Povežite se sa nama

OKO NAS

FABRIKA PAPIRA BERANKA ŽRTVA ANTIBIROKRATSKE REVOLUCIJE: Opraštanje dugova                

Objavljeno prije

na

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.  U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine

 

Kada je ovih dana neko došapnuo kako je nekadašnji Vladin partner u privatizaciji beranske fabrike papira, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, otvorilo se pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila milion eura.

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Ne zna se zvanično. Nezvanično, onoga čija je bila i fabrika i ko je stajao iza Gomilanovića, a to je drugi beogradski biznismen crnogorskog porijekla.

Ovaj prvi „biznismen“ je kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.

On se ranije dobro izvještio da na račun beranske kompanije izvlači novac.

Iako je po ugovoru o prodaji fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca.

Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada. I to je bila stvarna cijena.

Sa druge strane on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.

Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage“. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada.

Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući obavezu da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.

Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć, iz fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.

Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.

Jedan od dobrih poznavalaca situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjeća na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija  koje je imalo obezbijeđena potraživanja.

„Zašto Ministarstvo finansija nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike papira“, – pita ovaj analitičar.

Prema njegovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400 hiljada eura, bio je Igor Lukšić. Lukšić je zatim bio primijer u vrijeme kada je ta sredstva trebalo da se vrate, ali to nikada nije učinjeno.

Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, a s kamatama i više od 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe s kamatama i s  fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat  obezbijedio je i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim,  odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio.

Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.

Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.

Kada se, na kraju, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi s kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog  preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve pustio u propast. Kako je on bakrotirao, ne zna se.

Mada  su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad i da je sve što je važno  u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost,  bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo s vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Nakon vremana društvene svojine – svačije i ničije – uslijedila je privatizacija i raznorazni prevaranti stupili su na scenu. Pa i sada, kad je fabrika papira otišla u nepovrat i kada je sve više nego jasno, nema nikoga da kaže hvatajte lopova.

Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve je prošlo  mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni? U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine.

Mnogo je zgomilanovića prohujalo sjeverom i ostavilo pustoš, bijedu i sirotinju. Rijetki su oni koji su se poput Radoja i sami vratili u bijedu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

OKO NAS

PRIMORSKI TRENDOVI: Maslinarska područja postaju građevinska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema zvaničnim podacima, u Crnoj Gori ima oko pola miliona stabala masline, od kojih je većina stara nekoliko vjekova. Umjesto snažne zaštite te autentičnosti, koja može donositi profit, u toku je opasan proces devastacije maslinjaka na našem Primorju

 

“Mi u Ulcinju kažemo da su Ulcinj, maslina i more sinonimi i sa ljubavlju goste vodimo u Maslinadu. U Baru ističu da je maslina ime Bara i diče se Starom maslinom. U Budvi imaju Velju maslinu. U Boki se sve više vraćaju maslinarstvu. Ali, opasnost koja se nadvila nad ovim područjima je danas veća nego ikada ”, kaže za Monitor ulcinjski maslinar i dugogodišnji turistički radnik Ismet Karamanaga.

On tvrdi da je  neophodno zaštititi područja na kojima vjekovima opstaju maslinova stabla kao temelj našeg identiteta, autentičnosti i autohtonosti. “Ulcinjska Maslinada sa 86.000 starih stabala je, na primjer, najveći živi spomenik maslinarstva i jedan od najljepših ambijenata na Jadranu. Naučno je potvrđeno da su pojedina stabla posađena još u antička vremena. Jedan naš prijatelj iz Njemačke je govorio da svako staro stablo masline vrijedi koliko jedan hotel. Ona su blago ovog grada i to mora da nas čini srećnim i ponosnim, ali i obaveznim da taj prostor kao jedinstveno maslinarsko područje predstavimo svijetu i gostima koji posjećuju ulcinjsku rivijeru”, kaže Karamanaga.

Konstatujući da Maslinada pred našim očima postaje gradsko-građevinsko područje, ekološka aktivistkinja Zenepa Lika je zatražila od Opštine Ulcinj da odmah zaštiti čitav taj prostor. “Mora se staviti moratorijum na bilo kakvu izgradnju na tom području, kao i da se urgentno izradi studija stanja maslinjaka”, kaže ona.

Sudbinu agrokulturnih pejzaža Boke Aleksandra Kapetanović iz kotorskog Expeditia slika na primjeru Dobrote. Sredinom prošlog stoljeća potpuno kultivisan teren, do samog podnožja brda okićen terasastim vrtovima, s kamenim naseljem uz samu obalu, industrijalizacijom je lagano prepuštan makijskom rastinju, da bi, posebno u posljednjih nekoliko godina, postao jedna od najvećih „rana“ Boke, prostor bespovratno devastiranog pejzaža.

Veliki dio ulcinjske Maslinade, onaj u Valdanosu, sa oko 18.000 stoljetnih stabala, već više od četiri decenije propada, jer je “radi izgradnje vojnog objekta trajnog karaktera” taj prostor nasilno oduzet od građana Ulcinja. Ona su zarasla u makiju i žbunje, a zbog nebrige države na tom lokalitetu, u prosjeku, svake godine propadne više od 100.000 litara ulja, odnosno milion eura. Valdanos je u nadležnosti Ministarstva odbrane Crne Gore koje brine isključivo o fizičkom obezbjeđenju uvale, što poreske obveznike godišnje košta oko 70 hiljada eura.

Prema odredbama Zakona o maslinarstvu iz 2014. godine Maslinada Valdanos, barska Stara maslina i budvanska Velja maslina “uživaju zaštitu u skladu sa programom posebne zaštite masline koji donosi Ministarstvo”.

“Uprkos takvoj ‘posebnoj’ zaštiti Valdanos je napadnut divljom gradnjom”, kaže izvršni direktor Monitoring grupe Ulcinj Džemal Perović i ističe: “Svi nadležni na lokalnom i nacionalnom nivou sliježu ramenima i izjavljuju: zabranili smo to zakonom! Ako ovaj vandalizam zaustavimo, bićemo dostojni evropske budućnosti. Odbrojavamo posljednje doba u kojem je još uvijek moguće da se Valdanos, taj dragulj ne samo ulcinjskog kraja, već cijele Crne Gore, kao jedinstvena cjelina, zaštiti, sačuva i valorizuje na adekvatan način”.

Karamanaga napominje  da Maslinada Valdanos mora da uživa poseban stepen zaštite, odnosno mora na svim turističkim kartama da bude navedena kao „maslinarska regija“, gdje se gaji autohtona sorta maslina „žutica“.

Naučno je dokazano da je ulje koje se dobija od starijih stabala  različito od svih drugih ulja, tim prije što se radi o još netoksificiranom zemljištu. Maslina pokriva trećinu ukupne površine pod voćnjacima u Crnoj Gori. Potrošnja  i cijena maslinovog ulja rastu, što znači da maslinarstvo postaje profitabilna djelatnost.

Stoga će, smatra Vesna Đukić iz Maslinarskog društva “Boka”, tradicionalni poljoprivredni pejzaži, koji su danas uslijed brojnih faktora zanemareni, predstavljati vrijednu osnovu za budući održivi razvoj uz očuvanje kulturnog pejzaža kao preduslova opstanka kulture života lokalnog stanovništva.

Na tom polju Crna Gora može mnogo da nauči od susjeda, posebno od Hrvatske. Tako je, na primjer, ugledni vodič ekstradjevičanskih maslinovih ulja “Flos Olei 2017”, dva puta zaredom Istru proglasio najboljom maslinarskom regijom svijeta.

Na krilima tog uspjeha Istra se brendira kao gastronomska destinacija, dok sve veći broj restorana uvodi standard kojim se uz specijalitete servira bar jedna bočica ekstradjevičanskoga maslinovog ulja sa tog područja.

Iz tog primjera zaključuje se da je brendiranje jedne regije, jednog proizvodnog područja, dugoročan posao koji se mora konstantno sprovoditi na više nivoa, a proizvođačima treba institucionalna pomoć i saradnja.

Dokazuje to i primjer Španije, najpoznatije maslinarske sile na planeti. Ta država je ove godine krenula u veliku kampanju promocije svojih maslinovih ulja pod nazivom Olive Oil World Tour, koju podržava i Evropska komisija.

“To je put kojim i mi moramo da idemo ukoliko želimo izboriti svoje mjesto na svjetskoj mapi proizvođača vrhunskog maslinovog ulja. Dakle, sa mediteranskim zemljama se ne trebamo takmičiti po količini proizvedenog ulja, nego, zahvaljujući onome što su nam preci ostavili, po kvalitetu“, kaže Karamanaga napominjući da segment ekološki certifikovanih proizvoda raste puno brže od konvencionalne proizvodnje, pa zato treba podsticati proizvođače da krenu tim putem.

Uostalom, uređeni maslinjaci su prva linija odbrane od požara, u kojima je, samo u prošloj godini na našem Primorju, stradalo preko 1.500 stoljetnih stabala.

 

Barski maslinjaci biće zaštićeno dobro

Iako Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz 2010. godine prepoznaje pojam kulturnog pejzaža, čiji segmenat predstavljaju i poljoprivredni pejzaži, za sada ni jedan predio u Crnoj Gori ne uživa status zaštićenog dobra.

Nedavno je Uprava za zaštitu kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture prihvatila inicijativu za zaštitu maslinjaka na području barske opštine.

Iz te institucije su saopštili da će biti postupljeno po inicijativi.

 

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SARA PRELEVIĆ I NJENE ĆERKE: Boje ljubavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Do rođenja njenih bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje. Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.  Njene  Irma i Ilda su dokaz kako prepreke padaju pred snagom ljubavi

 

Sara Prelević iz Podgorice, majka je dvije djevojčice sa Daunovim sindromom. Njena životna priča svjedoči o borbi protiv predrasuda i izolacije sa kojima se suočavaju njene ćerke.

Danas tridesetogodišnjakinja, Sara je ostala u drugom stanju sa samo devetnaest godina. Bliznakinje Irma i Ilda stigle su na svijet u sedmom mjesecu trudnoće. Svi uredno odrađeni testovi nisu ukazivali na smetnje u razvoju. Kariotip je odmah po rođenju dao dijagnozu – Daunov sindrom.

Iza ove samohrane majke su teške godine provedene u bolnicama i rehabilitacijskim centrima.  Sa kćerkama je, nemilim povodom, proputovala pola Evrope.

„Osim u Igalo i Kotor, odlazila sam u Srbiju, Italiju, Albaniju i Tursku na liječenja. Kada vas snađe muka, čujete svašta, hvatate se za svaku slamku spasa, da sjutra ne biste žalili za propuštenom prilikom“, kaže ona.

U Crnoj Gori ne postoji registar osoba sa Daunovim sindromom.  Sara ih poznaje oko dvadeset, ali ih, kaže, vjerovatno ima i više. „Djeca sa smetnjama u razvoju nemaju nikakve prednosti u bolnicama a liječe se uglavnom mimo države. U državnim ustanovama je prevelika gužva i teško se dolazi na tretmane “.

Doktori u Crnoj Gori su Saru Prelević  odmah po rođenju djevojčica upozorili da one neće moći da obavljaju osnovne životne radnje – da neće moći da se hrane, umiju ili obuku same. „Medicinski radnici često roditeljima preporučuju prekid trudnoće i zastrašuju ih informacijama o nekvalitetnom načinu života osoba sa Daunovim sindromom“, objašnjava  Sara.

Irma i Ilda su dokaz da se sve može kad se hoće. Djevojčice pohađaju dvije škole: Resursni centar za djecu i mlade „1. jun“ u Podgorici, kao i redovnu školu.

„Iako se zalažem  za inkluziju, moram da kažem kako škola za djecu sa posebnim potrebama „1. jun“ ima vrsne stručnjake koji sa djecom rade na specifičan način. Veoma sam zadovoljna rezultatima“, poručuje Sara Prelević.

Do rođenja bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje.  Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.

Ilda je prva djevojčica na svijetu sa Daunovim sindromom koja je kao model prošetala modnom pistom. Bavi se manekenstvom i učestvovala je na raznim modnim revijama. Voli slikanje, šminku, komunikativna je i sve je zanima. Irma je drugačija, obožava da se igra sama. I pored surovih prognoza doktora, obje su naučile i da plivaju.

„Djevojčice su jako aktivne. Sa njima stalno radi defektolog-logoped. Uvijek su u kontaktu sa svijetom, a trudim se da im dani budu što organizovaniji. Puno drugara su stekle i u redovnoj školi, gdje im se pruža neizmjerna pažnja i ljubav“, ističe Sara.

Ona je iz svog iskustva shvatila da djeca sa smetnjama u razvoju najviše nauče kroz igru i svakodnevne obaveze, uz strpljenje i ljubav.

Sjeća se i  teških trenutaka: „Ilda je 2016. godine učestvovala na prvom izboru Miss and Mister Montenegro Kids i dobila veliku podršku. Međutim, dok je bila na bini, čula sam komentar: ’Šta će ova sa bolesnom djecom ovdje?’.  Odgovorila sam da pod ovim nebom ima mjesta za sve. Uvijek poručujem svima – borite se, uspjeh će doći. Nikad nisam izgubila vjeru u ljude. Veliki si koliko možeš da oprostiš i razumiješ. I treba oprostiti. Mnogo je ljepše i lakše.”

Sara kaže da se svijest ljudi u Crnoj Gori o ljudima sa smetnjama u razvoju dosta promijenila, ali da treba još mnogo da se radi na njihovom uključivanju u društvo. „Takvim osobama treba da se pruži prilika da rade i da se osjećaju korisno. Iako smo različiti, svi imamo u osnovi iste potrebe. Svima su neophodni ljubav i podrška, glavni pokretači za napredak“.

Sara kaže da se za socijalnu integraciju djece i mladih sa posebnim potrebama, najviše zalažu roditelji. „Ja sam inicirala da se napravi i neka vrsta zabave za djecu sa smetnjama u razvoju, koja će im biti prilagođena.  U tu svrhu sam, zajedno sa drugim roditeljima i prijateljima počela da organizujem i žurke“, priča ona.

Sara je više puta učestovala na događajima, ali i sama bila organizator različitih manifestacija. Od Fashion Kids Montenegro kada su djeca sa Daunovim sindromom nastupila na reviji u Hotelu Hilton, do Dana djece sa Daunovim sindromom na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Zajedno sa bliznakinjama pokrenula je i modni brend I&I namijenjen djevojčicama, koji je prikazan i na Crnogorskoj nedjelji mode.

Postoje i državni projekti za ovakvu djecu, ali je, kaže,  vrlo teško ispuniti uslove za učešće u njima. „Jako je teško doći do  podrške, sve se svodi na ono – nađite sponzora. Mi još kao država ne pružamo ni mali dio onog što Evropa daje djeci sa posebnim potrebama“, ističe Sara.

Sara Prelević je predstavnik Crne Gore i članica Internacionalne federacije Daunovog sindroma kojoj pripada još 11 zemalja Evropske unije koje su podržale prvi međunarodni projekat namijenjen radnom osposobljavanju djece sa smetnjama u razvoju. Riječ je o projektu koji obučava djecu sa Daunovim sindromom za profesionalne šminkere.

Djevojčice sa Daunovim sindromom Aleksandra Ivaštanin i Ana Gazivoda su nedavno na takmičenju u Istanbulu prošle ovu obuku i osvojile nagrade. Ovim podovom Sara kaže: „ Jako sam srećna zbog našeg uspjeha. Aleksandra i Ana su na najbolji način pokazale šta su sve naučile o mejk apu, pri tom poštujući sve standarde u radu na kojima insistira Internacionalna federacija Daunovog sindroma. Ovim smo pokazali da pomjeramo granice i rušimo predrasude o osobama sa Daunovim sindromom“.

Sara napominje da je ovaj događaj izazvao veliku medijsku pažnju i da su djevojčice već tražene u svijetu mode.

Irmina i Ildina majka naglašava da u Crnoj Gori ne postoji centar za djecu sa Daunovim sindromom, ali da je u Istanbulu upoznala ljude koji su spremni da pomognu i budu sponzori projekta čiji je cilj osnivanje ovakve ustanove. Međutim, neophodna je pomoć države. Ona se nada da će institucije prepoznati značaj ovakvog projekta kako bi djeca, poslije toliko godina, dobila ono što zaslužuju.

Ova majka, koja se godinama zalaže za bolji kvalitet života djece sa Daunovim sindromom, dobila je i treću kćerku 2018. godine. Ina je zdrava djevojčica. Ona joj je i nagrada i nada da će Irma i Ilda u budućnosti imati još veću podršku.

Sara je u regionu poznata i kao majka hrabrost. Ali, ona objašnjava:  ,,Ne radim ništa drugo osim što volim svoju djecu“.

Zaključuje: „Kao i svaka majka imala sam teške trenutke. Odgajati djecu nije lako, posebno dvoje, a ako tu postoji neki zdravstveni problem onda je još teže. Kćerke su me naučile da budem hrabra i nasmijana bez obzira na to kakve izazove život donosi”.

Majka koja u srcu nosi sve boje ljubavi.

 

        Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

JADRAN SE GUŠI U SMEĆU: More, plavi kontejner

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najveća prijetnja biodiverzitetu poslije klimatskih promjena je zagađenje plastikom. Tom fenomenu svjedočimo i u našem moru. Sedam od deset riba u Jadranu u sebi ima plastiku

 

Ulcinjski ribar Ivo Knežević bio je u utorak zapanjen količinom otpada koji je vidio na otvorenom moru, nekoliko kilometara od ušća rijeke Bojane. „Ovo već postaje veoma ozbiljan problem, jer je Jadransko more poluzatvoreni zaliv. Ranije smo bili svjedoci da raznog vrsta otpada bude poslije jakog juga. Ali u utorak je bilo mirno more“, kaže on.

Sudeći po ambalaži, većina otpada je došla iz Albanije, rijekom Bojanom. Naravno, bilo je tu i domaćeg otpada, jer Bojana otiče iz Skadarskog jezera, koje većim dijelom pripada Crnoj Gori. Prosječan stanovnik Crne Gore godišnje iskoristi i odbaci više od 600 plastičnih kesa koje se ne recikliraju, pa završe ili u prirodi ili na deponijama.

Prema riječima ekološke aktivistkinje Azre Vuković, oko polovine otpada u moru čini plastični otpad: plastične slamčice, štapići za uši, plastični pribor za jelo, plastične kese i čaše.

„Vijek korišćenja jednokratne plastike je 20 minuta, dok je tom istom otpadu potrebno mnogo duže da se razgradi, ukoliko se uopšte i razgradi. Tu prije svega govorimo o plastičnim kesama, čašama, flašama, opušcima od cigareta, ribolovnim mrežama i različitom ribolovnom priboru koji na različite načine dođe do mora, stvarajući izuzetno veliki problem živim organizmima koji se tamo nalaze“, kaže Vuković.

Pored štete koju plastični otpad pričinjava organizmima u moru, kako navodi, taj otpad neposredno ugrožava i ljudsko zdravlje i ekonomiju zemlje.

„U samom zaleđu Velike plaže nalaze se velike količine otpada, uglavnom plastika, koja se potom širi po ostalim plažama i taj otpad napraviće trajnu štetu po razvoj turizma ovog područja. To nije pitanje samo Ulcinja, već ono ima mnogo širi karakter i predstavlja problem na većem nivou“, ističe Vuković.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo