U jeku haotičnog pokušaja Britanaca da izađu iz EU i predvečerja izbora za EP, još više je zamagljena evropska perspektiva za šest balkanskih država

Dani i sedmice koji prethode izborima za novi saziv Evropskog Parlamenta čini se da postaju sudbonosni za EU. Britanci su kazali da žele da odu, ali ne znaju kako, diplomatski odnosi Francuske i Italije su na najnižem nivou u posljednjih 75 godina, popušta i osovina Berlin-Pariz, Italijani srljaju udesno, o Mađarima i drugima da se i ne govori. Evropa je u grču, u strahu od migranata i populista, pa nema vremena za Zapadni Balkan. Pristupna perspektiva ovog regiona nije više ni u retoričkoj ravni prioritet u prijestonicama država-članica EU.

Nikoga nije iznenadila izjava francuske ministarke za evropske poslove Natali Loazo koja je kazala da ,,sve dok se ne riješe unutrašnje krize u EU, kao i posljedice izlaska iz članstva Velike Britanije, strukture Unije neće biti u stanju da prime nekog novog člana”.

Jer, to je samo ponavljanje stava predsjednika te države Emanuela Makrona koji je nešto ranije rekao da je ,,moguće da Crnoj Gori ili Srbiji, ako za sedam-osam, možda i desetak godina ispune sve uslove, a dotada Unija ne sredi svoje redove, bude ponuđen poseban pridruženi status u EU”, ali ne i puno članstvo. Koje je bilo navedeno u februaru prošle godine u Strategiji proširenja, odnosno najavljivanjem 2025. kao mogućeg datuma za pristupanje regiona EU.

Makron se, inače, nedavno obratio građanima „Evrope“ pismom koje je poslao svim važnim medijima u EU. Pred haotični pokušaj Britanaca da napuste Uniju, francuski predsjednik je ponudio ,,renesansu za ugroženu Evropu”.

Ali, njegova vizija nove i moderne EU, već bi se mogla ocijeniti propalom nakon što je stigao odgovor Anegret Kramp-Karenbauer, predsjednice vladajuće njemačke Hrišćansko-demokratske unije (CDU), koja je na toj funkciji zamijenila kancelarku Angelu Merkel. Izvjesno je da će Kramp-Karenbauer biti glavni kandidat da Merkelovu naslijedi i u premijerskoj fotelji.

Makron je prije mjesec dana privremeno povukao svog ambasadora u Rimu. To se dogodilo nakon što su italijanski zvaničnici podržali protest ,,žutih prsluka” u Francuskoj.

Sve se dešava u trenutku kada je Makron u svojoj zemlji veoma oslabljen: podrška javnosti je na dnu, a reforme mu zapinju. Zato su svađe, polarizacije i nerazumijevanje između najvažnijih zemalja EU teški balast, pa i otrov za organizaciju koja zavisi od kompromisa,  dogovora i saradnje.

U toj situaciji malo ko pomišlja na Zapadni Balkan, što se osjeća na terenu. Kako ističe viši istraživač na Austrijskom institutu za međunarodne poslove Vedran Džihić, tri osnovne vrijednosti – pridruživanje EU, demokratija i tržišna ekonomija – nijesu uspjele da izliječe depresiju koja vlada u regionu. „Načelo EU je bilo – uradite svoj domaći i primijenite tehničke i reforme uprave (i doći će do pristupanja EU). Problem je što je Unija upala u svoju zamku, zato što njome sada umnogome upravljaju sve autokratskiji režimi i strukture“, kaže on dodajući da je ,,demokratija postala devalvirana riječ, koja je izgubila svoju izvornu vrijednost”.

,,I mehanizmi koje Unija može da koristi za unaprijeđenje demokratije u regionu su slabi ili nedovoljni. Najveći uspjeh za region u prošloj godini, Prespanski sporazum između Grčke i Makedonije, dogodio se skoro bez ikakve pomoći EU”, navodi profesor Univerziteta u Gracu Florijan Biber.

Činjenica je takođe da se nijedna od ovih zemalja trenutno ne može smatrati funkcionalnom tržišnom ekonomijom, te da BDP regiona iznosi samo trećinu prosjeka članica Unije.

“ Za EU je bolje i manje skupo da investira i od regiona, uz našu pomoć, napravi evropski region, nego da ignoriše region, što bi bilo mnogo skuplje”, poručuje šef diplomatije Sjeverne Makedonije Nikola Dimitrov konstatujući da je u čekanju izgubljena – čitava generacija.

Glasovi jasne podrške tom stavu čuju se najjasnije od trenutnog i od ranije predsjedavajućeg EU, Rumunije i Austrije. „2019. godina će ostati prekretnica u ovom procesu, obilježena pokretanjem novog institucionalnog ciklusa, ali i do sad neviđenim izlaskom države-članice iz EU, neželjenim događajem, na koji druge države članice moraju da odgovore porukom jedinstva i proevropske posvećenosti i širenja u budućnosti. U najboljem interesu i država članica i kandidata jeste konsolidovana, snažna i efikasna EU, sposobna da integriše nove članice “, tvrdi rumunski ministar vanjskih poslova Teodor Meleškanu.

Navodeći da je izgled za članstvo u EU pokretačka sila u regionu, austrijski ministar zadužen za EU Gernot Blimel kaže da će Unija biti kompletna tek onda kada čitav region bude njezin dio.

Još eksplicitniji je bivši austrijski vicekancelar Erhard Buzek koji smatra da EU mora promijeniti svoju strategiju prema Zapadnom Balkanu i sve države odmah primiti u članstvo. ,,Trenutno se suočavamo sa Evropom zastoja“, ističe on.

,,Upravo je evropska perspektiva podsticala reforme u zemljama regiona. Smanjenjem atraktivnosti evropskih integracija izgubiće se i volja za reformskim procesima”, uvjeren je jedan od najpopularnijih političkih mislilaca i teoretičara današnjice Frensis Fukujama.

Vladajućim stabilokratama na Balkanu to otvara širok manevarski prostor da ponovo definišu svoje veze sa EU. Jer, niti oni sebe vide kao buduće članove EU, niti ih tamo kao takve posmatraju. Nego samo kao „partnere“.

I iz najvažnijih država Unije zemljama na jugoistoku Evrope radije se sada nudi – partnerstvo. “Iako 27 članica EU različito gledaju na proširivanje, svi su saglasni da se mora povećati pomoć i pospješiti partnerstvo sa državama Zapadnog Balkana”, kaže francuska ministarka Loazo.

A glavni posao partnera je da izbjelice iz Azije i Afrike drže dalje od EU. Za kontrauslugu dobijaće novac. Obećanje je: više nego ranijih godina. O egzodusu autohtonog stanovništva sa Balkana prema Zapadnoj Evropi se ne govori. Ono se prećutno odobrava i podstiče.

Istovremeno se u pojedinim studijama rađenim za potrebe EU konstatuje da su ,,vanjski razarajući igrači” u regionu na putu prema Briselu, prije svih Rusija, te Kina i Turska.

„Uloga Rusije se sve više svodi na to da poput partibrejkera podriva ili makar usporava vezivanje regiona za Zapad. Sa druge strane, EU beskrajnim veoma formalizovanim procesom integracije simulira interesovanje za region koje već odavno ne postoji. Uhvaćena u tom međustanju, društva Balkana djeluju paralisano. Pod tutorstvom autoritarnih vođa tamošnje ekonomije stagniraju, a obrazovana omladina se masovno iseljava na Zapad“, piše švajcarski novinar Andreas Ernst.

Kratkovida politika Brisela zato u godišnjim izvještajima navodi da problem zarobljenih država prožima čitav region. Umjesto da iskoristi snagu politike proširenja i djeluje proaktivno kako bi zaustavila i preokrenula trend zarobljavanja i spriječila izbijanje novih kriza, kakva je bila u Makedoniji u vrijeme bivšeg premijera Nikole Gruevskog, EU nema hrabrosti, kako navodi i italijanski predsjednik Serđo Matarela, da zaokruži proces integracije na svom jugoistoku.

Zbog straha da pitanje proširenja dodatno ne podstakne populističke sentimente pred izbore za Evropski parlament koji se održavaju između 23. i 26. maja, biće odloženo objavljivanje godišnjih izveštaja o napretku za države regiona. Prošle godine oni su predstavljeni u aprilu, dok će ove godine biti objavljeni 29. maja.

Mustafa CANKA

Komentari

Citadela dominira ulcinjskim Starim gradom. To je neistražen prostor koji bi napokon mogao biti iskorišćen za razne kulturne i turističke svrhe

,,Stavljanje Citadele ili Gornjeg grada u funkciju kulturne politike i naše turističke ponude je obaveza ulcinjske lokalne samouprave i državnih institucija”, izjavio je za Monitor direktor Turističke organizacije u Ulcinju Fatmir Đeka.

On je rekao da je neshvatljivo da tako važan kulturno-istorijski i objekat i prostor nije do sada bio iskorišćen, što je posebno bila želja umjetnika.

Iz Američko-albanske kulturne fondacije, koja organizuje festival klasične muzike Belcanto Dolcinio, su prošle godine saopštili da su spremni da finansijski podrže napore da Citadela postane atraktivna ljetnja pozornica, gdje bi se održavao najveći broj kulturnih programa tokom sezone. Takav je stav i lokalnih vlasti, dok su iz Ministarstva kulture poručili da je ,,ekonomska valorizacija koja se bazira na kulturnoj baštini jedan od prioriteta tog resora u crnogorskoj Vladi i jedan od osnova kulturne politike“.

Preduslovi za tu ideju počeli su da se realizuju prošlog mjeseca. Naime, u februaru su stručni timovi Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore krenuli u poslove sanacije i sprovođenja konzervatorskih mjera na tom kulturnom dobru, kao i u srednjovjekovnom gradu Svaču (Šasu).

„Od 5. februara počelo je raščišćavanje terena, uklanjanje divlje vegetacije, kubiciranje obrušenih (dislociranih) kamenih blokova i njihovo sortiranje po zonama. Slijedi sprovođenje konzervatorskih istraživanja, radi utvrđivanja autentičnosti kulturnog dobra, starosti, odnosno hronološke pripadnosti, upotrijebljenih materijala i vezivnih sredstava, primijenjenih tehnologija i tehnika građenja, stepena oštećenosti i razloga nastalih oštećenja“, kaže istoričarka umjetnosti Suzana Dušaj, koja je u stručnom timu zadužena za prikupljanje dokumentacije.

Prema njezinim riječima, nakon toga slijedi sprovođenje konzervatovskih mjera, kako bi se obezbijedio adekvatan tretman, savremeno upravljanje i stavljanje u funkciju turizma i kulturnih aktivnosti.

Konstatujući da ulcinjska Citadela predstavlja jedan od najbogatijih spomenika kulturne baštine u ovoj državi, autori iz Francuske su prije nekoliko godina izradili Studiju o Starom gradu i predložili da se pri lokalnoj upravi formira kancelarija za arhitekturu, koja bi se isključivo bavila tim kulturno-istorijskim spomenikom 1. kategorije, koji je osnovan u 5. vijeku prije nove ere.

Predsjednik Društva prijatelja Starog grada Kalaja Ismet Karamanaga smatra da bi stavljanjem Citadele u punu funkciju Ulcinj dobio najkvalitetniji objekat za održavanje kulturnih manifestacija.

,,Ali, nama trebaju takvi objekti u funkciji turizma. Kome bi smo mi bili atraktivni, osim arheolozima, da nema turista? Turizam nosi neke izazove, ali je, prije svega, šansa za opstojnost svih nas koji živimo unutar zidina. A ovu istorijsku jezgru koja je temelj našeg identiteta i naše povijesti, sačuvali su upravo Starograđani”, kaže on za Monitor.

Karamanaga navodi da se žitelji Starog grada godinama suočavaju sa mnogo problema. Najveći su njegova dostupnost, loša i dotrajala infrastruktura i nelegalna gradnja, odnosno zauzimanje javnih površina.

Sve se ovo dešava u periodu kada je Stari grad pod posebnom pažnjom eksperata UNESKO-a. Naime, crnogorska Vlada je prošle godine uputila materijale koji se odnose na upis ulcinjskog Starog grada na Tentativnu listu te renomirane organizacije za zaštitu kulturne i prirodne baštine.

Procedura nalaže da kulturna dobra moraju biti makar godinu dana na toj listi, nakon čega se može početi sa procedurom izrade nominacionih dosijea.

,,Ove teme za nas nijesu političke, već prije svega životne, a zbog naše povezanosti sa istorijskom baštinom i emotivne”, dodaje Karamanaga napominjući da je potreban plan upravljanja Starim gradom i odgovor na pitanja kakav grad želimo imati 2030. ili 2050. godine?

U ulcinjskom odboru URA smatraju da bi lokalna uprava morala omogućiti poreske olakšice za sve one koji pokreću privrednu djelatnost u Starom gradu, te da bi sjedište nekih opštinskih institucije, poput Turističke organizacije ili Muzičke škole, trebalo da bude unutar jedinstvenih zidina.

Nacrtom strategije razvoja kulturnog turizma Crne Gore predviđeno je da se  formira Agencija za razvoj kulturnog turizma, kako bi se uspostavila uspješna saradnja između kulturnog i turističkog sektora. Najavljeno je da će paralelno sa osnivanjem Agencije za razvoj kulturnog turizma biti osnovan Fond za razvoj kulturnih turističkih proizvoda. Prema tom dokumentu, Stari grad Ulcinj ima nacionalni značaj.

I Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore donijela je nedavno rješenje kojim se utvrđuje status nepokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja za Stari grad Ulcinj.

Ističe se da on predstavlja jedinstvenu urbanu cjelinu sa primjerima arhitekture različitih epoha, sa dominacijom graditeljstva iz perioda vladavine Mlečana i Turaka, u okviru kojeg se nalazi oko 220 objekata.

Navodi se da evidentni proces degradacije tog kulturnog dobra nije izazvala prirodna nepogoda, već ljudski faktor.

,,Stari grad je očuvao urbanističku koncepciju i pored izvjesnih promjena na nivou pojedinačnih objekata“, dodaje se u tom dokumentu i zaključuje da se mora izraditi konzervatorski projekat sanacije sa ciljem uspostavljanja kontinuirane zaštite i održive namjene ovog kulturnog dobra.

Nekad bila moćna Citadela i preko hiljadu Starograđana

Jedan od najpoznatijih prikaza Ulcinja iz srednjeg vijeka je crtež Đuzepe Rozaća (Guiseppe Rosaccio, 1530 -1603). Taj visokoobrazovani humanist je proputovao Jadranom 1598. godine na putu od Venecije prema Istanbulu i Svetoj zemlji. Na njegovoj graviri se vidi moćan, snažno utvrđen grad, kojim dominira Citadela.

Italijanski časopis Rivista maritima objavio je u januaru 1881. godine veliki članak o Crnoj Gori u kojem se navodi da ,,ulcinjski Stari grad ima malo više od oko hiljadu stanovnika”.

To znači da je prije 138 godina u Starom gradu živjelo čak sedam puta više mještana nego danas.

Mustafa CANKA

Komentari

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.  U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine

Kada je ovih dana neko došapnuo kako je nekadašnji Vladin partner u privatizaciji beranske fabrike papira, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, otvorilo se pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila milion eura.

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Ne zna se zvanično. Nezvanično, onoga čija je bila i fabrika i ko je stajao iza Gomilanovića, a to je drugi beogradski biznismen crnogorskog porijekla.

Ovaj prvi „biznismen“ je kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.

On se ranije dobro izvještio da na račun beranske kompanije izvlači novac.

Iako je po ugovoru o prodaji fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca.

Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada. I to je bila stvarna cijena.

Sa druge strane on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.

Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage“. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada.

Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući obavezu da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.

Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć, iz fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.

Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.

Jedan od dobrih poznavalaca situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjeća na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija  koje je imalo obezbijeđena potraživanja.

„Zašto Ministarstvo finansija nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike papira“, – pita ovaj analitičar.

Prema njegovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400 hiljada eura, bio je Igor Lukšić. Lukšić je zatim bio primijer u vrijeme kada je ta sredstva trebalo da se vrate, ali to nikada nije učinjeno.

Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, a s kamatama i više od 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe s kamatama i s  fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat  obezbijedio je i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim,  odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio.

Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.

Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.

Kada se, na kraju, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi s kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog  preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve pustio u propast. Kako je on bakrotirao, ne zna se.

Mada  su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad i da je sve što je važno  u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost,  bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo s vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Nakon vremana društvene svojine – svačije i ničije – uslijedila je privatizacija i raznorazni prevaranti stupili su na scenu. Pa i sada, kad je fabrika papira otišla u nepovrat i kada je sve više nego jasno, nema nikoga da kaže hvatajte lopova.

Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve je prošlo  mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni? U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine.

Mnogo je zgomilanovića prohujalo sjeverom i ostavilo pustoš, bijedu i sirotinju. Rijetki su oni koji su se poput Radoja i sami vratili u bijedu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari