Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Vuk Adžić

Objavljeno prije

na

Vuk Adžić mladi je transmuškarac iz Podgorice. Zbog istine o svom rodnom identitetu bio je žrtva nasilja. Za Monitor priča o svojoj životnoj borbi


Dugo vremena ste proveli skrivajući rodni identitet. Kako biste opisali taj period života?

Opisao bih ga kao mučenje i jako tešku borbu, ne toliko sa drugima, koliko sa samim sobom. Bio sam jako mlad, nisam ni sam znao šta mi se dešava. Mislio sam u početku da sam lezbejka, a onda sam, nakon veze sa jednom ženom, shvatio da se radi o nečemu mnogo dubljem. Tada sam upoznao Bojanu Jokić iz LGBT Forum Progresa koja me je upoznala sa terminom transrodnost i šta to zapravo znači. Ona mi je pomogla da prebrodim tu krizu i da shvatim ko sam zapravo.

Prošle godine ste odlučili da ,,izađete iz ormara”, odnosno da otkrijete istinu o svom identitetu. Koje su bile posljedice Vašeg izbora?

Posljedice i dalje traju. Kada sam se autovao (razotkrio) 2018. godine, morao sam da odem iz porodičnog doma. Ljudi su me gledali kao manje vrijednog, ponižavali me. Od toga dana živim u strahu za svoj život i za život ljudi koji su oko mene. Nažalost dio našeg društva i dalje nije spreman da prihvati ljude poput mene.

Prva ste osoba koja je, prije nego je izvršila tranziciju (terapiju korekcije pola), krštena na Balkanu. Šta za Vas to znači?

To je za mene jako važno, jer sam vjernik i moja je želja bila da na operaciju pođem kršten. Mnogo mi je bilo bitno da u svom nekom duhovnom svijetu budem ono što zapravo i jesam. U tom trenutku sam se jedino osjećao sigurno u crkvi, gdje sam imao svoj mir. Poslije napada na mom kućnom pragu jedino mi je ostalo da vjerujem da će doći bolje sjutra i da će naše društvo shvatiti da ja nisam neprijatelj ili neko ko želi nekome zlo. Ja sam samo običan čovjek koji želi da živi kao i svi ostali.

Kako su porodica i bliski ljudi oko Vas prihvatili promjenu?

Reakcije su bile različite. Neki su prestali da komuniciraju sa mnom, sa nekima sam ostao u kontaktu. No, razumijem, nije lako u ovom društvu reći da vam je prijatelj, brat ili sin transrodan. Trudio sam se na svaki način da objasnim ljudima šta mi se dešava i kako se osjećam. Neki su ostali sa mnom i vodili bitke koje ja vodim i na njih sam jako ponosan i puno sam im zahvalan.

Crna Gora je nedavno izglasala i Zakon o istopolnim partnerstvima. To se može smatrati velikim pomakom u prihvatanju LGBTIQ populacije u našoj državi, u institucijalnom smislu. Prema Vašem mišljenju, da li je crnogorsko društvo spremno za ovakve korake?

Samo izglasavanje zakona se ne može smatrati velikim pomakom, već samo prvim u prihvatanju istopolnih partnerstava koja u Crnoj Gori postoje. Velikim pomakom možemo smatrati onaj momenat kada ljudi budu bili slobodni da taj zakon koriste bez straha da će biti linčovani, jer su odlučili da pred njim ozvaniče svoju vezu. Crnogorsko društvo polako uči da prihvata ono što je pravo svakog pojedinca. Za istopolna partnerstva potrebno je još neko vrijeme, ali vjerujem da će sa prvim sklopljenim partnerstvima i to postati samo još jedna od formalnosti. Suština je ipak da se u realnom životu živi normalno, a zakon je tu jedna dobra opcija koja se može iskoristiti ili ne.

Na koji način planirate i sami da pomognete poboljšanju položaja LGBTIQ osoba u Crnoj Gori?

Veći dio svoje tranzicije proveo sam u Skloništu LGBT Foruma Progres. Oni su mi bili najveća podrška. Bez njih, ne znam gdje bih sada bio. Tako je moja želja da pomognem svim LGBTIQ osobama da ne prolaze ono kroz šta sam ja prolazio. To osjećam kao dužnost.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Tanja Radovanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tanja Radovanović, mlada arhitektica, uspješna je u svojoj profesiji sa velikim brojem osvojenih nagrada i izložbi. Uz pomoć arhitekture pokrenula je posao kreiranja personalnih mapa gradova

 

Vaše su se studije arhitekture dešavale u različitim državama i gradovima Evrope. Koliko je to doprinijelo iskustvu i profesionalnom nadograđivanju?

Master studije u trajanju od dvije godine su se sastojale od projekata u Estoniji, Finskoj, Izraelu, Njemačkoj, Austriji i Portugalu i iziskivale su dizajn prilagođen kontekstu svakog od gradova u kom sam boravila. Zadaci projekata su se zasnivali na riješenju urbanog i arhitektonskog problema koje sam rješavala istraživanjem socijalnog, kulturnog i arhitektonskog konteksta svakog od mjesta, samim tim su intervencije u prostoru bile prilagođene korisnicima i gradu u kom su se nalazile. Ovakav pristup koristim u svakom dizajnu. Jako je inspirativno učiti o mjestu iz više uglova i koristiti te podatke kako bi se unaprijedio dizajn, jer onda projekat oslikava karakter mjesta i njegovih korisnika.

Za mladog arhitektu imali ste veliki broj izložbi i osvojili razne nagrade. Koja Vam je najdraža i koliko Vam one daju osjećaj samopotvrđivanja?

Posebno mi je draga prva nagrada na konkursu urbanističkog plana naselja Lahekalda, u Talinu, koju sam osvojila dok sam radila u Estoniji sa Irinom Raud. Naselje je trenutno u izgradnji i već je jedno od poželjnijih mjesta za život u gradu. Okruženo je parkom, i ispunjeno zelenilom i svim sadržajima potrebnim za život, kao što su prodavnice, vrtić, nadzemna garaža, sportski tereni i slično. Takođe mi je jako drag otkup projekta za uređenje obale Morače koje sam radila sa koleginicom Simonom Popadić, gdje je naš rad bio ocijenjen kao jedan od najboljih u konkurenciji od 50 radova iz cijelog svijeta. Bilo je posebno zadovoljstvo dizajnirati i istraživati svoj grad, i nadam se da ću u budućnosti imati više takvih prilika.

Kroz arhitekturu bavite se izgrađivanjem personalnih mapa. O čemu je tačno riječ?

Personalne mape ili Emotional maps su posteri gradova sa mapiranim tačkama mjesta koje je osoba posjetila i koje joj bude posebnu emociju. Iz tačaka se šire linije vibracija emocije. To je grafički prikaz nečega što nije tako lako opisati riječima.

Kako ste došli na ideju izrade personalnih mapa i ko je Vaša ciljna grupa?

Mnogo volim da putujem i posjetila sam preko 30 država, međutim u toku pandemije sloboda putovanja je postala nedostižna, te sam jednog dana, dok sam sanjarila o mom omiljenom gradu Berlinu, odlučila napraviti poster za svoj stan gdje ću mapirati mjesta koja mi najviše nedostaju i kojima se uvijek rado vratim. Kada sam ga završila i stavila na zid, svako ko bi ušao u stan se zainteresovao za njegovo značenje i pokrenuo je puno lijepih razgovora. Inače sam fascinirana mapama i skupljam ih odmalena iz svakog grada u koji pođem, a ovakav grafilčki prikaz im dodaje ličnu i emotivnu dimenziju što je, za mene, jako poetično. Nastavila sam ih crtati za sebe, pa za prijatelje, a sada ih crtam i po narudžbini. Ciljna grupa su ljudi koji žele  mapu svog posebanog grada dizajniranu specijalno za njih, to mogu biti gradovi sa putovanja ili rodni grad, ili i država,.. Baš skoro sam radila mapu za putovanje kroz Crnu Goru!

Na koji način mislite da će kreiranje personalnih mapa doprinijeti svakom putniku?

One predstavljaju originalanu i personifikovanu kolekciju uspomena sa putovanja. Boje mapa se prilagođavaju kolor paleti svakog mjesta, a tačke i linije vibracija mijenjaju poziciju i intenzitet na osnovu razgovora sa klijentom, tako da je pristup opet sličan kao i u arhitekturi. Mape možete naručiti na instagram stranici: emotionalmaps.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Damjan Spasojević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Damjan Spasojević jedan je od osnivača i kreatora portala koji je obogatio i osvježio crnogorsku medijsku scenu – Kombinat. Od 2011 je društveni aktivista u svim poljima koja doprinose kolektivnom dobru

 

Koliko dugo se bavite društvenim aktivizmom i kako je sve počelo?

Ako tražimo neki konkretan događaj koji bi bilo početak „bavljenja društvenim aktivizmom” za mene, to bi eventualno bilo učestvovanje u protestima 2011. godine kad sam bio prvi razred srednje škole. Tako da je tu „sve počelo”, a nastavilo kroz niz protesta koji su uslijedili. Ali ne bih da to suzi polje društvenog aktivizma na „ulicu”, jer je to samo jedan vid aktivizma. Za mene je možda najkvalitetniji primjer mog aktivizma bio kada sam za vrijeme studiranja na PMF-u samoinicijativno organizovao posjetu studenata jednoj od najvećih telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori gdje smo imali priliku da u praksi vidimo ono o čemu slušamo na predavanjima, a odsustvo te mogućnosti je u tom trenutku bila stvar na koju se većina kolega žalila. Mislim da je to idealan primjer – onamo gdje sistem zakaže malo aktivizma može da pomogne. U pitanju je bilo samo nekoliko mejlova i malo volje. Vrijeme u kom živimo nas primorava da stvari uzmemo u svoje ruke. E sad, koliko je to dobro, nisam siguran.

Koje Vas teme u sklopu društvenog aktivizma najviše zanimalju?

Ja sam lično zainteresovan sa apsolutno sve. Društveni aktivizam je u najširem smislu borba za pravdu. Bilo da se borite za očuvanje rijeka ili vjerskih prava, u konačnom se borite za pravdu. Ja nisam stručnjak za bilo koju oblast pa da se onda u skladu s tim posvetim aktivizmu iz te oblasti, ali me interesuje pravda. Ako ste, kako se to kaže, pravdoljubivi, onda vam ne treba puno da u određenoj situaciji shvatite gdje je pravda, iako niste stručnjak. Tako da u poslednje vrijeme svoj aktivizam usmjeravam na postavljanje svih tih različitih „aktivizama” u širi društveni kontekst i time njihovo bolje razumijevanje i manje ili više učestovovanje u svakom njih.

Koliko smatrate crnogorski aktivizam prisutnim u društvu i šta su promjene na koje bi trebalo uticati?

Ako sve što za pozadinu ima sticanje neke lične koristi isključimo onda je aktivizam u Crnoj Gori veoma malo prisutan. Ali posle svih protesta koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina, koji su, manje ili više uspješni, na kraju ipak doveli do društvenih promjena, ne možemo reći ni da ga nema.

Jedan ste od osnivača vrlo neobičnog i za ove prostore novog i kreativnog portala “Kombinat” koji u svojoj prirodi ima baš tu društveno aktivnu i buntovnu snagu. Kakav je osjećaj biti dio svega i kako je sve počelo?

Ideja o osnivanju portala je stara više godina, a onda smo ja i Aleksandar Novović odlučili da iskoristimo prošlogodišnji „lock down” period i pokrenemo realizaciju te ideje. Kada se kaže „ovi prostori” ja u glavi imam Jugoslaviju, a na tom prostoru ono što mi radimo ipak ne bih nazvao posebno neobičnim ili inovativnim. Kada je Crna Gora u pitanju možda se možemo pohvaliti da stvaramo nešto novo u medijskom prostoru. Uživamo u radu na portalu, a i reakcije koje dobijamo su ohrabrujuće. Za ovih godinu i nekoliko mjeseci volonterskog rada postigli smo mnogo više nego što smo očekivali, a to je, vjerujem, dobar znak.

Postoji li cilj i energija koju želite da pokrenete uz pomoć portala „Kombinat” i koji su Vaši sledeći koraci?

Ideja je upravo ono o čemu sam govorio u nekom od prethodnih pitanja – da se svi događaji u društvu sagledaju u okviru šireg konteksta i na taj način bolje razumiju, tj objasne. Trudimo se da ponudimo analitički pristup onome što se pojavljuje u javnom prostoru, ali i da prenesemo neke priče koje se rjeđe nalaze u klasičnim medijima.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katica Nišavić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katica Nišavić, svršeni student Fakulteta političkih nauka samouki je fotograf koji nosi iskustva sa jednogodišnjeg Erasmusovog programa

 

Završili ste Fakultet političkih nauka i radite u nevladinoj organizaciji ali se bavite i fotografijom. Otkud interesovanje za fotografiju?

Čak i tokom studiranja nalazila sam vrijeme da se paralelno bavim fotografijom, koja je tada bila i hobi i dodatan izvor zarade. Svijet fotografije me je privlačio još od srednjoškolskih dana, pa je ta pasija kroz godine rasla a uporedo sa njom i želja za nadograđivanjem, usavršavanjem… Ljudi su počeli da prepoznaju moj stil i tako su počele polako da se otvaraju i mogućnosti, prvi angažmani itd. Kako radim i u civilnom sektoru, sama organizacija vremena zna da bude ,,izazov” ali se na kraju zaista sve stigne, s jednakim kvalitetom i trudom.

Vi ste samouki fotograf, na koje ste načine učili o ovoj profesiji?

Fotografija je jedna neiscrpna oblast koja pruža puno sadržaja i to je proces učenja koji stalno traje. Nakon što sam 2011. godine završila kurs osnove fotografije u ateljeu Dejana Kalezića, polako sam prelazila iz analogne u digitalnu fotografiju, eksperimentisala, gradila svoj stil kroz vježbu… Čitala knjige, gledala video tutorijale… Univerzalni načini ne postoje, smatram da sami nekako nađemo ono što nam najviše prija i što nam je najpristupačnije.

Koji su Vaši omiljeni motivi i glavna inspiracija?

Inspiraciju nalazim svuda. Nema pravila. Nekad je to igra svjetlosti koja se prelama preko ograde, nekada umjetnost sadašnjeg trenutka, sami ljudi i njihova priroda, a nekada i unaprijed osmišljeni koncept…

Volim da radim portrete ali volim i da hvatam same trenutke na ulici, pejzaže na putovanjima… Putovanja su zapravo moje glavno napajanje što se fotografisanja tiče i mislim da tu dobijam i najveću inspiraciju. Fotoaparat u ruksaku i ranojutarnja lutanja ulicama nepoznatih gradova su ono što me karakteriše i bez čega ne bih mogla zamisliti sebe.

Preko Erasmus programa boravili ste u umjetničkoj rezidenciji u Belgiji u trajanju od godinu dana. Koliko su sva ta iskustva doprinijela Vašem umijeću i šta su novo donijela?

Mislim da svako, na tom nekom svom putu razvoja, ima prelaznu godinu kada doživi vrhunac, što se tiče inspiracije, doživljaja, iskustava… To je za mene bila 2019. godina. Boravak u umjetničkoj rezidenciji je sam po sebi donio nova znanja ali i nove izazove… Pored toga što sam bila dio tima za komunikacije i kao fotograf bilježila momente u rezidenciji, učestvovala sam i na drugim projektima, bila član Internacionalnig kluba, prošla Ljetnju akademiju umjetnosti, realizovala čak i svoj projekat… Bilo je to iskustvo koje se ne tiče isključivo same fotografije koliko drugih vještina, procesa prilagođavanja, upoznavanja sebe… To je naravno sveukupno uticalo na ono što danas i jesam, kao fotografkinja.

Ko su Vaši uzori i najveće inspiracije među umjetnicima?

Ne mogu reći da imam konkretne uzore. Ponekad su to Bergmanovi filmski klasici, ponekad Peter Lindberghove, Bressonove ili R. Doisneauove fotografije. Nekada su to izložbe slika manje poznatih autora koje spontano posjetim tokom putovanja. A ponekad prosto pročitam Hičkokovu definiciju sreće i to me pokrene.

Na filmskim kadrovima ili fotografijama volim da osjetim emociju, da prepoznam momenat ili u glavi kreiram priču i tad već kreće bujica ideja koja poziva na stvaranje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo