Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.
Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.
Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …
Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.
Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača
Bogovi su mrtvi
U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:
Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:
“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”
No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:
Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:
“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”
Pošto potvrdih, mladić promuca:
“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”
U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!
I vi ste u mladosti imali svoje bogove?
Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.
Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:
“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.
Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.
To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.
Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.
!?
Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.
Robovi novca
Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?
U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.
Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.
Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?
Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …
Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.
Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.
Postali ste opet onaj stari Tošković?
Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.
Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.
Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.
Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!
Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?
Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:
“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”
Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.
Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.
Zamotan u dronjke
Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?
Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!
Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:
“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”
… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…
I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…
Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …
Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …
A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!
I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …
Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!
Akademici i prostitutke
Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?
Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.
Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.
Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.
Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:
“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”
Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.
Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …
Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:
“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”
“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.
Dado – čudo od deteta
Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?
Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.
Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.
Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:
“Ja sam ovdje rođen!”
I taj Dado meni jednom reče:
“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.
Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.
Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?
Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.
Oni su rekli:
“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”
I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:
“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”
Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.
Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?
Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.
Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.
Uvek usamljen
Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?
Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …
Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:
“Ide strašni Tošković!”
Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:
“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”
Izgleda, moralo je tako da bude.
Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!
Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?
Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.
Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?
Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.
Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.
To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:
“Zdravo, đe si genije!”
No, nemojte misliti da je u samoći lakše!
Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …
Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.
Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!
Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)
Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije
MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?
GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.
Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.
Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta. Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.
MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?
GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.
Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.
Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net
PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju
Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid
MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?
KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.
Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.
MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?
KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.
MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?
KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net
Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti
Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.
Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.
ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.
MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?
ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.
Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.
Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.
Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.
Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!
MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.
ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.
MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?
ĐURĐIĆ: U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković), gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.
Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta) i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?
Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!
MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?
ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988., iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!
Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.
Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u i začetak zagovaranja crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.
MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?
ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!
Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.
Zato moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.
MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?
ĐURĐIĆ: Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.
Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.
MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?
ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.
INTERVJU4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice