Povežite se sa nama

INTERVJU

DR PROF. MALIŠA RADOVIĆ, BIVŠI SPORTISTA IZ NIKŠIĆA: Sve samovolje ministra sporta

Objavljeno prije

na

Informacija ministra Nikole Janovića da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200  dosta govori  o njegovom doprinosu razvoju sporta u Crnoj Gori

 

Penzionisani univerzitetski profesor  iz Nikšića Mališa Radović  više od pola vijeka bio je nezaobilazno sportsko ime, posebno kad je riječ o rvanju. Bio je jedan od najuspješnijih  rvača u bivšoj Jugoslaviji, trener, međunarodni sudija…

 

MONITOR: Crnogorski sportisti  decenijama  postižu vrhunske rezultate, kao da je Crna Gora predodređena i za sport?

RADOVIĆ: Mislim da je sport najveći brend Crne Gore. Osnivanjem Ministarstva za sport sportisti i sportski radnici su se poradovali da dolazi vrijeme novog napretka i procvata crnogorskog sporta. Ali ono što se izdešavalo za skoro tri godine djelovanja Ministarstva  sporta ugasi nade mnogima. Trebalo je da prođe više od  dvije godine da se konačno usvoji Zakon o sportu. Kada je usvojen, ministar sporta Nikola Janović na sva usta hvali taj dokument. Pa da malo prošetamo kroz taj sjajni zakon. U članu  20 govori se o kategorizaciji sportova i sportista, što je trebalo biti davno završeno, jer od toga zavisi mnogo toga u sportu. Da je to urađeno na vrijeme ne bi se dešavalo da u Ministarstvu forsiraju neke od juče osnovanih sportova, koji se upražnjavaju u dvadesetak zemalja svijeta. Kako se navodi u Zakonu, kategorizaciju sportova i sportista je uradio Crnogorski olimpijski komitet, a postavljaju mu se i novi zadaci (da vodi džudo), pa ispade da je COK servis Ministarstva, a poslovi COK-a su određeni međunarodnim  pravilima, poveljama i društvenim obavezama.

 

MONITOR: Ovih dana dosta se polemiše o tome ko je po novom zakonu vrhunski sportista?

RADOVIĆ: Nije srećno razrađena organizacija sporta, pa je sve udrobljeno – masovni, rekreativni, vrhunski, profesionalni. Postoji opet posebna kategorija profesionalnog sporta, kao boks, kik boks, MMA,pankracion…. U članu 25 ističe se koji se rezultati vrednuju za doživotnu naknadu sportista. Olimpijski i neolimpijski sportovi su obuhvaćeni, ali ima sportskih aktivnosti koje nijesu obuhvaćene. Pitam se kako bi pokojni Perica Dedić, nenadmašni šampion padobranstva i svjetski prvak, ostvario nadoknadu po pravilima Ministarstva ili kako to da članovi ekipe alpinista, koji su se  prije nekoliko godina ispeli na Monteverest, što malo kome polazi za rukom,  nijesu vrhunski sportisti? Da ih možda ne treba poslati na Mjesec da  ostvare normu za to? Sljedeći paradoks je da se sa 35 godina ostvaruje materijalna nadoknada, kada veliki dio sportista  tada postiže značajne rezultate, a neki se čak takmiče i do 40. godine života. Ovo je jedinstven primjer samovolje ministra sporta, jer u okruženju toga nema. Ovo je atak i na budžet države,  jer ti sportisti već imaju određene prinadležnosti. Postavlja se pitanje da li  neko može da uskraćuje već donešena rješenja po zakonu koji je tada važio i da li se mogu donositi retroaktivne odluke. To nikada nije rađeno ni u jednoj djelatnosti, a to potvrđuju i odluke Upravnog suda.

 

MONITOR: Ima dosta priimjedbi i na to kako je novi zakon propisao osnivanje sportskih saveza…  

RADOVIĆ: Po članu 37 najmanje pet profesionalnih klubova sa područja tri opštine mogu formirati savez. Šta da rade sportisti koji nemaju profesionalne klubove? Ako ministar  primijeni  novi zakon onda neki sportovi ne mogu opstati, jer nemaju toliko klubova, a po starom su registrovani  i godinama djeluju. Toga u okruženju nigdje nema, pa se pitam je li to pomoć razvoju sporta na ovako malom prostoru kao što je naša država?

 

MONITOR: Kako je regulisano finansiranje?

RADOVIĆ: Članovima 119 i 120  utvrđen je način finansiranja sportskih subjekata. To je reglisano površno i nedorečeno, jer se mora regulisati prije svega na bazi kategorizacije i kvaliteta sporta i opredjeljenja društva o sportu. Na bazi ovih članova finansiraju se slovom i brojem tri kluba i tri saveza  tih klubova.Ostalima se udjeljuju mrvice, a često nekima i ništa. Članom 45 propisuje se kako jedna sportska organizacija može da djeluje i šta da posjeduje: kancelarije, sekretarice, telefone, dvorane, stručne kadrove… a Ministarstvo ih dotira sa tolikim novcem da ne mogu kupiti pošteno ni opremu.

 

MONITOR: U članu 110  navode se uloga i zadaci  Zavoda za sportsku medicinu kojega do današnjeg dana nema?

RADOVIĆ: Predviđeno je da on bude u Podgorici i da svi sportisti iz Crne Gore moraju doći u nju na preglede. Postavlja se pitanje šta je sa formiranjem sportskih dispanzera u većim gradovima. U  Nikšiću je postojao, ali su ga dali privatnicima za neke druge aktivnosti. Zdrastvena kontrola i pregledi su obaveza u svim segmentima sporta. Svjedoci smo danas da često umiru mladi sportisti, a mnogi se i dopinguju,  pa se ovome treba najozbiljnije posvetiti. Mislim da Ministarstvo zdravstva treba da tu pomogne i to je njegova obaveza.  U članovima 127 i 129 govori se o inspekciji u sportu. Umjesto da inspekcija utvrdi probleme u sportu, ukaže na propuste i pokuša da otkloni nepravilnosti – nje nigdje nema!

 

MONITOR: Šta su novi zakon i ministar Janović doprinijeli unapređenju crnogorskog sporta?   

RADOVIĆ:  Začuđujuće je ovakvo ponašanje ministra za sport, jer se radi o bivšem vrhunskom sportisti. A on uređuje crnogorski sport tako što je ukinuo devet sportskih saveza:  Biciklistički, Crnogorski auto-moto,Savate savez, Sambo savez, Kuglaški savez, Rvački savez, Kajakaški savez i Džudo savez, a ostavio je na vagi Tekvando savez. Poznavaoci sporta znaju da se radi o pet olimpijskih sportova, ali ministra za to nije briga. Ja sam utemeljio u Crnoj Gori rvanje, jedan od najstarijih olimpijskih sportova, koje je bilo u početku dobro organizovano. Rvanje je donijelo prvu Mediteransku medalju za Crnu Goru (osvojio je Radosavljević), ali sticajem okolnosti uz pomoć bivšeg čelnika crnogorskog sporta (gdje je ovdje Inspekcija za sport, ovo je kriminal) , tajkuni su uspjeli da formiraju „divlji“ savez u Budvi, da organizuju tri velika takmičenja i uzmu 200.000 eura i ugase ovaj sport.  Ostala su tri kluba koji nijesu htjeli da učestvju u tom savezu, već su ostali u zvaničnom Savezu u Nikšiću, koji je bio uskraćen  za bilo kakve dotacije, ali nikada nije  ukinut jer jedini je imao rješenje  o registraciji u sportsku porodicu.  Obraćali smo se u više navrata  ministru Janoviću da nas primi i pomogne da se ponovo organizuje Savez koji ustvari nikada nije ni ukinut. On nas je poslao kod trećeg savjetnika u Direktoratu za sport. Čovjek ni kriv ni dužan  nije znao šta da radi, pa nam je rekao da sve to napišemo i pošaljemo Ministarstvu sporta. Eto tako ministar prima sportske radnike i stručnjake koji su pedeset i više godina u sportu, a stalno se hvali da je on u svakom momentu na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.

 

MONITOR: Šta je sa nagradama u sportu, osim pomenutih za doživotnu naknadu?

RADOVIĆ: Nešto je rečeno u Zakonu o sportu, ali bi trebalo da postoji Pravilnik o nagradama i priznanjima društvenim, sportskim i materijalnim.Česti smo svjedoci da ministar prima sportiste poslije osvojenih rezultata i nagrađuje kako koga, obećava da će dobiti stipendije i slično.To treba da je pravilnikom regulisano. Da li stipendije treba da daje ministar ili je to  već određeno  pravilnicima? Zar  treba neko da bude  evropski  prvak pa da dobije stipendiju? Sve ovo i ostale manjkavosti su proizvod nemanja  adekvatnih kriterija koji  treba da su povezani i usklađeni,  pa ne bi bilo ovakvih nedoumica, premda ne sporim  dobru praksu da se sportistima odaje priznanje u društvu, a prije svega u Ministarstvu sporta.

 

Izbrisan Džudo savez

 

MONITOR: Odluka o brisanju Džudo saveza, jednog od najtrofejnijih crnogorskih sportova, iz registra sportskih organizacija predstavlja samovolju ministra Janovića i jasnu namjeru da zloupotrebljavajući zakonom propisana ovlašćenja vrši pravno nasilje, izjavio je nedavno predsjednik te asocijacija  Dragomir Bečanović.

RADOVIĆ: Nešto slično dešava se i u drugim savezima, a najnoviji primjer je Džudo savez. Vjerovatno u tom savezu ima nekih problema, ali gdje je Ministarstvo sa svojim službama i ministrom da  posreduje. A u Ministarstvu ima preko trideset direktora, inspektora, savjetnika… Ministrova informacija da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200, tako da ih je ostalo 800, zaista je lijepa poruka o razvoju sporta u Crnoj Gori. I još nešto. Olimpijski, paraolimpijski i neolimpijski sportovi, ali da se utvrdi koji, jer  su neki skoro formirani, a u mnogim zemljama zabranjeni,  ne bi mogli da uživaju status vrhunskog sporta, ali kod  ministra su u prvom planu.

                                                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR:  Prilika koju treba iskoristiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive ovdje, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica

 

MONITOR: Kako vidite mirnu  promjenu vlasti koja se u Crnoj Gori  desila 30. avgusta, i ovonedjeljnu konstitutivnu sjednicu parlamenta, da li je to šansa za demokratizaciju i pomirenje društva?   

VUKOVIĆ: Čak i nedemokratski izbori su pokazali da je većina ljudi u Crnoj Gori željna promjena, osvježenja. Naravno da niko normalan ne želi promjene na gore, nego se nada boljem, ali se to uvijek ne događa. Ne kažem da u Crnoj Gori poslije ovih izbora ne može biti i gore, ali sam siguran da je bilo krajnje vrijeme da ovo društvo iz limba nepodnošljive stabilnosti zakorači u prostor inspirativne nestabilnosti, u kome će se vidjeti jesu li ljudi koji sada žive u granicama države Crne Gore, nezavisno od pola, dobi, nacionalnih i religioznih algoritama koji ih pokreću, sposobni da se organizuju kao demokratska politička zajednica i izgrade institucije koje će biti garant pravednosti, solidnog i sigurnog života za svakoga.

Ako ponovo padnemo, onda smo samo padu skloni – da parafraziram pjesnika Branka Miljkovića – u šta ja ne želim da povjerujem.

MONITOR: Kako vidite ranije traženje lidera DF-a od  Zdravka Krivokapića, nosica liste čiji su dio,  da razjasni  neke svoje stavove kako bi ga podržali za ulogu mandatara? Iz te koalicije kažu da je normalno  da su pregovarački procesi teški, no, čini li se da su bili teži nego što su trebali biti?

VUKOVIĆ: U privatnim komunikacijama nakon izbora govorio sam da je najveća karika u stvari najslabija, zato što nemam povjerenje u čelne ljude političkog saveza zvanog Demokratski front. Očigledno je da toga povjerenja nije bilo ni kod krugova koji su imali uticaja i nametnuli im Zdravka Krivokapića za nosioca liste. Najnovija kontra samo pokazuje da Krivokapić nije izbor čelnika DF-a nego nekoga sa strane, čijem se autoritetu nijesu mogli oduprijeti, a vjerovatno i nijesu željeli iz straha od nepovoljnog rezultata na izborima.

Ako su glavni opozicioni akteri imali zajednički cilj – pobjedu nad DPS-om i demontažu režima kako bi postavili temelj institucijama demokratske države (a takve su poruke slali tokom izborne kampanje) onda je bilo logično da su i unaprijed nešto dogovorili u slučaju pobjede. Ljudi koji su glasali za opozicione izborne liste očekivali su ozbiljan i zreo pristup i brz dogovor, što su Krivokapić, Bečić i Abazović nagovijestili. Ali su na djelu i politikantske igre u kojima se vidi samo dio igrača.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo