Povežite se sa nama

INTERVJU

Uroš Tošković: Ne trpim druge ljude (Intervju iz 1983. godine)

Objavljeno prije

na

Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.

Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.

Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …

Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.

Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača

Bogovi su mrtvi

U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:

Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:

“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”

No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:

Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:

“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”

Pošto potvrdih, mladić promuca:

“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”

U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!

 

I vi ste u mladosti imali svoje bogove?

Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.

Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:

“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.

Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.

To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.

Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.

!?

Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.

Robovi novca

 

Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?

U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.

Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.

 

Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?

Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …

Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.

Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.

 

Postali ste opet onaj stari Tošković?

Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.

Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.

Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.

Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!

 

Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?

Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:

“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”

Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.

Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.

Zamotan u dronjke

 

Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?

Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!

Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:

“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”

… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…

I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…

Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …

Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …

A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!

I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …

Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!

 

Akademici i prostitutke

 

Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?

Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.

Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.

Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.

Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:

“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”

Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.

Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …

Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:

“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”

“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.

Dado – čudo od deteta

 

Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?

Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.

Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.

Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:

“Ja sam ovdje rođen!”

I taj Dado meni jednom reče:

“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.

Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.

 

Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?

Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.

Oni su rekli:

“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”

I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:

“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”

Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.

 

Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?

Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.

Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.

Uvek usamljen

 

Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?

Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …

Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:

“Ide strašni Tošković!”

Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:

“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”

Izgleda, moralo je tako da bude.

Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!

 

Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?

Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.

 

Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.

Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:

“Zdravo, đe si genije!”

No, nemojte misliti da je u samoći lakše!

 

Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …

Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.

Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!

 

Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo