Povežite se sa nama

INTERVJU

Uroš Tošković: Ne trpim druge ljude (Intervju iz 1983. godine)

Objavljeno prije

na

Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.

Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.

Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …

Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.

Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača

Bogovi su mrtvi

U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:

Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:

“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”

No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:

Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:

“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”

Pošto potvrdih, mladić promuca:

“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”

U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!

 

I vi ste u mladosti imali svoje bogove?

Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.

Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:

“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.

Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.

To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.

Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.

!?

Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.

Robovi novca

 

Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?

U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.

Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.

 

Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?

Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …

Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.

Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.

 

Postali ste opet onaj stari Tošković?

Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.

Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.

Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.

Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!

 

Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?

Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:

“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”

Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.

Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.

Zamotan u dronjke

 

Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?

Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!

Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:

“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”

… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…

I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…

Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …

Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …

A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!

I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …

Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!

 

Akademici i prostitutke

 

Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?

Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.

Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.

Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.

Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:

“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”

Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.

Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …

Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:

“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”

“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.

Dado – čudo od deteta

 

Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?

Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.

Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.

Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:

“Ja sam ovdje rođen!”

I taj Dado meni jednom reče:

“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.

Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.

 

Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?

Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.

Oni su rekli:

“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”

I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:

“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”

Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.

 

Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?

Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.

Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.

Uvek usamljen

 

Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?

Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …

Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:

“Ide strašni Tošković!”

Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:

“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”

Izgleda, moralo je tako da bude.

Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!

 

Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?

Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.

 

Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.

Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:

“Zdravo, đe si genije!”

No, nemojte misliti da je u samoći lakše!

 

Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …

Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.

Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!

 

Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)

Komentari

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA:  Jesu li potonuli snovi o prosperitetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova parlamentarna većina trebala bi osjećati obavezu i empatiju prema građanima koji su ih glasali nakon decenija vlasti jedne partije. Glasali su ih siromašni, diskriminisani, ukratko ljudi željni pravde. Vlada u uslovima ekonomske i zdravstvene krize se morala što prije konstituisati kako bi preuzela odgovornost

 

MONITOR: Sjednica na kojoj će se glasati za mandatarov predlog vlade, odložena je za  decembar. Kako vidite  odlaganje formiranja nove vlasti, imajući u vidu da su izbori bili prije skoro tri mjeseca?

PEJOVIĆ: Smatram da smo već morali  da imamo vladu, i da je novi ministar finansija već trebao da  posjeti  Brisel i Vašington kako bi sa administracijom EU, SAD-a i MMF-a pregovarao o eventualnom paketu pomoći, refinansiranju javnog duga, održanju budžetske potrošnje ali i o mogućim investicijama. Nova parlamentarna većina trebala bi osjećati obavezu i empatiju prema građanima koji su ih glasali nakon decenija vlasti jedne partije. Glasali su ih siromašni, diskriminisani, ukratko ljudi željni pravde. Vlada u uslovima ekonomske i zdravstvene krize se morala što prije konstituisati kako bi preuzela odgovornost, i nametnula neophodni autoritet u sprovođenju epidemioloških mjera, kao i da bi pripremila budžet za narednu godinu.

MONITOR: A kako ocjenjujete cjelokupni proces formiranja vlade, i sve ono što je uslijedilo nakon 30. avgusta?

PEJOVIĆ: U izbornoj noći moj prijatelj građanski aktivista Boris Marić  kazao je istinu, „valja nam se kao društvu pogledati u ogledalo“. Kao što sam u jednom od prethodnih intervjua kazao –  DPS-u je uvijek u opoziciji više odgovarala jaka desnica, nego snažne građanske partije. Forsiranjem identitetskih podjela, trebali smo biti taoci režima, jer bi eventualna promjena značila „kraj“ Crne Gore. Mada su tri lidera Krivokapić, Bečić i Abazović Sporazumom o saradnji odagnali ove slutnje, činjenica je da je na prethodnim izborima došlo do političke promjene kroz jačanje  desnice, dovodi do turbulencija u formiranju izvršne vlasti, usljed postojanja političkih razlika. Isto kao što smo se u izbornoj noći „pogledali u ogledalo“, valja nam se „oglednuti“ ponovo u kontekstu kapaciteta dosadašnje opozicije, sada nove parlamentarne većine, da formira vladu, od koje očekujemo   prosperitet. Ili su snovi o prosperitetu poslije političke „tuče“ koju smo svjedočili prethodna dva mjeseca već potonuli, poput mjeseca iza brda.

MONITOR: Da li ste zadovoljni mandatarovom ponudom? 

PEJOVIĆ: Mandatar je taj koji predlaže sastav vlade. Očekivao sam u predlogu za članove nove vlade više imena sa javne scene, koji su se kvalifikovali kako kritikama postojećeg stanja, tako i konstruktivnim prijedlozima za unapređenje politika. Takođe očekivao sam i  kandidate za ministre  iz korpusa manjinskih naroda.  Ne mogu suditi o sposobnosti  većine predloženih članova vlade budući da mi nisu poznati njihovi kapaciteti.  Postavlja se pitanje zašto se nagomilavaju resori pod jednu „kapu“. Zar kultura nije jedan od najbitnijih resora, nauka takođe. Ukoliko to znači da vlast nije svjesna značaja kulture u  društvu, onda sam zabrinut. Društvo kao i čovjek treba da koristi i lijevu racionalnu kao i desnu kreativnu, maštovitu stranu „mozga“… Što se tiče  kritika na pojedina kadrovska rješenja  uvaženi mandatar bi trebao biti svjestan da bi neoprezne izjave ili radnje, koje bi otvorile identitetska pitanja mogle dovesti Crnu Goru na ivicu sukoba. Takođe neuspjeh ekonomskih politika mogao bi vratiti DPS prilično brzo na vlast. Navedeno spada u domen odgovornosti gospodina Krivokapića.

No, činjenica da predložena  imena većine budućih članova vlade, uključujući samog mandatara, nijesu figurirala u politici do prije par mjeseci, govori o vakuumu legitimiteta političke scene. Ovaj manjak proizilazi iz svojevrsne „kulturne revolucije“ na političkoj sceni Crne Gore, u kojoj  su bivši režim i (sada vrlo glasni) desničarski lideri, poput Mao ce Tunga u Kini prošlog vijeka, protjerali sa političke scene Crne Gore, većinu ljudi sa kapacitetom za ozbiljno bavljenje politikom. Pitanje je da  li politička scena Crne Gore može da doživi kadrovsku obnovu?

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 20. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, UREDNIK PORTALA BUKA IZ BANJA LUKE: Važni koraci, obazrivo s euforijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Osvajanje nekih narednih izbora počinje prvim korakom. Ogroman broj ljudi je dao glas opozicionim partijama, pa je njihova obaveza da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u Sarajevu i Banju Luci nego i u ostalim gradovima u BiH

 

MONITOR: Da li su za vas, kao novinara i urednika, neočekivani rezultati lokalnih izbora u BiH, posebno u Banja Luci i Sarajevu, koji će dobiti gradonačelnike iz redova dosadašnje opozicije?

TRIFUNOVIĆ: Za mene nisu neočekivani rezultati ovih izbora. Mi koji pratimo politiku očekujemo da će ljudi početi glasati za partije koje su kontra partija koje su dosad na vlasti, koje su napravile toliko katastrofalne rezultate tako da nikome od nas nije jasno zašto se to nije ranije desilo. Iznenadio me je broj ljudi koji je izašao s obzirom na pandemiju. Ljudi se nisu uplašili, izašli su na izbore i na taj način pokazali veliki interes za svoju budućnost. Predizborne ankete su, barem što se tiče Banjaluke, govrile čas u prilog jednom čas u prilog drugom kandidatu, ali radilo se o razlici u malom postotku. Nekog velikog vođstva ni za jednog kandidata nije bilo i to su rezultati i pokazali.

MONITOR: Kako procjenjujete moguće posljedice ovih pobjeda opozicije u Sarajevu i Banja Luci nad SNSD i SDA Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?

TRIFUNOVIĆ: Bio bih obazriv sa euforijom. Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Naravno da svako putovanje počinje prvim korakom i svako osvajanje nekih narednih izbora počinje tim korakom. I on jeste važan. Ogroman broj ljudi dao je glas opozicionim partijama, pa je, neki način, obaveza opozicionih partija da se potrude i da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u ova dva grada nego i u ostalim gradovima u BiH.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 20. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Pobjeda obavezuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Masovni izlazak građana na ulicu tokom protesta u organizaciji pokreta Odupri se  jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve,  niko više ne može vratiti u bocu. To je najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom

 

MONITOR: Reagovali ste javno na svom FB profilu zbog izjave Vesne Bratić, predložene za ministarku četiri resora, da je Boris Dežulović ustaša. Predložena ministarka je  već pokrenula lavinu kritika. Da li su one opravdane?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne da su opravdane, nego je mandatar dužan da je ukloni sa liste kandidata. Ona nije predložena za reformatorku engleskog jezika, nego Prosvjete, Kulture i Nauke. To je Sveto trojstvo crnogorske budućnosti, da se poslužim rječnikom koji najbolje razumiju i kandidat i njegov predlagač.

Javnost i dalje burno reaguje na njene monstruozne riječi o našem vanserijskom kolegi Borisu Dežuloviću. I treba, sve i da ništa dobro u životu nije uradio osim što je branio Srbe u Hrvatskoj uoči, tokom i poslije rata… Treba li podsjećati kako su on, Viktor Ivančić i pokojni Predrag Lucić otkrili zloglasno mučilište u Lori? I u Pakračkoj poljani, Sisku, Osijeku, Gospiću… Zbog toga je hrvatska vlast urnisala i njihove živote i njihove novine. Od buduće ministarke  prosvjete očekivalo se da svu trojicu uvede u udžbenike novije istorije Balkana, a ne da jednoga od njih proglašava ustaškim đubretom.

Nije to jedini razlog zbog kojeg je V.B. nedostojna funkcije ministra. Postoje još najmanje tri, džaba je krečila po Fejsbuku. Prvo, punoljetna osoba koja ne razlikuje antifašizam i ustaštvo ne smije biti zapošljena ni kao sekretarica ministra, a kamoli kao ministarka. Drugo, punoljetna osoba koja ,,nije čula da su muslimani nacija” – kad profesor jezika upotrijebi malo slovo ,,m” onda se to mora čitati kao stav –  ne može držati nastavu o bilo čemu, a kamoli postati kreator državnog obrazovanja.

Treće, punoljetna osoba koja se javno ponosi time što je nacionalista, srpski ili belgijski svejedno, ne smije u iole pristojnom društvu dobiti pristup odrasloj javnosti a kamoli omladini. Treba li većeg dokaza od 140.000 ubijenih i 4.000.000 raseljenih tokom nasilnog umiranja SFRJ-a da dobrog nacionalizma – nema.

Je li moguće da  kandidatkinja  za ministra ne zna ni da je naš sramotni ulazak u okupatorski ,,rat za mir” pripreman kampanjom za burdanje Njegoševog mauzoleja?

MONITOR: Kako vidite proces formiranja Vlade ?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U prvoj kolumni poslije izbora ponovila sam omiljeni citat: ,,Kad nešto počne naopako, onda se ne može ni završiti drugačije nego naopako. To jest, nikako se ne završava nego tako naopako traje”.

Prvo što je učinjeno naopako bilo je pravljenje vlade preko medija. Ono što sebi dozvoljavaju neozbiljni partijski lideri, ne priliči ozbiljnom mandataru.  Urušavanju vlastitog izuzetnog rejtinga iz prvih postizbornih sedmica i ubrzanom jačanju nepovjerenja u vladu prije nego što je izabrana, najviše je doprinio  mandatar. Umjesto dijaloga brk u brk sa liderima stranaka, pa neka traje koliko traje, izabrao je Fejsbuk, mejl i Tviter?!

Nedosljednost i učestale promjene stavova, uzrokovane koliko političkim neiskustvom mandatara toliko i pretjeranim iskustvom lidera iz njegove koalicije, samo su dio razloga zbog kojih se ozbiljan posao pretvorio u lakrdiju sa ozbiljnim posljedicama.

U noći izbora rekao je da u vladu mogu samo eksperti, nekoliko dana poslije – mogu i stručnjaci iz partija. Kad je dio njegove koalicije digao medijski ustanak, potrošio je mjesec dijeleći 18 na troje. Poslao je liderima spisak ministarstava, prepuštajući im da naprave – partijsku vladu. Čekajući odgovore, objavio je predlog za svoju – ekspertsku.

U dnevnoj verziji tog predloga, ministar odbrane bio je Dritan Abazović. Iz večernje je – nestao. Sjutradan ga je ipak vratio na listu ,,jer je to moralno, iako možda nije principijelno”. U odnosu na šta nije principijelno? Na mandatarov princip od prethodne sedmice? Ili u odnosu na ostalu dvojicu lidera? Od kojih je jedan već predsjednik Skupštine, a drugi će biti premijer…

Prečesto se obraćao stranoj javnosti i davao joj više informacija nego domaćoj. U srpskim medijima rješavao je srpsko-crnogorske sporove koje etnolozi ne mogu da raščivijaju dvjesta godina, u crnogorskim najavljivao budućnost koja nije moguća ni za dvije decenije.

MONITOR: U  ponudi mandatara nedostaje manjina, žena, ateista. Nedostaje li još nečega?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: Nedostaje razumijevanje pojma ekspert, prije svega. Nije njegovo značenje u struci isto kao u politici, što se pokazalo upravo na primjeru mandatara. Džaba stručnost i obrazovanje, lična čast, ugled i ljubav prema Crnoj Gori, ako nema državničke mudrosti.

Nedostaje i osjećaj za vrijeme u kojem živimo. Ako je na traženje 12 ministara potrošeno skoro 70 dana, koliko će vremena biti potrebno da se nađe  najmanje 70 novih tužilaca i sudija. I to tek nakon što se stvori zakonska mogućnost za smjenu ovih koji su pravdi davno rekli zbogom.

Nedostaje još mnogo toga. Nažalost, Crna Gora je u takvom stanju da čak i ovakva vlada mora biti izabrana. Ako ne bude, predsjednik neće dati opoziciji drugu šansu nego pokušati da na vlast vrati DPS. Podizanjem cijene glasa na vanrednim izborima ili kupovinom jednog poslanika, potpuno je svejedno.

MONITOR: Crna Gora nakon izbora?

JOVANOVIĆ- VUKOTIĆ: Za razliku od većine, nijesam imala velika očekivanja od nove vlasti. Da ne laže i ne krade, da upristoji makar vlastite riječi na javnoj sceni, da ne uhljebljuje po partijskim zaslugama i  izmijeni četiri-pet ključnih zakona. Ispunjenju tih očekivanja, liše onog glede krađe, više se i ne nadam.

Crna Gora je trideset godina usavršavala autokratiju, što je bilo moguće samo planskim razvojem masovnog  neznanja, primitivizma i siromaštva. Uništavajući istovremeno sve dobro što je trebalo da preuzme iz bivšeg sistema: obrazovanje, zdravstvo i, prije svega, društveno prihvatljivo ponašanje.

Puno je Crne Gore iz devedesetih i njene kopije iz 2019. Naročito po podjelama, mržnji, podvalama, lažima i primitivizmu.

Nedostaje ono najvažnije – da  pobjednici i njihovi birači budu dostojni slobode osvojene na izborima. Nijesu, i to u većini, ni jedni ni drugi. Sloboda obavezuje na poštovanje drugih i drugačijih, i kolektivno i pojedinačno.

Trideset godina razvijane su najteže društvene bolesti. Da bi krenula naprijed, Crna Gora mora prvo da se vrati u 1988. i oživi dio –  društvenih, ne političkih – vrijednosti na kojima je vaspitavana moja generacija. Za to će biti potrebno najmanje  trideset godina. Ekonomske reforme će ići mnogo brže, ali Crna Gora nije ovako uništena zbog pada dži-di-pija nego – morala!

MONITOR: U jednom od posljednjih tekstova pomenuli ste RTCG i njeno izvještavanje o mitropolitu Amfilohiju, kazavši da je ta kuća, pod kontrolom vrha DPS-a, o mitropolitu ali i o drugim pitanjima iznosila tek  dio istine.  Koliko je to, generalno, društveni usud?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Poluistine su mnogo opasnije od laži, zato je tzv. nacionalni javni servis jedan od dugoročno najopasnijih projekata bivšeg režima. Kad sam se uoči devedesetih iščuđavala nad tim u što je sve javnost spremna da povjeruje, dobila sam ekspertsko objašnjenje penzionisanog debeovca. Da bi mase povjerovale u laž, ona se nikad ne servira sama. Mora biti upakovana u najmanje desetak istinitih informacija, i ne smije biti ni među prvima ni na kraju.

E, naša TV Jusovača je živi dokaz uspješnosti ne samo debeovske, nego i udbaške informativne škole iz doba Golog otoka. Izvještavanje o mitropolitu samo je jedan od primjera.

Njegova retorika devedesetih jeste bila ratna. Ali, to je dio istine. Puna istina kaže da državna vlast nije ratovala retorički nego artiljerijom. Nikad se to neće čuti iz Jusovače. Radovana Karadžića mitropolit jeste podržavao usmeno, za druge oblike nemam dokaza. Ali, sva Crna Gora i cijeli svijet gledali su uslikane dokaze o podršci koju mu je slala državna vlast. Emitovala ih je ratna TV Jusovača i ponosila se što ,,braći preko Drine šaljemo oružje i naftu”. Potvrđivali su to godinama i optuženici i svjedoci u Hagu, ali vazda se nekako događalo da baš tada zariba link sa Podgoricom…

Bez najmoćnije televizije, DPS nikad ne bi mogao da uvjeri ni svoje aktiviste, a kamoli polovinu Crne Gore da onu drugu polovinu čine sve sami izdajnici, špijuni, zločinci i bitange.

MONITOR: U istom tekstu kritikovali ste i govore mandatara  i predsjednika Skupštine Alekse Bečića na sahrani mitropolita Amfilohija.  Šta vam je zasmetalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ: U govoru Alekse Bečića jedna rečenica. Predsjedniku Skupštine svih građana, a svi su oni dio nekog naroda, nije dopušteno da kaže kako je mitropolit branio crkvu od dijela naroda. Zbog svih naroda u Crnoj Gori, ali i zato što je sam mitropolit naglašavao da je brani od – režima. Ipak, da nije bilo njegovog govora na sahrani gledaoci izvan Crne Gore ne bi znali da u njoj još postoje Crnogorci.

O propustima mandatara pisala sam gotovo u svim kolumnama nakon izbora. Šteta što ih ne čita, možda bi mu to pomoglo da shvati kako nije dobio mandat da vodi sveti sinod jedne crkve nego vladu svih građana.

Budućem premijeru sekularne države nije dozvoljeno da forsira religiju uopšte, a kamoli isključivo pravoslavnu crkvu.  Riječi poštovanja moraju biti identične kad pominje i reisa i nadbiskupa i mitropolita, za života ili poslije smrti.

U multivjerskoj i multinacionalnoj Crnoj Gori, koja je tri puta krvlju platila političku (zlo)upotrebu tih razlika, državni dužnosnici svoju vjeru i naciju smiju da forsiraju samo pred svojim sveštenikom i  familijom. Kao mitropolitov prijatelj Zdravko, mogao je da koristi riječi kakve hoće. Kao mandatar Krivokapić, morao bi da ih prilagodi ustavnim obavezama premijera. Uvijek, ne samo na sahrani.

MONITOR: Bili ste u organizaciji pokreta Odupri se koji je pokrenuo proteste, tražeći smjenu vlasti i demokratske izbore. Vlast je smijenjena, a ostalo?

JOVANOVIĆ-VUKOTIĆ:  Ne vjerujem da će nova vlast uspjeti da pripremi uslove za prve slobodne izbore. Sukob većine u najvećoj koaliciji sa nosiocem sopstvene liste imaće ozbiljne posljedice. Kad su krenuli u sukob sa pokretom Odupri se, ugasili su se protesti i pokret, ovoga puta u pitanju je Crna Gora. Masovni izlazak građana na ulicu jeste bio uvod u pad režima, to ne vide samo oni koji neće. Taj duh slobode, ali slobode za sve, a ne samo za istomišljenike, niko više ne može sa ulice vratiti u bocu. To je najveći uspjeh učesnika protesta Odupri se i najjača brana svakoj vlasti koja krene stranputicom. Vjerskom, nacionalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom ili bilo kojom drugom.

Milena PEROVIĆ
foto: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo