Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Tamara Milošević

Objavljeno prije

na

Tamara Milošević rođena je 1990. godine na Cetinju. Završila je srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kao i filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Članica je Koalicije za održivi razvoj (KOR). Nekoliko noći je provela na Sinjajevini, gdje je sa drugima branila planinu od planirane vojne vježbe Ministarstva odbrane


Šest dana ste bili na Sinjajevini i kampovali na mjestu gdje je Ministarstvo odbrane planiralo da izvede vojnu vježbu minobacačima. Kakvo je to iskustvo?

Na mene su najveći utisak ostavile sloga i solidarnost među ljudima na planini, bez obzira na razlike koje postoje. Svi smo bili ujedinjeni, sa istim ciljem – odbranićemo Sinjajevinu. Osim zaštite životne sredine i podrške onima koji od planine žive, okupilo nas je i nemirenje sa umišljenom superiornošću pojedinaca nad nečim što uslovljava egzistenciju ljudi. Najteže mi je tokom kampovanja pala hladnoća tokom noći, kao što to obično i biva na planini. Ipak, sve su nadoknadila poznanstva sa različitim ljudima koje sam tamo upoznala, a naročito sa stočarima sa Sinjajevine koji podsjećaju na to koliko je malo potrebno za srećan život, kao i koliko su povezanost i sjedinjenje sa prirodom važni i za spoznaju lične prirode.

Ispričajte nam neki upečatljivi događaj tokom tih dana boravka na planini.

Pamtiću kadar u kom Mileva Gara Jovanović, stočarka koja se istakla u borbi za život na Sinjajevini, silazi sa planine na svom konju, dok je iza prate ždrebe i dva psa. Taj motiv Crnogorke kao majke, vrijedne i neustrašive žene koja se protivi odluci Vojske Crne Gore i koja štiti svoj dom pratiće me čitavog života.

Kako komentarišete odluku Ministarstva odbrane da odloži vježbu?

Tumačim je kao licemjerstvo, zbog toga što se odlaže jedino i isključivo iz razloga jer su ljudi na tom mjestu, ali čim oni odu sa pašnjaka, koji je, uzgred, drugi najveći pašnjak u Evropi, nastaviće sa svojim planovima. Pokušavaju da izmore, iscrpe i prevare ljude koji se danima junački drže na planini. Vjerujem da se neće predomisliti u svojim namjerama i obustaviti vojnu vježbu za stalno, jer se radi o inatu i volji pojedinaca u samom čelu Ministarstva odbrane.

Kako ocjenjujete zalaganje nove vlasti za zaštitu Sinjajevine?

Zalaganje nove vlasti za Sinjajevinu je pohvalno kada govorimo o obilasku terena, posjeti i pružanju podrške mještanima i ekološkim aktivistima. Međutim, jako je važno podržati građane i građanke ove države u njihovim borbama kroz institucije. U suprotnom se može govoriti o populizmu, kojem svjedočimo unazad decenijama. U trenutku kada se bude oformila nova Vlada Crne Gore, biće značajno da se institucionalno reaguje kako bi se prestalo sa devastacijom Crne Gore i svega onog što je čini ekološkom zemljom. Za početak, rad mini hidroelektrana, na način na koji ga je sprovodila prethodna vlast, mora biti obustavljen.

Šta biste poručili onima koji žele da se angažuju i zaštite rijeke, šume i ostala prirodna dobra širom Crne Gore koja su godinama uništavana?

Proći ćemo i mi, ali priroda ostaje. Ona je tu vjekovima, ispratila je mnoge generacije i treba da ostane onakva kakva jeste. Divlja i očuvana. Ukoliko se nesto i radi i izgrađuje, onda neko to ne bude na uštrb prirode, već onako kako to rade stočari na Sinjajevini – uzimaju onoliko koliko im ona daje, ali joj i vraćaju. Ljubav prema prirodi je i ljubav prema samom sebi.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Kristina Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kristina Ćetković, rođena Baranka koja živi u Podgorici, društvena je aktivistkinja od svojih studentskih dana. Završila je studije novinarstva, bila je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Autorka je romana U svoja četiri zida, kojim pokušava da prikaže svoj cilj društva u kojem su svi jednaki

 

Od ranih studentskih dana bavite se društvenim aktivizmom. Šta je u Vama probudilo želju i potrebu da stalno na različite načine unapređujete društvo u kojem živite?

Slučajno sam ušla u vode omladinskog aktivizma i rano shvatila da je to najbolji način da mijenjam društvo i rješavam probleme sa kojima sam se suočavala na različite načine – kao studentkinja, kao zaposlena, lezbejka i slično. Nepravda me još i kao dijete tangirala i tjerala na pobunu pa je društveni aktivizam došao kao najbolji kanal za ispoljavanje mog temperamenta.

Završili ste Fakultet političkih nauka, smjer Novinarstvo. Na koje načine smatrate da ova profesija može da doprinese ispunjenju Vašeg cilja i ideala društva u kojem u svi jednaki?

Trenutno mislim da ne doprinosi i zato sam i izašla iz novinarstva. Nažalost, mediji se danas, čast izuzecima, svode na oglasne table i megafone različitih interesnih grupacija. Čovjek, običan građanin i građanka, izgubljen je u moru beskorisnih informacija, diskursa koji vode ka mržnji i konfliktu…

Vi ste autorka prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Koju ste poruku pokušali da prenesete i da li mislite da ste uspjeli bar malo njome zagrebati ispod jakog okvira tradicionalnog i patrijahalnog društva u kojem živimo?

Mnogi koji su pročitali roman nisu saglasni sa tim da je ovo isključivo lezbejski roman već ga doživljavaju kao svoj i roman koji govori o društvu i anomalijama sa kojima živimo svakodnevno. Raduje me što su se u romanu prepoznale i žrtve porodičnog nasilja, i muškarci koji nisu mogli da shvate svoje partnerke, i strejt porodični ljudi… Najviše sam bila ganuta  komentarom jednog mladića koji je čitajući roman konačno shvatio i oprostio svojoj bivšoj ljubavi koja je raskinula sa njim jer je shvatila da je privlači isti pol. Moja želja je bila da prikažem da smo svi jednaki i da se suočavamo sa istim problemima bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.

Aktivistkinja ste za ljudska prava marginalizovanih grupa društva kao što su LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Šta vidite kao najveće probleme u našoj zajednici zbog kojih i dalje nemamo društvo jednakih?

Nema mjesta pametovanju, vrlo je jednostavno – pokušajmo da se postavimo u cipele drugih i znaćemo kako da se osjećamo ali i ophodimo. Najveći problem našeg društva je što ne želimo da razmišljamo o drugima, a iz toga proizilazi nerazumijevanje koje uvijek vodi diskriminaciji.

Ko su ljudi koji Vas uvijek inspirišu i motivišu da se održite u svojim ciljevima i idejama?

Inspirišu me svi koji svoj posao rade pošteno i dostojanstveno i oni koji žive svoje autentične živote. Nažalost, malo je ljudi koji nisu licemjerni i koji zaista i jesu ono kakvim se predstavljaju.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Bosiljka Bakočević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosiljka Bakočević vizuelna je umjetnica koja je završila Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Njen rad za glavnu temu ima pitanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvarana jednog dijela, pokušavajući da intuicija i spontanost budu glavne vodilje stvaralaštva. Radi i stvara na relaciji Risan–Kotor–Cetinje

 

Vaše je zanimanje vizuelni umjetnik. U kom momentu u životu ste odlučili da posvetite svoj život umjetnosti?

Ne bih nazvala zanimanjem, više pozivom i to životnim. Možda ne ni pozivom jer na kraju to je ono što jeste, vaše biće. Kada sam dostigla neki određeni nivo zrelosti, odlučila sam da se posvetim umjetnosti. Završila sam prvo Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, nakon kojeg sam upisala Likovnu akademiju gdje sam sada na master studijama iz oblasti slikarstva, u klasi profesora Ratka Odalovića.

Kako ste se i kada upoznali sa slikarstvom? Ko su omiljeni i Vaši vječiti inspiratori i ideali?

Ozbiljnije sa slikarstvom sam se upoznala prilikom spremanja za upis na Akademiju, koje je trajalo duže vremena jer sam tek iz trećeg puta položila prijemni. Ovo ističem kako bih poručila mladim budućim kolegama da ne odustaju.

Jedini ideal je priroda. Ona je, po meni, jedina savršena.

Glavna baza na kojoj se zasniva Vaša umjetnost jeste istraživanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvaranja. Koliko je lako ili teško apsolutno se osloboditi granica i prepustiti se datoj emociji i spontanosti u toku stvaranja?

Polazište mog umjetničkog istraživanja je bilo uticaj podsvjesnog na svjesno u procesu stvaranja djela, pomoću kojeg sam shvatila koliki je uticaj podneblja, gdje sam odrasla, na moje akvarele. Svjetlost, boje, forme planina Boke Kotorske koje su me okruživale, floralni elementi – sve se to ucrtalo u mojim mislima. Pomenuto ne smatram nešto čega se treba osloboditi već prigrabiti i razvijati, što me je dovelo do trenutne faze u kojoj istražujem povezanost apstrakcije i prirode.

S kojim ste se umjetničkim i stvaralačkim blokadama susretali tokom godina stvaralaštva i u kojim životnim momentima su se obično pojavljivale?

Da bih slikala potrebno mi je da budem u harmoniji sa samom sobom. Nekad se ta harmonija javlja iz tuge ili sreće. Akvarel je takav da osjeti svaku emociju.

Koliko svoje okruženje i zemlju u kojoj živite smatrate da doprinosi i utiče na Vaše stvaralaštvo?

Veoma sam emotivno povezana sa svojim okruženjem. Osjećam svaku promjenu i u skladu sa tim se odlučujem da li da taj dan slikam ili jednostavno prošetam pored mora.

Želim još da dodam da sam primijetila da su galerije i kulturni centri otvorili vrata novim umjetnicima i time se obogatila kulturna scena Crne Gore. Posebno bih željela da istaknem galeriju Artica u Podgorici koja je nesebično dala šansu nama koji smo na početku umjetničke karijere.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo