Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Petar Popović

Objavljeno prije

na

Petar Popović rođen je 2002. godine u Podgorici. Završio je JU Umjetničku školu za muziku i balet Vasa Pavić, odsijek za klavir, u klasi profesorice Milene Nikočević. Trenutno je na prvoj godini studija na Muzičkoj akademiji na Cetinju

Odakle interesovanje za sviranje klavira?

Potičem iz muzičke porodice. Majka mi je pijanistkinja, otac i brat violončelisti, tako da je muzika oduvijek bila prisutna u mom životu. Još kao mali imao sam mogućnost da upoznam instrument, dopali su mi se zvuk i njegove mogućnosti. Tako sam spontano počeo da učim da sviram klavir. Uz pomoć roditelja koji su pedagozi, ali i sjajnih profesora u nižoj muzičkoj školi, ljubav prema instrumentu i klasičnoj muzici je sve više rasla i odredila moj budući poziv.

Učestvovali ste na više takmičenja i konkursa. Koja su za Vas najznačajnija i kako su uticala na razvoj Vaše karijere?

Takmičenja su izuzetno važna u našoj profesiji. Ona dodatno motivišu, predstavljaju izazov i tjeraju vas da još više napredujete i ulažete u sebe. Učestvovao sam i na državnim i na međunarodnim takmičenjima i osvajao nagrade, ali ne bih ni jednu izdvojio jer je svaka posebna na svoj način. Sa druge strane, koncerti predstavljaju potpuno drugačije iskustvo, kao i sam proces priprema za njih. Posebno pamtim cjelovečernji koncert koji sam imao sa klavirskim triom Aeternum u KIC-u Budo Tomović, prošle zime. Veoma se radujem i svom prvom solističkom koncertu koji ću, ako situacija zbog pandemije virusa COVID19 bude dozvolila, imati već na proljeće sljedeće godine.

Osim upornosti i talenta, koja je najvažnija osobina koju pijanista mora da ima?

Strpljenje, radne navike i istrajnost.

Koliko je teško afirmisati se kao mladi pijanista u Crnoj Gori, s obzirom na aktuelne trendove u muzici?

Klasična muzika i u Crnoj Gori ima svoju publiku. Iako je manja u odnosu na publiku koja preferira druge žanrove, dovoljno je znalačka, što motiviše da se bavite onim što volite.

Planirate da nastavite sa školovanjem u inostranstvu. Šta je prevagnulo da se na to odlučite?

Smatram da je u svakoj profesiji važno da mladi ljudi određeni dio svog profesionalnog usavršavanja ostvare van domovine. Upravo iz tog razloga i ja razmišljam da nastavim školovanje u nekoj od zemalja poput Austrije i Njemačke. Za sada sam veoma zadovoljan studijama na Muzičkoj akademiji na Cetinju i radom sa profesorom klavira Bojanom Martinovićem.

Popularnost klasične muzike u svijetu je kroz vjekove manje-više na istom nivou. Po Vašem mišljenju, zbog čega se taj kontinuitet održava do danas?

Razlog za to je umjetnička vrijednost djela klasične muzike koja se vremenom sve više uvećava.

Šta je Vaša krajnja profesionalna ambicija?

Želim da, što je moguće više, usavršim vještinu sviranja klavira, kako bih mogao što bolje da interpretiram djela velikih kompozitora na koncertnim podijumima. Biću uporan da u tome i uspijem.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Zvezdana Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već kao brucoš, Zvezdana Radulović kroz volontiranje postala je deo Sigurne ženske kuće u kojoj se put nastavlja i dvije godine kasnije. Uz tako zahtjevan posao ona je studentkinja Fakulteta Političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore, smjera Politikologija i Međunarodni odnosi

 

Koji i kakav put Vas je doveo do zaposlenja u Sigurnoj ženskoj kući?

Na početku studija težila sam tome da budem neko ko će pozitivno i korisno da djeluje i doprinosi društvu i zajednici, pa sam započela volontiranje u organizaciji koja ima preko 20 godina iskustva u borbi protiv nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Nakon godinu dana volontiranja dobila sam priliku da postanem dio sjajnog tima žena koje su mi bile uzor, a i sada su.

Koji je Vaš zadak u Sigurnoj ženskoj kući i koliko dugo obavljate ovaj posao?

Sada je već više od dvije godine od kako sam aktivno uključena u rad organizacije. Rad na SOS liniji za žene sa iskustvom nasilja, radionice sa djecom u skloništu, kreiranje vizuelnog identiteta organizacije, komunikacija sa stranim donatorima i rad na projektima su samo neke od svakodnevnih aktivnosti sa kojima se susrećem. Ono što mi je značajno jeste što pored rada u kancelariji imam kontakt sa djecom koja dolaze iz nasilnih zajednica i što imam priliku da sa njima osmišljam kreativne i zabavne radionice, ne bi li tako doprinijela prevazilaženju nasilja u kojem su bili.

Kako uspijevate uklopiti ovako zahtjevan posao sa obavezama na fakultetu?

Ono što mi je bitno jeste da ne ispaštaju ni fakultet, a ni posao. Trudim se da kvalitetno rasporedim svoje vrijeme kako bih postigla najbolje rezultate na poslovnom i akademskom planu. Uporedo sa studiranjem stičem ogromno iskustvo koje će mi u daljem profesionalnom razvoju sigurna sam mnogo značiti.

Da li i koliko na Vaš privatni život utiče neobična vrsta stresa i emocija koja idu uz Vaš posao?

Svakodnevni rad sa ženama i djecom koja prolaze kroz neki vid nasilja svakako da utiče mnogo na mene. Ono što je važno da napomenem jeste da ne utiče negativno, već pozitivno iz razloga što se moja svijest, empatija i netrpeljivost prema nasilju razvijaju i rastu iz dana u dan. Trudim se da utičem na sebi bliske ljudi na način što razgovaram sa njima o primjerima sa kojima se surećem u radu i sa problemima kroz koje prolaze žene u Crnoj Gori na svakom planu. Svijest o nasilju kod nas je jako mala iako svakodnevno svi svjedočimo onome kroz šta žene prolaze.

Kako biste opisali iskustvo kroz  koje prolazite radom u SŽK?

Kao osoba sa sada 22 godine smatram da mi je pruženo ogromno iskustvo i prilika da naučim kako je u praksi raditi sa nekim ko je prošao kroz nasilje. Takođe, kroz obuke i seminare na temu nasilja nad ženama sam imala priliku da se usavršavam i steknem sertifikate i diplome, što mi je jako značajno. Rad sa ovako delikatnom i bitnom temom je svakako ozbiljan i iziskuje potrebu za velikom odgovornošću, ali smatram da jedino preuzimanjem odgovornosti možemo da mijenjamo svijet oko sebe.

Poslala bih poruku mladim ljudima i kolegama/inicama da je važno da se uključuju u volonterske aktivnosti i različite programe koje nudi fakultet, da bi već tokom studija stekli iskustva i znanja koja će im kasnije omogućiti ostvarivanje ličnih potencijala.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Bešović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadestjednogodišnji Dejan Bešović izvršni je direktor NVO Naša akcija koja se bavi mladima, njihovim edukovanjem i pružanjem raznih vrsta projekata kojima im je omogućeno razvijanje najrazličitijih vještina

 

Kako je došlo do toga da se bavite volonterizmom?

Bioje to veoma specifičan, rekao bih i slučajan sljed okolnosti. Ja i još dva moja prijatelja, od kojih je jedan i dalje u NVO (Filip Dorbnjak) smo odlučili da napravimo neke klupe i stolove za dvorište Osnovne škole „Marko Miljanov”. Nakon tog događaja bili smo i na televiziji i u novinama i na portalima i tada je za nas čula Patricija Pobrić, tadašnja izvršna direktorica NVO Naša akcija, i zvala nas da dođemo u Danilovgrad da napravimo iste te klupe za malu biblioteku u Danilovgradu i tada smo se prvi put susreli sa volonterizmom, i od tada smo tu.

Koliko ste dugo u NVO „Naša akcija” i koji je Vaš zadatak?

Sve pomenute aktivnosti su se desile 2015. godine, i od tada do danas sam u NVO-u. Počeo sam kao volonter, vremenom sam napredovao do koordinatora zaduženog za Podgoricu, pa u omladinskog koordinoatora. Nakon toga sam postao asistent projekt menadžera pa operacioni menadžer, projekt menadžer. Sada sam izvršni direktor. Tako da sam prošao kroz sva polja djelovanja od volontera do organizatora događaja

Koje sve akcije sprovodi NVO „Naša akcija”?

NVO Naša akcija sprovodi mnogo akcija godišnje – 120 aktivnosti. Što se tiče polja djelovanja, mi smo organizacija koja se bavi volonterizmom, građanskim aktivizmom i mladima. Znači radimo akcije čišćenja, edukativne radionice, karijerno savjetovanje, radionice upravljanja vremenom, protivpožarna zaštita, kao i edukativne radionice na svim poljima koja se tiču znanja koja mladi trebaju da imaju a ne uče u školi, a koja će im zatrebati i pomoći u daljem životu i snalaženju u svijetu odraslih. Takođe smo podrška festivalima, karnevalima i raznim organizacijama, a osim toga radimo i pješačke ture, planinarske ture i brinemo o psihičkom zdravlju naših volontera. Tu su i razne humanitarne akcije, i akcije prikupljanja sredstava za ljude kojima su ona potrebna.

Kako uspijevate uskladiti obaveze na fakultetu sa dosta zahtjevnim poslom u NVO „Naša akcija”?

U ovom trenutku nemam problema sa organizovanjem vremena zato što sve svoje vrijeme posvećujem mladima i volonterima kao i mom trenutnom poslu izvršnog direktora. Dođem u problem sa organizovanjem vremena kada se nakupi više obaveza kao na primjer sastanci NVO-a, radionice i obuke na unapređivanju znanja kako bih omogućio kvalitetnije mjesto za mlade, a i kako bih naučio nešto novo što mi može koristiti u budućoj karijeri, neki kratki posao sa strane naravno, privatne obaveze i terenske akcije.

Koliko i na koji način je volontiranje u NVO „Naša akcija” uticalo na Vaš privatni život?

Volontiranje mi je mnogo pomoglo u ličnom razvoju zato što sam imao sreću da se uključim u volonterski rad u periodu prelaska iz osnovne u srednju školu. Kroz volonterzam sam probao razne profesije, razne poslove, vidio mnogo toga, upoznao mnogo ljudi koji su mi pomogli da pronađem ono u čemu ću da uživam i čime ću da se bavim iz zadovoljstva a ne zato što moram. Smatram da sam pronašao posao koji mnogo volim, koji mi omogućava da budem sa mladim ljudima punim potencijala kojima mogu da pomognem kao što su i drugi pomagali meni. Da ih naučim svemu što sam ja naučio, naravno od onoga što ih zanima. Svima bih preporučio da se oprobaju u volontiranju jer osim što na taj način gradiš sebe kao ličnost, pomažeš i drugima da dođu do svog cilja, jer uvijek je sve mnogo lakše i ljepše radiš iz ljubavi a ne zato što moraš. Teško je opisati taj osjećaj kada volontiraš jer uvijek na kraju svo volontiranje se isplati na ovaj ili onaj način. U većim zemljama za upis na fakultet ili za stipendiju traže da si volontirao određen broj sati, i to mnogo znači i na fakultetu i poslodavcima da vide posvećenost i rad u tom dijelu života.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Jovan Radnić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Student druge godine Ekonomskog fakulteta, Jovan Radnić, dugogodišnji je volonter raznih organizacija i jedan od kreatora projekta i aplikacije Nova Moba koja teži promjeni u crnogorskom društvu

 

Kada ste osjetili potrebu da u svoje školske aktivnosti dodate dio volonterizma?

U svijet volonterizma sam se uključio, po mom mišljenju, kasno. Bilo je to tek na prvoj godini fakulteta kada sam shvatio da ne želim da se moj studentski život striktno svede na ispitne rokove. Sve ovo je vodilo ka mom sadašnjem angažmanu na Nova Moba projektu.

Koji put je pređen do današnjeg dana i kreacije NovaMoba aplikacije i projekta Nova Moba?

Kao mobe nekada, ovo je veliki poduhvat kom je prethodilo detaljno planiranje jer je sastavljen od tri incijative koje su mini projekti integrisani u jednu cjelinu. Prva, Pomoć Humanitarcima, pomaže humanitarnim organizacijama u borbi protiv gladi i siromaštva putem inovativnih staklenika za proizvodnju voća i povrća. Putem druge incijative, Instant Bašta, 120 socijalno ugroženih porodica dobija zelene tornjeve – vertikalne bašte za proizvodnju hrane u ograničenim uslovima. Treća inicijativa, Nova Moba aplikacija, je digitalna moba koja omogućava svim pojedinicima i kompanijama da doniraju neophodne resurse humanitarnim organizacijama i na taj način pomognu porodicama u stanju potrebe. Sve ovo ne bi bilo moguće bez podrške naših prijatelja, volontera i Ambasade SAD-a u Crnoj Gori koja je, osim finansijskog doprinosa, dala i promotivnu podršku svim našim aktivnostima.

Koja je Vaša uloga u ostvarenju ideje Nova Moba i šta je njen cilj?

Cilj djeluje utopijski, ali je zapravo realističan i neophodan posebno imajući u vidu posljedice pandemije na ekonomije zemalja poput Crne Gore koje zavise od turizma. Primarni, a u brojnim slučajevima i jedini izvori prihoda su izgubljeni za porodice širom zemlje. Neke od njih se po prvi put u životu nalaze u situaciji da moraju da zatraže pomoć od narodne kuhinje, banke hrane ili čak komšije. Nažalost, pomoć je na neki način stigmatizovana. Naš mentalitet je takav da ne prašta greške i ne razumije neuspjeh. Kada se osoba nađe u poziciji da mora da zatraži pomoć osjeća se poniženo, a to je neprihvatljivo. Ovim projektom smo željeli da se prisjetimo mobe i kako je nekada bilo sasvim normalno zatražiti pomoć. Moja uloga u ovom projektu je da podigem svijest o problemima sa kojima se suočavamo i inicijativama na kojima radimo.

Vaše najdraže iskustvo kroz volontiranje je?

Najduži volonterski angažaman je bio vezan za studentsku organizaciju BEST Podgorica i to je definitivno bilo izuzetno zabavno iskustvo zahvaljujući kome sam upoznao ljude koji su mi danas najbliži prijatelji. Iako je projekat Nova Moba zabavan zahvaljujući ljudima sa kojima radim, ipak se bavi ozbiljnom tematikom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jedna stvar jeste zajednička a to je osjećaj ispunjenosti nakon što pomognete nekom.

Koliko su mladi u Crnoj Gori skloni volontiranju i koja je Vaša poruka za studente nesigurne da uđu u svijet volonterizma?

Prije nekoliko godina nije bilo velikog interesovanja za volontiranje. Većinom su se time bavili mladi koji su to vidjeli kao priliku da obogate svoj CV ili nešto što bi im pomoglo u dobijanju stipendije. Mislim da se situacija polako mijenja i da se sada sve više mladih uključuje u volonterske aktivnosti. Ljudi koje upoznate, energija koju osjetite i empatija koju razvijate su neprocjenjive stvari. Zato bi svaka mlada osoba trebala da pronađe jednu stvar do koje im je stalo i da svoj doprinos zajednici.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo