Povežite se sa nama

OKO NAS

MJEŠTANI KOLAŠINSKOG SELA REČINE PODIJELJENI OKO  mHE: Vrijedi li rijekom platiti nekoliko kilometara asfalta?

Objavljeno prije

na

Vlasnici imanja u kolašinskom selu Rečine, dugo zanemarivani i od opštine i od države, dovedeni su u situaciju da tri kilomtera asfalta „plate“ stavljanjem rijeke u cijevi. Uređenje putne infrastrukture obećao je investitor mHE Skrbuša, kao uslov da mještani pristanu na realizaciju tog projekta. To je podijelilo selo

 

U Rečinama, nekad „najbogatijem selu kolašinskog sreza“ već godinama su aktivna samo tri domaćinstva. Preko 150 vlasnika imanja žive širom Crne Gore. Većina se minule sedmice vratila u selo da prisustvuju skupu  protiv gradnje male hidroelektrane (mHE) Skrbuša ili kontraprotestu na kojem su namjeravali da podrže  koncesionara.

Rečinjane, zbog čijeg konflikta je u nedjelju bila angažovana i policija,  samo na prvi utisak, podijelila je mHE. U stvari, oni biraju između rijeke i asfaltnog puta. Podijeljeni su oko toga da li je koncesionar uzurpator ili spasilac. Razdvaju ih i različito postavljeni prioriteti. Zajednička im je želja da selo živi, kao i muka višedecenijskog zapostavljanja njihovih Rečina.

Ukoliko firma Hydro logistics, koja gradi mHE,  dobije pristanak mještana da stavi Rečinsku rijeku (Skrbuša) u cijevi, selo će dobiti tri kilometra asfaltnog puta. Uz to, kako je obećao izvršni direktor firme Slaven Burzanović, i četiri kilometra makadama biće prošireno i popravljeno.

To bi bili prvi metri asfalta u Rečinama. Takođe, i prva popravka puta nakon više decenija. Značajan broj vlasnika imanja tvrdi da zarad toga vrijedi žrtvovati rijeku ili dio vodotoka. Argumentacija Rečinjana koji su za gradnju mHE, u stvari, govori najviše o mukotrpnom životu  i dugom trpljenju  ignoracije  i sa državnog i sa lokalnog nivoa.  Zbog toga, oni Burzanovića doživljavaju kao „investotora i donatora“.

„Preko tri decenije traju naša nastojanja da dobijemo bar kilometar asfalta. U mojoj arhivi su na desetine pisama slatih predsjednicima Opštine, predsjednicima države, raznim ministrima, svima od kojih smo očekivali da okrenu glavu na naše selo. Ne shvatam komšije koji sada protestuju, ako je investitor obećao da će nam asfaltirati dio, a ostatak puta popraviti. Konačno smo dočekali to“ – kaže Lekso Rakočević, jedan od onih koji je pozitivno odgovorio na „ponudu o obavezujućoj donaciji“ firme Hydro logistics.

Za Rakočevića je asfaltni put preduslov „da selo opet živi i kraj mnogih muka“. I za Ratka Pejića, predsjednika Udruženja proizvođača lisnatog sira i aktivnog stočara asfalt vodi do izvjesne budućnosti Rečina.

„Loša putna infrastruktura je jedan od najkrupnijih razloga zbog kojih je ovo selo na umoru. Rečine nikad nijesu dobile veću donaciju od ove koju nudi investitor mHE. Znate li vi koliko košta kilometar asfalta? U cijevi će ići samo petina vode. Investitor je obećao poribljavanje rijeke, izgradnju vodenice, tri mosta… Preko 30 godina svi su nosili  iz ovog sela, koncesionari šuma su iznijeli 8.000 kubika drveta. Gdje su tada bili da protestuju?“ – pita Pejić.

Slična je argumetacija i u porodici Dukić. Oni su vlasnici imanja oko vodozahvata mHE. Vjeruju obećanjima Burzanovća i zamjeraju što se „u probleme Rečinjana miješaju NVO  i ekološki aktivisti“.

Dati rijeku za nekoliko kilometara asfalta, smatra Zoran Medenica,  jedan od vlasnika imanja na Skrbuši i Rečinama, ludost je. Cijelim njegovim imanjem protiče Rečinska rijeka. Bez vode, tvrdi, ta imovina gotovo da nema vrijednosti.

„Ja sam mislio da se bavim ekološkim turizmom, da na svom imanju radim nešto što ima perspektivu. Ukoliko se uradi ova mHE, moje imanje ne može da funkcioniše niti je moguće realizovati tu ideju. Asfaltiranje puta nikako ne može biti uslov za gradnju mHE, jer to ništa ne znači. Uređenje puta će, prije svega, koristiti investitoru. Asfaltira se dio puta od vodozahvata do mašinskog postrojenja“ – tvrdi on.

Vasilije Ivanović, jedan od onih koji protestuju, tvrdi da koncesionar manipuliše mještanima. Previsoka cijena je, smatra, dati rijeku za asfalt. Voda i očuvana životna sredina su, kaže, jedni uslovi da Rečine žive.

„Izgradnja mHE ne znači samo da ostajemo bez vode. Znači i devastaciju prirode oko vodotoka. Nije mi jasno kako moje komšije to ne shvataju. Taj projekat je poguban za nas. Imanja nam neće vrijedjeti ništa ako se mHE izgradi. Zbog toga, Rečinska rijeka ne smije završiti u cijevima. Nema pregovora i nema te ponude koncesionara zbog koje ću promijeniti stav“ – kaže on.

Slobo Bulatović, takođe vlasnik imovine u selu, objašnjava da se Rečine tako i zovu zbog rijeka. Rijeke u cijevima znače smrt sela, smatra  on.

„U cijevi će biti stavljene Mujićka, Smrčka i Izlazačka rijeka, koje čine Rečinsku rijeku. To ne možemo dozvoliti. Oni koji misle da je dovoljno da investitor napravi put, u zabludi su. Imaju pravo da prodaju svoju imovinu, ali rijeka je opšte dobro. Niko ne može prodati zajedničku vodu“ – poručuje  Bulatović komšijama.

Protesti Rečinjana, poslije duže vremena, u to zaboravljeno selo doveli su i političare. Pored toga što su  predstavnici stranaka nove vlasti bili rame uz rame sa protestantima,  dali su i obećanja. Ljiljana Jokić iz Građanskog pokreta URA pozvala je investitora mHe na Skrbuši „da prestane da manipuliše mještanima sa pričom da će izgradnjom male hidroelektrane dobiti put“. Ona je, nakon protesta u nedjelju, obećala mještanima da će se nova Vlada posvetiti selu i infrastrukturi.

„Kada se novac bude trošio u korist građana, a ne braće i kumova političara, imaćemo dovoljno novca za asfaltiranje puteva ka svim selima… Mještani treba da znaju da je Skrbuša vlasništvo svih građana Crne Gore i da će je, ako mještani pokleknu, čuvati za sve i neće dozvoliti njeno uništavanje” – zaključila je Jokić.

Poslanik Demokrata Vladimir Martinović za Monitor kaže da je  neophodno definisati sve probleme koje izgradnja mHE  prouzrokuje  mještanima i prirodi. I prema tome se, objašnjava, odgovorno odrediti. „U potpunosti podržavam borbu onih koji  se hrabro i odlučno bore za jedan od najplemenitijih ciljeva – zaštitu rijeka i prirode. Istovremeno, pokazuju  svojom istrajnošću da imaju kapacitete za pobjedu u toj borbi. Investitori najčešće manipulišu pomenutim projektima, vrlo vješto ih predstavljajući mještanima da se radi o obostranom interesu.  To je u  najvećem broju slučajeva netačno. Investitori su ti koji dobijaju najveći dio kolača, dok područja ostaju devastirana“ – kaže on.

Martinović skreće pažnju i na izostanak reakcije države, kako u pogledu nadležnih inspekcija tako i u pogledu odnosa prema ljudima koji žive na tim područjima. Ukazuje da je poražavajuća činjenica da mještani od državne ili lokalne valsti ne mogu dobiti tri kilometra asfalta u XXI vijeku.

„Bez želje da sada pričam o politici, ipak moram konstatovati da je neodgovoran odnos dosadašnje vlasti doveo u takav  položaj mještane i građane koji brane prirodu od neodgovornih investitora. Takođe,   ugroženo je  i zatvaranje poglavlja 27 koje je obaveza prema EU“ – kaže on.

Burzanović i Ivanović su u nedjelju dogovorili obustavljanje radova, ali i prestanak blokade gradilišta na mjesec dana. Za to vrijeme, očekuju protestanti, na teren bi trebalo da izađu i nadležne inspekcije. Dio Rečinjana nada se da će poslije toga koncesionar zauvijek napustiti Rečine, a drugi dio da će konačno do  đedovine stići asfaltom.

                                                          Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo