Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Nijesam nikad i opet ću

Objavljeno prije

na

Nešto me je vuklo za rukav i onda sam ga pokidala i ostavila na mjestu gdje je pao, sada se krećem dosta slobodnije, i kad prođem pored njega i vidim ga na zemlji, kao krpu – neprivlačnog, podsjetim se šta me je nekad privlačilo kao strast, a sad je opomena

 

Evo jedno Dobro jutro pre nego što razvežem jezik. Za danas izdvajam: „Pojedini mediji su izabrali da dehumanizuju i kriminalizuju Aleksandra Vučića i njegovu porodicu. Ako treba da posvetim više vremena borbi protiv toga, nego radu na rezultatima, posvetiću. Jer bez Vučića Srbija ne može biti jaka.” – Ana Brnabić. Sledi oglas u novinama: „Sa zadovoljstvom vam najavljujem da nam uskoro stiže laser za uklanjanje obrva tetovaža…“ Sav besmisao čovečanstva – laser za uklanjanje obrva (?!?) koje ste prvo imali pa uklonili, pa tetovirali, pa vam se nije dopalo i sada možete da ih uklonite da biste mogli opet da ih nacrtate. Vidim, prođe i Mirdita u Beogradu, a baš dok je trajala, na Kosovu u centru Gračanice, izboden Srbin nožem. Ti neki ljudi, tihi i neprimetni. Oni su pristojni i stameni u svim segmentima življenja: i u sopstvenoj zloj sudbini, čak i u sopstvenoj nesreći. Nema kod njih one, dobro poznate, elokventne ozlojeđenosti. Tiho i neprimetno, skrajnuti daleko od očiju sveta, ti ljudi nose svoj krst… Što se mene tiče, kad Srbin gleda uvis, vidi nebo i osim neba – Kosovo. Kosovo stoga i nije zemlja koju vraćaš, nego zemlja za koju se opredeljuješ, pa je otuda i imaš, ne dokle ti je neko ne otme, već dokle god se ka njoj uspinješ.

Nešto me je vuklo za rukav i onda sam ga pokidala i ostavila na mestu gde je pao, sada se krećem dosta slobodnije, i kad prođem pored njega i vidim ga na zemlji, kao krpu – neprivlačnog, podsetim se šta me je nekad privlačilo kao strast, a sad je opomena. Razmišljala sam malo o tome. Mislim da te sudbina dovede do nepremostivog zida i onda ti da mogućnost da biraš. Bazičnost celovitog našeg Ja, uzidana je duboko u našim temeljima. Možemo da se koprcamo, koristimo skup materijal, firmiranu farbu za spoljašnost. Slaba vajda. Koren. Temelj. Koren i na njemu temelj. To je sve. Okreneš li glavu na jedan dan, propustićeš danas mnogo više nego što bi 1920, mnogo, mnogo više nego 1820. itd. To se zove tempo života koji nam, takozvanim napretkom, sve manje dopušta da se pozabavimo sobom.

Čekaš. I u redu je čekati. Neka dođe tebi. I doći će, nenajavljeno. Ali, ipak, moraš ustati i prošetati se do vrata, da vidiš da li si ih ostavio otključana. Neće pokucati. Neće pozvoniti. Ako ne može da stigne neometano i pojavi se pred tobom, ustuknuće. I nećeš je više videti. Čovek zaključanih brava, bez ijednog ključa koje je podelio onima koji mu nedostaju. Razboliš se od nemanja nekog i kunjaš, ćutiš, samuješ i, prođe… sve u životu prolazi, proći ćemo i mi. Govorimo Molitvu:

Oče naš, sin je Tvoj bedniji

Od bilja, strasniji nego cvet,

Nestalniji nego vetar zore,

Sumorniji nego more, i sam,

Sasvim sam.

Miloš Crnjanski

P.S. Ova godina mi je pružila nikad duži subjektivni „samo razgledam“ osećaj.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ni kriva ni tužna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Curi pijesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi

 

Tx: Petrovdan, dan koji meni miriše na vanilu i cimet. Miriše na pitu od jabuka Petrovača koju je pravila moja baba. Mirisi su tu, juli i jabuke, samo je moja baba na nekom drugom mestu. Pomerala bih planine jutros, al neka me prvo da popijem kafu.

Razgovarala sam juče, dobrovoljno, sat vremena telefonom sa tetkom. Te neke njene penzionerske teme i komentarisanje novih umrlica u njenom mestu. Čist literalni odnos. Danas je svakako svetski dan ljubavi prema bližnjem svom. „Kako,  pa nigde nije objavljeno?“ Evo, ja sam sad objavila. Možete slobodno i nesebično da volite.

Gledam u medijima snimke sa koncerta sinoć, nekog benda za koji prvi put čujem i imam pomešana osećanja: baš nisam u toku al’ me i nije briga. Mislim da su ljudi iz Vojvodine odavno našli izraz za to: „Lepo je… ko vole“. Obukla sam danas svoju bolju verziju  sebe.

Povremeno se setim kako mi je, pre par godina, u rodnom gradu prišla jedna sredovečna žena da se pozdravi sa mnom i kaže da smo išle zajedno u isti razred i koliko sam se samo zaprepastila zbog njene drskosti da mi kaže da smo isto godište, bez obzira što je to tačno. Preceni se čovek pa mu nema ravnog! „Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.“ Borislav Pekić

Kad završim neki veliki posao nekad je bilo: „Plače mi se od umora, ali sam srećna što sam završila“. Sad: „Plače mi se od umora“. Tačka. Sve bi bilo jednostavnije kad bismo neke stvari mogli da prespavamo. Da im tako izbrišemo postojanje. Ali, nažalost, sve nas čeka pri buđenju i poželi nam “dobro jutro“.

Snašao me je danas još jedan dobrovoljni razgovor telefonom. Zove drugarica i pita: „Imaš li vremena da se izjadam?“ „Pričaj“, rekoh, „i odmah da ti kažem, neću te slušati, premorena sam, ali ti izbaci“. „Ok“, kaže ona i oplete pola sata, na kraju kaže: „Ljubim te, hvala“. „Ništa“, rekoh. I to su vam ta prijateljstva gde je sve dobro. Samo nek smo iskreni.

Curi pesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi.

P.S. Sečemo granu na kojoj odavno ne sedimo, eto smisla, eto i radosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne možeš okruženje, mijenjaj perspektivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sparina. Ne zna čovjek da li da se skine ili da pobjegne

 

Kad ulažeš energiju tamo gde vidiš da ne vredi, kovač si svoje propasti. Pričanje u prazno, nova sportska disciplina koja se širi po Srbiji. Tišina i dalje odzvanja, ali svakako je besmislena kao i sve izgovoreno. Samo valja znati, kod ćutanja je najbitnije da jezik ne atrofira.

Nema boljih dana, imamo samo ovaj danas i to nam je što nam je. Možda i ima boljih dana, ali nekad je bolje ne nadati se previše. “Moglo je i gore“ nikad nije bilo posebno utešno. Besmisao. Nisam pravila neku posebnu analizu, ali na prvu imam osećaj da zlo vodi u utakmici protiv dobra. Nije isto čitati i slušati o snazi đavola i zla i lično se suočiti sa njima. Nema goreg prostora za čoveka od onog između nade i bola, jer tu nema ni kraja ni početka, nego samo jedno trajanje unedogled, koje polako ubija. Hranili smo ih ćutnjom ili psovkama, a oni se tako razmnožavaju. Ako se svede na ono da svako ima svojih pet minuta, ne piše nam se dobro. U trenucima posrnuća mislimo da će doći neka veličanstvena sila koja će sve da reši, a kad nas ta zabluda kvalitetno okreše i obrusi, shvatimo da smo mi ta sila i polako počinje da sviće.

Kažem: „Zaboravila sam, a ne mogu da se setim šta…“

Ćerka nastavlja: „Jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao, da je čujem uzalud sam danas kušao…“

„Setila sam se! Zaboravila sam da zalijem paradajz.“

Pesma uvek pomaže. Čula sam se danas sa drugarom iz detinjstva, mrtav bolestan, grozničav, glas skoro neprepoznatljiv. Pitam ga da li je ona od 37 što lomi? „Ne“, kaže, „Kao ona od 40 što je svašta prošla i zna šta hoće, pa kad te obori na krevet, ne ustaješ više“. O temperaturi smo pričali. Biće on dobro.

Moram da zalijem paradajz. Kod mojih nikad nije moglo ništa da se odloži za sutra, već skači, leti, daj da se odmah uradi i to mi je ostalo kao motor koji neprestano vergla. I kad okolnosti dozvole, pundravci ne miruju. Kako bi bilo lepo samo sedeti i disati, kad bi to bilo moguće, kad bih to sebi dozvolila.

Sparina. Ne zna čovek da li da se skine ili da pobegne. Možda će ova noć biti drugačija, ali mrak liči na jučerašnji. Nekada imam osećaj da je moj život samo onaj uvodni deo iz starih filmova, gde se ništa važno ne dešava, i da tek treba nešto da se dogodi da bi sve počelo.

Ne presecam čvor. Pustim da ga kiša i sunce pojedu strpljivo, dosledno, jer ko sam ja da raspetljavam čudesa što ih je neka sila uvezala…

P.S. Vreme je nestabilno, ali važno da mi nismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Umjetnička suša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sjedi kraj rijeke i dozvoli vodi da zaboravi umjesto tebe. Liturgija kamena i vode

 

 

Prvi topli zraci sunca, život koji ponovo počinje u magičnoj tišini, miris kafe. Trebalo bi da mirno uživamo u ovim trenucima koji, često, ostaju najbolji u celom danu. Od jutros šećerom hranim neku dozlaboga gladnu neman u sebi. Ne znam o čemu se radi, nisam se jedila. Treba joj to.

Ako potisneš neprijatne emocije, i sve druge će se sakriti. Niko ti ne kaže da u nekim godinama postaješ težak. Ne fizički. Pa ni karakterom. Nego da gde god kreneš, šta god da radiš nosiš sa sobom teret iskustava, odluka, izbora, saznanja i da to te čini inertnim. Ostalo odradi Njutn. U magnovenju i disbalansu uspostavljaš logiku i red dok vreme nestaje. U potrazi za stalnim izvorom nezadovoljstva i ogorčenosti. Tu se plamen radosti ne prima. Obradiće to na svoj način mozak, grudi, kosti. Ali, šta će naposletku ostati? Moraš da kažeš šta imaš i da te neko čuje i pokuša da razume. Sve ostalo su priče za decu. Kad se sve uznemiri i uskovitla, bitno je naći žišku. Tu jednu tačku koja će biti nepokretna šta god se dešava i na koju će biti usmerena pažnja.

Radoje Domanović nas je toliko dobro poznavao da se od takve spoznaje propio i umro. Petar Kočić, koji nas je isto tako dobro poznavao, život je završio u duševnoj bolnici. I sad se nameće zaključak da smo toliko teški, da poštenom i pametnom čoveku ostaje da se propije ili poludi među nama!

Tako se preživljavaju bure. Opet učim da hodam, u sebi. Svet je prepun ivica, ali ruke koje su nekad pomagale nikad nisu nestale. Lako je hodati kad je vreme pobeđeno. Ponekad i hod u najtoplijoj obući učini noge hladnim kao led. Toplini ne doprinosi okruženje i okolnosti, već damar u nama. Samo mu ne dozvoliti da se ugasi. Samo to, a to je najteže.

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sedi kraj reke i dozvoli vodi da zaboravi umesto tebe. Liturgija kamena i vode. U svetu koji juri da sačuva, da zadrži, da pobedi vreme, važno je podsetiti se da se lepota nalazi u propadanju listova, u poslednjem gutljaju čaja, u ćutanju posle poslednje rečenice… Ne treba bežati od prolaznosti. Treba joj se nakloniti. Jer dok prolazi… mi postojimo.

P.S. Samo tiha mesta… bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo