Povežite se sa nama

FOKUS

MITOPOLIT, ŽIVOT I SMRT: Breme nasljeđa

Objavljeno prije

na

Smrću Amfilohija Radovića izgubljen je i dio nezvanične autonomije MCP koji je, isključivo, počivao na njegovom autoritetu. Sad se stvari vraćaju u tradicionalne okvire. Crkvena pitanja o Crnoj Gori, u Beogradu, rješavaće patrijarh i nadležne službe. Crkvene i bezbjednosne

 

Dani su nas dijelili od mogućnosti da jedan čovjek ponovo objedini svetovnu i duhovnu vlast u Crnoj Gori, skoro 170 godina od kako je knjaz Danilo postavio temelje sekularne države. I da u tome ima podršku značajnog dijela ovdašnje javnosti.

Nakon što je skoro trideset godina rukovodio aktivnostima Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije je za nepunih godinu dana, kao neformalni lider najjače opozicione koalicije, značajno uticao da se na prethodnim izborima promijeni vlast.  Na tome se nije zaustavio, nego je nastavio da upire kako bi izborna pobjeda opozicije bila potvrđena formiranjem vlade. Smrt je bila brža.

Dok su hiljade, uprkos važećim zabranama zbog aktuelne epidemije, hrlile da se poklone pred budućim svetiteljem (mišljenje mandatara Zdravka Krivokapića), analitičari su počeli svođenje računa – šta je Crnoj Gori donio, odnio i ostavio pokojni Amfilohije Radović  „Visokopreosvećeni Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit Crnogorsko-Primorski i Egzarh svetoga trona Pećkoga“ (iz saopštenja Mitropolije).

Počnimo od doprinosa koji je Amfilohije dao SPC od  kada je, u decembru 1991, ustoličen za mitropolita MCP. Obnavljao je crkve i manastire i gradio nove. Vratio je vjernike u crkve i izveo ih zimus na litije – najmasovnije skupove održane u Crnoj Gori. Tada je većina nas, baš kao i odlazeća vlast, spoznala da se, u međuvremenu, broj sveštenika i monahinja u Crnoj Gori  možda i ustostručio tokom amfilohijevog mandata.

Slijedio je politički angažman. Dok se DPS vlast brinula kako da napuni džepove, a opozicija (uz rijetke izuzetke) maštala da zauzme njihovo mjesto i nastavi, za svoj račun, započetu poharu države, Amfilohije je slijedio više ciljeve. Sanjajući  o Crnoj Gori kao o zemlji zauvijek postavljenoj na principima (jedne) vjere i nacije. Srpstva i svetosavlja.

I sve je podredio tom cilju. Od narodnih kuhinja u Podgorici, Cetinju, Beranama, koje su hranile izbjegle, raseljene ali i domaće žrtve predatorske tranzicije. Preko konstantnih čarki sa svjetovnim i duhovnim prvacima iz Beograda koji su u potanje dovodili poziciju Mitropolije i Crne Gore kao samoproglašenog srpskog pijemonta (neki više vole – Sparte). Pa do litija koje su – suprotno očekivanjima i kalkulacijama onih djelova vlasti i opozicije koji su, igrajući na nacionalnu kartu, skoro prizivali čarke i sukobe manjeg intenziteta – trajale kao mirni protesti za odbrane svetinja, pa postale pokretač političkih promjena u Crnoj Gori. Marginalizujuću, pri tom, najekstremnije sljedbenike. Do kada – tek treba da vidimo.

Neimarstvo mitropolita Amfilohija, pored izgradnje velikih hramova u Podgorici i Baru, obilježio je limeni objekat u obliku crkve koji je, po njegovom naređenju, godinu pred referendum na vrh Rumije iznio helikopter Vojske SCG. Ne samo što je to bilo nezakonito, već je tako urušena vjekovna tradicija vjernika sve tri konfesije da zajedno, na Trojičin dan, na planinu iznose krst svetog Vladimira i donose kamenje od koga će nekad nastati crkva. Mitopolit je po svojoj volji, skratio proceduru.

Dok su mnogi, a posebno pripadnici manjina iz Bara i Ulcinja, prizivali u pomoć zakon, a država kalkulisala za i protiv vraćanja planine u prvobitno stanje, Amfilohije je riješio da ojača novogradnju. Kletvom. ﮼Ko srušio crkvu na Rumiji, Bog ga srušio i svo njegovo potomstvo uništio!”

Nije to bila ni prva ni posljednja kletva kojom je zastrašivao drugačije i neistomišljenike. Kao što crkva na Rumiji nije jedini vjerski objekat kome je, ovako ili onako, mitropolit stao u zaštitu. I nakon potonjih izbora, dok su u Pljevljima pod okriljem mraka zlikovci napadali građane islamske vjeroispovijesti i njihove vjerske objekte, Amfilohije se oglasio saopštenjem da je napad na pljevaljske muslimane napad i na svakog pljevaljskog hrišćanina i na svakog građanina Crne Gore. ﮼Vandalski čin nasilja u Pljevljima usmjeren protiv tamošnje Islamske zajednice je velika ljudska sramota za njegovog počinioca. Nečasno je i kukavički pod okriljem noći činiti ovakve stvari, bez obzira na to kakve motive ima glavni akter ovog događaja”, naveo je Amfilohije.

„Kada su huligani napali našu džamiju (Bajrakli džamija u centru Beograda, zapaljena 2004. tokom protesta zbog proglašenja nezavisnosti Kosova) i kada je falilo pametnih i mudrih glava, tada je poštovani i hrabri mitropolit Amfilohije Radović stao ispred razuzdane mase braneći dobro od zla u svima nama“, podsjetio nas je ovih dana beogradski muftija Mustafa Jusufspahić.

U arhivi nedeljnika Vreme možemo pronaći detaljniji opis tog događaja. I riječi uz koje je Amfilohije ušao u razularenu gomilu vičući: „Izađite deco, kumim vas Bogom! Ne činite zločin kao oni, pa da i mi ispadnemo zločinci.”

Mi i oni. Čest motiv u besjedama Amfilohija Radovića. Uz gusle na Dubrovačkom ratištu, tokom druženja sa Arkanom i njegovim paravojnicima u Cetinjskom manastiru (prethodno je Željko Ražnatović izjavio kako je partijarh Pavle njegov „vrhovni komandant“), nad odrom ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića („ko se mača lati od mača će i stradati…“).

Za genocid u Srebrenici govorio je da je „to bila osveta“. Pokušao je opravdati   istragu poturica kao značajan istorijski događaj koji je spasio Crnu Goru: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom.“

Vojislava Šešelja je odlikovao za „kosovsko rvanje“. Slobodana Miloševića je posjetio u Hagu i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Na sahrani majke Radovana Karadžića, pokojnicu je  uporedio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru”.

Sve to je, valja priznati, Mitropolitu dizalo cijenu među onima koji su mu 1998, iz svega glasa, klicali Amfilohije Turčine, nakon što je podržao Mila Đukanovića u sukobu sa Miloševićem i Momirom Bulatovićem. Pa potom jedva oprostili pasivnost tokom referendumske kampanje, pošto njihove apetite nijesu zadovoljavali povremeni istupi i kritike borbe za obnovu nezavisnosti. Kao onda kada je na novosadskoj televiziji, na pitanje „šta misli o crnogorskom državnom projektu“ odgovorio sa „ne pravi se pita od onoga“.

Kada je dolazio na mjesto mitropolita, Amfilohije se najavio kao pomiritelj i „svjedok božje ljubavi“. „Sve do ove godine, njesmo imali često prliku da ga vidimo u tom svjetlu. Priznajem da nisam sposoban da upotrijebim blagu riječ, nekad iz mene izbije Dinarac i čovjek, ali znam koja je mjera ljudskog ponašanja”, opisao se jednom prilikom.

Ostala je upamćena njegova izjava iz 2017. godine kada je Srpkinjama spočitao   da su postale majke čedomorke: „One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji”, zborio je Amfilohije.

Nešto ranije, 2013. godine, kada su vlasti Srbije i Kosova potpisale Briselski sporazum, Amfilohije im je u Beogradu održao opelo. Zapravo, moleban za upokojenje Vlade i Skupštine. Patrijarh Irinej ogradio se potom, „u svoje ime i u ime Crkve“, od svih izjava i činjenja čelnika MCP. A Mitropolit je nastavio da optužuje srpske vlasti da će „izdati Kosovo i Metohiju ako im samo nešto daju“. Posebno mu je sumnjiv bio Aleksandar Vućić sa kojim je, sve do smrti, bio u prilično lošim odnosima. „Sram bilo njega i svakog drugog koji se odriče svog bića, pamćenja, svetinja… Sramna je to priča“.

Takvu strogoću mitropolit nije često pokazivao prema vlastima u Podgorici, konstatovali su mediji u Beogradu, povremeno sluteći na kakvu urotu MCP i DPS-a, koje je mitropolit uporno demantovao. „Zna Milo dobro moj odnos prema njemu. To je odnos poštovanja prema njemu kao čovjeku i državniku na kraju krajeva, ali to ne znači da poštujem njegovu bezumnu politiku“, govorio je nekada, podsjećajući kako su do 1998. dobro sarađivali. Ljetos smo stigli do mnogo oštrijih tvrdnji. „To nije više onaj čovjek kojeg znam. Iskreno rečeno, za bojati se da je opsjednut đavolom“.

Crnogorci su već bili navikli na takav rječnik mitropolitov. Još od kako im je poručio da su „kopilad Milovana Đilasa kojih se odrekao i njihov politički otac“. Sve do niza neponovljivih uvreda koje je na račun većinskog naroda u Crnoj Gori naglas izgovarao još samo Matija Bećković.

„Po čemu ste Crnogorci? Po tome što ste rođeni u Crnoj Gori? Pa i volovi i koze se rađaju u Crnoj Gori, ali nisu Crnogorci i Crnogorke. Jesu crnogorski volovi i crnogorske koze, ali nisu Crnogorci i Crnogorke koji su cjelivali i cjelivaju mošti Svetog Petra Cetinjskog i ikonu Majke Božije, pokroviteljke ovoga grada“, besjedio je na Cetinju.

Sa jednakim prezirom Amfilohije je govorio i o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) protiv koje se žestoko borio od prvog dana njene obnove na Lučindan 1993. Jedno vrijeme, skupa sa DPS-om. Pa onda protiv i jednih i drugih.

„Ova sekta koja se pojavila od vremena Antonija Abramovića, pa preko ovog (Miraša) Dedeića nema nikakvog suštinog uticaja. Nesreća je što to podržava vlast koja upravlja Crnom Gorom i plaća tu sektu…“.

Čak je i pokojni mitropolit znao da prizna da je o nacionalnim Crnogorcima „govorio dosta grubo“, ali bi i tada neizgovoreno izvinjenje začinio tvrdnjom da je riječ o „nepostojećoj naciji“. Zato su njegovi sljedbenici kopiladima velikodušno nudili utjehu, opet citirajući mitropolita – šta se rodi treba ga ljuljati.

Onda je došlo ovo proljeće. Amflohijevi  mlađi saradnici, teško je zamisliti da je to bilo bez njegove saglasnosti, plijenili su pažnju najavama da SPC neće dovijeka ostati nacionalno određena, srpska, crkva. I tvrdili kako ona  treba da okuplja vjernike u Crnoj Gori bez obzira kako se nacionalno izjašnjavaju.

Pokazaće se koliko su te najave bile iskrene. A koliko moguće. Među sedam opština u Crnoj Gori koje su proglasile dan žalosti povodom smrti mitropolita Amfilohija, tri i nijesu dio Mitropolije crnogorsko-primorske, već pripadaju drugim eparhijama SPC.

Nije trebalo dugo čekati pa da se i, godinama građena i demonstrirana, samobitnost MCP dovede u pitanje. Među njenim sveštenstvom i vjernicima, makar onima koji su javno istupili tim povodom, dominira nada da će Amfilohijev nasljednik biti  episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Govorili su o tome rektor cetinjske Bogoslovije Gojko Perović, poslanik Marko Milačić, advokat i član pravnog tima Mitropolije Dragan Šoć. Šoć je ubjeđenje o budućem mitropolitu argumentovao činjenicama da je Joanikije bio Amfilohijev student, iguman Cetinjskog manastira i mitropolitov „opredijeljeni nasljednik“.

Iz Beograda stižu drugačiji glasovi. „Blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija još nisu ni pokopali, a jedan ugledni sveštenik MCP već govori o uslovima koje mora/treba/bilo bi dobro da ispunjava ne samo novi vladika nego i Sveti Arhijerejski Sabor SPC pri izboru novog Episkopa na tron MCP. I to na način koji ostavlja utisak da se postavljaju uslovi i podučava SA Sabor SPC o onome što je njihov posao“, piše Vedran Gagić, đakon, bogoslov i, kažu, nezvanični glasnogovornik Sinoda SPC. „Sabor dobro zna kako se biraju episkopi u SPC. Sigurno je da neće sad izmišljati nova pravila posebno za bogomspasavanu MCP niti će da se pokoravaju nekim izmišljenim uslovima, ma ko god ih smislio“.

Još Gagić zamjera: „Ne samo da je sve ovo veoma neumesno jer se mitropolit Amfilohije još „nije ni ohladio”, nego su i ponuđeno tumačenje i „sugestije” sasvim suprotstavljeni poretku koji vlada u celoj našoj pomesnoj Crkvi. Izmišljanje toga da u Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj važe neka posebna pravila je neprimereno. Mi smo Crkva sa obnovljenim jedinstvom već 100 godina u kojoj važe ista pravila za sve, a istorija je istorija.“

Čitamo  li kako je napisano, onda je i tu sve jasno. Smrću Amfilohija Radovića izgubljen je i dio nezvanične autonomije MCP koji je, isključivo, počivao na njegovom autoritetu. U Sinodu, među sveštenstvom i vjerniciima. Sad se stvari vraćaju u tradicionalne okvire. Ponovo će crkvena pitanja o Crnoj Gori, u Beogradu, rješavati patrijarh i nadležne službe. Crkvene i bezbjednosne. Treba i to reći – Amfilohije za života taj institucionalni okvir i poredak nikada nije dovodio u pitanje. I to je dio njegovog nasljeđa. Svaki budući mladi sveštenik, ako u sebi gaji tihu želju da jednom postane mitropolit MCP, moraće vodiiti računa šta o njemu misle patrijarh i svjetovni vladar Srbije. Poredak.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Pitanje Temeljnog ugovora ozbiljno je uzdrmalo prethodnu Vladu, iako jasno opredijeljenu da je potpisivanje tog dokumenta njen prioritet, i više nego blagonaklonu prema SPC-u. Iako je sam bivši premijer Zdravko Krivokapić više puta javno saopštio da je njegova uloga u politici na prvom mjestu ispunjenje amaneta mitropolita Amfilohija i riješavanje pitanja koja tište SPC u Crnoj Gori, on je u Beogradu svojevremeno odbio da potpiše tadašnju usaglašenu verziju Temeljnog ugovora. Saopštio je da smatra da se takav dokument mora potpisati u Crnoj Gori. Nakon toga, odnos srpskih vlasti prema crnogorskoj Vladi opasno se promijenio, a Krivokapić postao česta meta srpskih tabloida pod kontrolom Vučića. To, uz činjenicu da je cijeli proces usaglašavanja Temeljnog ugovora, kako sada, tako i tada, vođen nedovoljno transparentno, izazvalo je dodatne podjele i nacionalne tenzije u Crnoj Gori. Nova Vlada, bez obzira na deklarativno zalaganje Abazovića da to pitanje konačno riješi kako bi se stalo sa polarizacijom i dizanjem tenzija, radi isto. Nedovoljno transparentno rešava ovo pitanje, što opet samo podiže nacionalne tenzije. Kontraefekat prave i Abazovićevi kritičari, jer raspravu o tom dokumentu, svode na termine ,,izdaje”, bez suštinske argumentacije o prirodi i valjanosti trenutno dostupnog dokumenta.

Danas je još jasnije, da mjesto potpisivanja dokumenta, nije bio jedini problem koji je spriječio Krivokapića da taj dokument svojevremeno potpiše  u Beogradu. Sudeći po stidljivim javnim uvidima u različite verzije nacrta Temeljnog ugovora, prije će biti da je problem bio u Krivokapićevom obećanju da će ispuniti amanet pokojnog mitropolita Amfilohija.

Mitropolit Amfilohije je najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, dok se sada i ne pominje da bi to trebao da učini njegov nasljednik – mitropolit Joanikije. Niti se crnogorski mitropolit o tom pitanju oglašava. To je tek jedan od znakova onima koji ukazuju da se Temeljnim ugovorom nakon smrti mitropolita Amfilohija, pokušava dodatno oslabiti stečena autonomija Mitrpolije crnogorsko primorske. Radna verzija to potvrđuje. (box) Još ranije je iz Ugovora izostavljen termin Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kako je bilo navedeno 2012. u prijedlogu ugovora dostavljenog Vladi od strane Mitropolije pod vođstvom mitropolita Amfilohija Radovića, što se smatralo njegovom autonomaškom tendencijom u odnosu na SPC.

Koliko nova vlast transparentno obavlja cijeli postupak pripreme ovog dokumenta  pokazuje i to da je nemoguće utvrditi ko je od članova komisije glasao za, a ko protiv Radne verzije. Ministar pravde Marko Kovač saopštio je da je četiri člana bilo za, a jedan protiv. Ko je taj koji je bio protiv – ne zna se.

Takođe, premijer je u Beogradu saopštio da su SDP i DPS, koji sada kritikuju Radnu verziju, imali uvid u taj dokument i da nijesu imali primjedbi. Raško Konjević, inače ministar odbrane u Abazovićevoj Vladi, premijera je demantovao zapisnikom sa sjednice, iz kog se vidi da su primjedbe postojale.

Temeljni ugovor, sve su prilike, ne samo da opet polarizuje crnogorsko društvo, nego i ljulja stabilnost nove manjinske Vlade, kojoj je upravo to bio imperativ te opravdanje formiranja. ,,Uspostavilli smo stabilnost”, pohvalio se nedavno i premijer. I ubrzo saopštio da je spreman za razilazak ukoliko se ovo pitanje što hitnije ne riješi. ,,Što potpišem, to će se sprovesti”.

Za sada su se za potpisivanje ugovora izjasnili iz SNP, i Abazović. Ostali ili kritikuju ili ćute.

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim politčkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju.

 

RADNA VERZIJA UGOVORA:  Brisanje na uštrb MPC-a

Radna verzija Temeljnog ugovora kojom su načelno zadovoljni u Beogradu objavljena je u crnogorskim medijima nekoliko dana  pred odlazak crnogorske delegacije u Beograd.

U odnosu na prethodnu verziju, koju je usaglasila Krivokapićeva Vlada, dodati su članovi koji bi mogli da dodatno klerikalizuju Crnu Goru, ali i umanje, pa i ponište bilo kakvu autonomiju Mitropolije crnogorsko primorske.

Jedna od posebno spornih preambula dokumenta je ona kojom se priznaje nepostojeći kontinuitet SPC-a od 800 godina, što joj ni matična zemlja Srbija ne priznaje, kao ni Majka-Crkva u Carigradu.  Mitropolija crnogorsko-primorska pod tim imenom i jurisdikcijom postoji tek od 16. novembra 1931. godine.

Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić u junu 2021. godine, malo prije njegove smjene u Skupštini zbog negiranja genocida u Srebrenici, izdao je uvjerenje Mitropoliji crnogorsko-primorskoj (MPC) i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC-a o upisu u registar vjerskih zajednica shodno crnogorskom zakonu. Leposavić je u uvjerenjima napisao da su i Mitropolija i Eparhija „osnovane 1220. godine“. Tako je produžio staž MCP-a za 710 godina.

Član 6 koji prijeti ne samo autonomiji MPC, već i njenom postojanju:  ,,Sveti Аrhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve je kao najviša crkvena vlast isključivo nadležan za izbor, hirotoniju i postavljenje arhijereja u eparhijama u Crnoj Gori, kao i za osnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC-a”. To znači da Sabor SPC-a može, ako hoće i da ukine Mitropoliju crnogorsko-primorsku, a da država tu ne može ništa.

U Konkordatu Srbije sa Svetom Stolicom, za postavljenje nadbiskupa beogradskog mora biti dato mišljenje srbijanske vlasti, što je praksa u velikom broju zemalja svijeta. U slučaju usvajanja ove verzije Temeljnog ugovora, SPC nije dužna ni da obavijestiti državu a postavljenju episkopa, a kamoli da traži saglasnost.

Vlada u ovom dokumentu ne insistira ni da se vrati Episkopski savjet Pravoslavne crkve u CG koji je postojao dok je mitropolit Amfilohije bio živ, niti insistira da Mitropolit MPC-a potpiše Temeljni ugovor kao sto je bio slučaj u zemljama region – Hrvatskoj, Sloveniji…

U posljednjoj verziji je izmijenjena i preambula u dijelu koji se odnosi na ulogu SPC-a u razvoju Crne Gore jer više ne piše da se posebno uvažava uloga Mitropolije crnogorsko-primorske u vrijeme crnogorskih mitropolita-gospodara, već da se samo uvažava. Izbrisan je i dio u kom se konstatuje uloga MCP-a u državnosti Crne Gore. Takođe, ranije je pisalo da se uvažava doprinos MPC-a u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore, a sada umjesto MCP-a piše SPC.

U Radnoj verziji ne postoji odrednica da se crkvene vlasti obavezuju da se neće baviti politikom i političkom propagandom u ime Srbije ili Rusije ili bilo koga i da će episkopi i sveštenstvo SPC-a biti lojalni Crnoj Gori. U Konkordatu koji je Vatikan potpisao sa Kraljevinom Jugoslavijom (a koji nije nikada ratificiran i zaživio), Katolička crkva se obavezala da će svaki biskup koga Rim pošalje, a Beograd odobri položiti zakletvu vjernosti Jugoslaviji i osigurati da se sveštenstvo ne bavi politikom.

Član 7 ugovora sada predviđa da se država obavezuje da, u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo četiri episkopije u Crnoj Gori i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju.

Jovo MARTINOVIĆ
Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo