namjestili tako da sve počinje sa ispaljivanjem prvih Hamasovih raketa na Izrael.

Sve prije toga, 73 godine kolonizacije, 54 godine okupacije, nasilje u Š)eik Džari i ramazansko nasilje u Al Aksi, se jednostavno izbacuju iz priče i predaje mraku zaborava.

Ali, Palestinci ne zab-oravljaju! I da hoće, Izraelci im ne daju. Na-
silje, ubijanje, ranjavanje, otimanje zemlje, ponižavanje je svakodnevica svakog Palestinca i ne vidi im se kraja.

Novina koja se desila u za-dnjih nekoliko nedjelja,  je da su se Palestinci ujedinili ‘odozdo’, ne zahvaljujući, već uprkos zavađenom rukovodstvu Fataha na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi.

Izrael je da bi lakše vladao podijelio Palestince u nekoliko grupa, čiji se stepen obe-spravljenosti znatno razlikuje.

Jedna grupa su Palestinci koji su građani Izraela i koji sačinjavaju 20 posto negove populacije. Oni žive u Izraelu, u kome puna zakonska prava ima samo njegova jevrejska populacija, ali za razliku od Palestinaca sa Zapadne obale ne žive pod vojnom okupacijom i vojnim sudovima, ili za razliku od Gazana ne žive pod opsadom i redovnim vojnim napadima. Palestinci koji žive u okupiranom Istočnom Jerusalimu, koga je Izrael de fakto aneksirao, nijesu građani Izraela, ali imaju slobodu kretanja  i više drugih prava nego njihovi sunarodnici u drugim okupiranim djelovima Palestine.

Prvi put se dešava da su Palestinci u Iraelu izašli na ulice i počeli da traže puna prava i za sebe i za svoje sunarodnike u okupiranim, aneksiranim i opsjednutim djelovima.

Ulice izraelskih gradova ličile su na ulice gradova u okupiranoj Palestini, u kojima ekstremno desničarske nacionalističke grupe i izraelska policija brutalno napadaju svoje građane koji demonstriraju.

Dugogodisnja politika seg-regacije izraelskih i okupiranih Palestinaca je posljednjih  nekoliko nedjelja krahirala i čitava palestinska nacija je 18 maja učestvovala u generalnim štrajku. Pokazalo se, da uprkos decenijama separacije postoji dovoljno jedinstva i zajedničkih političkih aspiracija da se stvori ujedinjeni politički front za oslobođenje i nacionalno samoopredjeljenje.

Ovo je za Izrael bio potpuno novi scenario i jedna od naj-militarizovanijih zemalja na svijetu je doživjela da izgubi kontrolu nad događanjima na sopstvenoj teritoriji.

Superiornost i pola vijeka vojne okupacije Palestinaca, stvorili su kod Izraela refleks da i na najmanji izazov njihovoj supremaciji reaguju dodatnim nasiljem.

Trenutna reakcija Izraela je potpuno u skladu sa oče-kivanjima. Čim je Bajden stavio tačna na destrukciju Gaze krenulo je obuzdavanje otpora Palestinaca protiv okupacije i sistema apartheida koji, kako nedavni izvještaj Hjuman Rajts Voč kaže, Izrael praktikuje prema Palestincima i unutar svojih gra-nica i u okupiranim djelovima.

Izraelski kolonisti u pratnji okupacione vojske su već obnovili posjete vjerskom kompleksu Al Akse, kao i napade na vjernike muslimane. U posljednjih nekoliko dana u policijskim operacijama je uhapšeno preko 1.500 Palestinaca izraelskih državljana, zbog učestvovanja u protestima.

Na Zapadnoj obali napadi od strane ilegalnih jevrejsih kolonista i vojske na zemljoradnike, škole i sela su svakodnevni, kao i vijesti o ubijanju i ranjavanju, uglavnom palestinske omladine.

Kakva budućnost čeka Palestince i Izraelce? No-vinar iz Gaze, kaže da je novi napad Izraela pitanje dana. ‘Naći će razlog’, kaže i svaliće krivicu na Hamas. On govori iz gorkog iskustva i u društvu je sa mnogima koji prate i analiziraju trendove. I ne smatraju da ima puni razloga za optimizam.

Oni smatraju da smo svjedoci suštinske promjene i da povratka na pređašnje stanje nema. Pa-lestinci su ujedinjeni uzaludnim čekanjem na pravdu putem mirovnih pregovora i deklaracija međunarodnih institucija. Sve žešća je opozicija Izraelu od rastućih globalnih pokreta solidarnosti sa Palestinom. Na čelu SAD-a je predsjednik koji je puno podložniji pritiscima  iz svoje partije i javnostii. To je ko-mbinacija koja može primorati Izrael da sa raketa pređe na diplomatiju.
Za one koji ne prestaju da se nadaju, činjenica da su Palestinci raketama iz domaće radinosti uspjeli da se suprotstave vojno daleko superiornijoj sili je razlog za ponos i za optimizam.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugoroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima na ilegalna naselja na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Šeik Džara je postalo mjesto na kome su Palestinci odlučili da nema popuštanja. Porodicama kojima prijeti etničko čišćenje pridružili su se Palestinci i međunarodni aktivisti, čiji su mirni protesti solidarnosti sa ugroženim porodicama dočekani nasiljem od strane izraelskih snaga i naoružanih kolonista. Amnesti internešnal ih ovako opisuje na svome vebsajtu:

„Izrael/Okupirane palestinske teritorije: Brutalna represija nad Palestincima  koji protestuju protov nasilnog iseljavanja u Istočnom Jerusalimu, mora da prestane”. Ukazuje se da izraelske snage bezbjednosti kontinuirano koriste neprimjerenu silu protiv palestinskih demonstranata, koju okolnosti ne zahtijevaju i da je kao posljedica 840 Palestinaca povrijeđeno u samo četiri dana.

Temperaturu je dodatno podiglo odbijanje Izraela da prihvati da Palestinci iz okupiranoga Istočnog Jerusalima treba da glasaju na palestinskim izborima. Ti izbori su bili planirani kasnije u maju, ali su ih palestinske vlasti odložile, u velikoj mjeri zbog toga što bi pristanak na isključivanje palestinskih glasača iz Istočnog Jerusalima značilo prihvatanje njegove aneksije od strane Izraela.

Sve ovo se događa u vrijeme ramazana, kada običaj izraelskih vlasti da silom kontrolišu sve aspekte zivota Palestinaca rezultira čestim zabranama ulaska u Al Aksa džamiju na molitve.

Kumulativni efekat je izazvalo beskompromisno odbijanje Palestinaca da se povinuju ponižavajućem diktatu. Došlo je do stapanja grupe okupljene na protestima u Šeik Džari sa desetinama hijada vjernika na ramazanskim molitvalama u Al Aksa dzamiji u kompleksu Haram Šarif.

Fitilj na ovom potencijalo ekplozivnom buretu baruta je bilo svakodnevno, masovno i provokativno prisutvo u svetilištima agresivnih izraeskih snaga koje su djelovale kao oružana pratnja ekstremnim desničarma koji skandiraju – ‘Smrt Arapima’.

Iz noći u noć smo na TV ekranima gledali bitke između teško naoružanih izraelskih policajaca, vojnika i kolonista, sa palestinskom omladinom koja je odgovarala kamenjem. Na stotine povrijeđenih Palestinaca i dvadesetak  povrijeđenih na drugoj strani, nesumnjivo ukazuje na to ko je agresor a ko žrtva.

Posmatrači su sa zebnjom dočekali ponedjeljak 10. maj kada Izraelci obilježavaju ‘Dan Jerusalima’. Tada tradicionalno procesija od 30-ak hiljada esktremista paradira kroz musimanski dio Starig grada i slavi okupaciju Jerusalima iz 1967 godine.

Eskalacija nasilja je bila neizbježna. Vjerovatno pod pritiscima priateljskih moćnih zemalja iz inostranstva, izraelska vlada je sat prije početka odredila  manje zapaljivu rutu procesiji za ‘Dan Jerusalima’ . Istog dana je Izraelski sud odložio donošenje odluke o sudbini porodica iz Šeik Džare za mjesec dana.

Mnogi komentatori, uključujući bivšeg izraelskog visokog vojnog čelnika koji je govrio na Al Džaziri, su reagovanje policije okarakterisali kao neprimjereno, a pristup izraelske vlade kao kontraproduktivan i štetan po Izrael.

Čak i za standarde izraelske policije i vojske, njihovi upadi u Al Aksa džamiju i napadi suzavcem i zvučnim bombama na vjernike u toku molitve, bili su toliko ekstremni da su počele da se čuju, ispočetka šture, a zatim sve glasnije reakcije drzavnika, koji su urgirali na obje strane da se suzdrže od nasilja.

Ogorčenje Palestinaca nije bilo teško zamisliti. Vojne čizme na ćilimima Al Akse i destrukcija izazvana upadima do zuba naoružane policije u najsvetije mjesto islama i to u vrijeme svetog mjeseca ne može proći bez odgovora.

Hamas, koji je na vlasti u Gazi, zaprijetio je Izraelu da neće ostati nekažnjen.  Na realizaciju i prelazak na sljedeći „pred-ratni nivo” konfrontacje nije se dugo čekalo.

U vrijeme pisanja ovog teksta (srijeda uveče) broj raketa koje se na Izrael ispaljuju iz Gaze lici na vatromet. Pvi put, nekada primitivne rakete domaće radinosti, dobacuju do Tel Aviva, a prije neki dan i do okoline Jerusalima.

Žrtve i na izraeskoj strani su, kao i na ovoj drugoj, uglavnom, civili. Izrael, svojom najmodernijom vojnom tehnologijom u Gazi, koja po gustini naseljenosti podsjeća na košnicu, obara solitere, jedan po jedan, koji se ruše kao kula od karata, putem vibracije, zahvaljući nekom novom smrtonsnom vojnom izumu.

Izrael tvrdi da u tim soliterima pored stambenih jedinica, kancelarije imaju i Hamas i Islamik Džihad, čija vojna krila raketiraju Izrael. Takođe tvrde da su stanari uvijek upozoreni time što se krov prvo pogodi manjim raketom koja je upozorenje da oni koji misle da žive moraju velikom brzinom da napuste svoje stanove.

Osude etničkog čišćenja u Šeik Džari, kao i rušenja palestnskih kuća u drugim djelovima grada, počele su da stižu iz nekih zemalja EU kao sto je Italija. Dok  Jozef Borel koji je zadužen za spoljnu politiku EU, uopštenijim tonom konstatuje „znatnu eskalacju nasilja”, koje „hitno mora da prestane”.

Za spoljnopolitičke šefove Amerike i Britanije Antoni Blinkena i Dominika Raba nasilje je počelo ispaljivanjem raketa iz Gaze a ono sto mu je prethodilo nije zavređivalo pomena. Obojica su zahtijevali da Hamas odmah prestane sa nasijem, da bi američki predsjednik Džo Bajden koji dan kasnje dodao uobičajeni refren: „Izrael ima pravo da živi u miru”. I: „Palestinci treba da uživaju ljudska prava.”

Događanja u Palestini su bila na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN-a, ali je uobičajeno saopštenje izostalo. Čuje se da je ovo rezultat pokušaja Amerike da nađe rješenje djelovanjem iza scene i da se smatralo da bi saopštenje Savjeta bezbjednosti bilo kontraproduktivno.

Generalni sektetar Antonio Gutereš izražava duboku zabrinutost zbog raketiranja od strane Gaze, ali to dovodi u vezu sa događanjima u Jerusalimu, koja su mu prethodila.

Rakcije na ulicama gradova svijeta, a posebno arapskog, su dijametralno suprotne. U Jordanu ogromni broj demonstranata se okuplja ispred izraelske  ambasade tražeći raskidanje ugovora o miru. U Atini su propalestinski protesti završili nakon što su na njih bačeni suzavci.U Londonu se nekoliko hiljada ljudi okupilo u u utorak ispred rezidencije premijera u Dauning stritu zahtijevajući kraj okupacije i etničkog čišćenja ali i embargo na prodaju oružja Izraelu.

Analitičari smatraju da fokus na Izrael i Palestinu pokazuje nedostatak promjene kursa u Bajdenvoj spoljnoj politici, koju je obećavao.

Rekacija Izraela na eksploziju nezadovoljstva Palestnaca bi mogla da sabotira relativno nedavnu normalizaciju odnosa sa ultrabogatim arapsking zemljama koje je ocijenjeno kao spoljnopolitički gejm changer, a što bi zbog napada na Al Aksu moglo da ostane prazno slovo na papiru.

Palestinci reaguju kao ljudi koji nemaju što da izgube. Novinar iz Gaze kaže da je 15 godina opsade i blokade ostavilo stanovnike bez nade, a da ih je nepoštovanje Al Akse ujedinilo u odlučnosti da se na nasilje mora odgovarati.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo