Povežite se sa nama

INTERVJU

DR PROF. MALIŠA RADOVIĆ, BIVŠI SPORTISTA IZ NIKŠIĆA: Sve samovolje ministra sporta

Objavljeno prije

na

Informacija ministra Nikole Janovića da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200  dosta govori  o njegovom doprinosu razvoju sporta u Crnoj Gori

 

Penzionisani univerzitetski profesor  iz Nikšića Mališa Radović  više od pola vijeka bio je nezaobilazno sportsko ime, posebno kad je riječ o rvanju. Bio je jedan od najuspješnijih  rvača u bivšoj Jugoslaviji, trener, međunarodni sudija…

 

MONITOR: Crnogorski sportisti  decenijama  postižu vrhunske rezultate, kao da je Crna Gora predodređena i za sport?

RADOVIĆ: Mislim da je sport najveći brend Crne Gore. Osnivanjem Ministarstva za sport sportisti i sportski radnici su se poradovali da dolazi vrijeme novog napretka i procvata crnogorskog sporta. Ali ono što se izdešavalo za skoro tri godine djelovanja Ministarstva  sporta ugasi nade mnogima. Trebalo je da prođe više od  dvije godine da se konačno usvoji Zakon o sportu. Kada je usvojen, ministar sporta Nikola Janović na sva usta hvali taj dokument. Pa da malo prošetamo kroz taj sjajni zakon. U članu  20 govori se o kategorizaciji sportova i sportista, što je trebalo biti davno završeno, jer od toga zavisi mnogo toga u sportu. Da je to urađeno na vrijeme ne bi se dešavalo da u Ministarstvu forsiraju neke od juče osnovanih sportova, koji se upražnjavaju u dvadesetak zemalja svijeta. Kako se navodi u Zakonu, kategorizaciju sportova i sportista je uradio Crnogorski olimpijski komitet, a postavljaju mu se i novi zadaci (da vodi džudo), pa ispade da je COK servis Ministarstva, a poslovi COK-a su određeni međunarodnim  pravilima, poveljama i društvenim obavezama.

 

MONITOR: Ovih dana dosta se polemiše o tome ko je po novom zakonu vrhunski sportista?

RADOVIĆ: Nije srećno razrađena organizacija sporta, pa je sve udrobljeno – masovni, rekreativni, vrhunski, profesionalni. Postoji opet posebna kategorija profesionalnog sporta, kao boks, kik boks, MMA,pankracion…. U članu 25 ističe se koji se rezultati vrednuju za doživotnu naknadu sportista. Olimpijski i neolimpijski sportovi su obuhvaćeni, ali ima sportskih aktivnosti koje nijesu obuhvaćene. Pitam se kako bi pokojni Perica Dedić, nenadmašni šampion padobranstva i svjetski prvak, ostvario nadoknadu po pravilima Ministarstva ili kako to da članovi ekipe alpinista, koji su se  prije nekoliko godina ispeli na Monteverest, što malo kome polazi za rukom,  nijesu vrhunski sportisti? Da ih možda ne treba poslati na Mjesec da  ostvare normu za to? Sljedeći paradoks je da se sa 35 godina ostvaruje materijalna nadoknada, kada veliki dio sportista  tada postiže značajne rezultate, a neki se čak takmiče i do 40. godine života. Ovo je jedinstven primjer samovolje ministra sporta, jer u okruženju toga nema. Ovo je atak i na budžet države,  jer ti sportisti već imaju određene prinadležnosti. Postavlja se pitanje da li  neko može da uskraćuje već donešena rješenja po zakonu koji je tada važio i da li se mogu donositi retroaktivne odluke. To nikada nije rađeno ni u jednoj djelatnosti, a to potvrđuju i odluke Upravnog suda.

 

MONITOR: Ima dosta priimjedbi i na to kako je novi zakon propisao osnivanje sportskih saveza…  

RADOVIĆ: Po članu 37 najmanje pet profesionalnih klubova sa područja tri opštine mogu formirati savez. Šta da rade sportisti koji nemaju profesionalne klubove? Ako ministar  primijeni  novi zakon onda neki sportovi ne mogu opstati, jer nemaju toliko klubova, a po starom su registrovani  i godinama djeluju. Toga u okruženju nigdje nema, pa se pitam je li to pomoć razvoju sporta na ovako malom prostoru kao što je naša država?

 

MONITOR: Kako je regulisano finansiranje?

RADOVIĆ: Članovima 119 i 120  utvrđen je način finansiranja sportskih subjekata. To je reglisano površno i nedorečeno, jer se mora regulisati prije svega na bazi kategorizacije i kvaliteta sporta i opredjeljenja društva o sportu. Na bazi ovih članova finansiraju se slovom i brojem tri kluba i tri saveza  tih klubova.Ostalima se udjeljuju mrvice, a često nekima i ništa. Članom 45 propisuje se kako jedna sportska organizacija može da djeluje i šta da posjeduje: kancelarije, sekretarice, telefone, dvorane, stručne kadrove… a Ministarstvo ih dotira sa tolikim novcem da ne mogu kupiti pošteno ni opremu.

 

MONITOR: U članu 110  navode se uloga i zadaci  Zavoda za sportsku medicinu kojega do današnjeg dana nema?

RADOVIĆ: Predviđeno je da on bude u Podgorici i da svi sportisti iz Crne Gore moraju doći u nju na preglede. Postavlja se pitanje šta je sa formiranjem sportskih dispanzera u većim gradovima. U  Nikšiću je postojao, ali su ga dali privatnicima za neke druge aktivnosti. Zdrastvena kontrola i pregledi su obaveza u svim segmentima sporta. Svjedoci smo danas da često umiru mladi sportisti, a mnogi se i dopinguju,  pa se ovome treba najozbiljnije posvetiti. Mislim da Ministarstvo zdravstva treba da tu pomogne i to je njegova obaveza.  U članovima 127 i 129 govori se o inspekciji u sportu. Umjesto da inspekcija utvrdi probleme u sportu, ukaže na propuste i pokuša da otkloni nepravilnosti – nje nigdje nema!

 

MONITOR: Šta su novi zakon i ministar Janović doprinijeli unapređenju crnogorskog sporta?   

RADOVIĆ:  Začuđujuće je ovakvo ponašanje ministra za sport, jer se radi o bivšem vrhunskom sportisti. A on uređuje crnogorski sport tako što je ukinuo devet sportskih saveza:  Biciklistički, Crnogorski auto-moto,Savate savez, Sambo savez, Kuglaški savez, Rvački savez, Kajakaški savez i Džudo savez, a ostavio je na vagi Tekvando savez. Poznavaoci sporta znaju da se radi o pet olimpijskih sportova, ali ministra za to nije briga. Ja sam utemeljio u Crnoj Gori rvanje, jedan od najstarijih olimpijskih sportova, koje je bilo u početku dobro organizovano. Rvanje je donijelo prvu Mediteransku medalju za Crnu Goru (osvojio je Radosavljević), ali sticajem okolnosti uz pomoć bivšeg čelnika crnogorskog sporta (gdje je ovdje Inspekcija za sport, ovo je kriminal) , tajkuni su uspjeli da formiraju „divlji“ savez u Budvi, da organizuju tri velika takmičenja i uzmu 200.000 eura i ugase ovaj sport.  Ostala su tri kluba koji nijesu htjeli da učestvju u tom savezu, već su ostali u zvaničnom Savezu u Nikšiću, koji je bio uskraćen  za bilo kakve dotacije, ali nikada nije  ukinut jer jedini je imao rješenje  o registraciji u sportsku porodicu.  Obraćali smo se u više navrata  ministru Janoviću da nas primi i pomogne da se ponovo organizuje Savez koji ustvari nikada nije ni ukinut. On nas je poslao kod trećeg savjetnika u Direktoratu za sport. Čovjek ni kriv ni dužan  nije znao šta da radi, pa nam je rekao da sve to napišemo i pošaljemo Ministarstvu sporta. Eto tako ministar prima sportske radnike i stručnjake koji su pedeset i više godina u sportu, a stalno se hvali da je on u svakom momentu na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.

 

MONITOR: Šta je sa nagradama u sportu, osim pomenutih za doživotnu naknadu?

RADOVIĆ: Nešto je rečeno u Zakonu o sportu, ali bi trebalo da postoji Pravilnik o nagradama i priznanjima društvenim, sportskim i materijalnim.Česti smo svjedoci da ministar prima sportiste poslije osvojenih rezultata i nagrađuje kako koga, obećava da će dobiti stipendije i slično.To treba da je pravilnikom regulisano. Da li stipendije treba da daje ministar ili je to  već određeno  pravilnicima? Zar  treba neko da bude  evropski  prvak pa da dobije stipendiju? Sve ovo i ostale manjkavosti su proizvod nemanja  adekvatnih kriterija koji  treba da su povezani i usklađeni,  pa ne bi bilo ovakvih nedoumica, premda ne sporim  dobru praksu da se sportistima odaje priznanje u društvu, a prije svega u Ministarstvu sporta.

 

Izbrisan Džudo savez

 

MONITOR: Odluka o brisanju Džudo saveza, jednog od najtrofejnijih crnogorskih sportova, iz registra sportskih organizacija predstavlja samovolju ministra Janovića i jasnu namjeru da zloupotrebljavajući zakonom propisana ovlašćenja vrši pravno nasilje, izjavio je nedavno predsjednik te asocijacija  Dragomir Bečanović.

RADOVIĆ: Nešto slično dešava se i u drugim savezima, a najnoviji primjer je Džudo savez. Vjerovatno u tom savezu ima nekih problema, ali gdje je Ministarstvo sa svojim službama i ministrom da  posreduje. A u Ministarstvu ima preko trideset direktora, inspektora, savjetnika… Ministrova informacija da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200, tako da ih je ostalo 800, zaista je lijepa poruka o razvoju sporta u Crnoj Gori. I još nešto. Olimpijski, paraolimpijski i neolimpijski sportovi, ali da se utvrdi koji, jer  su neki skoro formirani, a u mnogim zemljama zabranjeni,  ne bi mogli da uživaju status vrhunskog sporta, ali kod  ministra su u prvom planu.

                                                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo