Povežite se sa nama

INTERVJU

DR PROF. MALIŠA RADOVIĆ, BIVŠI SPORTISTA IZ NIKŠIĆA: Sve samovolje ministra sporta

Objavljeno prije

na

Informacija ministra Nikole Janovića da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200  dosta govori  o njegovom doprinosu razvoju sporta u Crnoj Gori

 

Penzionisani univerzitetski profesor  iz Nikšića Mališa Radović  više od pola vijeka bio je nezaobilazno sportsko ime, posebno kad je riječ o rvanju. Bio je jedan od najuspješnijih  rvača u bivšoj Jugoslaviji, trener, međunarodni sudija…

 

MONITOR: Crnogorski sportisti  decenijama  postižu vrhunske rezultate, kao da je Crna Gora predodređena i za sport?

RADOVIĆ: Mislim da je sport najveći brend Crne Gore. Osnivanjem Ministarstva za sport sportisti i sportski radnici su se poradovali da dolazi vrijeme novog napretka i procvata crnogorskog sporta. Ali ono što se izdešavalo za skoro tri godine djelovanja Ministarstva  sporta ugasi nade mnogima. Trebalo je da prođe više od  dvije godine da se konačno usvoji Zakon o sportu. Kada je usvojen, ministar sporta Nikola Janović na sva usta hvali taj dokument. Pa da malo prošetamo kroz taj sjajni zakon. U članu  20 govori se o kategorizaciji sportova i sportista, što je trebalo biti davno završeno, jer od toga zavisi mnogo toga u sportu. Da je to urađeno na vrijeme ne bi se dešavalo da u Ministarstvu forsiraju neke od juče osnovanih sportova, koji se upražnjavaju u dvadesetak zemalja svijeta. Kako se navodi u Zakonu, kategorizaciju sportova i sportista je uradio Crnogorski olimpijski komitet, a postavljaju mu se i novi zadaci (da vodi džudo), pa ispade da je COK servis Ministarstva, a poslovi COK-a su određeni međunarodnim  pravilima, poveljama i društvenim obavezama.

 

MONITOR: Ovih dana dosta se polemiše o tome ko je po novom zakonu vrhunski sportista?

RADOVIĆ: Nije srećno razrađena organizacija sporta, pa je sve udrobljeno – masovni, rekreativni, vrhunski, profesionalni. Postoji opet posebna kategorija profesionalnog sporta, kao boks, kik boks, MMA,pankracion…. U članu 25 ističe se koji se rezultati vrednuju za doživotnu naknadu sportista. Olimpijski i neolimpijski sportovi su obuhvaćeni, ali ima sportskih aktivnosti koje nijesu obuhvaćene. Pitam se kako bi pokojni Perica Dedić, nenadmašni šampion padobranstva i svjetski prvak, ostvario nadoknadu po pravilima Ministarstva ili kako to da članovi ekipe alpinista, koji su se  prije nekoliko godina ispeli na Monteverest, što malo kome polazi za rukom,  nijesu vrhunski sportisti? Da ih možda ne treba poslati na Mjesec da  ostvare normu za to? Sljedeći paradoks je da se sa 35 godina ostvaruje materijalna nadoknada, kada veliki dio sportista  tada postiže značajne rezultate, a neki se čak takmiče i do 40. godine života. Ovo je jedinstven primjer samovolje ministra sporta, jer u okruženju toga nema. Ovo je atak i na budžet države,  jer ti sportisti već imaju određene prinadležnosti. Postavlja se pitanje da li  neko može da uskraćuje već donešena rješenja po zakonu koji je tada važio i da li se mogu donositi retroaktivne odluke. To nikada nije rađeno ni u jednoj djelatnosti, a to potvrđuju i odluke Upravnog suda.

 

MONITOR: Ima dosta priimjedbi i na to kako je novi zakon propisao osnivanje sportskih saveza…  

RADOVIĆ: Po članu 37 najmanje pet profesionalnih klubova sa područja tri opštine mogu formirati savez. Šta da rade sportisti koji nemaju profesionalne klubove? Ako ministar  primijeni  novi zakon onda neki sportovi ne mogu opstati, jer nemaju toliko klubova, a po starom su registrovani  i godinama djeluju. Toga u okruženju nigdje nema, pa se pitam je li to pomoć razvoju sporta na ovako malom prostoru kao što je naša država?

 

MONITOR: Kako je regulisano finansiranje?

RADOVIĆ: Članovima 119 i 120  utvrđen je način finansiranja sportskih subjekata. To je reglisano površno i nedorečeno, jer se mora regulisati prije svega na bazi kategorizacije i kvaliteta sporta i opredjeljenja društva o sportu. Na bazi ovih članova finansiraju se slovom i brojem tri kluba i tri saveza  tih klubova.Ostalima se udjeljuju mrvice, a često nekima i ništa. Članom 45 propisuje se kako jedna sportska organizacija može da djeluje i šta da posjeduje: kancelarije, sekretarice, telefone, dvorane, stručne kadrove… a Ministarstvo ih dotira sa tolikim novcem da ne mogu kupiti pošteno ni opremu.

 

MONITOR: U članu 110  navode se uloga i zadaci  Zavoda za sportsku medicinu kojega do današnjeg dana nema?

RADOVIĆ: Predviđeno je da on bude u Podgorici i da svi sportisti iz Crne Gore moraju doći u nju na preglede. Postavlja se pitanje šta je sa formiranjem sportskih dispanzera u većim gradovima. U  Nikšiću je postojao, ali su ga dali privatnicima za neke druge aktivnosti. Zdrastvena kontrola i pregledi su obaveza u svim segmentima sporta. Svjedoci smo danas da često umiru mladi sportisti, a mnogi se i dopinguju,  pa se ovome treba najozbiljnije posvetiti. Mislim da Ministarstvo zdravstva treba da tu pomogne i to je njegova obaveza.  U članovima 127 i 129 govori se o inspekciji u sportu. Umjesto da inspekcija utvrdi probleme u sportu, ukaže na propuste i pokuša da otkloni nepravilnosti – nje nigdje nema!

 

MONITOR: Šta su novi zakon i ministar Janović doprinijeli unapređenju crnogorskog sporta?   

RADOVIĆ:  Začuđujuće je ovakvo ponašanje ministra za sport, jer se radi o bivšem vrhunskom sportisti. A on uređuje crnogorski sport tako što je ukinuo devet sportskih saveza:  Biciklistički, Crnogorski auto-moto,Savate savez, Sambo savez, Kuglaški savez, Rvački savez, Kajakaški savez i Džudo savez, a ostavio je na vagi Tekvando savez. Poznavaoci sporta znaju da se radi o pet olimpijskih sportova, ali ministra za to nije briga. Ja sam utemeljio u Crnoj Gori rvanje, jedan od najstarijih olimpijskih sportova, koje je bilo u početku dobro organizovano. Rvanje je donijelo prvu Mediteransku medalju za Crnu Goru (osvojio je Radosavljević), ali sticajem okolnosti uz pomoć bivšeg čelnika crnogorskog sporta (gdje je ovdje Inspekcija za sport, ovo je kriminal) , tajkuni su uspjeli da formiraju „divlji“ savez u Budvi, da organizuju tri velika takmičenja i uzmu 200.000 eura i ugase ovaj sport.  Ostala su tri kluba koji nijesu htjeli da učestvju u tom savezu, već su ostali u zvaničnom Savezu u Nikšiću, koji je bio uskraćen  za bilo kakve dotacije, ali nikada nije  ukinut jer jedini je imao rješenje  o registraciji u sportsku porodicu.  Obraćali smo se u više navrata  ministru Janoviću da nas primi i pomogne da se ponovo organizuje Savez koji ustvari nikada nije ni ukinut. On nas je poslao kod trećeg savjetnika u Direktoratu za sport. Čovjek ni kriv ni dužan  nije znao šta da radi, pa nam je rekao da sve to napišemo i pošaljemo Ministarstvu sporta. Eto tako ministar prima sportske radnike i stručnjake koji su pedeset i više godina u sportu, a stalno se hvali da je on u svakom momentu na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.

 

MONITOR: Šta je sa nagradama u sportu, osim pomenutih za doživotnu naknadu?

RADOVIĆ: Nešto je rečeno u Zakonu o sportu, ali bi trebalo da postoji Pravilnik o nagradama i priznanjima društvenim, sportskim i materijalnim.Česti smo svjedoci da ministar prima sportiste poslije osvojenih rezultata i nagrađuje kako koga, obećava da će dobiti stipendije i slično.To treba da je pravilnikom regulisano. Da li stipendije treba da daje ministar ili je to  već određeno  pravilnicima? Zar  treba neko da bude  evropski  prvak pa da dobije stipendiju? Sve ovo i ostale manjkavosti su proizvod nemanja  adekvatnih kriterija koji  treba da su povezani i usklađeni,  pa ne bi bilo ovakvih nedoumica, premda ne sporim  dobru praksu da se sportistima odaje priznanje u društvu, a prije svega u Ministarstvu sporta.

 

Izbrisan Džudo savez

 

MONITOR: Odluka o brisanju Džudo saveza, jednog od najtrofejnijih crnogorskih sportova, iz registra sportskih organizacija predstavlja samovolju ministra Janovića i jasnu namjeru da zloupotrebljavajući zakonom propisana ovlašćenja vrši pravno nasilje, izjavio je nedavno predsjednik te asocijacija  Dragomir Bečanović.

RADOVIĆ: Nešto slično dešava se i u drugim savezima, a najnoviji primjer je Džudo savez. Vjerovatno u tom savezu ima nekih problema, ali gdje je Ministarstvo sa svojim službama i ministrom da  posreduje. A u Ministarstvu ima preko trideset direktora, inspektora, savjetnika… Ministrova informacija da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200, tako da ih je ostalo 800, zaista je lijepa poruka o razvoju sporta u Crnoj Gori. I još nešto. Olimpijski, paraolimpijski i neolimpijski sportovi, ali da se utvrdi koji, jer  su neki skoro formirani, a u mnogim zemljama zabranjeni,  ne bi mogli da uživaju status vrhunskog sporta, ali kod  ministra su u prvom planu.

                                                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo