Povežite se sa nama

OKO NAS

FABRIKA PAPIRA BERANKA ŽRTVA ANTIBIROKRATSKE REVOLUCIJE: Opraštanje dugova                

Objavljeno prije

6 godina

na

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.  U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine

 

Kada je ovih dana neko došapnuo kako je nekadašnji Vladin partner u privatizaciji beranske fabrike papira, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, spao na jedan kiosk u metropoli Srbije, otvorilo se pitanje za koga je on, zapravo, radio i kome je država preko Vlade i raznih institucija poklonila milion eura.

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Ne zna se zvanično. Nezvanično, onoga čija je bila i fabrika i ko je stajao iza Gomilanovića, a to je drugi beogradski biznismen crnogorskog porijekla.

Ovaj prvi „biznismen“ je kao krunu svega, malo prije konačnog zatvaranja, od jedne crnogorske banke dobio kredit od pola miliona eura koji, koliko je poznato, nikada nije vraćen, a banka je uzalud pokušavala da se naplati prodajom mašina.

On se ranije dobro izvještio da na račun beranske kompanije izvlači novac.

Iako je po ugovoru o prodaji fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca.

Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada. I to je bila stvarna cijena.

Sa druge strane on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg kredita od 500 hiljada eura dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme predreferendumske kampanje za nezavisnost.

Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage“. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada.

Fabriku je pomogla i tadašnja lokalna uprava, preuzimajući obavezu da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.

Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć, iz fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.

Pa ipak, fabrika je za šest godina koliko je formalno bila u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina iznosio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.

Jedan od dobrih poznavalaca situacije u vezi sa fabrikom papira u Beranama podsjeća na činjenicu da Gomilanović nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija  koje je imalo obezbijeđena potraživanja.

„Zašto Ministarstvo finansija nikada nije zatražilo nazad ta sredstva, uvelo stečaj i spriječilo propadanje fabrike papira“, – pita ovaj analitičar.

Prema njegovim riječima, ministar finansija u vrijeme kada je Gomilanoviću pozajmljeno 400 hiljada eura, bio je Igor Lukšić. Lukšić je zatim bio primijer u vrijeme kada je ta sredstva trebalo da se vrate, ali to nikada nije učinjeno.

Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, a s kamatama i više od 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe s kamatama i s  fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat  obezbijedio je i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, međutim,  odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio.

Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen.

Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.

Kada se, na kraju, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosi s kuporodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog  preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve pustio u propast. Kako je on bakrotirao, ne zna se.

Mada  su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad i da je sve što je važno  u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost,  bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo s vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Nakon vremana društvene svojine – svačije i ničije – uslijedila je privatizacija i raznorazni prevaranti stupili su na scenu. Pa i sada, kad je fabrika papira otišla u nepovrat i kada je sve više nego jasno, nema nikoga da kaže hvatajte lopova.

Država se nije miješala jer je, navodno, privatizacija obavljena iz stečaja. I sve je prošlo  mirno i manje zapaženo, jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni? U gradu koji je imao deset hiljada radnika u industriji, danas radi svega tri stotine.

Mnogo je zgomilanovića prohujalo sjeverom i ostavilo pustoš, bijedu i sirotinju. Rijetki su oni koji su se poput Radoja i sami vratili u bijedu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje  

Objavljeno prije

2 dana

na

29 Novembra, 2024

Objavio:

,,Govorili ste o tome da je kupljeno nešto? Nije, mi taj objekat nismo kupili. Ni jedan euro iz državnog budžeta nije otišao za kupovinu bilo kog objekta”, odgovorio je premijer na poslaničko pitanje o detaljima sumnjivog posla kupovine novog studentskog doma od Tomislava Čelebića. Monitor otkriva kako su nadležni „čistili“ urađeno nakon poništenja spornog ugovora

 

Krajem protekle sedmice u Skupštini se, na premijerskom satu, raspravljalo i o Studentskom domu u Donjoj Gorici. Poslanica Posebnog kluba Radinka Ćinćur uputila je premijeru Milojku Spajiću pitanja: ,,Objasnite javnosti situaciju oko kupovine hotela u Donjoj Gorici, od firme Čelebić, kako bi se preuredio u Studentski dom. Da li su postojale analize o potrebama studenata, zašto je odabrana ova lokacija koja je daleko od našeg najvećeg univerziteta, državnog, te koiiko je studenata iskazalo zainteresovanost za dom na ovom mjestu? Da li je predviđena izgradnja menze u ovom domu za koji bi država trebala da izdvoji 6,4 miliona eura i koliko bi to koštalo?”

Premijer Spajić je odgovorio i naveo ono o čemu je Monitor već pisao –  da je u julu raspisan tender na koji se javila samo jedna firma Čelebić City i da je prihvaćena njena ponuda od 6,3 miliona eura. Naveo je i da je 21. oktobra ministarka prosvjete Anđela Jakšić-Stojanović potpisala ugovor o kupovini objekta. Nedelju dana nakon potpisivanja ugovora dobijaju negativno mišljenje Zaštitnice imovinsko-pravnih interesa o ovom poslu, a ministarka 5. oktobra raskida ugovor.

Premijer nije rekao da je postupak nezakont te da je mimo zakonske procedure Ministarstvo prosvjete uz saglasnost Vlade prihvatilo duplo veću cijenu koju je ponudila kompanije Čelebić City od one propisane tenderom koja je iznosila 2,9 miliona. Kao i da je sami objekat opterećen brojnim hipotekama.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AGENCIJA ZA SAJBER BEZBJEDNOST I (NE)ODGOVORNOST: Ko će koga nadzirati i za koga

Objavljeno prije

2 dana

na

29 Novembra, 2024

Objavio:

Ministar javne uprave Maraš Dukaj tvrdi  da se novim Zakonom o informacionoj bezbjednosti kod nas uvode standardi Evropske unije i da je Crna Gora prva na Zapadnom Balkanu koja primijenjuje EU direktive u toj oblasti. Dio opozicije  tvrdi da ovaj zakon spada u novi primjer sakrivanja i netransparentnosti koja se pravda brzom trakom evropskih integracija,  ispunjavanjem uslova za  članstvo u EU 2028.

 

Skupština Crne Gore je 19. novembra usvojila sa 53 glasa “za” novi Zakon o informacionoj bezbjednosti. Usvajanje ovog zakona je jedan od preduslova za zatvaranje poglavlja 10 – Informatičko društvo. Ministar javne uprave Maraš Dukaj je u Skupštini pojasnio da se tim zakonom kod nas uvode novi standardi Evropske unije (EU) i da je Crna Gora prva na Zapadnom Balkanu koja primijenjuje EU direktive u toj oblasti. Dukaj je takođe naglasio da je Zakon urađen u saradnji sa Ambasadom Ujedinjenog Kraljevstva. Druge zemlje nije pominjao.

Tokom rasprave prihvaćen je i amandman poslanika Nikole Camaja koji propisuje je da se zaposleni na programu “sajber bezbjednost” zapošljavaju bez javnog oglasa i bez kadrovskog plana. Dovoljan će biiti akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Camaj je predvidio i da se zarade i druga primanja direktora i zaposlenih u budućoj Agenciji za sajber bezbjednost  utvrđuju “odlukom nadležnog organa Agencije, u skladu sa zakonom”. Time se preskače propisani Zakon o državnim službenicima i namještenicima. Izgovor je opet da se što brže korača u EU pa da tako i sajber Agencija dobije svoj kadar što prije.

Dio opozicije tvrdi da ovaj zakon spada u novi primjer sakrivanja i netransparentnosti koja se pravda brzom trakom evropskih integracija i što bržim    ispunjavanjem uslova za  članstvo u EU 2028.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

IZAZOVI SNABDIJEVANJA STRUJOM NA BJELASICI: Turistička sezona u rukama “trećih lica”

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Novembra, 2024

Objavio:

Iako se u Kolašinu hvale da su pripreme za predstojeću turističku sezonu obavili na vrijeme i kvalitetno,  osim snijega ovog puta se mora  čekati i struja. Pokidani kablovi na jednoj privatnoj parceli, dotrajali stub na drugoj i trafo-stanica do koje se ne može prići, izazovi su koji će prijetiti urednom snabdijevanju strujom skijališta i objekata na Bjelasici 

 

 

Nije se bilo lako snaći minule dvije sedmice, sa informacijama koje su stizale sa raznih adresa, kao pokušaj objašnjenja zbog čega je na pragu zimske turističke sezone više objekata na Bjelasici bez struje.  U mraku su danima  državni ski centar Kolašin 1600, privatni hotel na tom lokalitetu, novi tunel Klisura, Radiodifuzni centar, objekat koji koristi Vojska Crne Gore na Zekovoj glavi… Tri  10kV k i jedan 35 kV kabl, koji vodi do trafo-stanice (TS) “Jezerine” iskidali su  bageri, tokom pripremnih radova, na privatnoj parceli. Kada su iz Crnogorskog elektrodistributivnog sistema (CEDIS) pokušali da saniraju kvar, otkrilo se da taj dio infrastrukture   nije vlasništvo  kompanije, a da vlasnici parcele, kako  tvrde, niti znaju koliko je kablova niti gdje su bili ukopani. Znaju da nikad nije obavljena eksproprijacija,  pa nijesu dozvolili da električari prevežu vodove.

U rješavanje problema, od nedavno, uključili su se iz nekoliko resora Vlade, no to, makar do zaključenja ovog broja Monitora, nije dalo rezulate. Struje nema, a  mnogo toga potvrđuje da je  snabdijevanje  planinskih cenatara na Bjelasici i pred novu sezonu  na klimavim nogama i zavisi od volje,  kako u CEDIS-u, kažu “trećih lica”.

Pravdajući se zbog čega ne mogu do kablova, koji nijesu njihovo vlasništvo, iako imaju obavezu prema potrošačima, iz CEDIS-a su, uzgred, otkrili i da ne mogu, osim pješke, ni do TS  Jezerine.  TS jeste njihova, ali puta do nje nema, jer se na mjestu nekadašnje saobraćajnice gradi garaža, dugo čekani državni projekat.  CEDIS-ovi radnici do TS mogu pješke, ali, opet, preko parcele, na kojoj su pokidani kablovi.  Naravno, ukoliko vlasnici dozvole.

Kako je za Monitor kazao Srđa Anđelić, jedan od vlasnika, popravka  neće biti “dok država,   konačno, ne plati za postavljene instalacije”. Proces eksproprijacije, objašnjava, počeo je još prije više godina, ali je zaustavljen. Anđelić objašnjava da mu nije jasno zbog čega. Prema njegovim riječima, vlasnici zemljišta nikad nijesu dobili skicu gdje su instalacije postavljene niti je obilježen teren.  Prema njihovoj logici, radili su na svojoj zemlji, svojim mašinama, a ono što je ispod zemlje odgovornost je nekog drugog.

Oko 230 metara kablova na Anđelićevom zemljištu, kažu iz CEDIS-a, još je  vlasništvo  Uprave za kapitalne projekte, odnosno, Ministarstvo finansija. Falilo je, navodno, dokumentacije, kako bi se proces otkupa okončao.

“CEDIS je, kada je izgrađena TS Jezerine,  otkupio taj objekat, krajem 2020. godine, ali ne i vod u dužini od 230 metara, na kojem je došlo do prekida. Za taj dio infrastrukture nije dostavljena uredna dokumentacija (građevinska i upotrebna dozvola, geodetski snimak kabla…).  Ipak, kako smo dužni da korisnicima obezbijedimo napajanje, pokušali smo da otklonimo kvar, ali nam vlasnici parcele to nijesu dozvolili.  Podnijeli smo krivičnu prijavu protiv NN lica zbog kidanja kablova, ali i zahtjev sudu za privremenu mjeru…To je sve što smo mogli uraditi”, kazali su nezvanično Monitoru u toj kompaniji.

Anđelić, pak, tvrdi da CEDIS nema osnova ni za krivične prijave, ni  privremenu mjeru.  Vlasnici parcele očekuju da će u nadležnim resorima uspjeti da objasne u čemu je problem.

Kablovi su na privatnoj parceli postavljeni krajem 2020. godine, nakon što je državno skijalište bilo bez struje više od mjesec i po.  Do tada su  bili ukopani na parcelama susjednog, privatnog skijališta Kolašin 1450 Zorana Ćoća Bećirovića. Do izmještanja elektro vodova tada je došlo tokom pripremnih radova za izgradnju Hotela D, takođe, u Bećirovićevom vlasništvu. Navodno, trasa vodova je bila na lokaciji temelja tog objekta, pa je nadležna inspekcija zbog opasnosti od kablova koji su nakon iskopavanja bili na površini zemlje,  naložila prekid napajanja.  Kasnije su, na osnovu usmenog dogovora, ukopani na Anđelićevoj parceli, međutim,  država nikad  nije ispunila obećanje o završetku procesa eksproprijacije.

Privatno skijalište, minulih dana, nije bilo u mraku. Tako je jer  drugi dalekovod, koji vodi od sela Rijeka Mušovića do Jezerina, takođe nije CEDIS-ov, već privatnog skijališta. Navodno, kupljen je prilikom privatizacije Ski centra Bjelasica. Međutim, u mraku je  Bećirovćev nadavno otvoreni hotel u neposrednoj blizini državnog ski centra. Hotel se, prema nezvaničnim informacijama, već mjesecima u dogovoru sa  menadžmentom Skijališta Crne Gore, napaja  na isti način kao i državni Ski centar Kolašin 1600.

Problematizovanje stabilnosti napajanja strujom državnog skijališta, natjeralo je CEDIS da se požali na još jedan veliki izazov. Navodno, dotrajali drveni stub na dijelu  dalekovodo od grada do TS Jezerine, mogao bi tokom zime, ugroziti snabdijevanje  strujom planinskih centara.  Stub je, takođe, na privatnom imanju, a vlasnik ne dozvoljava zamjenu.  Izvršni direktor CEDIS-a je nedavno, gostujući na TV Vijesti, kazao da je pokušaj  dogovora sa vlasnikom  imanja bio bezuspješan. Kolašinac s kojim CEDIS “ne može da se dogovori” je Milo Grujić, mještanin Mušovića Rijeke. On je Monitoru kazao da je sastanak sa predstavnicima kompanije došao na molbu predsjednika Opštine Petka Bakića.

“Kratko je trajao taj sastanak. Ja vodim dugogodišnji sudski spor sa CEDIS-om oko stubova postavljenih na mom imanju. Zbog dotrajalih stubova, to jest, žica na njima, koje  su se kidale, umalo sam izbjegao smrt tri  puta. Usred sudskog spora, dva tri dana pred jedno od ročišta,  zvali su me na razgovor. Nijesam dozvolio da dolaze na moje imanje, na koje su bez pitanja i nadokande nekada davno, postavili stub. Mogu da ga izmjeste, naravno, ali su mi na sastanku  rekli da troškove izmještanja  ja treba da snosim”, kazao je Grujić.

On tvrdi da su mu predstavnici CEDIS-a rekli i da će,  ukoliko bude pao stub tokom naredne zime  snositi odgovornost  “za propast zimske turističke sezone”. Grujić, ipak ostaje pri stavu  da sa tom kompanijom može da se “dogovori” samo na sudu.

“Krajem decembra 2020. po treći put zamalo su me ubile u dvorištu porodične kuće pokidane žice dalekovoda Breza-Rijeka Mušovića. Izbjegao sam smrt  zahvaljujući tome što sam se bacio u stranu. Nekoliko godina prije toga, na isti način se dva puta žica kidala i ugrožavala život mene i moje familije”, sjeća se mještanin kolašinskog sela.

Tada su mu, tvrdi, iz Elektroprivrede čvrsto obećali da će kompletan nadzemni vod tog dalekovoda ukloniti, tako što će se od TS Breza do male hidroelektrane (mHE) “Rijeka Mušovića” izgraditi kablovski podzemni vod.   “U najkraćem mogućem roku, čim to vremenske prilike budu dozvolile, preduzećemo sve potrebne aktivnosti na pronalaženju tehničkog rješenja na izmještanju ili kabliranju dionice”, jedno je od neispunjenih obećanja,  koje je Grujić dobio prije četiri godine.

Iako se u Kolašinu hvale da su sve pripreme za predstojeću turističku sezonu obavili na vrijeme i kvalitetno, ostaje gorka istina, da se  osim snijega, ovog puta, mora strpljivo čekati i struja. Sporovi i ugovori, koji državi predstoje sa vlasnicima parcela na kojoj je infrastruktura CEDIS-a, bar prema dosadašnjem iskustvu, neće se ni lako ni brzo završavati. Struja na državno skijalište i ostale objekte na Bjelasici naredne zime može redovno stizati samo, ako se, kao i ranijih godina , izdejstvuju  “brza i kusa” rješenja.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo