Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Dok se slobodi pjeva

Objavljeno prije

na

Ne postoji niti je ikada postojala nekakva dokona sloboda. Sloboda je dok se slobodi pjeva. Zato je u sumrak minulog vijeka rođen Monitor. Čućete nas još

 

Tri broja. Tri mjeseca. Možda godinu i možda čak tri. To se moglo upisati u životne planove. Ali, trideset? Trideset ravnih godina. Kršeći sva pravila na kojima počiva osnivanje medija. Monitor. U zemlji sa šesto hiljada duša. Koja ga nije htjela. Kojoj je bio izlišan i on i oni koji su mu u dugim noćima mržnje i bijesa udahnjivali život. Da svjedoči, opominje i uznemirava. Da bijemo bitke koje u novinarstvu jedino imaju smisla – sa jačima od sebe.

Obično su nam govorili da smo hrabri. Strah i hrabrost imaju neobičan odnos, i čudne veze. Često je porijeklo hrabrosti u strahu. U našem slučaju u strahu da će zavladati zlo, da ćemo, ako pokleknemo, godine i godine trajati kao ljušture koje hodaju. Pristati na to, bila je za nas preteška kazna. Zato Monitor nije projekt, već egzistencijalni refleks, svih koji nisu htjeli i koji neće da budu ljudi mrtve duše.

To osobito važi za Monitorove čitaoce. Oni su čuvali naš stid od straha, u početku tako malobrojni, bili naša inspiracija da ne odustanemo. Jedni drugima smo bili izvor snage. Terapija. Znak da smo živi. Uobičajenim kategorijama, nemoguće je objasniti okle Monitor trideset godina potom. Kao što je nemoguće objasniti sve najvažnije u životu, pa i smisao života.

Znamo da je najteže bilo podnijeti samoću i osjećaj izlišnosti. Ko to može, može sve. Znamo da se sumnje ne treba plašiti. Isprobali smo: sumnja je gnijezdo i nade i vjere.

Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove, koji nikada nisu shvatili u čemu je smisao Monitora. Monitor se iznutra gasio samo onih ne-koliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim, koji je sve činio da se u vlastitoj zemlji osjećamo kao u neprijateljskom okruženju. Da se moralo, pisali bismo po zidovima. Odustali ne bi.

Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao pa vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. To je jednopartizam sa fasadom koja ovlaš skriva neobuzdanu pohlepu, grabež malog sloja povlaštenih koji sadistički uživaju u bespomoćnosti većine. To je u svojih trideset godina vladanja Crnom Gorom dokazao i režim Mila Đukanovića.

Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje da se pamti. Promjene uvijek mogu biti taljiganje po istome, kretanje na bolje ili na gore. Ako budemo krenuli naprijed, vidjeće se po tome što će ići mučno, sa zastojima. Ako se budemo sunovratili, biće veselo – sve će odjekivati od rodoljublja.

Uglavnom, pobjedom dosadašanje opozicije, ulazimo u svijet mogućnosti. To nije malo. O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće. Tražićemo odgovornost. Ali, bićemo protiv hajki prema onima koji su na izborima ostali u manjini. U Monitoru će, kad ne budu imali gdje, imati prostor da kažu svoju verziju. Mnogo puta smo rekli da ćemo braniti pravo na fer suđenja i silnika, ako do njih dođe. Održaćemo i tu riječ.

U fokus dolaze pobjednici. Kritikovati, znači prosijava-ti. Zato kritika ima smisla samo ako je kritika svega postojećeg. Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta.

Monitor nikada neće odustati od suočavanja sa prošlošću, kažnjavanja zločinaca, i razobličavanja zločinačkih programa. Ne možemo sve. Ali, mira im nećemo dati, ni dok su živi ni kad umru. Samo se tako može osujetiti trijumfalni povratak prerušene prošlosti u bućnost.

Griješe oni koji samoj smjeni vasti kliču kao već ostvarenoj slobodi. Iz tih redova najlakše će se regrutovati buduće skutonoše budućih vlasti. Ili cinici, bezvoljni unutrašnji emigranti, koji smatraju da ništa nema smisla jer im obećana sloboda nije pala na tjeme.

Ne postoji, niti je ikada postojala, nekava dokona sloboda, koja je obavila poslove pa prilegla. Slo-boda je dok se slobodi pjeva. Zato je onog 19. okto-
bra ‘90, u sumrak vijeka rođen Monitor. Čućete nas još.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Na rubu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A onda, nekako, ispadne kao da najgora rješenja dolaze sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu

 

Crna Gora tako nešto nikad nije vidjela, čudi se premijer, pošto je primijetio da su cijene na našem Primorju kao na Azurnoj obali. Pa nam, zato, manjka gostiju – u odnosu na prošlogodišnju posjetu i ovogodišnja očekivanja. I ovu informaciju treba posmatrati kroz prizmu naših „podijeljenih svjetova“: jedni se žale na lošu posjetu (Primorje), drugi se hvale (sjever), a treći djeluju kako da ih se sve to ne dotiče. Barem dok u državnom budžetu ima para za redovne isplate.

Nepoznanica je zašto se Abazović odlučio da ovdašnje cijene poredi sa Azurnom obalom. Neki smatraju da je na tu ideju došao dan ranije, dok je s predsjednikom države razgovarao o sudbini Temeljnog ugovora sa SPC. Đukanović, možda iz „prve ruke“ zna koliko su Duška Kneževića koštali zajedničke posjete San Tropeu, uz uživanje u kulinarskom umijeću popularnog TV kuvara Gordona Ramzija. Pa su se mogla praviti adekvatna poređenja sa Budvom i Ulcinjom.

Dosta šale. Nego, problem je što bi i ta priča imala smisla makar koliko i zvanična verzija razgovora, prema kojoj su se dvojica naših državnika, vođeni brigom o demokratskim procedurama, i dobrim običajima, dogovorila da se ugovor sa SPC dostavi na ekspertsku analizu, dvije nedjelje nakon što ga je usvojila Vlada. Ili su,  ipak, Đukanović i Abazović u suštini pričali o budućnosti vladajuće koalicije, po nagovoru onih stranaca, koji određuju odluke naših prvaka. Radi tog cilja,  potpisivanje Temeljnog ugovora može da sačeka zgodnu priliku.

Paralelno, kao prizor alternativnosti, Milan Knežević, citirajući Maratonce, Abazovića poziva da potpiše ugovor sa SPC i obnovi politički brak sa DF-om.  („Dođite sve vam je oprošteno“.)

Dešava se ovih dana još poprilično toga što Crna Gora nikd nije vidjela.

 Prama računici Monstata, zaključno sa podacima iz juna, imamo godišnju inflaciju od 13,5 odsto, što je za oko 50 odsto više od one registrovane u euro zoni (8,6 odsto), iako koristimo istu valutu. Energenti su glavni generator inflacije u zemljama EU (struja je tamo poskupjela, u prosjeku, za više od 40 odsto, a gas još više), dok kod nas cijena električne energije miruje. A do kada će, ne znamo.

Na tek otvorenom auto-putu čudesa: jedan je vozač odlučio da ispred tunela odspava na dvosjedu koji je vozio na krovu automobila, drugi je stao u zaustavnoj traci da doručkuje i popije pivo, grupa motociklista napravila je u tunelu cigaret pauzu. Imamo i onoga što je šest kilometara vozio trakom namijenjenoj vožnji u suprotnom smjeru…

Problemi s kojima je suočena ovdašnja policija tu se ne završavaju. Oni, ovih dana brinu za zadravlje kolega povrijeđenih tokom kafanskog obračuna u Sutomoru, dok javnost nagađa da li su se policajci tamo našli kao gosti ili (ilegalno) obezbjeđenje lokala u kome je tuča okončana upotrebom hladnog oružja; objašnjavaju „miroljubivu koegzistenciju“ sa nacionalističkim jurišnicima tokom prazničkih proslava u Nikšiću; hapse, odnosno, potražuju policajce (pripadnike ANB-a) – nekoliko njih zato što ih tužilaštvo sumnjiči da su pripadnici kotorskih kriminalnih klanova, a jednoga zbog sumnji da je pucao na sugrađanina u Nikšiću, ranio ga, pa pobjegao.

U Grblju je održan parastos osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, „komandantu Kraljevske vojske u otadžbini“. Paroh crkve Svetog Đorđa Gojko Perović kaže kako nema razloga da se ljutimo na SPC, pošto su „Mihailovićevi četnici, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu“. Krvavi tragovi četničkog  antifašizma traju do današnjeg dana, i što je najstrašnije, pokušavaju, kao model, da se nametnu kao izvjesna budućnost. E to je Crna Gora već vidjela.

I neće biti nikakovo čudo neviđeno, ako po istom obraascu neki otac gojko, jednog skorog dana, krene da tumači kako su Đukanović i njegovi poslovni partneri iz DPS-a i okruženja bili „u najvećoj mjeri“ – borci protiv korupcije i kriminala, a za građanski i evropsku Crnu Goru. I šta je spram toga 5, 10, 30 ili 50… kriminalnih afera?

Crna Gora mora biti zdrava, citira premijer Abazović Anu Đuričić Konstraktu, u odgovoru na poslaničko pitanje Milana Kneževića: A šta ćemo sad?

To niko ne zna. Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A, onda se najgora nemeću sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Budućnost prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer je u Potočarima na dan obilježavanja genocida izjavom da tamo nijesu ubijeni Bošnjaci već ljudi, uvrijedio žrtve i istinu.  Predsjednik je tvitom ,,da smo bili nemoćni da spriječimo genocid”, ponovio laž i pokazao da se retuširanje prošlosti nastavlja. Sve smo dalje od suočavanja sa istinom o našim devedesetim. Skupo to možemo platiti

 

U Memorijalnom centru u Potočarima obilježena je 27. godišnjica od kako su, u julu 1995, pripadnici vojske Republike Srpske u tadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija ubili više od 8.370 muškaraca i dječaka. Žrtve su, među 25.000 zatočenika u osvojenoj Srebrenici, birane po nacionalnoj pripadnosti i godinama života. Bošnjaci, od 14 pa naviše.

U ponedjeljak su u Potočarima sahranjeni ostaci  još 50 pronađenih i identifikovanih žrtava genocida u Srebrenici. Za njih oko 1.000 još se traga. Zbog počinjenog genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina u julu 1995. do sada je osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Tekstove sa gotovo identičnim podacima čitali ste u Monitoru i prošlog ljeta. Uz obavezujuće podsjećanje na žrtve ,,najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, za to smo imali i dva konkretna povoda. Smjenu tadašnjeg ministra pravde Vladimira Leposavića, nakon što je u parlamentu negirao genocid u Srebrenici . I Rezoluciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Crne Gore.

Tom Rezolucijom se potvrđuje genocid ,,u kojem je stradalo preko osam hiljada civila bošnjačke nacionalnosti”, i osuđuju ,,pokušaji pripisvanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu…, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački”.

Onda je u ponedjeljak premijer Dritan Abazović otišao u Srebrenicu. A predsjednik Milo Đukanović  dohvatio se Tvitera.

Izvode iz Abazovićevog govora sigurno ste već čuli ili pročitali. Ustalasali su region. ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima nego nad ljudima. I nisu ga počinile vojske nego politike. Politike zla, smrti i prevare”, glagoljao je Abazović nad srebreničkim grobovima. Ne postoji niko, ni među žrtvama ni među ubicama, a da ne zna  da su ti ljudi u Srebrenici ubijani samo zato što su  Bošnjaci. U tadašnjoj srpskog ratnoj propagandi, primijetili su to strani izvještači, Bošnjaci   nijesu tretirani  kao ljudi, veća kao – podljudi.  Da masovnim ubicama posao lakše padne.

Abazovićeva tvrdnja da osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici nijesu ubile vojske nego politike (sa sve množinom) kosi se sa činjenicama i zvuči kao nevješt pokušaj preraspodjele krivice, uz naznake relativizovanja odgovornosti Vojske RS  za zločin. Drugo je Dritan Abazović mogao reći, ali nije: Genocid u Srebrenici je bio  dio plana etničkog čišćenje istočnog dijela BiH (Podrinja), u službi  konkretnog, velikosrpskog državnog projekta. Projekta, koji se jedino masovnim zločinima mogao ostvariti.

Abazović se kratko izvinio majakama Sreberenice, tvrdnjom da se nije precizno izrazio. Na osnovu onoga što je rekao ne može se zaključiti šta je to drugo želio da kaže.  Improvizovati govor u Srebrenici, u svojstvu premijera Crne Gore samo je po sebi grijeh. Abazović je doživio je salvu kirtika. Njegovo je da otkloni sumnje – da li je u Potačarima ,,birao riječi” vođen željom da ne kaže nešto što se neće dopasti vlastima u Srbiji i potenecijalnim novim /starim koalicionim partnerima u Crnoj Gori, među kojima su i oni koji negiraju genocid u Srebrenici.

A, onda, predsjednik Milo  Đukanović i njegova tvitovanja. ,,Nijemi pred istinom da se pred našim očima desio genocid i da smo bili nemoćni da ga spriječimo”, piše tadašnji premijer Crne Gore. Potpredsjednik DPS-a, izabran na kongesu 1994, na kome se ozbiljno besjedilo o mogućnosti ,,ujedinjenja” Crne Gore i Istočne Hercegovine (do Neretve). Predsjednik Vlade, koja je izručila Karadžiću i Mladiću oko stotinu BiH izbjeglica. Poslala ih u smrt. Autor obmane: ,,Kada je trebalo, mir smo čuvali ratom, braneći napadnutu Crnu Goru i njenu Boku”.

Istina je  – bilo je u Crnoj Gori onih koji su pokušavali da spriječe sve ono što je dovelo do opsade Dubrovnika, logora u Morinju,  deportacije BiH izbjeglica, Bukovice… Na posljetku – Srebrenice.  Đukanović nije bio među njima. Predvodio je one koji su pokušavali da uguše svaki glas otpora ratu i zločinima.

Za razliku od Abazovićevog nastupa, Đukanovićevo preuređivanje prošlosti i vlastite uloge u njoj prošlo je bez reakcije. I ovdje i preko Drine. Navikavamo se na laž.

Daleko smo od suočavanja sa prošlošću. Mnogo je naznaka da bi nas to moglo skupo koštati.  Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost sve je bliža.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Izdajnik i ekstremista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Protivnica potpisivanja sporazuma sa SPC, kaže premijer, plaše se promjena i zacrtanog evropskog puta. Sličnom analogijom može se zaključiti kako promoteri potpisivanja Temeljnog ugovora po hitnom postupku tim činom žele da skrenu pažnju javnosti sa drugih, urgentnijih i većih problema sa kojima se suočavamo

 

Prvo – nemamo odgovor na pitanje „šta će biti s’ kućom“. I, što je za novinare još veći problem, ne znamo nikoga ko zna. Pa da ga pitamo.Temeljni ugovor će možda biti potpisan. Vlada će zbog toga, možda, izgubiti povjerenje parlamentarne većine. A možda od svega toga neće biti ništa. Izbori nam, svakako, predstoje. Samo niko ne zna kada će i kako oni biti organizovani.

Iz perspektive Monitora, otkako se redovne sjednice Vlade održavaju petkom umjesto četvrtkom, postalo je još teže „ići događajima u susret“, percipirati odluke izvršne vlasti i analizirati njihove posljedice. Za jedan dan, kada izvršnu vlast tvore „šačica ekstremista“ i „izdajnici“, dok u parlamentu o njenoj (i našoj) sudbini odlučuju „klerofašisti“ i „kleptofašisti“ stvari i mišljenja se promijene koliko u cijelom izbornom ciklusu, nekada. Iako se, suštinski, mijenja (pre)malo toga.

Prethodni premijer je poslanicima vladajuće većine zamjerao „nemoral i političko licimjerje“, a koji mjesec kasnije pojedine članove „ekspertske vlade“ optužio za pokušaj državnog udara i izdaju. Njegov nasljednik nastavlja sličnim putem.

Od Abazovića čujemo da neki ministri žele sukobe „sopstvenih građana“, ali da on neće pokrenuti postupak njihovog razrješenja. Onda imamo njegovu tvrdnju: „Ne plaše se oni Temeljnog ugovora nego Europola, i premijer će saopštiti sve što bude trebalo ako me budu doveli u tu situaciju“!?  Može li ovaj iskaz značiti išta drugo sem da Dritan Abazović svjesno paktira sa kriminalcima i(li) njihovim zaštitnicima. Sa ljudima koji se boje Europola.

Red je da znamo na čemu smo. Ako ga partneri dovedu u tu situaciju, on će nešto saopštiti, o njima. A do tada, neće. Sad možemo da nagađamo – koja je to situacija koja može dovesti do raskida saveza i prekida zavjeta šutnje? Ko su „oni“? I gdje su tu građani?

Ubrzava se vrijeme. Za dvije vlade prevalili smo put od „Mila lopova“ i „bitange“ do „konstruktivnih partnera“. Od „Rista sotone“ stiglo se do navodne odbrane zaostavštine „upokojenog Mitropolita“. Koja je, kažu, ugrožena Temeljnim ugovorom na čije potpisivanje se spremanju Vlada i srpska Patrijaršija.

Protivnici potpisivanja sporazuma sa SPC, kaže premijer, plaše se promjena i zacrtanog evropskog puta pa, žaleći za izgubljenim apanažama, žele da nas vrate u 90-e. Sličnom analogijom može se zaključiti kako promoteri potpisivanja Temeljnog ugovora, ne mareći za ozbiljne sadržajne mane tog dokumenta, tim činom žele da skrenu pažnju javnosti sa drugih, možda urgentnijih i većih nevolja  sa kojima se suočavamo.

Recimo, na sjednici Vlade koja će biti održana u petak, kad Monitor već bude na kioscima, na dnevnom redu bi se moglo naći pitanje opstanka/nestanka nikšićke Željezare. Ne znamo sigurno, pošto dnevni red sjednice javnosti još nije poznat. Premijer je prošlog petka radnicima Željezare obećao „svu podršku“ države. Dok su oni ponovili odlučnost da vlasnicima fabrike spriječe pristup i raspolaganje legalno stečenom imovinom. Od Miodraga Dake Davidovića čuli smo da su propali pregovori sa EPCG o cijeni struje po kojoj bi Željezara, eventualno, mogla obnoviti rad. I da čeka petak i odluku Vlade – da li će mu pomoći da kupi kompaniju i obezbijediti snabdijevanje strujom po cijenama višestruko nižim od važećih. Otprilike, isto ono što je tražio i nije dobio vlasnik KAP-a.

Bilo bi dobro da Vlada predoči makar jedan argument u prilog tome da „nova“ Željezara može opstati u tržišnoj utakmici. U suprotnom, treba staviti tačku na tu priču. Još jednom.

Vlada ćuti i o stanju u EPCG, gdje je, voljom ove vlasti, stvoreno svojevrstno bezvlašće. I produženo beznađe. U trenutku kada premijer straši građane  nestašicom hrane i energenata. Šta ako nam se ponovi „srpski scenario“ od prethodne zime i dođe do raspada elektroenergetskog sistema?

„Evropska vlada“ nastavlja preuzimanje upravljačkih funkcija po dubini, smjenjujući i rukovodstva onih preduzeća koja su, prošle godine, zabilježila vrlo dobre (Monteput) ili čak odlične poslovne rezultate (Crnogorska plovidba). Ponovo rodbina i partijski drugovi imaju prednost.

Splasnuo je predsezonski turistički optimizam. Špic sezone je tu. Gostima možemo ponuditi da se izjasne za i protiv Temeljnog ugovora, kad već o tome nijesu pitana domaća čeljad. Pod uslovom da ih novo škrgutanje zubima naših i njihovih ne uplaši. Pa odu na neko mirnije mjesto. Onda nam ni svi patriotizmi naših političara neće pomoći.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo