Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Nada Matović

Objavljeno prije

na

Nada Matović rođena je 1996. godine u Beranama. Piše poeziju i prozu. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama. Članica je mnogih književnih udruženja i dobitnica brojnih priznanja

 

Kako ste odlučili da se upustite u pjesničke vode?

Pisanjem poezije počela sam da se bavim još od drugog razreda srednje škole. Motiva za pisanje je bilo više, jer sam po prirodi neko ko traži više od onog što nam život nudi. Tragala sam za razumijevanjem problematike ljubavi i mladih. Onda je došla profesorica Latinka Kljajić i moj univerzum se otvorio. Ona je potvrdila moje afininitete ka pisanoj riječi, prepoznala moj talenat i usmjerila me. Osim poezije, pišem i prozu i kratke misli. Do sada sam objavljivala samo poeziju, jer svemu treba dati vremena.

Kako izgleda proces pisanja jedne pjesme?

Na ovo pitanje nije baš jednostavno odgovoriti, jer je za sve nas ovaj proces drugačiji. Neko piše u skladu sa tematikom, neko se bazira na određenu formu. Ima i onih kojima jednostavno dođe inspiracija, što je veoma često u mom slučaju. Ponekada pišem pjesme na određenu temu ili ih nekom posvećujem.

Gdje pronalazite inspiraciju?

U svakodnevici i okolnostima koje nameće.

Vaša prva zbirka pjesama nosi naziv Oda mojoj radosti.

Ta zbirka je moj prvi iskorak ka svijetu imaginacije, koji mi je donio nešto nestvarno i magično. Neraskidivu vezu između mene kao čovjeka – pjesnika i književnosti.

Nedavno ste izdali i drugu zbirku poezije – Sunčani život. Koliko dugo ste radili na pjesmama i o čemu one govore?

Na ovoj zbirci radila sam oko dvije godine. To nije lak proces, jednako je posao kao i svaki drugi za koji nije potrebna samo ljubav i volja da sve bude onako kako smo zamislili. Prvo treba pronaći dobar tim koji će na stvaranju raditi, pa onda obezbijediti i novac. Pjesme u ovoj zbirci govore o ljubavi, položaju žene u društvu, prihvatanju života. Prihvatanju svakog kao jednakog.

Šta biste željeli da čitaoci razumiju iz Vaših pjesama?

Željela bih da ih pozovem na ljubav prema životu. Ako svaki problem prvo dovoljno sagledamo iz različitih uglova, naći ćemo rješenje. Kroz poeziju se trudim da pronađem odgovore na sve enigme koje nam život kao profesor predstavi.

Dobitnica ste i priznanja Pjesnik – Svetionik. Koliko je teško afirmisati se kao umjetnik u Crnoj Gori?

To priznanje mi, sa ostalima koje sam tokom godina dobijala, mnogo znači. A što se afirmacije tiče – teško. Kulturne institucije ne bi trebalo da ćute i ostanu gluve na talente kojih u našoj državi ima mnogo, ali im treba vjetar u leđa. Mnogi ćute i naše molbe vrlo često budu u fioci, zaboravljene. Tu i tamo ima konkursa na kojima umjetnici mogu pokazati svoje stvaralaštvo, no nema dovoljno poštovanja prema čitanju. Nema poštovanja prema pisanoj riječi, koja bi trebalo da bude korijen uma i bogatstvo duše. Vjerujem da je pjesniku u krvi da se bori.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Ne odustajte od svojih snova. Sve je moguće. Neka vaši talenti budu prioritet i njegujte ih. Prije samo par godina i pored sve ljubavi, ni za mene ovo što sam do sada postigla nije bilo zamislivo. Poslušala sam uvjerenje svoje profesorice i sad živim magiju. Predlažem to i vama.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Teodora Đurnić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teodora Đurnić rođena je 1997. godine u Baru, a trenutno živi i radi u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, na smjeru novinarstvo. Od 2020. godine radi u Institutu za medije Crne Gore na poziciji projektnog asistenta, a takođe i povremeno piše za portal PCNEN. Bavi se i frilens novinarstvom


Kako je biti mlada novinarka u Crnoj Gori?

Smatram da danas ko god odluči da se bavi novinarstvom pristaje i na mnoštvo nesigurnosti koje taj posao sa sobom nosi. Novinarsto je puno izazova i opasnosti, a svi smo upoznati i sa time da ni finansijska komponenta ovog posla nije baš sjajna. Ipak, da ne zvučim pesimistično, vjerujem da novinarstvo ima i mnoge svoje lijepe strane. Za mene ne postoji bolji osjećaj nego kada napišem tekst, nakon čijeg objavljivanja shvatim koliko je ta priča pozitivno uticala na čitaoce i možda pomogla da se riješi neki važan problem u društvu.

Trenutno radite u Institutu za medije, gdje se bavite raznim problemima i pojavama u sferi medija. Šta danas nedostaje našoj medijskoj sceni?

Mislim da našoj medijskoj sceni zasigurno nedostaje dosta toga. Nažalost kod nas je još uvijek aktuelna tema napadi na novinare. Prošle godine smo imali skoro 50 posto više napada na novinare nego u 2020. godini, a mislim da i dalje nismo svjesni koliko su ovi napadi u našoj zemlji ozbilji i česti. Stoga smatram da nam između ostalog nedostaje veća zaštita novinara i jačanje zakona kojima bi se regulisalo ovo pitanje.

Pisali ste o posljedicama rodnog zasnovanog nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Koje saznanje o toj temi je na Vas ostavilo poseban utisak?

Šokirao me je prije svega sam podatak da smo u proteklih par mjeseci imali čak tri uzastopna slučaja femicida u Crnoj Gori. Pored statistike o povećanom broju femicida u našoj zemlji, iznova me užasava činjenica da još uvijek živimo u patrijahalnom društvu gdje je sramota da žena prijavi nasilnog partnera i gdje pojedinci i dalje smatraju da je žena nasilje zaslužila. Dok ne promijenimo stavove kao društvo u vezi sa ovom i sličnim temama koje se tiču žena, nažalost možemo očekivati ovakve fatalne posljedice.

Zbog čega je medijska pismenost još uvijek na marginama formalnog obrazovanja? Kako to promijeniti?

Mislim da građani i građanke Crne Gore još uvijek ne vide značaj koji medijska pismenost ima, posebno za djecu. Kako živimo u digitalnom dobu, svjesni smo i toga da se djeca od svojeg najranijeg uzrasta susreću sa medijima. Zbog toga je veoma bitno da se od malih nogu uče kako da pravilno čitaju medijske sadržaje i prepoznaju lažne informacije. Za sada mogućnost učenja o medijskoj pismenosti imaju samo đaci gimnazija i to samo kao izborni predmet. Institut za medije se zalaže da ovaj predmet bude dio i svih drugih crnogorskih škola, te je i koordinisao u izrade predmetnog programa medijska pismenost za osnovne škole. Ministarstvo prosvjete najavljuje da će se medijska pismenost ponuditi osnovcima kao izborni predmet za narednu školsu godinu, a zbog važnosti ovog predmeta vjerujem i da će odziv učenika biti veliki.

Šta bi svaki mladi/a novinar/ka trebalo da zna?

Treba da zna da iako je novinarski posao izuzetno stresan, on sa sobom nosi mnoga zadovoljstva. Rad na terenu, pomisao da ćeš upravo ti biti neko ko će prvi prenijeti neku značajnu informaciju javnosti, pisanje priča kojima ćeš nekome pomoći, pružiti podršku, osvijestiti građane o bitnoj temi – samo su neke strane novinarstva koje ga čine uzbudljivim i drugačijim. Iako put do cilja nekada zna da bude trnovit, vjerujem da je biti novinar/ka zasigurno jedno od ljepših zanimanja.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Ilija Gajević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ilija Gajević rođen je 1992. u Podgorici. Diplomirao je na odsjeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a master studije komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu na Univerzitetu u Ljubljani. Dugogodišnji je član dramskog studija Prazan prostor, i član uredničke redakcije portala Javniservis.me


U Dramskom studiju Prazan prostor radite kao dramski pedagog sa djecom i mladima. Kakvo je to iskustvo i šta Vam je ono sve donijelo?

To iskustvo mi je, prije svega, donijelo smisao u životu i radu, te mogućnost kakvog-takvog planiranja budućnosti u Crnoj Gori. Mislim da je boravak u Praznom prostoru u najvećoj mjeri uticao na razvoj moje ličnosti, oblikovao moja interesovanja, uvjerenja i potrebe.

Šta je zapravo dramska pedagogija i koliko ona pomaže djeci da upoznaju sebe i druge?

Mislim da dramsku pedagogiju ne bih mogao definisati konciznije nego što je to uradila Dubravka Matičić, urednica portala Pozornica.me, u tekstu Što je dramska pedagogija i dramski pedagog?, objavljenom u martu 2021. na pomenutom portalu, pa upućujem čitaoce na njega. Ova oblast nudi neslućene mogućnosti za psihofizički razvoj djeteta, integraciju djece sa problemima u ponašanju, te djece koja osjećaju teškoće u procesu socijalizacije, stigmatizaciju od strane društva ili vršnjaka. Cilj dramske pedagogije, suprotno popularnom mišljenju, nije priprema za profesionalne studije na nekom od studijskih programa dramskih akademija.

Koliko ovakva vrsta slobodnog pozorišta utiče na cjelokupni kvalitet crnogorske pozorišne scene? 

Mi smo dio crnogorske pozorišne scene, i to onaj koji se danas definiše kao “nezavisna scena”. Na cjelokupni kvalitet utičemo samo onoliko koliko su naše produkcije kvalitetne, a njihov kvalitet kontinuirano dobija potvrde od publike i unutar pozorišne struke. Ne mogu reći da se naš uticaj prostire preko toga.

Koristite elemente psihodrame i forum teatra u Vašem radu. Kako činite da se učesnici osjećaju komotno i prijatno prilikom ovih intimnih metoda? Do koje granice idete?   

Da, možemo govoriti tek o elementima. Psihodrama je ipak terapijski metod, za koji niko iz našeg studija nema licencu. Forum teatar je takođe jedna od formi koje smo istraživali, a pomenuo bih i ispovjedni teatar u kom se scenski materijal gradi od ličnih iskustava scenskih izvođača.

Preduslov za bavljenje intimom svakako jeste postojanje povjerenja u samog čovjeka, bez obzira na njegove godine, koji u sebi ima ugrađene načine da se izbori sa traumatičnim iskustvom i da iz njega izvuče nova saznanja o sebi i svijetu. Takođe, ono što je jedan od najvažnijih i najtežih djelova našeg posla jeste uspostavljanje grupe, te praćenje njene dinamike. Ako je zdrava, ona sama od sebe radi posao za svakog pojedinca ponaosob. Što se granice tiče, nju je nemoguće unaprijed postaviti, uvijek radite sa onim što vam se nudi.

U posljednje vrijeme primjećujemo trend rasta djece i mladih koji imaju problema sa anksioznošću, vršnjačkim nasiljem i koji su duboko nezadovoljni podrškom koja im se (nije) pružila od strane neke institucije. Drago nam je što možemo da izvršimo pozitivan uticaj u velikom broju slučajeva, ali ovo je nešto što treba ozbiljno da nas zabrine kolektivno, a mislim da neće.

Koju predstavu koja je trenutno na repertoaru u crnogorskim pozorištima naši čitaoci ne bi trebalo da propuste?

Preporučio bih predstave u našoj (ko)produkciji: Anu Karenjinu i Sobe, obje u režiji Mirka Radonjića, od kojih je prva na redovnom repertoaru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a druga se igra u našem prostoru u Staroj Varoši, te (Ne) pričaj mi bajke, namijenjenu uzrastu djece od osam godina pa nadalje. Ne kažem ovo samopromoterski, već stvarno vjerujem u njihov kvalitet, koji je na kraju prepoznat i van naše organizacije. Takođe, preporučio bih i Kapital u režiji Andraša Urbana, predstavu o čijim bi se manama svakako moglo diskutovati, ali koja nesporno ostavlja jak utisak, naročito zbog nevjerovatne energije sjajnih glumica i glumaca.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo