Povežite se sa nama

INTERVJU

Uroš Tošković: Ne trpim druge ljude (Intervju iz 1983. godine)

Objavljeno prije

na

Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.

Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.

Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …

Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.

Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača

Bogovi su mrtvi

U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:

Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:

“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”

No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:

Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:

“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”

Pošto potvrdih, mladić promuca:

“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”

U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!

 

I vi ste u mladosti imali svoje bogove?

Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.

Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:

“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.

Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.

To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.

Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.

!?

Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.

Robovi novca

 

Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?

U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.

Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.

 

Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?

Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …

Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.

Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.

 

Postali ste opet onaj stari Tošković?

Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.

Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.

Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.

Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!

 

Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?

Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:

“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”

Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.

Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.

Zamotan u dronjke

 

Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?

Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!

Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:

“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”

… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…

I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…

Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …

Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …

A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!

I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …

Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!

 

Akademici i prostitutke

 

Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?

Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.

Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.

Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.

Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:

“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”

Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.

Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …

Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:

“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”

“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.

Dado – čudo od deteta

 

Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?

Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.

Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.

Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:

“Ja sam ovdje rođen!”

I taj Dado meni jednom reče:

“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.

Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.

 

Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?

Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.

Oni su rekli:

“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”

I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:

“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”

Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.

 

Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?

Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.

Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.

Uvek usamljen

 

Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?

Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …

Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:

“Ide strašni Tošković!”

Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:

“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”

Izgleda, moralo je tako da bude.

Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!

 

Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?

Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.

 

Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.

Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:

“Zdravo, đe si genije!”

No, nemojte misliti da je u samoći lakše!

 

Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …

Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.

Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!

 

Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, POKRET 97000 ODUPRI SE!: Dosta je trpljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni svojom primitivnom i kontradiktornom propagandom, te nebuloznim izjavama stalno drže pažnju građana u našu korist. Normalno da ćemo ih stalno posjećati da treba da odu jer se u svojim nastupima sve više znoje

 

MONITOR: Šta očekujete od protesta 16. marta

ŠARKIĆ: Očekujemo da protest bude masovan, miran i dostojanstven kao i do sada. Da pobunjeni građani kojima je dosta 30-godišnjeg trpljenja još jednom pokažu da su najzad odlučili da se odupru sistemu u kojem je sve fingirano i lažno. Počev od lažnih institucija do lažnog legitimiteta dobijanog na uvijek neregularnim, pokradenim izborima, što su pokazale mnoge afere, od Snimka i Koverte, pa do ,,Ko ti je rekao da dođeš na Konik”. Da na jednoj strani imamo kastu milionera čija se djeca obavezno školuju u inostranstvu, kockaju u Las Vegasu, sa dvadesetak godina postaju ,,uspješni biznismeni”, dok na drugoj strani građanima kao mač nad glavom vise javni izvršitelji, djeca im traže euro za izlazak, jer nemaju posla i nade i sve masovnije bježe u inostranstvo.

 

MONITOR: Bilo je različitih tumačenja oko vašeg saopštenja da zbog mogućih provokacija odustajete od koncepta nerazilaženja građana. Precizirajte.

ŠARKIĆ: Odustajanje od koncepta nerazilaženja građana je, smatramo, racionalan i promišljen čin koji je rezultat saznanja da bi kriminalne strukture bliske vlastima mogle pokušati da u ranim jutarnjim satima ekscesima dezavuišu miran protest i pokušaju da ga predstave u drugom svjetlu od onog kakav je bio do sada i kakav će biti ubuduće, a to je ponavljam, miran, dostojanstven, masovan, sa puno nade, snage i energije. Zaključili smo da ne treba ulaziti u rizik, pogotovo uzimajući u obzir da se dosadašnji koncept pokazao superiornim, izaziva paniku kod struktura vlasti, a potpuno oslobođenje kod građana.

 

MONITOR: Očekujete li veću podršku građana?

ŠARKIĆ: Podrška građana će, nadamo se, stalno rasti. Čak i ukoliko nam se nekada učini da pada i da ljudi odustaju, tu su Katnić, zaboravljene petlje autoputa, sve sigurniji stečaj Atlas banke, Blažove minihidrocentrale, uvećani računi za stuju, afere za aferom koje su odlike ove vlasti, tako da će oni, u stvari, uvijek davati novi stimulans da protesti budu sve masovniji i veći.

 

MONITOR: Kako komentarišete sve veće uključivanje studenata u proteste?

ŠARKIĆ: Ništa nas ne raduje kao činjenica da su se najzad studenti samoorganizovali i uključili u protest, uprkos njihovim nazovi studentskim organizacijama i predstavnicima. Studenti ipak pokazuju da su studenti, a njima su svojstveni nemirenje i bunt. Njihova energija i mladost je dodatna snaga i nada svima na protestu, a njihov organizovani dolazak izaziva pravu euforiju.

 

MONITOR: Niko od prozvanih iz institucija nije podnio ostavku. Neki se nijesu  ni oglašavali, a neki odbili ikakvu mogućnost da daju ostavku.  Kako to tumačite?

ŠARKIĆ: Očekivano. Oni znaju da njihovim ostavkama gube nelegitimnu, a ogromnu kontrolu i moć. Da gubljenjem uticaja gube sumnjivo stečen kapital, a neki bogami i slobodu. Znaju i da će ih se partijski ,,drugovi” odreći u tom slučaju, svu krivicu svaliti na njih jer ovi drugi nisu ,,ni luk jeli, ni luk mirisali”, što bi rekao uvijek za šalu spreman glavni specijalni tužilac Katnić, nesvjestan da je to najozbiljnija funkcija u državi koja nije za šalu.

 

MONITOR: Hoće li, osim masovnih protesta, biti i drugih aktivnosti koje bi držale pažnju građana i podsjećali odgovorne na zahtjeve sa protesta?

ŠARKIĆ: Materijalno smo jako limitirani, organizaciono još treba da narastemo i ojačamo, prezauzeti smo stalnim aktivnostima na više polja,  ali će i toga biti. Za sada to umjesto nas radi tzv. Javni servis, privatni mediji koje kontroliše vlast, tužilac Katnić, sam Đukanović. Oni svojom primitivnom i kontradiktornom propagandom, te nebuloznim izjavama stalno drže pažnju građana u našu korist. Normalno da ćemo ih stalno podsjećati da treba da odu jer se u svojim nastupima sve više znoje. Zato bolje da to urade što prije, jer je to u interesu svih, pa i njih samih, pogotovu države u koju se kao kunu.

 

MONITOR: Da li ste zadovoljni kako je opozicija odgovorila na Vaše zahtjeve?

ŠARKIĆ: Sa opoziciom za sada veoma korektno sarađujemo. Kompletna  opozicija podržava naše proteste, ne miješa se u rad organizacionog tima, daje nam nephodnu materijalno-logističku podršku, jer mi jednostavno nemamo sredstava za organizovanje ovako velikih protesta. Možemo samo da im izrazimo zahvalnost na tome i na jedinstvu koje je najzad među njima uspostavljeno.

 

MONITOR: U javnosti se stiče utisak da Knežević pokušava da se nametne kao partner protesta. Kako to komentarišete?

ŠARKIĆ: Od pripreme prvog protesta, kada nas je u timu bilo samo šestoro, zauzet je stav da nema nikakvog kontakta sa Kneževićem. Kneževića vidimo jedino kao svjedoka saradnika u pravnoj državi za koju se, pored ostalog, borimo na ovim protestima. Dakle, nikakvog kontakta sa Kneževićem nije bilo niti će biti, a podržavamo ga u namjeri da javno i sa dokazima iznese sav prljav veš onih sa kojima se družio, poslovao i koje je nelegalno finansirao.

 

MONITOR: Da li je ovo što se dešava u Crnoj Gori prepoznato u regionu i od međunarodnih insitucija? Očekujete li podršku?

ŠARKIĆ: O ovim protestima bruje svi regionalni, evropski i svjetski mediji. Samo ih nema na našem tzv. javnom servisu, ili ako ih ima, to je onda u negativnom kontekstu. Očekujemo podršku i od međunarodne zajednice jer se mi zalažemo za istinske, a ne na praznim riječima proklamovane zapadne vrijednosti. Ciljevi protesta su, pored ostalih, borba protiv autokratije, nepravne države, nesmjenjivosti vlasti, korupcije, kriminala i nepotizma. Ako to međunarodna zajednica ne vidi i ne bude vidjela, onda i ona snosi odgovornost za stanje u kojem će se zemlja naći, što će rezultirati smanjenjem podrške Briselu i integrativnim procesima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dragan Velikić, književnik iz Beograda:  Čitava Srbija je Vučićev talac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi put u istoriji Srbije kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije što je premješten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvijek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može otjerati

 

MONITOR: Idućeg mjeseca iz štampe izlazi Vaš novi roman Adresa. Šta je tema tog romana?

VELIKIĆ: Grad kao prostor mojih romana prisutan je već od prvenca Via Pule pa do ovog poslednjeg Adresa. Pored Beograda i Pule, tu su još Beč i Budimpešta. Sve su to mesta u kojima sam živeo, i ništa logičnije nije nego da se imoji junaci kreću tim prostorima koje dobro poznajem.

Roman Adresa je do kraja beogradski roman. Ideja mi je bila da dam život grada, njegovo postojanje u vremenu, ali i život jednog običnog čoveka u tom gradu, i u paralelnom vremenu ‒ onom sopstvenog postojanja i onom postojanja grada ‒ to sam želeo da uhvatim. Toliko toga je prošlo Beogradom, toliko naroda, vojski, nebrojeno različitih života, što je moralo ostaviti neki trag. Dakle, jedna linija romana prati život grada od rimskih vremena do danas. Glavni junak je dokumentarista u Muzeju pošte. Samim tim sam odredio njegovu vizuru, koja je postala i moja vizura, pa sam se zato bavio velikim sistemima kao što su pošta i železnica. Kako roman odmiče, sve više postaje važna ona linija romana koja prati dešavanja u Anno Domini 2018. Tu je svakodnevica Beograda danas, u vreme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VJERA BEGOVIĆ-RADOVIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA: Mandati DPS-a nijesu ni legalni ni legitimni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako predstavnici građana nijesu došli na vlast slobodnom voljom već putem „koverte”,  oni i nijesu njihovi predstavnici. Dileme nema, mandati članova DPS nijesu ni legalni ni legitimni, pa oni ne mogu da odlučuju u parlamentu

 

MONITOR: Građanske proteste po prvi put masovnije su podržali profesori i studenti. Vi ste jedna od njih. Šta vam to govori?

RADOVIĆ-BEGOVIĆ: Nesporno, proteste je podržao veliki broj profesora i studenata. Pored njih, proteste su podržale i sve opozicione partije, ljudi iz NVO sektora, radnici, slikari, glumci, pripadnici svih naroda koji žive u Crnoj Gori, i što je najvažnije ogroman broj mladih ljudi kod kojih nijesu umrli ideali i koji traže svoje mjesto pod suncem. Razloga je mnogo. Ova vlast je punih trideset godina uspješno radila na podjelama crnogorskog društva po raznim osnovama.

Vlast je svih ovih godina vladala strahom i manipulisala građanima, a verbalno se zalagala za njihov bolji život.  Zalaganja su ostala  na nivou verbalnog, jer je veliki broj njih kroz pljačkašku privatizaciju ostao bez posla, a oni koji su zadržali posao dominantno primaju minimalne zarade. Veliki broj mladih ljudi nakon završenog školovanja nije u stanju da nađe posao i obezbijedi sebi egzistenciju, pa napušta svoju zemlju u potrazi za boljim životom. Penzije  ne mogu pokriti elementarne životne potrebe. Kuriozitet je da je minimalna penzija u Crnoj Gori svega 193 eura i najniža je u zemljama regiona. A sva insistiranja da se to pitanje riješi na valjan način trodecenijska partija na vlasti i njeni koalicioni partneri, koji su stvorili ovakvo stanje, permanentno odlažu. Na drugoj strani je mali broj izuzetno materijalno bogatih ljudi iz sfere politike i ekonomije, a oni su ti koji su stvorili ovakav sistem. Znači, oni su mislili samo o svom džepu, a ne o interesima i potrebama građana.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITOA OD 8. MARTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo