Povežite se sa nama

FOKUS

MITOPOLIT, ŽIVOT I SMRT: Breme nasljeđa

Objavljeno prije

na

Smrću Amfilohija Radovića izgubljen je i dio nezvanične autonomije MCP koji je, isključivo, počivao na njegovom autoritetu. Sad se stvari vraćaju u tradicionalne okvire. Crkvena pitanja o Crnoj Gori, u Beogradu, rješavaće patrijarh i nadležne službe. Crkvene i bezbjednosne

 

Dani su nas dijelili od mogućnosti da jedan čovjek ponovo objedini svetovnu i duhovnu vlast u Crnoj Gori, skoro 170 godina od kako je knjaz Danilo postavio temelje sekularne države. I da u tome ima podršku značajnog dijela ovdašnje javnosti.

Nakon što je skoro trideset godina rukovodio aktivnostima Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije je za nepunih godinu dana, kao neformalni lider najjače opozicione koalicije, značajno uticao da se na prethodnim izborima promijeni vlast.  Na tome se nije zaustavio, nego je nastavio da upire kako bi izborna pobjeda opozicije bila potvrđena formiranjem vlade. Smrt je bila brža.

Dok su hiljade, uprkos važećim zabranama zbog aktuelne epidemije, hrlile da se poklone pred budućim svetiteljem (mišljenje mandatara Zdravka Krivokapića), analitičari su počeli svođenje računa – šta je Crnoj Gori donio, odnio i ostavio pokojni Amfilohije Radović  „Visokopreosvećeni Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit Crnogorsko-Primorski i Egzarh svetoga trona Pećkoga“ (iz saopštenja Mitropolije).

Počnimo od doprinosa koji je Amfilohije dao SPC od  kada je, u decembru 1991, ustoličen za mitropolita MCP. Obnavljao je crkve i manastire i gradio nove. Vratio je vjernike u crkve i izveo ih zimus na litije – najmasovnije skupove održane u Crnoj Gori. Tada je većina nas, baš kao i odlazeća vlast, spoznala da se, u međuvremenu, broj sveštenika i monahinja u Crnoj Gori  možda i ustostručio tokom amfilohijevog mandata.

Slijedio je politički angažman. Dok se DPS vlast brinula kako da napuni džepove, a opozicija (uz rijetke izuzetke) maštala da zauzme njihovo mjesto i nastavi, za svoj račun, započetu poharu države, Amfilohije je slijedio više ciljeve. Sanjajući  o Crnoj Gori kao o zemlji zauvijek postavljenoj na principima (jedne) vjere i nacije. Srpstva i svetosavlja.

I sve je podredio tom cilju. Od narodnih kuhinja u Podgorici, Cetinju, Beranama, koje su hranile izbjegle, raseljene ali i domaće žrtve predatorske tranzicije. Preko konstantnih čarki sa svjetovnim i duhovnim prvacima iz Beograda koji su u potanje dovodili poziciju Mitropolije i Crne Gore kao samoproglašenog srpskog pijemonta (neki više vole – Sparte). Pa do litija koje su – suprotno očekivanjima i kalkulacijama onih djelova vlasti i opozicije koji su, igrajući na nacionalnu kartu, skoro prizivali čarke i sukobe manjeg intenziteta – trajale kao mirni protesti za odbrane svetinja, pa postale pokretač političkih promjena u Crnoj Gori. Marginalizujuću, pri tom, najekstremnije sljedbenike. Do kada – tek treba da vidimo.

Neimarstvo mitropolita Amfilohija, pored izgradnje velikih hramova u Podgorici i Baru, obilježio je limeni objekat u obliku crkve koji je, po njegovom naređenju, godinu pred referendum na vrh Rumije iznio helikopter Vojske SCG. Ne samo što je to bilo nezakonito, već je tako urušena vjekovna tradicija vjernika sve tri konfesije da zajedno, na Trojičin dan, na planinu iznose krst svetog Vladimira i donose kamenje od koga će nekad nastati crkva. Mitopolit je po svojoj volji, skratio proceduru.

Dok su mnogi, a posebno pripadnici manjina iz Bara i Ulcinja, prizivali u pomoć zakon, a država kalkulisala za i protiv vraćanja planine u prvobitno stanje, Amfilohije je riješio da ojača novogradnju. Kletvom. ﮼Ko srušio crkvu na Rumiji, Bog ga srušio i svo njegovo potomstvo uništio!”

Nije to bila ni prva ni posljednja kletva kojom je zastrašivao drugačije i neistomišljenike. Kao što crkva na Rumiji nije jedini vjerski objekat kome je, ovako ili onako, mitropolit stao u zaštitu. I nakon potonjih izbora, dok su u Pljevljima pod okriljem mraka zlikovci napadali građane islamske vjeroispovijesti i njihove vjerske objekte, Amfilohije se oglasio saopštenjem da je napad na pljevaljske muslimane napad i na svakog pljevaljskog hrišćanina i na svakog građanina Crne Gore. ﮼Vandalski čin nasilja u Pljevljima usmjeren protiv tamošnje Islamske zajednice je velika ljudska sramota za njegovog počinioca. Nečasno je i kukavički pod okriljem noći činiti ovakve stvari, bez obzira na to kakve motive ima glavni akter ovog događaja”, naveo je Amfilohije.

„Kada su huligani napali našu džamiju (Bajrakli džamija u centru Beograda, zapaljena 2004. tokom protesta zbog proglašenja nezavisnosti Kosova) i kada je falilo pametnih i mudrih glava, tada je poštovani i hrabri mitropolit Amfilohije Radović stao ispred razuzdane mase braneći dobro od zla u svima nama“, podsjetio nas je ovih dana beogradski muftija Mustafa Jusufspahić.

U arhivi nedeljnika Vreme možemo pronaći detaljniji opis tog događaja. I riječi uz koje je Amfilohije ušao u razularenu gomilu vičući: „Izađite deco, kumim vas Bogom! Ne činite zločin kao oni, pa da i mi ispadnemo zločinci.”

Mi i oni. Čest motiv u besjedama Amfilohija Radovića. Uz gusle na Dubrovačkom ratištu, tokom druženja sa Arkanom i njegovim paravojnicima u Cetinjskom manastiru (prethodno je Željko Ražnatović izjavio kako je partijarh Pavle njegov „vrhovni komandant“), nad odrom ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića („ko se mača lati od mača će i stradati…“).

Za genocid u Srebrenici govorio je da je „to bila osveta“. Pokušao je opravdati   istragu poturica kao značajan istorijski događaj koji je spasio Crnu Goru: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom.“

Vojislava Šešelja je odlikovao za „kosovsko rvanje“. Slobodana Miloševića je posjetio u Hagu i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Na sahrani majke Radovana Karadžića, pokojnicu je  uporedio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru”.

Sve to je, valja priznati, Mitropolitu dizalo cijenu među onima koji su mu 1998, iz svega glasa, klicali Amfilohije Turčine, nakon što je podržao Mila Đukanovića u sukobu sa Miloševićem i Momirom Bulatovićem. Pa potom jedva oprostili pasivnost tokom referendumske kampanje, pošto njihove apetite nijesu zadovoljavali povremeni istupi i kritike borbe za obnovu nezavisnosti. Kao onda kada je na novosadskoj televiziji, na pitanje „šta misli o crnogorskom državnom projektu“ odgovorio sa „ne pravi se pita od onoga“.

Kada je dolazio na mjesto mitropolita, Amfilohije se najavio kao pomiritelj i „svjedok božje ljubavi“. „Sve do ove godine, njesmo imali često prliku da ga vidimo u tom svjetlu. Priznajem da nisam sposoban da upotrijebim blagu riječ, nekad iz mene izbije Dinarac i čovjek, ali znam koja je mjera ljudskog ponašanja”, opisao se jednom prilikom.

Ostala je upamćena njegova izjava iz 2017. godine kada je Srpkinjama spočitao   da su postale majke čedomorke: „One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji”, zborio je Amfilohije.

Nešto ranije, 2013. godine, kada su vlasti Srbije i Kosova potpisale Briselski sporazum, Amfilohije im je u Beogradu održao opelo. Zapravo, moleban za upokojenje Vlade i Skupštine. Patrijarh Irinej ogradio se potom, „u svoje ime i u ime Crkve“, od svih izjava i činjenja čelnika MCP. A Mitropolit je nastavio da optužuje srpske vlasti da će „izdati Kosovo i Metohiju ako im samo nešto daju“. Posebno mu je sumnjiv bio Aleksandar Vućić sa kojim je, sve do smrti, bio u prilično lošim odnosima. „Sram bilo njega i svakog drugog koji se odriče svog bića, pamćenja, svetinja… Sramna je to priča“.

Takvu strogoću mitropolit nije često pokazivao prema vlastima u Podgorici, konstatovali su mediji u Beogradu, povremeno sluteći na kakvu urotu MCP i DPS-a, koje je mitropolit uporno demantovao. „Zna Milo dobro moj odnos prema njemu. To je odnos poštovanja prema njemu kao čovjeku i državniku na kraju krajeva, ali to ne znači da poštujem njegovu bezumnu politiku“, govorio je nekada, podsjećajući kako su do 1998. dobro sarađivali. Ljetos smo stigli do mnogo oštrijih tvrdnji. „To nije više onaj čovjek kojeg znam. Iskreno rečeno, za bojati se da je opsjednut đavolom“.

Crnogorci su već bili navikli na takav rječnik mitropolitov. Još od kako im je poručio da su „kopilad Milovana Đilasa kojih se odrekao i njihov politički otac“. Sve do niza neponovljivih uvreda koje je na račun većinskog naroda u Crnoj Gori naglas izgovarao još samo Matija Bećković.

„Po čemu ste Crnogorci? Po tome što ste rođeni u Crnoj Gori? Pa i volovi i koze se rađaju u Crnoj Gori, ali nisu Crnogorci i Crnogorke. Jesu crnogorski volovi i crnogorske koze, ali nisu Crnogorci i Crnogorke koji su cjelivali i cjelivaju mošti Svetog Petra Cetinjskog i ikonu Majke Božije, pokroviteljke ovoga grada“, besjedio je na Cetinju.

Sa jednakim prezirom Amfilohije je govorio i o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) protiv koje se žestoko borio od prvog dana njene obnove na Lučindan 1993. Jedno vrijeme, skupa sa DPS-om. Pa onda protiv i jednih i drugih.

„Ova sekta koja se pojavila od vremena Antonija Abramovića, pa preko ovog (Miraša) Dedeića nema nikakvog suštinog uticaja. Nesreća je što to podržava vlast koja upravlja Crnom Gorom i plaća tu sektu…“.

Čak je i pokojni mitropolit znao da prizna da je o nacionalnim Crnogorcima „govorio dosta grubo“, ali bi i tada neizgovoreno izvinjenje začinio tvrdnjom da je riječ o „nepostojećoj naciji“. Zato su njegovi sljedbenici kopiladima velikodušno nudili utjehu, opet citirajući mitropolita – šta se rodi treba ga ljuljati.

Onda je došlo ovo proljeće. Amflohijevi  mlađi saradnici, teško je zamisliti da je to bilo bez njegove saglasnosti, plijenili su pažnju najavama da SPC neće dovijeka ostati nacionalno određena, srpska, crkva. I tvrdili kako ona  treba da okuplja vjernike u Crnoj Gori bez obzira kako se nacionalno izjašnjavaju.

Pokazaće se koliko su te najave bile iskrene. A koliko moguće. Među sedam opština u Crnoj Gori koje su proglasile dan žalosti povodom smrti mitropolita Amfilohija, tri i nijesu dio Mitropolije crnogorsko-primorske, već pripadaju drugim eparhijama SPC.

Nije trebalo dugo čekati pa da se i, godinama građena i demonstrirana, samobitnost MCP dovede u pitanje. Među njenim sveštenstvom i vjernicima, makar onima koji su javno istupili tim povodom, dominira nada da će Amfilohijev nasljednik biti  episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Govorili su o tome rektor cetinjske Bogoslovije Gojko Perović, poslanik Marko Milačić, advokat i član pravnog tima Mitropolije Dragan Šoć. Šoć je ubjeđenje o budućem mitropolitu argumentovao činjenicama da je Joanikije bio Amfilohijev student, iguman Cetinjskog manastira i mitropolitov „opredijeljeni nasljednik“.

Iz Beograda stižu drugačiji glasovi. „Blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija još nisu ni pokopali, a jedan ugledni sveštenik MCP već govori o uslovima koje mora/treba/bilo bi dobro da ispunjava ne samo novi vladika nego i Sveti Arhijerejski Sabor SPC pri izboru novog Episkopa na tron MCP. I to na način koji ostavlja utisak da se postavljaju uslovi i podučava SA Sabor SPC o onome što je njihov posao“, piše Vedran Gagić, đakon, bogoslov i, kažu, nezvanični glasnogovornik Sinoda SPC. „Sabor dobro zna kako se biraju episkopi u SPC. Sigurno je da neće sad izmišljati nova pravila posebno za bogomspasavanu MCP niti će da se pokoravaju nekim izmišljenim uslovima, ma ko god ih smislio“.

Još Gagić zamjera: „Ne samo da je sve ovo veoma neumesno jer se mitropolit Amfilohije još „nije ni ohladio”, nego su i ponuđeno tumačenje i „sugestije” sasvim suprotstavljeni poretku koji vlada u celoj našoj pomesnoj Crkvi. Izmišljanje toga da u Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj važe neka posebna pravila je neprimereno. Mi smo Crkva sa obnovljenim jedinstvom već 100 godina u kojoj važe ista pravila za sve, a istorija je istorija.“

Čitamo  li kako je napisano, onda je i tu sve jasno. Smrću Amfilohija Radovića izgubljen je i dio nezvanične autonomije MCP koji je, isključivo, počivao na njegovom autoritetu. U Sinodu, među sveštenstvom i vjerniciima. Sad se stvari vraćaju u tradicionalne okvire. Ponovo će crkvena pitanja o Crnoj Gori, u Beogradu, rješavati patrijarh i nadležne službe. Crkvene i bezbjednosne. Treba i to reći – Amfilohije za života taj institucionalni okvir i poredak nikada nije dovodio u pitanje. I to je dio njegovog nasljeđa. Svaki budući mladi sveštenik, ako u sebi gaji tihu želju da jednom postane mitropolit MCP, moraće vodiiti računa šta o njemu misle patrijarh i svjetovni vladar Srbije. Poredak.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

FOKUS

VLADA NEVJERNIH TOMA: Klimavo    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki će se nadati a neki strahovati da buduća vlada, na klimavim nogama podrške nezadovoljnih, neće trajati dovoljno dugo

 

Sljedeće sedmice u (petak) imaćemo vladu. Vjerovatno. Sljedećeg mjeseca  (27. decembar) imaćemo budžet za 2021. godinu. Možda. A naredne godine u ovo doba… Ne, nećemo biti milioneri. Tako nešto jedva da je pošlo za rukom proslavljenoj braći Troter iz BBC-evog serijala Mućke (Only Fools and Horses) i to tek petnaest godina nakon emitovanja prve epizode.

Mi ćemo za 12 mjeseci imati mnogo jasniju predstavu o dometima prve višestranačke vlade u Crnoj Gori koju nije formirao DPS. I (ponovo možda) osnovna saznanja o ekonomskoj cijeni njihove vladavine duge tri decenije. Ne računajući četiri države, tri rata, ubijene, ranjene, silovane, opljačkane, izbjegle, raseljene, deportovane, protjerane, osiromašene…

Bude li kako je najavljeno, Zdravko Krivokapić će, kao mandatar, pred poslanike izaći u srijedu 2. decembra. Tri mjeseca nakon izbora i, zamalo, puna dva mjeseca od kako mu je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 8. oktobra povjerio mandat. Nakon što su ga za premijera predložili svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo koje u Skupštini imaju neophodnu većinu (41:40).

Da li je vladu i njen program trebalo pripremiti brže – jeste. Zdravstvena, ekonomska, politička, bezbjednosna kriza sa kojom se suočavamo zahtijevala je hitriju reakciju i preuzimanje odgovornosti. Drugo je pitanje da li je to bilo moguće u postojećim uslovima.

Mandatar se pohvalio, a mediji su to prihvatili i proširili, citirajući Krivokapića i pozivajući se na arhive i sjećanje aktera prethodnih izbora, kako bi buduća vlada još prije formalnog izbora mogla postati najtransparentnija koju pamtimo.  Zaista, mi u ovom trenutku i zvanično znamo imena 10 od najavljenih 12 ministara/ministarki. Nepoznanice su samo osobe koje će se naći na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva odbrane i makar jedan potpredsjednik Vlade.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIMOPREDAJA VLASTI PO DUBINI: Čiji si ti mali?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok opozicioni prvaci sve glasnije maštaju kako će se, prvi put kao dio vlasti, baškariti po dubini nekog od profitabilnijih resora buduće vlade, DPS čeka novu šansu

 

Na Kolegijumu predsjednika Skupštine, sredinom nedjelje, postignut je dogovor o privremenim izmjenama Poslovnika o radu parlamenta, kako bi se poslanicima inficiranim korona virusom ili se nalaze u samoizolaciji, omogućilo glasanje na daljinu. Predsjednik Skupštine Aleksa Bečić očekuje da će izmjene biti usvojene već u ponedjeljak na Cetinju, glasovima poslanika i pozicije i opozicije, i da će se nakon toga steći uslovi da sjednica na kojoj bi se birala nova vlada počne 2. decembra. Na Kolegijumu je dogovoreno i formiranje parlamentarne radne grupe za pripremu novog poslovnika i nacrta zakona o Skupštini.

Prethodno se, na vladinom sajtu, pojavilo saopštenje Ministarstva finansija kojim su mandatara Zdravka Krivokapića i njegove saradnike pozvali na neku vrstu razmjene informacija i planova. Tako bi se, smatraju, olakšala primopredaja izvršne vlasti, a budžet za narednu godinu (njegov nacrt je, kažu, gotov) što prije prilagodio i usaglasio sa namjerama buduće vlade.

Ministarstvo finansija obezbijediće sve zahtijevane informacije koje su u njegovoj nadležnosti i koje može podijeliti u skladu sa zakonom, stoji u saopštenju u kome se predlaže održavanje zajedničkih radnih sastanaka „ukoliko se (to) smatra korisnim“. Krivokapić je pozdravio spremnost odlazeće vlade da novim vlastima pruži informacije o stanju državnih finansija. I prihvatio poziv na sastanak. „Očekujemo da se najavljeni sastanak održi u najskorije moguće vrijeme, kako bi što prije započeli oporavak crnogorske ekonomije i društva”, napisao je Krivokapić.

Tu se, otprilike, završavaju dobre vijesti.

Na sve strane pljušte tvitovi, fejsbuk statusi i partijska saopštenja lidera partija članica koalicije Za budućnost Crne Gore. Već smo se navikli na to da Nebojša Medojević, Andrija Mandić i Milan Knežević o nosiocu svoje liste i čovjeku kojeg su lično oni (Knežević) predložili za mandatara, govore kao o podmetnutom kukavičjem jajetu koje sada, kad se izleglo, pokušava da ih izgura iz izvršne vlasti koju su oni, tvrde, odavno zaslužili. Po osnovu  opozicionog staža. Onda su lideri DF počeli da licitiraju sa imenima krivica za svoj strašni udes. Uz sve jasnije naznake međusobnih neslaganja i optužbi (fingiranih ili stvarnih).

Medojević je, u novoj epizodi razotkrivanja sveopšte urote, obznanio kako je za izdaju birača odgovorna SPC. Poimenice: Vladika Joanikije, pop Gojko Perović i Vlado Božović. „Govorim samo ono što mi je Andrija (Mandić) rekao“, pojasnio je Medojević. I ustvrdio kako „on više neće učestvovati u političkim igrama sveštenika koji su odigrali još jednom za Mila Đukanovića i opstanak ovog režima“.

Na logično pitanje – zašto on i njegove kolege iz DF-a dozvoljavaju to što tvrde da se dešava, Nebojša Medojević odgovara (citaramo): „Zato što je ovaj put crkva napravila dil sa đavolom i sorošoidima iz Vijesti. Mi ćemo glasati za tu Vladu zbog građana. Ali ćemo ih svaki dan prozivati da ispune očekivanja građana”.

Ako smo dobro razumjeli: Pokret za promjene će podržati izdajničku, antireformsku, prorežimsku vladu Zdravka Krivokapića zato što je njeno formiranje u interesu đavola iz crkve, sorošoida iz Vijesti i građana!? Amin.

Na Medojevićeve prozivke odgovorila je Beranka Jovanka Bogavac, inače poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore. Kazala je da je Vladika Joanikije (Mićović) „jedan od najprosvećenijih i najboljih ljudi koje je ona u životu upoznala“ te da je uvjerena da on nikad svjesno ne bi uradio ništa što je protiv interesa naroda u Crnoj Gori. Predsjedniku svoje partije, u dvije rečenice, ponudila je važnu lekciju: „Narodu koji nam je dao povjerenje moramo pokazati visok stepen lične tolerancije i odmjerenosti i shvatiti istorijski značaj trenutka u kome se nalazimo. Ne umijemo da cijenimo ovu slobodu koju smo toliko čekali, ne umijemo da slušamo jedni druge, da razgovaramo, da se dogovaramo i da činimo ustupke jedni drugima.“

U to se oglasila i NOVA (koja se sada ponovo predstavlja kao NSD, vraćajući se nacionalnim obilježjima koja su prije pet-šest godina pokušavali da maskiraju). U toj partiji, vjeruju „da čitava Crna Gora zna da su NSD i njen predsjednik Andrija Mandić snažno vezani za SPC, patrijarha, sve njene vladike, sveštenstvo i vjerujući narod”. Lica koja je pomenuo Medojević, pozivajući se na razgovor sa Mandićem, nijesu prevaranti, poručuju.  „To što nedobronamjerni mediji, u privatnu prepisku Nebojše Medojevića sa fejsbuka, pokušavaju uvući NSD i Andriju Mandića i od njih napraviti nešto što oni nijesu, je svojevrsni skandal, čije bi posljedice trebale da nanesu štetu najjačoj vladajućoj stranci”.

Da. A kakav su tek skandal napravili mediji koji su, prije desetak dana, citirali Mandićevu izjavu: „Protiv nas se radilo u portama crkvi…“. Ili je trebalo da smo to već zaboravili?

U sjenci sličnih ispada lidera DF, nova većina se bavi i nekim sasvim praktičnim pitanjima iz oblasti osvajanja moći. Šefovi pojedinih poslaničkih klubova novoformirane većine od Krivokapića su tražili da se pismeno obaveže kako će svakoj partiji pripasti odgovarajući procenat kadrova koji bi bili raspoređeni po dubini u budućim ministarstvima. „Mislim da će političke partije shodno partijskom učešću u vlasti dobiti mjesta po dubini“, kazao je Vasilije Lalošević (SNP) ček i ne pokušavajući da objasni kako bi se to rješenje moglo spakovati u postojeće zakonske odredbe. (Članovi vlade se, po dubini, biraju isključivo putem javnog konkursa).  

Ministrima treba omogućiti da biraju svoje saradnike, odgovorio je Krivokapić. Uslijedio je novi sastanak. I makar privremeni kompromis.

„Stranke koje čine parlamentarnu većinu će izabrati najbolje kadrove koje imaju i tražiće od njih da se prijave na konkurse i da učestvuju paralelno sa ostalima koji to budu htjeli i budu imali zakonsku mogućnost. To je nešto što smo dužni građanima”, kazao je Slaven Radunović u ime svih učesnika sastanka održanog početkom nedjelje. On je najavio da će, do kraja godine, nova parlamentarna većina usvojiti zakonska rješenja koja će omogućiti  „da svi rukovodeći kadrovi po upravama, državnim institucijama, preduzećima i ministarstvima ispod nivoa državnog sekretara prođu jednu vrstu reizbora, da moraju da se ponovo provjere njihove reference, i da uđu u takmičenje sa svim onim građanima koji to budu željeli… Ali ovaj put bez filtera da morate da imate člansku kartu“.

U tako nešto je, iskreno, teško povjerovati nakon svega što slušamo od 1. septembra. Opet, obistini li se to što je najavio Radunović, DPS bi se mogao naći u ozbiljnoj nevolji. Izjalovio bi se ogroman trud koji odlazeća vlast ulaže u pokušaje da svoje kadrove zakamuflira i učvrsti na što značajnijim pozicijama u svim sektorima vlasti. Od vojske i policije do zdravlja i finansija. One što preteknu Duško Marković i njegovi saradnici zbrinjavaju u državna preduzeća, kontrolne agencije, kabinet predsjednika države… Ili neko treće mjesto, gdje će ih nove vlasti teško vidjeti i još teže pomaći.

Paralelno teče i akcija zaposli bližnjega svoga. Već smo pisali kako je u prvim nedjeljama nakon izbora u državnoj administraciji zapošljeno 700 novih službenika (činovnika, vojnika, policajaca…). U minulih desetak dana, izbrojali su novinari Dana, na sajtu Uprave za kadrove raspisano je 50 novih oglasa za radna mjesta inspektora, referenata, savjetnika, načelnika u ministarstvima, upravama, sekretarijatima, savjetima, sudovima… Tako to radi odlazeća vlada u tehničkom mandatu.

Za neupućene iznenađujuće, sa kritikama na račun mandatara i buduće vlade oglasio se i Savez građana CIVIS, iz koalicije Crno na bijelo. I oni su pred mandatara istresli  vreću problema i nedoumica. Zamjerili su Krivokapiću što su jedina parlamentarna struktura sa kojom se nije zvanično sreo u periodu odlučivanja o sastavu buduće vlade (CIVIS predvodi kardiohirurg i novi poslanik Srđan Pavićević). Oni konstatuju  da mandatar koristi njihovu ideju ekspertske vlade „kao osnovu svog političkog koncepta“, ali iskazuju sumnju u kvalitet tima koji je mandatar odabrao. „Ako ministri nisu stvarno najbolji, najiskusniji i potpuno ostvareni u svom profesionalnom životu i nisu oslonjeni na najširu moguću političku i društvenu platformu i podršku, postoji ogromna šansa da se brzo uruše, čak i sami od sebe“.

Nije malo onih koji će se složiti sa konstatacijom iz saopštenja CIVIS-a da je za realizaciju projekta ekspertske vlade neophodan konsenzus „stručno-referentnog znanja i iskustva“ i „politike i njenih protagonista“. Tamo stoji: „Ovaj ‘dogovor’ mora biti izbalansiran, uravnotežen, čvrst i sinergičan. Sa najširim pretpostavkama sa obje strane. Ako bilo koja strana ‘nadjača’ na štetu one druge i između njih se ne mogne staviti znak jednakosti, ova jednačina više ne važi, već, sasvim sigurno, vodi u realizaciju ‘sopstvene suprotnosti’, odnosno u lakrdiju i neslavni završetak“, zaključuje se u saopštenju CIVIS-a koje je, možda nije bez značaja pomenuti, objavljeno dok se lider koalicije Crno na bijelo Dritan Abazović nalazi u samoizolaciji, inficiran korona virusom.

Poslije svega što je izgovoreno u pobjedničkim redovima, uspjehom će se smatrati i konstituisanje i izglasavanje vlade. Način na koji nastupa nova većina podgrijava očekivanja čelnika DPS da bi oni, uskoro, mogli vratiti izgubljenu vlast. Prije nego što stignu sankcije zbog počinjenih nezakonitosti tokom vladanja. I prije nego što, eventualno, započnu  bolni proces reformisanja vlastite partije u opozicionim klupama.

Kongres Đukanovićeve partije pomjeren je za kraj januara, dok ne postane jasnija sposobnost novoformirane većine da proglasi izvršnu vlast i preuzme njene zakonske ingerencije. Službe, u međuvremenu, rade što im je naređeno: prekopavaju biografije (čitali smo trideset godina star pismeni sastav jedne buduće ministarke), obilaze rodbinu, šire tračave, podstiču nezadovoljne, plaše skeptične… I čekaju nove komande.

Dok novi pobjednici zamišljaju kako će se baškariti po dubini nekog od profitabilnijih resora buduće vlade, iz mračnih dubina vrebaju grabljivice. Iz Beograda je stiglo dobronamjerno upozorenje jednog opozicionara iz 2000. Otprilike: ne namiri li DPS-u račune za minulih 30 godina, oni će se brzo vratiti  i kazniti građane Crne Gore. Zbog izgubljene dobiti i pretrpljenog straha za vrijeme dok nijesu bila na vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POBJEDNIČKI KRUGOVI NOVE VEĆINE: Vlada pod ručnom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada stiže brzo. Oktobar; 8. novembar; 11. novembar; ipak 24. Sad je aktuelan 2. decembar. Bolje ikad nego nikad, nadaju se svi koji su željni promjena. Oni drugi shvataju da vrijeme postaje njihov saveznik

 

Kako sada stvari stoje, u parlamentu će se o vladi Zdravka Krivokapića razgovarati i glasati od 2. decembra. Možda to i neće biti baš u parlamentu, pošto skupštinski poslovnik treba da se prilagodi epidemiološkoj situaciji. Bude li volje.

Mandatar je, u međuvremenu, nagovijestio izmjene u personalnom sastavu kabineta koji je predočio prošlog četvrtka. Na to Krivokapića navodi nužda jer je advokat Nikola Terzić odustao od angažmana za mjesto ministra policije. Pride, mandatar je istrpio kritike sa raznih strana pošto u prijedlog vlade nije uvrstio ni jednog kandidata koji bi mogao predstavljati ne mali dio Crne Gore koji ne pripada pravoslavnoj većini. Ni u nacionalnom ni u vjerskom smislu.

Opoziciji nije trebalo mnogo da iskoristi ponuđenu priliku. „Apostolska vlada u kojoj nema predstavnika nacionalnih manjina ali ni Crnogoraca, u kojoj je zastupljena samo jedna konfesija – srpsko-pravoslavna, u kojoj je krštenica važniji dokument od lične karte i pasoša, biće svojevrstan eksperiment koji svakako neće dugo trajati”, poručili su iz DPS. U neku ruku i zadovoljni što se više neće govoriti o sinđinoj vladi i njenom učinku.

Izgleda, zapravo, da o pitanju nacionalne i konfesionalne jednobraznosti,  prepoznate u Krivokapićevoj video najavi nove vlade, zamjerki nemaju samo lideri partija članica (njegove) koalicije Za budućnost Crne Gore. A opet, njima smeta što među predloženim ministrima nema, kako kažu, „autentičnih predstavnika srpskog naroda“. Odnosno, njih.

Do nekih promjena je već došlo. Kada je mandatar obrazlagao svoje viđenje vlade i njen sastav, ostalo je upražnjeno mjesto ministra odbrane. Danas, sa priličnom izvjesnošću, na tom mjestu vidimo Dritana Abazovića, lidera GP URA i nosioca liste Crno na bijelo. Time je umanjen problem neadekvatne nacionalne i konfesionalne zastupljenosti, iako među kandidatima za ministre i dalje nema nikoga iz reda Bošnjaka, ali je napravljen novi, ništa manji.

Od 30. avgusta uveče, upravo Abazović nastupa kao glavni promoter ideje da u budućoj vladi ne treba da bude mjesta za partijske lidere i političare sa izbornih lista. I onda, nakon što su svi, više ili manje nevoljno, prihvatili zadati princip, pravi se jedan izuzetak. Dritan Abazović.

„To je možda neprincipijelno, ali je vrlo moralno“, komentarisao je mandatar vlastiti postupak, pravdajući ga tvrdnjom da bez koalicije Crno na bijelo „mi danas ne bismo mi pričali o novoj Vladi“. Još je objasnio da njegov prijedlog „nije naišao na blagonaklon opozicije“, ali i to da Abazovića ne vidi kao eksperta za vojna pitanja.

Zatečen je bio i Abazović. Ali se brzo snašao u vezi ponude: „Ako mandatar smatra da mogu da budem od pomoći mogu da se žrtvujem”. Prevelika je to žrtva. Za Abazovića ali i za pokret koji predvodi. Dugačka je lista onih koji su se žrtvovali isključujući sebe iz principa koje su proklamovali. Uglavnom je poznato gdje ih je to odvelo.

Abazović je imao bolji izbor, u kojem se prirodno spajaju i moralno i principijelno. U parlamentu, kao šef poslaničkog kluba mogao bi kontrolisati i usmjeravati izvršnu vlast. U ekspertskoj vladi, ograničenog roka trajanja,  umjesto njega može biti neko drugi, stvarno ekspert za odbarnu. Kao poslanik  Abazović bi mogao da kontroliše kako vlada poštuje Sporazum koji su početkom septembra potpisali Krivokapić, Aleksa Bečić i on. Po cijenu da obori  vladu ukoliko ona postane prijetnja društvu. To bi bila – žrtva.

Izazova nedostajati neće. U DF-u ne taje da ih je muka natjerala da privremeno prihvate odredbe pomenutog Sporazuma.

„U ovoj vladi ima više DPS-ovaca nego u Vladi Duška Markovića“, kazao je Nebojša Medojević aludirajući na činjenicu da je predloženi ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović i sada na jednom od rukovodećih položaja u istom Ministarstvu, dok je ranije bio zamjenik ambasadora u Rumuniji. Lider PzP je pridodao da je mandatar „osim nedostatka ljudskog integriteta i elementarnog vaspitanja i konstantnog ne-držanja date riječi, svojim kratkim videom pokazao i zaprepašćujuće nepoznavanje suštine problema u kojoj se nalazi Crna Gora i njeni građani“.

Pridružili su se i drugi lideri DF. „Podsjećam da je Crna Gora jedina država na svijetu koja je dva puta priznala Kosovo. Prvi put je to uradio Đukanović u oktobru 2008, a drugi put je tzv. Kosovo priznato u sporazumu lidera tri koalicije od 9. septembra 2020. godine. Zato kad budemo prozivali da će neki drugi izdati Kosovo, ne treba smetnuti s uma da ga je stara i nova crnogorska vlast priznala i izdala već dva puta“, kaže Milan Knežević. Ne samo u svoje ime. Pa pridodaje:Izgleda da određeni djelovi buduće vlasti nikako ne mogu podnijeti činjenicu da će broj Srba na popisu biti značajno veći, da će procenat onih koji govore srpskim jezikom preći 60 odsto, a da će broj pravoslavnih vjernika SPC biti preko 95 odsto. Zato mi nismo poželjni u vladi.“

Knežević, dodatno, otvara još jedan front. Onaj prema Miodragu Daki Davidoviću, prema tvrdnjama upućenih, dugogodišnjem finansijeru prosrpske opozicije u Crnoj Gori i jednom od najzaslužnijih što je koalicija Za budućnost Crne Gore uopšte formirana. I to signalizira da Koalicija ZBCG neće biti dugog daha.

Valja zapamtiti – ovako o predloženoj vladi govore oni koji će, kažu, podržati njen izbor. Na osnovu toga možemo naslutiti ponešto o njenim dometima. Očekivano, ni opozicija nije štedjela Krivokapića i njegove kandidate.

Iz njihove perspektive, koja  je predočena preko medija koje smo do juče zvali provladini, predloženi ministar vanjskih poslova nije DPS-ovac, nego neko „blizak srpskoj crkvi“. Isto se, bez navođenja argumenata, kaže i za nekadašnjeg poslanika i predsjedničkog kandidata Mladena Bojanića, koga Krivokapić vidi na čelu novog Ministarstva kapitalnih investicija.

Slijedi spisak onih za koje se bliskost sa Mitropolijom crnogorsko primorskom može i dokazati. Jelena Borovinić Bojović, predložena za ministra zdravlja, bila je u centru pažnje kao načelnica Pulmologije u KCCG zbog navodnih nepravilnosti koje su pratile liječenje Amfilohija Radovića i ponašanje ljekara i sveštenstva nakon njegove smrti. Ona je, saznali su dobro obaviješteni, i snaha episkopa Kirila Bojovića. Arhitekta Ratko Mitrović, kandidat za ministra ekologije, radio je na projektu Hrama u Podgorici ali i projektovao brojne male elektrane prije nego što je, kako kaže, promijenio stav o njima. Njegov brat je starješina Hrama Hristovog vaskrsenja. Advokat Vladimir Leposavić, kandidat za ministra pravde, dio je pravnog tima MCP. Kandidat za ministra finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić je sestrić episkopa dioklijskog Metodija.

Ovo ukazuje da je mandatar, sam ili uz nečiju pomoć, buduće saradnike birao mahom iz prilično zatvorenog kruga oko MCP. Da li će to voditi i u pretjerani uticaj crkve na buduće izvršne vlasti, vidjećemo. Sumnje nijesu bez osnova.

Posebno poglavlje ove priče otvorio je prijedlog da buduća ministarka prosvjete, kulture, nauke  i sporta (vidjeti boks) bude Vesna Bratić, vanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Nikšiću.

Društvene mreže su,, preplavili njeni postovi u kojima se moguća ministarka predstavlja kao nekritički sljedbenik crkve i sveštenstva (Bratić kaže kako smo smrću mitropolita Amfilohija „svi postali siročad“, dok Borisu Dežuloviću, zbog kritika na račun radova na manastiru Ostrog poručuje da je „đubre ustaško“ i „magarac“); srpski nacionalista („Ja jesam nacionalista. Srpski. To samo znači da volim svoj narod“) i da je „žensko ko žensko čak i kad je četnik“ (Bratić tvrdi kako je u pitanju jedna „ironična objava“).

Ako je Zdravko Krivokapić napravio grešku, ima vremena da je ispravi. Mnogi ga ovih dana, poput sedam ženskih NVO, uz različitu argumentaciju pozivaju da odustane od prijedloga da Vesnu Bratić postavi na jednu od najvažnijih funkcija u svojoj vladi. Ukoliko se ogluši o te apele, mandatar će pokazati da je baš to želio: da obrazovanjem, kulturom, naukom, rukovodi srpski nacionalista, bespogovorno odan vjerskim dogmama i autoritetima, spreman da se našali na temu ja četnik/četnikuša, dok istovremeno istaknutog novinara antifašistu,  poznatog i dosljednog borca za prava Srba u Hrvatskoj označava kao ustašu.

To je  jedan od većih strahova koji prate formiranje naredne vlade.

„Ako buduća ministarka izražava ponos zbog pripadništva četničkom pokretu, mora da objasni na šta je to ponosna? Da li na kolaboraciju četnika s nacistima, da li na masakre muslimanskih sela u Crnoj Gori pod komandom Pavla Đurišića i njegov dokumentovan cilj etničkog čišćenja Muslimana i Albanaca?“, javno se zapitala Tea Prelević Gorjanc. „Da li se od nje kao srpskog nacionaliste u vladi može očekivati da interese svog naroda ne pretpostavi interesima svih drugih koji u Crnoj Gori žive?“

Drugima je, opet, mnogo važnije bilo da iskažu svoj nacionalizam zamjerajući predloženoj ministarki što je rođena u Trebinju. Pa, prema njihovom sudu, zato nije dostojna funkcije u Crnoj Gori.

U sjenci takvih priča ostali su neki urgentni i konkretni problemi. Ali i prihvatljiva personalna rješenja. Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija trebalo bi da vodi Tamara Srzentić, povratnica iz SAD, i žena koja ima jaku priču o minulom radu. I o resoru čije važnosti, trenutno, i nijesmo potpuno svjesni.

I Mladen Bojanić objavljuje fotografiju u društvu Milojka Spajića i Jakova Milatovića, kandidata za ministra ekonomskog razvoja. Uz poruku: „Sastanak kandidata za ministre ekonomskog dijela predložene Vlade Crne Gore. Iako nije sigurno da ćemo biti izabrani, radimo sve da budemo spremni od prvog dana. Ekonomija Crne Gore ne može da čeka”.

Koliko je to važno ne treba objašnjavati. Dovoljno je reći da ćemo u narednu godinu, najvjerovatnije, ući sa budžetom koji će pripremiti Markovićeva vlada. Ako ispune svoju zakonsku obavezu.

„Snažno ističem da je svaki novi dan DPS-a na vlasti ogromna, nenadoknadiva šteta za građane Crne Gore i državu. Ko god bude postupak formiranja nove vlade produžavao zarad bilo kakvih parcijalnih interesa, taj izvjesno radi, svjesno ili nesvjesno, u korist bivšeg režima“, upozorava mandatar. Većini se, ipak, ne žuri. Zato će vlada sačekati decembar. Ukoliko se ne nastavi postizborna vrteška. Formalno, vladajuća većina ima fore do 8. januara.

 

Resursi superministarstva

Ideja mandatara Krivokapića da u jednom ministarstvu objedini četiri postojeća resora: prosvjetu, kulturu, nauku i sport naišla je na najviše pažnje. I kritika. Ukrupnjavanjem bi nastalo superministarstvo koje bi, prema sadašnjim parametrima, raspolagalo budžetom većim od četvrt milijarde (oko 260 miliona eura), hranilo skoro 25.000 porodica i imalo nemjerljiv uticaj na prošlost, sadašnjost i budućnost stanovnika Crne Gore.

Evo nekoliko podataka koji, možda, nijesu najprecizniji, ali bi mogli poslužiti za ilustraciju moći onoga ko bi kontrolisao taj megaresor.

U nadležnosti Ministarstva prosvjete nalaze se 162 državne i četiri privatne internacionalne osnovne škole; 50 državnih, jedna državno-privatna i tri privatne srednje škole (dvije su internacionalne), a tu su i tri resursna centra za obrazovanje i osposobljavanje djece i mladih.

Ministarstvo je krovna organizacija Univerziteta Crne Gore (obuhvata dvadesetak fakulteta, skoro 80 studijskih programa i tri naučna istraživačka instituta) i Zavoda za školstvo, Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Centra za stručno obrazovanje, Ispitnog centra… Ovogodišnji budžet Ministarstva i institucija u njegovoj nadležnosti prelazi 200 miliona. U Ministarstvu radi nešto manje od 100 zaposlenih dok broj uposlenih u svim organizacijama i institucijama iz tog resora (od škola do zavoda i centara) prelazi 23.000.

Dok prosvjeta brine o budućnosti, Ministarstvo kulture, pored ostalog, vodi računa o tragovima prošlosti Crne Gore. I korijenima onih koji danas žive u njoj. Nacionalna biblioteka Đurđe Crnojević, Narodni, Pomorski i Prirodnjački muzej Crne Gore, Državni arhiv, Muzički centar, Centar savremene umjetnosti, Kinoteka, Filmski centar, Biblioteka za slijepe, Uprava za zaštitu kulturnih dobara… samo su neke od institucija pod okriljem Ministarstva kulture u kojima radi oko 1.500 zapošljenih. Aktuelni budžet Ministarstva je 30 miliona eura. Samo.

Sa 32 zapošljena i godišnjim budžetom od 10 miliona, Ministarstvo nauke ne izgleda kao resor koji je po značaju u istom redu sa kulturom i prosvjetom. To je, međutim, najbolje ocijenjeno ministarstvo u nedavnom izvještaju EK, dok odlazeća ministarka Sanja Damjanović i njeni saradnici guraju projekat osnivanja Međunarodnog instituta za održive tehnologije, što je investicija koja se procjenjuje na nekoliko stotina miliona eura. I ogromne benefite koje bi društvo crpilo iz njegovog budućeg rada u Crnoj Gori. Ili ne bi, ukoliko taj projekat završi u nekom drugom dvorištu.

Ministarstvo sporta i mladih raspolaže godišnjim budžetom od 8,65 miliona. To, očito, nije dovoljno za neometan rad 30-ak zapošljenih, pa sajt ovog Ministarstva trenutno nije dostupan javnosti. Ono što se zna, mimo zvaničnih podataka, jeste da se pod okriljem tog Ministarstva spremaju, ili su već započele, velike kapitalne investicije. Tu su i redovna izdvajanja za sportske saveze. Prednjači Košarkaški savez CG (730.000), dok najmanje ide najtrofejnijima – rukometu i vaterpolu (manje od 100.000, skupa). Te podatke, ipak, treba uzeti sa rezervom. Uz spoznaju da bi se poredak mogao promijeniti. Za razliku od Mila Đukanovića koji je favorizovao košarku, novi mandatar preferira rukomet. Što ne znači da će ga njegova većina slijediti onako kako su čelnici DPS slijedili svog sportsko-političkog idola. I šefa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo