Povežite se sa nama

OKO NAS

FABRIKA PAPIRA BERANKA ŽRTVA ANTIBIROKRATSKE REVOLUCIJE: Opraštanje dugova                

Objavljeno prije

na

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.  U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine

 

Kada je ovih dana neko došapnuo kako je nekadašnji Vladin partner u privatizaciji beranske fabrike papira, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, otvorilo se pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila milion eura.

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Ne zna se zvanično. Nezvanično, onoga čija je bila i fabrika i ko je stajao iza Gomilanovića, a to je drugi beogradski biznismen crnogorskog porijekla.

Ovaj prvi „biznismen“ je kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.

On se ranije dobro izvještio da na račun beranske kompanije izvlači novac.

Iako je po ugovoru o prodaji fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca.

Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada. I to je bila stvarna cijena.

Sa druge strane on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.

Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage“. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada.

Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući obavezu da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.

Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć, iz fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.

Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.

Jedan od dobrih poznavalaca situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjeća na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija  koje je imalo obezbijeđena potraživanja.

„Zašto Ministarstvo finansija nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike papira“, – pita ovaj analitičar.

Prema njegovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400 hiljada eura, bio je Igor Lukšić. Lukšić je zatim bio primijer u vrijeme kada je ta sredstva trebalo da se vrate, ali to nikada nije učinjeno.

Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, a s kamatama i više od 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe s kamatama i s  fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat  obezbijedio je i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim,  odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio.

Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.

Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.

Kada se, na kraju, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi s kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog  preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve pustio u propast. Kako je on bakrotirao, ne zna se.

Mada  su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad i da je sve što je važno  u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost,  bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo s vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Nakon vremana društvene svojine – svačije i ničije – uslijedila je privatizacija i raznorazni prevaranti stupili su na scenu. Pa i sada, kad je fabrika papira otišla u nepovrat i kada je sve više nego jasno, nema nikoga da kaže hvatajte lopova.

Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve je prošlo  mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni? U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine.

Mnogo je zgomilanovića prohujalo sjeverom i ostavilo pustoš, bijedu i sirotinju. Rijetki su oni koji su se poput Radoja i sami vratili u bijedu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U BERANSKOM SIMON VOJAŽU: Opet iz rikverca u rikverc

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja. Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata radnicima

 

Kada je u decembru 2005. godine organizovana licitacija za prodaju beranskog autoprevoznog preduzeća Jugoprevoz, pojavili su se tada malo poznati Mehmed Adrović i potpuno nepoznati luksemburkški državljanin Simon Bernar.

Mehmed Adrović, zvani Meša, koju godinu kasnije će se politički aktivirati u Demokratskoj partiji socijalista. Danas je predsjednik Opštinskog odbora te partije u Petnjici i predsjednik lokalnog parlamenta u tom mjestu.

Skoro deceniju i po kasnije, kolo sreće se okrenulo. Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja.To najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata svojim radnicima.

„Posljednja plata je bila za jun 2018. Mi ne znamo više ni kako ni zašto radimo. Svima nam je stalo da se preduzeće ne ugasi, ali ovo je postala potpuno neodrživa situacija” – napisali su oni u pismu koje su dostavili medijima prije štrajka.

Radnici ne mogu da vjeruju da njihova firma sa čitavim kompleksom imovine, autobuskom stanicom sa restoranom, tehničkim pregledom, servisom za održavanje motornih vozila, turističkom agencijom, kao i najvećim voznim parkom na sjeveru Crne Gore, ne može da opstane.

„Došli smo u situaciju da nam druga preduzeća zbog dugovanja oduzimaju autobuse, ili ih kupuju za male pare, a mi ne znamo gdje taj novac ide” – pišu radnici.

Došli su na ivicu, a država im je okrenula leđa. „Da li zbog toga što je vlasnik visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, pa mu tolerišu sve što radi, odnosno ne radi” – pitaju radnici.

Zbog ovakve situacije zaposleni skoro svakodnevno napuštaju firmu i odlaze kod drugih poslodavaca. Od nekadašnjih stotinu dvadeset, ostalo je trenutno svega oko četrdeset zaposlenih.

„Mi molimo nadležne državne organe, inspekcijske službe, a zatim tužilaštvo i policiju, da se uključe u rješavanje situacije koja je postala neizdrživa. Najveći dio nas koji smo ostali i dalje da radimo, u poznim smo godinama, kada nas više niko neće. Sve mlađe što je bilo, pobjeglo je. Valja hraniti porodice, a platu nijeste primili dvije godine” – kažu radnici.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BILJNE VRSTE NA SJEVERU UGROŽENE NELEGALNIM BRANJEM: Kao ničije 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesavjesno, nelegalno branje i prodaja, uskoro će iskorijeniti  nekoliko biljnih vrsta sa crnogorskih planina, tvrde ekolozi. Godinama stižu ista upozorenja  o alarmantnom stanju u toj oblasti, a država ne čini ništa da zaštiti biljno blago

 

Iz kolašinskog Sekretarijata za zaštitu životne sredine,  prije nekoliko dana su saopštili da je na području te opštine, kontinuirano i sve ozbiljnije, ugroženo nekoliko biljnih vrsta.  Riječ je o ljekovitom bilju i šumskim plodovima, a najugorženiji su, kažu stručnjaci za ekologiju iz te lokalne uprave, lincura, somina, borovnica… Kontrola branja šumskih plodova je nedovoljna, piše u izvještaju o stanju životne sredine.

Kolašin nije izuzetak. Nelegalnom berbom i nedostatkom sistemskih zaštitnih mehanizama ugrožene su mnoge biljne vrste. Kolašin nije izuzetak.  Stanje je isto na cijelom sjeveru. Tek pojedini sporadnični projekti, koje relizuje isključivo civilni sektor, skrenu pažnju na taj ogroman problem. Država nije učinila ništa više od deklarativnog zalaganja da se biljne vrste, među kojima su neke i zaštićene, sačuvaju.

Žuta lincura (Gentiana lutea), polako nestaje, tvrde ekolozi. Svejedno, gotovo na svakoj pijaci je moguće kupiti od onih koji su je nelegalno ubrali. To je nacionalnim zakondovstvom zaštićena biljna vrsta, uvrštena i  u međunarodnu „Habitat direktivu“. Korijen biljke je ljekovit, koristi se i u zvaničnoj i u alternativnoj medicini. Zato je nekontrolisana berba i prodaja na crnom tržištu  dovela i do nestajanja.

Na našim prostorima postala je vrlo popularna  40-ih godina prošlog vijeka, zbog čega je počela i obimnija berba, odnosno kopanje korijena. Njen hemijski sastav otkriven je tek početkom 20. vijeka, iako je  korištena mnogo prije  toga. Osim u Crnoj Gori, na Balkanu je ima u Bosni, Hrvatskoj (Lici) i jugozapadnoj Srbiji.

Zbog široke primjene, kultivacija lincure ekonomski je opravdana. Ipak, tek rijetki u našoj državi, finasirani, uglavnom, stranim grantovima, su se upustili u plantažni uzgoj te biljke i tako pokušali da sačuvaju njena prirodna staništa.

Prije nekoliko godina NVO Natura, uz podršku UNDP-a, u okviru projekta Ljekovito bilje – značaj za lokalni ekonomski razvoj i očuvanje prirodnih resursa, počela je eksperimentalno plantažni uzgoj Gentiana lutea nadomak Kolašina.  Tako je formirana prva eksperimentalna parcela za plantažno gajenje lincure u Crnoj Gori.

„Plantažna proizvodnja lincure je važna jer se na ovaj način štiti životna sredina, odnosno ova rijetka i zaštićena biljna vrsta. Zbog velike potražnje u narodnoj i zvaničnoj medicini lincura se nelegalno i nekontrolisano eksploatiše“ –  kažu u toj NVO.

Projekat podrazumijeva da se sadnice lincure vraćaju  u prirodno okruženje kako bi se na taj način povećala brojnost te rijetke biljke. Plantažna proizvodnja lincure, objašnjavaju, može da bude i značajan ekonomski oslonac stanovništva na selu. Naredne faze tog projekta su formiranje pokaznih parcela u zaštićenim područjima i formiranje eksperimentalnih parcela u okviru nekoliko domaćinstava u Kolašinu i Andrijevici.

„Sve ovo se radi u okviru aktivnost za uspostavljanje Regionalnog parka Komovi. Htjeli smo da pokažemo kako postoji i mogućnost plantažnog gajenja, ali i da zaštitimo lincuru u prirodnim staništima. Pored toga, plantažno gajenje je i siguran i dobar način da poljoprivrednici zarade“ – kaže direktor NVO Natura Mikan Medenica.

Očekivani prinos sa hektara je do 10 tona ljekovitog korijenja, tokom prvih godina, kasnije i više. Iskustva uzgajivača u okruženju svjedoče da se na hektaru zemljišta gaji i do 100.000 biljaka, uz  prinos  svježeg korijena od 24 do 40 tona. Nakon sušenja ostane od šest do 10 tona po hektaru. Taj  prinos se odnosi na biljke stare pet godina, u šestoj godini može biti i do 30 odsto veći, a u sedmoj čak i do 70 odsto.

Prema podacima, koji se mogu naći u medijima iz regiona, cijena  osušenog korijena kreće se od 10 do 12 eura po kilogramu. Ulaganja potrebna za gajenje lincure nijesu  velika – samo priprema zemlje i ručni rad. Zaštita joj nije potrebna,  jer je u prirodi ništa ne napada. Pored svega toga, plnatažni zasadi su i dalje rijetkost.

Na listi ugroženih bilnih vrsta na sjeveru je odavno i šumska  borovnica. Iako svake godine sa zvaničnih adresa stigne bar po jedan apel nesavjesnim beračima i otkupljivačima, na nivou su incidenta krivične prijave protiv njih. Na planinama sjevera svakog ljeta taj šumski plod se tamani, branjem mehaničkim sredstvima, što je zakonom zabranjeno. Posao kontrole branja borovnice, prije par godina, povjeren je Upravi za šume, čiji službenici su više puta ponovili kako niti imaju potrebnu logistiku niti im ostaje vremena da se tom poslu ozbiljnije posvete. Za to vrijeme, na stotine tona „plavog blaga“ sjevera, ubranog nelegalno, završi na evropskom tržištu. Dobro zarade samo otkupljivači.

Borovnice treba isključivo brati ručno i nikako grebenom, ponavljaju, obično početkom ljeta,  iz  Ministarstva poljoprivrede. Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je zakonom,  a za nepoštovanje zakonskih odredbi  predviđene su kazne od 2.000 do 40.000 eura.

Jednocifren je broj onih koji su tokom minule decenije platili tu kaznu. A decenijama je, od jula do septembra,  u borovnjacima na stotine berača, koji po bagatelnim cijenama prodaju ubrane plodove desetinama otkupljivača.

U više navrata na uništavanje borovnjaka upozoravali su botaničar Danijel Vincek i prof. dr Miodrag Jovančević sa Biotehničkog fakulteta iz Bijelog Polja.  Nesavjesnim branjem, pored lošeg kvaliteta berbe, uništavaju se i mješoviti pupoljci, lome stabljike, pa se svake naredne godine smanjuje rod. Drastično se smanjuju i površine pokrivene borovnjacima.

Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o bližem načinu i uslovima sakupljanja, korišćenja i prometa nezaštićenih divljih vrsta životinja, biljaka i gljiva koje se koriste u komercijalne svrhe.

„Sakupljanje borovnice u komercijalne svrhe dozvoljeno je u optimalnoj fazi vegetativnog razvoja (fazi sazrijevanja bobice) pod uslovom da se ne upotrebljavaju mehanička sredstva (grebeni i dr.); ne čupaju ili oštećuju podzemni organi; na području sakupljanja ostavi najmanje 25 odsto od ukupno utvrđene količine biljne vrste, ne lome, oštećuju stabla i grane žbunova i ne nanosi druga šteta borovnici i njenom staništu“ regulisano je propisima, koje niko  ne poštuje.

Propisano je da branje u komercijalne svrhe treba da obavljaju samo obučeni berači. Nikada nijedna obuka zvanično nije organizovana.

                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VRHOVNI SUD RJEŠENJE MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE PROGLASIO NEZAKONITIM: Traži se ponovo domaćin kolašinskih rijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvogodišnje nesuglasice između kolašinskih ribolovnih klubova, okončao je Vrhovni sud. Ministarstvo poljoprivrede ponovo konkursom traži klub koji će gazdovati ribljim fondom na području te opštine, nakon što je sud prethodni izbor proglasio nezakonitim

 

Rješenje kojim je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja prije dvije godine dodijelilo upravljanje ribljim fondom na područku kolašinske opštne Sportsko ribolovnom klubu (SRK) Tara i Morača nezakonito je. Tako je odlučio Vrhovni sud,  nakon što je Sportski flaj fišing klub (SFFK) Maniro, koji je ranije gazdovao kolašinskim vodama, osporio rješenje resornog ministarstva.

U tužbi tog kluba je istaknuto da je u postupku odlučivanja Ministarstvo zanemarilo činjenicu da je SRK Tara i Morača još 2016. godine isključeno iz članstva Saveza sportsko-ribolovnih organizacija Crne Gore. Članstvo u tom savezu obaveza je za sve koji se kandiduju za gazdovanje vodama.

Iako je 2018. Ministarstvo poljoprivrede povjerilo gazdovanje vodama SRK Tara i Morača na šest godina, pritisnuti sudskim odlukama, u tom resoru ponovo konkursom traže „domaćina“.

Javni oglas će trajati do sredine narednog mjeseca.

„Očekujemo da će ovog puta resorno ministarstvo postupiti kako je presudom naloženo. Dokazali smo da SRK Tara i Morača nezakonito upravlja vodama. Gupa ljudi, okupljenih u tom klubu, godinama ruši svaki pokušaj da se na kolašinskim vodama uvede red, da se ribolov obavlja  u skladu sa zakonom, da se u našem gradu razvija i ribolovni turizam“ – kazao je Mile Lazarević iz SFFK Maniro.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo