Povežite se sa nama

INTERVJU

Uroš Tošković: Ne trpim druge ljude (Intervju iz 1983. godine)

Objavljeno prije

na

Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.

Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.

Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …

Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.

Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača

Bogovi su mrtvi

U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:

Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:

“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”

No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:

Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:

“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”

Pošto potvrdih, mladić promuca:

“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”

U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!

 

I vi ste u mladosti imali svoje bogove?

Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.

Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:

“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.

Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.

To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.

Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.

!?

Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.

Robovi novca

 

Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?

U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.

Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.

 

Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?

Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …

Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.

Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.

 

Postali ste opet onaj stari Tošković?

Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.

Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.

Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.

Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!

 

Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?

Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:

“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”

Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.

Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.

Zamotan u dronjke

 

Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?

Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!

Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:

“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”

… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…

I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…

Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …

Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …

A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!

I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …

Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!

 

Akademici i prostitutke

 

Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?

Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.

Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.

Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.

Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:

“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”

Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.

Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …

Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:

“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”

“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.

Dado – čudo od deteta

 

Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?

Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.

Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.

Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:

“Ja sam ovdje rođen!”

I taj Dado meni jednom reče:

“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.

Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.

 

Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?

Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.

Oni su rekli:

“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”

I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:

“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”

Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.

 

Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?

Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.

Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.

Uvek usamljen

 

Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?

Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …

Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:

“Ide strašni Tošković!”

Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:

“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”

Izgleda, moralo je tako da bude.

Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!

 

Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?

Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.

 

Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.

Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:

“Zdravo, đe si genije!”

No, nemojte misliti da je u samoći lakše!

 

Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …

Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.

Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!

 

Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)

Komentari

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

 ZORAN PANOVIĆ, KOLUMNISTA DANASA I PROGRAMSKI DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA DEMOSTAT IZ BEOGRADA: Diobe u Srbiji promašuju suštinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve podjele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države

 

MONITOR: “Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom…” Asociraju li Vas ove riječi Mirka Kovača na današnju Srbiju i njenog predsjednika?
PANOVIĆ: Ne baš. Umesto literarnih, bliži sam sociološkim objašnjenjima. Mi u Demostatu zastupamo tezu o etapama, ili kako je to glavni istraživač Demostata ugledni sociolog Srećko Mihailović okarakterisao kao ‘tri dvanaestice’ – 12 godina vlasti Miloševića, 12 godina vlasti DOS-a u raznim varijantama, i vrlo izvesnih 12 godina vlasti naprednjaka. Kad se govori o političkim promenama u Srbiji, mi ovde često zaboravljamo da nama u Srbiji (pa ni vama u Crnoj Gori) referentna tačka nije pad Berlinskog zida, već devedesete. Otuda se u jednom trenutku u Srbiji i nije imao ko vratiti na vlast do reformisanih radikala i socijalista. Naravno s jakim recidiviranjima na njihovu politiku devedesetih. Kao što sumnjam da će posle naprednjaka na vlast doći neke ‘nove snage’. Pre će to biti reformisane ‘dosmanlije’ kako ih pogrdno zove Vojislav Šešelj. Ne zaboravite, Borisa Tadića sa vlasti nije skinulo neko ‘novo lice’, već veteran srpske politike Tomislav Nikolić. Problem u Srbiji je što se stalno očekuje ‘nulta tačka’ istorije. Nekakva katarza i novi početak. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića je živi dokaz da nema baš ‘nultog časa’. Oni su preživeli i u vlast ušli nakon obe tektonske promene u Srbiji – 2000. i 2012. Prvo ih je u vlast ponovo uveo Vojislav Koštunica, a posle Tomislav Nikolić. Dačić je bio Tadićev ministar policije u vladi Mirka Cvetkovića i njegovo ministarstvo je radilo udarnički na izradi pasoša za bezvizni režim.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi u Srbiji?
PANOVIĆ: Srbija je podeljeno društvo. Sve podele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države. U Vučićevom ‘keč olu’ su i fanatične pristalice Putina i realisti koji smatraju da je jedina racionalna politika Srbije ona koja se zasniva na evrointegracijama. Srbija u ovakvoj raspolućenosti ne može da postavi minimalan bazičan konsezus maltene ni o jednom pitanju. Ni oko elementarnih izbornih uslova. Vučić je gotovo iracionalno zaoštrio unutarpolitičku situaciju od 2016. godine. Nakon iskakanja sistema i prebijanja jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića, opozicija je uspela da se trgne iz letargije. Čak da natera Vučića u jednom trenutku na defanzivu. Ali, tokom protesta koji traju pola godina opozicija je pokazala slabosti – pre svega krizu liderstva, zatim rascepkanost na male partije i infantilnu tenzičnost na relaciji građanski (antipartijski) i politički (partijski) deo protesta. Srpski višpartizam je u ozbiljnoj krizi i to je jedan od najvećih problema Srbije. Posle tri decenije višepartizma, zatvaramo krug – vraćamo se u 1990. Opet su na dnevnom redu pitanja izborne procedure, medijskih sloboda i parlamentarizma.

MONITOR: Koje su to snage koje mogu dekontaminirati Srbiju od posljedica Vučićeve vladavine?
PANOVIĆ: Posle Vučića umesto nekih imaginarnih građanskih snaga, pre mogu doći na vlast klerikalni elementi sa čvrstom kosovskom agendom nepopuštanja. ‘Dekontaminacija’ bi značila prvo obnovu razorenog javnog prostora i obnovu parlamentarizma, pokušaj jačanja takozvane pravne države. Neku vrstu relaksacije od lične vlasti, njene ‘tehnološke’ sfere. Bude li nekad pobedila Vučića taj zadatak bi ovakva opozicija hipotetički mogla relativno da izvede, ali samo budala misli da će investitori koje je Vučić doveo zbog pobede opozicije humanizovati rad i povećati plate. Opozicija još nije ponudila ‘alternativni model stabilnosti’ u odnosu na Vučićevu ‘stabilokratiju’, a dok ne uveri spoljni faktor da ima taj model i snagu, neće biti prihvaćena kao potencijalni partner, kao što su to bili prihvaćeni naprednjaci pre 2012, nakon raskola u radikalima. Kosovo je tu jako bitno. Bitni delovi opozicije na tom pitanju deluju rigidnije od Vučića koji  je pokazao da demokratizacija i modernizacija nisu komplementarne. Istovremeno razaranje institucija prati obnova i izgradnja infrastrukture – autoputevi, fabrike, klinički centri…

MONITOR: Vučić je prije nekoliko dana najavio da će Srbija nastaviti da se vojno naoružava i oprema. Kako Vi tumačite tu poruku?
PANOVIĆ: Srbija i Hrvatska su propustile šansu da budu Francuska i Nemačka ovog prostora. Ali, nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovih prostora. Eto, tako tumačim.

MONITOR: Sada je aktuelno učlanjenje premijerke Ane Brnabić u Vučićevu Srpsku naprednu stranku na osnovu čega se predviđa da je ona potencijalna Vučićeva nasljednica na čelu partije…
PANOVIĆ: Izvesna mistifikacija je razumljiva jer formatiranje nestranačke premijerke, nakon dve godine na tom mestu, kao članice SNS u sklopu je izbornog pregrupisavanja partije.

U vreme kad se Vučić opredelio za Anu Brnabić kao premijerku (jun 2017), ona je svakako važila za liberalnije, pomalo i senzacionalno,  rešenje, s obzirom na to da je dolazila iz nevladinog sektora, da se školovala u SAD, da je LGBT, da ima porodične veze s Hrvatskom (Krk)? Te 2017. mnogi u SNS su mislili da je Ana samo još jedna Vučićeva ‘marketinška fora’ i da će je ‘brzo izgustirati’. U odnosu na startnu nevericu naprednjačkih masa i sablažnjavanje dela naroda i koalicionih partnera, Anu su danas, čini se, prihvatili i popovi iz Republike Srpske. U SNS za ovo vreme nije postala baš omiljena, ali jeste relativno prihvaćena (što je ipak bolji status od ‘nametnute’), dok je u opoziciji ekspresno postala omražena. Vučić je za razliku od opozicije svestan da je partija izvor legitimiteta i moći. I stalno je jača. I sa Anom Brnabić koja se dokazala i koja veruje u naprednjački ‘sistem vrednosti’, kako je sama rekla.

MONITOR: Brnabić je dvije godine premijerka. Kako  ocjenjujete njene dosadašnje rezultate?
PANOVIĆ: Od digitalizacije pokušava da napravi ideologiju i neku vrstu kompenzacije za demokratske deficite. Pitanje je posle dve godine na mestu premijerke da li je Ana Brnabić danas više liberalna ili konzervatvna struja SNS. Ona je u suštini transmisija Vučićeve neprikosnove vlasti. Mislim da je fondom reči i načinom na koji je to izrečeno, naročito prema opoziciji, prijatno iznenadila i Vučića.

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije ovih dana su zbog crkve prilično zaoštreni, a utisak je da u Srbiji njeni zvaničnici još neće da se pomire sa tim da je Crna Gora nezavisna država.PANOVIĆ: Delovi srpskih elita i delovi društva očigledno neće da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna, ali još je gore što se ne mire s tim da postoje Crnogorci kao nacija. I da to jednostavno nisu Srbi. Ne može se, s druge strane,  ni ignorisati da crnogorski identitet i narativ ne mogu dobiti punoću i zaokruživanje bez određenog sistemskog rasrbljavanja i u tome je dobar deo nesporazuma. Zalažem se za skandinavizaciju ovog prostora na osnovama onoga što nazivam prosvećeno antijugoslovenstvo.

MONITOR: Zanimljivo je da Vučić još nijednom nije posjetio Crnu Goru, ali je išao i u Hrvatsku i na Kosovo.
PANOVIĆ: Baš čudno s obzirom na to da je pobeda Nikolića i Vučića 2012. od vladajućih struktura u Crnoj Gori doživljena kao olakšanje.

 

Ludaci u Srbiji maštaju o propasti Zapada

 

MONITOR: Ankete pokazuju da građani Srbije najviše vole Rusiju i Kinu, iako su ranije bili masovno za EU.
PANOVIĆ: Naša istraživanja u Demostatu pokazala su veliku hipokriziju u srpskom društvu. Jedna od njenih manifestacija je da bi građani najpre slali decu na Zapad (školovanje i rad u EU pre svega), a intimno najviše vole Rusiju i Kinu. Boris Tadić je dobio 2008. drugi mandat na temi EU. Građani jesu bili tada prilično većinski za EU, ali zamor je logičan.

.Oktobra 2013. Vučić je na godišnjici osnivanja SNS (osnovana oktobra 2008), naveo da je stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da je cilj koji je postavila – da do 2020. postanemo članica EU. Godišnji izveštaj Evropske komisije o Srbiji, objavljen 29. maja, ukazuje na to da ‘Junkerov datum’ – 2025. godina više nije realan datum za ulazak Srbije u EU. Ipak, mehanizmi evropskih integracija neophodni su da sprečimo katastrofu u institucijama. Najviše para stiže iz EU. Ludaci u Srbiji koji maštaju o propasti Zapada se ne pitaju šta bi bilo tada sa srpskom dijasporom koja je gotovo sva na Zapadu. Odgovornost za spore reforme pre svega je na Vladi Srbije. Prevelike podele u društvu razaraju konsenzus oko EU i promene Ustava. Režimska propaganda šalje kontradiktorne poruke koje zbunjuju javnost. Srbija još vodi svoje bitke iz devedesetih, koje nemaju veze sa aktuelnim dilemama EU. Ni političkim elitama ne odgovara moderno, otvoreno, odgovorno i uređeno društvo, mada ni vladajuće elite (od dosovskih do naprednjačkih i mešovitih) možda nemaju dovoljno ljudskih resursa i mentalnih kapaciteta da reforme sprovedu do kraja. Evropa od Srbije očekuje i ‘cooperation and verification’, pravljenje pravne države, i ‘društvene transformacije’, ne samo formalno ispunjavanje obaveza iz otvorenih poglavlja, već i ‘track record’. U EU nema mnogo interesovanja za proširenje. Francuzi nam to kažu otvoreno. EU ima svoje brige.

      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

AIDA PETROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI ŽENSKI LOBI: Neravnopravnost kao tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ženski glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti

 

MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?

PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi,  kakva je crnogorska zbilja,  položaj žena ne može biti na zavidnom nivou  niti se može govoriti o visokom stepenu  ostvarenosti  rodne ravnopravnosti . Položaj  žena u raznim sferama  života i rada nije zadovoljavajući  imajući u vidu da  žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci  iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije  kao i odgovornost  da  budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke  društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali  do položaja žena kakav   im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica)  i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni  stereotipni stavovi  o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).

MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?

PETROVIĆ: Polazeći od činjenice  da žene u porodičnom  i društvenom okruženju imaju  manju moć od muškaraca, jer  to diktiraju  nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila,  tradicije i patrijarhata  lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama  života i rada žene  neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost  prilikom  nasljeđivanja porodične  imovine.Žene  iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i  LGBT populacije )  su višestruko marginalizovane i diskriminisane  u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo