Povežite se sa nama

OKO NAS

MJEŠTANI KOLAŠINSKOG SELA REČINE PODIJELJENI OKO  mHE: Vrijedi li rijekom platiti nekoliko kilometara asfalta?

Objavljeno prije

na

Vlasnici imanja u kolašinskom selu Rečine, dugo zanemarivani i od opštine i od države, dovedeni su u situaciju da tri kilomtera asfalta „plate“ stavljanjem rijeke u cijevi. Uređenje putne infrastrukture obećao je investitor mHE Skrbuša, kao uslov da mještani pristanu na realizaciju tog projekta. To je podijelilo selo

 

U Rečinama, nekad „najbogatijem selu kolašinskog sreza“ već godinama su aktivna samo tri domaćinstva. Preko 150 vlasnika imanja žive širom Crne Gore. Većina se minule sedmice vratila u selo da prisustvuju skupu  protiv gradnje male hidroelektrane (mHE) Skrbuša ili kontraprotestu na kojem su namjeravali da podrže  koncesionara.

Rečinjane, zbog čijeg konflikta je u nedjelju bila angažovana i policija,  samo na prvi utisak, podijelila je mHE. U stvari, oni biraju između rijeke i asfaltnog puta. Podijeljeni su oko toga da li je koncesionar uzurpator ili spasilac. Razdvaju ih i različito postavljeni prioriteti. Zajednička im je želja da selo živi, kao i muka višedecenijskog zapostavljanja njihovih Rečina.

Ukoliko firma Hydro logistics, koja gradi mHE,  dobije pristanak mještana da stavi Rečinsku rijeku (Skrbuša) u cijevi, selo će dobiti tri kilometra asfaltnog puta. Uz to, kako je obećao izvršni direktor firme Slaven Burzanović, i četiri kilometra makadama biće prošireno i popravljeno.

To bi bili prvi metri asfalta u Rečinama. Takođe, i prva popravka puta nakon više decenija. Značajan broj vlasnika imanja tvrdi da zarad toga vrijedi žrtvovati rijeku ili dio vodotoka. Argumentacija Rečinjana koji su za gradnju mHE, u stvari, govori najviše o mukotrpnom životu  i dugom trpljenju  ignoracije  i sa državnog i sa lokalnog nivoa.  Zbog toga, oni Burzanovića doživljavaju kao „investotora i donatora“.

„Preko tri decenije traju naša nastojanja da dobijemo bar kilometar asfalta. U mojoj arhivi su na desetine pisama slatih predsjednicima Opštine, predsjednicima države, raznim ministrima, svima od kojih smo očekivali da okrenu glavu na naše selo. Ne shvatam komšije koji sada protestuju, ako je investitor obećao da će nam asfaltirati dio, a ostatak puta popraviti. Konačno smo dočekali to“ – kaže Lekso Rakočević, jedan od onih koji je pozitivno odgovorio na „ponudu o obavezujućoj donaciji“ firme Hydro logistics.

Za Rakočevića je asfaltni put preduslov „da selo opet živi i kraj mnogih muka“. I za Ratka Pejića, predsjednika Udruženja proizvođača lisnatog sira i aktivnog stočara asfalt vodi do izvjesne budućnosti Rečina.

„Loša putna infrastruktura je jedan od najkrupnijih razloga zbog kojih je ovo selo na umoru. Rečine nikad nijesu dobile veću donaciju od ove koju nudi investitor mHE. Znate li vi koliko košta kilometar asfalta? U cijevi će ići samo petina vode. Investitor je obećao poribljavanje rijeke, izgradnju vodenice, tri mosta… Preko 30 godina svi su nosili  iz ovog sela, koncesionari šuma su iznijeli 8.000 kubika drveta. Gdje su tada bili da protestuju?“ – pita Pejić.

Slična je argumetacija i u porodici Dukić. Oni su vlasnici imanja oko vodozahvata mHE. Vjeruju obećanjima Burzanovća i zamjeraju što se „u probleme Rečinjana miješaju NVO  i ekološki aktivisti“.

Dati rijeku za nekoliko kilometara asfalta, smatra Zoran Medenica,  jedan od vlasnika imanja na Skrbuši i Rečinama, ludost je. Cijelim njegovim imanjem protiče Rečinska rijeka. Bez vode, tvrdi, ta imovina gotovo da nema vrijednosti.

„Ja sam mislio da se bavim ekološkim turizmom, da na svom imanju radim nešto što ima perspektivu. Ukoliko se uradi ova mHE, moje imanje ne može da funkcioniše niti je moguće realizovati tu ideju. Asfaltiranje puta nikako ne može biti uslov za gradnju mHE, jer to ništa ne znači. Uređenje puta će, prije svega, koristiti investitoru. Asfaltira se dio puta od vodozahvata do mašinskog postrojenja“ – tvrdi on.

Vasilije Ivanović, jedan od onih koji protestuju, tvrdi da koncesionar manipuliše mještanima. Previsoka cijena je, smatra, dati rijeku za asfalt. Voda i očuvana životna sredina su, kaže, jedni uslovi da Rečine žive.

„Izgradnja mHE ne znači samo da ostajemo bez vode. Znači i devastaciju prirode oko vodotoka. Nije mi jasno kako moje komšije to ne shvataju. Taj projekat je poguban za nas. Imanja nam neće vrijedjeti ništa ako se mHE izgradi. Zbog toga, Rečinska rijeka ne smije završiti u cijevima. Nema pregovora i nema te ponude koncesionara zbog koje ću promijeniti stav“ – kaže on.

Slobo Bulatović, takođe vlasnik imovine u selu, objašnjava da se Rečine tako i zovu zbog rijeka. Rijeke u cijevima znače smrt sela, smatra  on.

„U cijevi će biti stavljene Mujićka, Smrčka i Izlazačka rijeka, koje čine Rečinsku rijeku. To ne možemo dozvoliti. Oni koji misle da je dovoljno da investitor napravi put, u zabludi su. Imaju pravo da prodaju svoju imovinu, ali rijeka je opšte dobro. Niko ne može prodati zajedničku vodu“ – poručuje  Bulatović komšijama.

Protesti Rečinjana, poslije duže vremena, u to zaboravljeno selo doveli su i političare. Pored toga što su  predstavnici stranaka nove vlasti bili rame uz rame sa protestantima,  dali su i obećanja. Ljiljana Jokić iz Građanskog pokreta URA pozvala je investitora mHe na Skrbuši „da prestane da manipuliše mještanima sa pričom da će izgradnjom male hidroelektrane dobiti put“. Ona je, nakon protesta u nedjelju, obećala mještanima da će se nova Vlada posvetiti selu i infrastrukturi.

„Kada se novac bude trošio u korist građana, a ne braće i kumova političara, imaćemo dovoljno novca za asfaltiranje puteva ka svim selima… Mještani treba da znaju da je Skrbuša vlasništvo svih građana Crne Gore i da će je, ako mještani pokleknu, čuvati za sve i neće dozvoliti njeno uništavanje” – zaključila je Jokić.

Poslanik Demokrata Vladimir Martinović za Monitor kaže da je  neophodno definisati sve probleme koje izgradnja mHE  prouzrokuje  mještanima i prirodi. I prema tome se, objašnjava, odgovorno odrediti. „U potpunosti podržavam borbu onih koji  se hrabro i odlučno bore za jedan od najplemenitijih ciljeva – zaštitu rijeka i prirode. Istovremeno, pokazuju  svojom istrajnošću da imaju kapacitete za pobjedu u toj borbi. Investitori najčešće manipulišu pomenutim projektima, vrlo vješto ih predstavljajući mještanima da se radi o obostranom interesu.  To je u  najvećem broju slučajeva netačno. Investitori su ti koji dobijaju najveći dio kolača, dok područja ostaju devastirana“ – kaže on.

Martinović skreće pažnju i na izostanak reakcije države, kako u pogledu nadležnih inspekcija tako i u pogledu odnosa prema ljudima koji žive na tim područjima. Ukazuje da je poražavajuća činjenica da mještani od državne ili lokalne valsti ne mogu dobiti tri kilometra asfalta u XXI vijeku.

„Bez želje da sada pričam o politici, ipak moram konstatovati da je neodgovoran odnos dosadašnje vlasti doveo u takav  položaj mještane i građane koji brane prirodu od neodgovornih investitora. Takođe,   ugroženo je  i zatvaranje poglavlja 27 koje je obaveza prema EU“ – kaže on.

Burzanović i Ivanović su u nedjelju dogovorili obustavljanje radova, ali i prestanak blokade gradilišta na mjesec dana. Za to vrijeme, očekuju protestanti, na teren bi trebalo da izađu i nadležne inspekcije. Dio Rečinjana nada se da će poslije toga koncesionar zauvijek napustiti Rečine, a drugi dio da će konačno do  đedovine stići asfaltom.

                                                          Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo