Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

JEDNOM SE ŽIVI, A TO JE BILO BAŠ DAVNO

Objavljeno prije

na

Na nekoga se krivica svali, na nekoga sruči, a na nekog jednostavno padne. I mada pod istim balastom, čovjek sasvim drugačije podnosi taj teret

 

Lagano teku dani miholjskog leta, prijatnog i pitomog. Siva mrena je prekrila nebo. Dan je tako – da li da se ušuškam ili da se šćućurim. Evo, jesen je dala sve od sebe, mogli bismo i mi: neka nam ovi dani budu prijatni onoliko koliko ih mi drugima učinimo takvima… Pošteno. Ti neki neuhvatljivi trenuci jeseni dok grad odiše sveobuhvatnom prazninom kosmičkog vakuuma i kada naleti svežine najavljuju žestok pljusak koji će jednom zauvek sprati svu tugu sveta sa ulica i sva g, naravno.

U vrtlozima intelekta postoji izvestan red, za kojim biste uzaludno tragali u vrtlozima srca. Elegantno nespokojstvo razuma i haos prevrtljivih emocija. Ako je ikako moguće, ne bih se nijednog odrekla. Biće to sloboda kojoj trebaju nove boje i novi svet. Gruba prema usiljenim nežnostima, lažnom smehu i preglasnim otkucajima. Prepoznaćeš je kao odmerenu damu, dok ti prilazi sigurnog koraka, u trenu kada svojom voljom postaneš prošlost, svim svojim prošlostima. Argumenti se tuku, grebu, čupaju. Nasrću jedan na drugog i poražavaju prirodu suštine. Vode ciklične rasprave bez početka i kraja. Bez smisla. Sve za pobedu i aplauz. Istina u tišini odraza u ogledalu i u mraku iza trepavica čeka. Na nekoga se krivica svali, na nekoga sruči, a na nekog jednostavno padne. I mada pod istim balastom, čovek sasvim drugačije podnosi taj teret. Isuviše sam naivna i nepotkovana da bih tragala za istinom. Ali puna iskustva koje mi govori da je čovek tanano, nestalno i lomljivo biće, te tako istina ima mnogo, skoro pa za svakoga od nas po jedna. Odrasli sve više nalikuju na nešto što su deca pravila na času tehničkog. Svi hropću i isijavaju nezadovoljstvo dok čekaju na semaforu, niko da pruži zagrljaj utehe slučajnom prolazniku. Generalno se premalo brige vodi o slučajnim prolaznicima. Shvatiš da nisi dobro i vratiš se kući najtišom ulicom.

Uzdahnemo duboko, naizgled bez razloga. To naša duša pamti, a telo ne može da izdrži teret tolikog pamćenja, pa iz dubine izbaci uzdah. Ne volim uzdahe. Uzdah me asocira na gušenje, nemanje vazduha, na nemanje nekog koga smo imali. Na sve što je nemanje. Uzrok mog ovakvog mentalnog zdravlja je prokletstvo što pamtim sve što sam ikada pročitala i videla makar i na stoti deo sekunde i što je to stalno prisutno kao sveže sećanje Ako ideš ka cilju koji je suprotan tvojoj prirodi, suprotan tvojoj tananoj unutrašnjosti i osećajnosti tvoje duše, čak i ako uspeš da do tog cilja stigneš – ugasićeš se, bolno i prerano, na bilo koji od mnogih, od života ponuđenih, načina. Nije tuga za svakoga, otmeno je to osećanje. Ako nikada ne budem videla svog boga, biće da je tata lagao. Nikako da shvatim da ono što ne čekam, ne može da se vrati, može samo da dođe.

Umrevši, i čekajući u redu gde se biraju sudbine budućih života, prevalivši u prošlom životu trista čuda, mudri Odisej odabrao je najtiši i najpovučeniji mogući život. U ludim vremenima najveći izazov je voditi normalan, umeren život i biti jednostavan čovek.

P.S. Bezimeni gavran već satima samotno kisne na ogoljenoj grani čovek prosto zna da uživa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Na naličju mjesta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realnost je ovo doba, nakon toga slijedi iskrivljena realnost i, naposljetku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvijek, to troje prepliće

 

 

Danas sam sebi dala slobodan dan da izvrištim život. I svoj, i tvoj, i svačiji… U miru i sama sa sobom. Realno, svi bi zbog nečeg vrištali, ma koliko se to nekom drugom činilo kao glupost. Nije baš pristojno, ali svakako puni pluća kad znaš da možeš sebi to da priuštiš.

Mnogo mi fali dnevno svetlo. Izgubim ga dok sam unutra. Zapravo, fali mi svetlo. Mnogo svetla. Svetlosti. Ne mogu više mrak.

– Kako sam dospela ovde?, pitam sebe.

– Skromnošću, moguće lažnom, pretvarajući se da si ono što nisi, da bi se uklopila udovoljavanjem, besom, mozganjem, izborima, glupim odlukama, jalovim planiranjem, uzaludnim nadanjima, verovanjem u sebe (potpuno neopravdano)…

– Dobro, dobro, dobro!

– Pitala si. Sve dok možeš da razmišljaš i analiziraš svoje emocije, nisu te totalno okupirale, od nekih nema spasa ni razumu, i on je na klupi za rezervne igrače. Svaki đavo ima svoju teritoriju, ponekad zaluta u komšiluk, ali se brzo vrati na sigurno. Nije lud da rizikuje bez potrebe. Ne očekujem previše od kraja Sveta, mada to više niko i ne pominje.

Život se nesporno menja. Izgubimo ljubav, prijatelje, duhovne delove sebe, za koje nismo ni slutili da mogu da nestanu… a onda, sve se lagano vraća. Prijatelji, bolji dani, čak i veća nada u ljubav. Možeš da se objašnjavaš koliko želiš… Onaj ko je zacrtao, nacrtao, precrtao… Voli svojih ruku delo. A još više od toga, voli da bude u pravu. I toga se grčevito drži. Mora, jer ako izmakneš jedan stub, ostali će krenuti. Tako da… Svakako talasajte, laganog srca.

„Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.“ Borislav Pekić, „Kako upokojiti vampira“, rođen na današnji dan 1930.

Realnost je ovo doba, nakon toga sledi iskrivljena realnost i, naposletku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvek, to troje prepliće.

Sunčani dan u februaru ti garantuje da ćeš uveče vazduh videti i jedva udisati. Želim da verujem da dolaze bolji dani u kojima se nećemo buditi neispavani, bezvoljni i teškog srca. Odlazim. I vraćam se ponovo kao godišnja doba. Ne sasvim ista, ali dovoljno prepoznatljiva. Za sada. Ili da slovim – još uvek.

P.S. Jedina opasnija stvar od divljine noću je biti uplašen. To je uvek opasno.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ćaci je svuda oko nas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postane zagušljivo, moraš provjetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, mijenjaš prostoriju

 

 

Da li u znak podrške ili u znaku prirodne gracioznosti, velike grupe crnih gavranova se okupljaju na poljima oko Putinaca.

Pada kiša i sunce sija, malo zgoda, malo nepogoda. Skoro kao žena. Potrebno je utihnuti da bismo čuli krv kako vri, i impulsima srca merili korake dok iza nas ostaju šare kardiografa po pločnicima naše dobrovoljne robije. Volim kad mi sine ideja kao sunce, pa je držim na dlanu kao dragocenost, zavirujem iz svakog ugla, biram pažljivo sa koje strane da joj priđem kao gladan vreloj tepsiji punoj đakonija… Nikad ne dopusti ideji da se hladi. Ni ženi. Ni tepsiji.

Zalepi mi se tema kao ovca u krpiguz, pa držim nemušto predavanje koje, srećom, niko ne mora da sluša, a nikom ne bi ni koristilo.

Pala vlada. Sad izbori ili prinudna uprava? Ako izbori – onda cirkus bez kraja i konca, ako ovo drugo – onda cirkus bez konca i kraja. Lepo. Glup čovek ne shvata da je glup, niti to možeš da mu objasniš. Jer je glup i nedostaje mu to zrno soli, ta saznajna sposobnost. Zato su opasni i destruktivni za društvo. Ima ih svuda, pa još ako su ambiciozni – prave pakao. Problem društva je što ih toleriše, a ne leči. Kad postane zagušljivo, moraš provetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, menjaš prostoriju.

Niko nije slučajno dobar. Vrlinama i dobroti nas uče, ukoliko na genetskoj lutriji dobijemo takve roditelje… Socijalizacija nas uglavnom uči licemerju. Um je glumac sa hiljadu maski, zavodi te na pogrešne puteve, pa te analizira, pa te proverava i iskušava, a razum, taj gotovan i lenjivac, sve njegove igrarije bez reči prihvata. Ako hoćeš iskren odgovor, spusti se na prstima na dno srca. Oslušni.

Slušaj i poslušaj. I reći će ti se. Uspeti zbog nečega jeste impresivno, ali uspeti uprkos svemu jeste nešto što te može učiniti izuzetnim. Uspeti kada je sve na svom mestu jeste jedna stvar, a uspeti uprkos svim izgledima, ne čini te samo najboljim, već božanski sposobnim da promeniš sudbinu.

Napadnimo ovaj “prepametni“ svet maštom i trezvenošću istovremeno. Ljudski zakoni prepuni su propusta i anomalija. Prirodni zakon izgleda ima samo jednu anomaliju. Nas. Šta je tu je, idemo dalje. Svako nek ispita svoju savest, i da kaže koju je ocenu dobio.

P.S. Oduvek mislim kako je “pomilovati“, reč ironično zalutala u pravnu terminologiju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Paralelni cvjetovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svjetlosti

„Jesi li dobro? Sigurno?“, pita me svakog božjeg dana već tri meseca. Mora da sjajno izgledam. Ruku na srce, ja neku promenu ne vidim. Uporno prebacujem mozak sa “šta sve nikad u životu neću uraditi, iako nije ni veliko, ni zahtevno, ni skupo“ na “šta sam sve uradila, a budućnost je svakako neizvesna“, i mislim da lagano gubim bitku.

Bude mi žao što sam, ponekad, preopširna. A onda se setim koliko volim priče i pomislilm da bi, u neki drugačijim okolnostima, ta moja bespotrebna brbljivost možda bila dar, za današnje brzo vreme i nestrpljive ljude potpuno bezvredan. Ali u nekom drugom vremenu, životu, ko zna… -Što si ovih dana tako… – Tužna? Da. Spoznaja da je ovo što živim verovatno najbolje što mi život može dati, a znajući s koliko truda i muke održavam taj krhki balans, me je prosto zveknula u glavu. Ali, nemam razloga da se žalim. Sve je dobro. Postoji uvek neki događaj u našem životu koji je odgovoran za to što smo prestali da idemo napred. Postali neko drugi. Zato, ne otresajte olako sa sebe prošlost. Ona je ipak, u svojim mudrim i skrivenim značenjima, jedini autentičan put(okaz) ka budućnosti…

Besmisleno je u književnosti i umetnosti uopšte, tražiti drugačiju istinu osim umetničke; jer, književnost je “ugovor s verovatnim“, a ne hronološko nabrajanje istorijskih činjenica. Uostalom, istoriju piše ponekad i kojeko i kojekako, te tako, ni u pisanoj istoriji ne mora da bude neoborivih istina. Pisani materijal, ukoliko je dobro prezentovan, probudiće u nama želju da potražimo sopstvene zaključke. Tako bi bar trebalo da bude.

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svetlosti. Napolju mrzne, u nama takođe. Vetar rastera neke mirise, neke donese. Kad je baš jak, ogoli te do koske, smrzneš se i zaboraviš da se upitaš: „Otkud ja na toj vetrometini?“.

I da ne zaboravim, ove godine obeležavam jedan veliki jubilej, a to je stogodišnjica rođenja moje babe Leposave Milovanović, rođene Stojanović, pa ću u to ime da podelim par anegdota, kad mi budu sve koze na broju, ali sad samo da napomenem.

Bunari su u nama, bez dna i bez želja.

P.S. Pratim ga u stopu, a nije se godinama pomerio ni korak.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo