… Izvor straha je, paradoksalno – u budućnosti. Oni koji nemaju budućnost, više se ne plaše. To je ta pomirenost, valjda, o kojoj mnogi govore.
Danas je bio dan za uroniti u nečiji zagrljaj ili u knjigu, ko je šta imao. Malo sam se kretala i među narodom danas, zaključak je da nam nema pomoći. Od današnjih planova ispunila sam prvo osetljivi, pa beli i na kraju šareni. Šest puta mi se išlo na more, dva puta sam htela da napravim pitu, tri puta da zagrlim nekog, a još se dan nije završio. Jednom kad ne uspete, sve je lakše, znate kako se to radi. Prišunjao mi se ranim jutrom, zajedno sa sivilom što mi se nad dušu nadvilo. Taj prokleti trenutak. Bremenit prohujalim vremenima, težak kao kamen oko vrata, duži od smrti. Događa se to, nešto se u čoveku spotakne o mrak, slomi od nemoći i utiša jutro, u koje je želeo da veruje.
Imam običaj da svoje probleme nazivam svakodnevnim životnim poteškoćama, oni se uvrede, pa se nekako i smanje. Sve je više onoga što se kosi sa zdravim razumom. Srećom, zdravog razuma sve manje imamo. Čovek misli da ništa na ovom svetu ne može da kontroliše osim svojih misli. To uverenje traje sve dok tako nešto i ne pokuša. Kad ni u tome ne uspe, nastupi osećanje da nije bačen samo u svet, nego i u svoje telo i, što je ujedno i najteže prihvatiti – da je bačen i u vlastitu svest. Od jave pobegneš u san, ispostavi se mora, bežiš u drugu realnost, ali tu ne pripadaš, zato se vratiš u svoju stvarnost, pa se povučeš u sebe, iskopaš svakakve misli, pa ih zapisuješ da bi ih sagledao i probao da razumeš. I pišeš sve dok se smisao ne pojavi ili potpuno nestane.
Zaustavili smo vreme, neko je rekao da više ne postojimo… Gledali smo nemi, potiskujući u sebi želju za dodirom. Nestali smo pre nego što je moglo biti. Svaki dodir je iskra koja se rasplamsa ili ugasne. Ako prvi dodir nije upalio, ne znači da drugi neće. Ali na drugom mestu. Treba znati da sa brojem dodira, na istom mestu, koža postaje čvršća i neosetljivija. Proći će, kažu… Izvor straha je, paradoksalno – u budućnosti. Oni koji nemaju budućnost, više se ne plaše. To je ta pomirenost, valjda, o kojoj mnogi govore. Nepravda je što se Sizif pamti po uzaludnosti onoga što radi, umesto po upornosti da čini uprkos očiglednoj uzaludnosti činjenja. Jer, njegovo guranje kamena uzbrdo je oblikovano pokretima čiste nade (znam da je zauvek kažnjen, okovan i bez nade) koja ne priznaje grč uzaludnosti kojim je obuzeta. Valja zamisliti da Sizif dok gura kamen, sebi u bradu mrmlja: Neka biti što biti ne može.
Ali hej, jesen je! A jesen ne traži ništa. Ništa! Ni letnju energičnost, ni zimske dečije radosti, ni prolećnu razdraganost. Samo mu pripadneš i budeš, kako ti hoćeš. Ako hoćeš. Pripadanje je kao i propadanje. Kada krene, nema natrag. I kad počne, više nije stvar naše odluke. Znači, pre nego što kreneš, izbroj do tri ili se bar prekrsti. Jer, što bi rekao naš Duško Radović: „Čak i ukoliko niste vernik, tih nekoliko dragocenih trenutaka može vam sačuvati život“.
P.S. Čekam ponoć, da decu propitam tablicu množenja.
Nataša ANDRIĆ