Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Vuk Adžić

Objavljeno prije

na

Vuk Adžić mladi je transmuškarac iz Podgorice. Zbog istine o svom rodnom identitetu bio je žrtva nasilja. Za Monitor priča o svojoj životnoj borbi


Dugo vremena ste proveli skrivajući rodni identitet. Kako biste opisali taj period života?

Opisao bih ga kao mučenje i jako tešku borbu, ne toliko sa drugima, koliko sa samim sobom. Bio sam jako mlad, nisam ni sam znao šta mi se dešava. Mislio sam u početku da sam lezbejka, a onda sam, nakon veze sa jednom ženom, shvatio da se radi o nečemu mnogo dubljem. Tada sam upoznao Bojanu Jokić iz LGBT Forum Progresa koja me je upoznala sa terminom transrodnost i šta to zapravo znači. Ona mi je pomogla da prebrodim tu krizu i da shvatim ko sam zapravo.

Prošle godine ste odlučili da ,,izađete iz ormara”, odnosno da otkrijete istinu o svom identitetu. Koje su bile posljedice Vašeg izbora?

Posljedice i dalje traju. Kada sam se autovao (razotkrio) 2018. godine, morao sam da odem iz porodičnog doma. Ljudi su me gledali kao manje vrijednog, ponižavali me. Od toga dana živim u strahu za svoj život i za život ljudi koji su oko mene. Nažalost dio našeg društva i dalje nije spreman da prihvati ljude poput mene.

Prva ste osoba koja je, prije nego je izvršila tranziciju (terapiju korekcije pola), krštena na Balkanu. Šta za Vas to znači?

To je za mene jako važno, jer sam vjernik i moja je želja bila da na operaciju pođem kršten. Mnogo mi je bilo bitno da u svom nekom duhovnom svijetu budem ono što zapravo i jesam. U tom trenutku sam se jedino osjećao sigurno u crkvi, gdje sam imao svoj mir. Poslije napada na mom kućnom pragu jedino mi je ostalo da vjerujem da će doći bolje sjutra i da će naše društvo shvatiti da ja nisam neprijatelj ili neko ko želi nekome zlo. Ja sam samo običan čovjek koji želi da živi kao i svi ostali.

Kako su porodica i bliski ljudi oko Vas prihvatili promjenu?

Reakcije su bile različite. Neki su prestali da komuniciraju sa mnom, sa nekima sam ostao u kontaktu. No, razumijem, nije lako u ovom društvu reći da vam je prijatelj, brat ili sin transrodan. Trudio sam se na svaki način da objasnim ljudima šta mi se dešava i kako se osjećam. Neki su ostali sa mnom i vodili bitke koje ja vodim i na njih sam jako ponosan i puno sam im zahvalan.

Crna Gora je nedavno izglasala i Zakon o istopolnim partnerstvima. To se može smatrati velikim pomakom u prihvatanju LGBTIQ populacije u našoj državi, u institucijalnom smislu. Prema Vašem mišljenju, da li je crnogorsko društvo spremno za ovakve korake?

Samo izglasavanje zakona se ne može smatrati velikim pomakom, već samo prvim u prihvatanju istopolnih partnerstava koja u Crnoj Gori postoje. Velikim pomakom možemo smatrati onaj momenat kada ljudi budu bili slobodni da taj zakon koriste bez straha da će biti linčovani, jer su odlučili da pred njim ozvaniče svoju vezu. Crnogorsko društvo polako uči da prihvata ono što je pravo svakog pojedinca. Za istopolna partnerstva potrebno je još neko vrijeme, ali vjerujem da će sa prvim sklopljenim partnerstvima i to postati samo još jedna od formalnosti. Suština je ipak da se u realnom životu živi normalno, a zakon je tu jedna dobra opcija koja se može iskoristiti ili ne.

Na koji način planirate i sami da pomognete poboljšanju položaja LGBTIQ osoba u Crnoj Gori?

Veći dio svoje tranzicije proveo sam u Skloništu LGBT Foruma Progres. Oni su mi bili najveća podrška. Bez njih, ne znam gdje bih sada bio. Tako je moja želja da pomognem svim LGBTIQ osobama da ne prolaze ono kroz šta sam ja prolazio. To osjećam kao dužnost.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Dalibor Dado Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dalibor Dado Ćetković je rođen u Baru (Crna Gora) 1982. godine. Četvorogodišnju Srednju likovnu školu „Petar Lubarda“ na Cetinju (Crna Gora) je upisao 1997. i diplomirao kao likovni tehničar 2001. godine na odsjeku za slikarstvo. Iste godine upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju (BiH) i diplomirao je 2007.  Od 2008. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore – ULUCG

 

Kako ste otkrili ljubav i sklonost ka slikarstvu?

Pamtim moja prva interesovanja za likovnu umjetnost početkom osnovne škole, ali i još ranije, jer kako su mi govorili, nisam se odvajao od papira i svesaka u kojima sam stalno nešto crtao a isto tako i napolju, u dvorištu, na plaži, gdje god sam mogao da ostavljam neki trag meni je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Volio sam da pravim svašta nešto sa ciljem, temom ili bez, onako potpuno slobodno, zatim da rasklapam stvari pa ponovo da sastavljam i još puno nekih skalamerija koje sam pravio su me, na neki način, vodile da i dalje istražujem i eksperimentišem sa nadom da ću stvoriti nešto sa čime bih ja prvo bio zadovoljan. I danas na sličan način kao umjetnik pristupam radu, težeći ka tome da što više oslobodim svoje misli, da snove i vizije pretačem u djela.

Iza vašeg dugog karijernog opusa stoji 16 samostalnih i preko 70 kolektivnih izložbi. Koliko mislite da publika razumije i osjeća Vašu umjetnost?

Raduje me činjenica da naša publika koja prati moj rad uglavnom razumije, kako oni vole reći, šta je umjetnik htio da kaže. Poslednjim ciklusom sam pozvao sve, ali i one koje se prvi put susreću sa mojim stvaralaštvom, da probaju otkloniti stav i da trebaju tražiti sadržaj unutar slike, već da se potrude osjetiti je. Akcenat je na tome, da se jedna slika doživi, kako se kreće, kako nas vodi po horizontalnim trakama, pojasevima koji su nadomak našem poznatom svijetu, ili možda jako udaljenom, ili čak paralelnom… Da se osjeti puls jednog vremena, koje jeste ili koje će biti. Kao što je ljubav koja nam je dar, osjećamo ali je ne vidimo. Sa raznih krajeva planete, preko aktuelnih onlajn izložbi na kojima sam učestvovao i na kojima sam predstavljao sebe, svoj rad, svoju zemlju, stizalo mi je puno poruka sa stavovima da ih zadivljuje moj rad, da je prepoznat rukopis gdje god se pojavi i da im se jednostavno sviđa iako ne znaju zašto. To je dovoljno da budem zadovoljan.

Koliko je sama umjetnost neophodna čovjeku u njegovom razvoju?

Da bi se dijete zdravo podiglo jako je bitno da ima pažnju od svojih roditelja ali i okoline. Isto tako je bitno da se djetetu omogući kvalitetan umjetnički sadržaj jer se od malih nogu njeguje osjećaj za umjetnošću, koja najbolje može pomoći da se dijete razvije u kultivisanu ličnost. Stoga je važno da svaki roditelj izdvoji vrijeme i povede svoju djecu na što više kulturno umjetničkih događaja ili im omogući da putem interneta, umjesto nečeg ne edukativnog, usmjeri djeci pažnju na nešto bolje, da pogledaju neku virtuelnu izložbu, zanimljiv film, koncert, mnogo čega drugog još da ne nabrajam i naravno zajedno. Djeca su kao sunđeri i vole da oponašaju starije. Kakve im primjere dajemo i kako hranimo društvo takvo će nam i biti.

Najnovija nagrada tiče se počasnog priznanja za sliku ,,Muzička kutija” osvojenoj na  internacionalnoj žiriranoj izložbi ,,Abstract“ u Los Anđelesu, u organizaciji Art Show International – Art Now. Da li i koliko nagrade doprinose osjećaju profesionalnog uspjeha?

Svaki vid umjetnikovog angažovanja je značajan. Izreka kaže da je svaki gram djelanja mnogo vrijedniji od tone teoretisanja. Ja se bavim svojim slikarstvom i tome sam maksimalno posvećen. Imam svoj fokus i trudim se koliko mogu da postignem više u odnosu na predhodni period. Već sam pominjao moj odlazak za Ameriku i govorio da sam morao otići dovoljno daleko da bih bio bliži sebi. U ovoj godini sam toliko proširio svoje vidike da sam radove sa zadovoljstvom predstavljao skoro na svim kontinentima. Nekako mi je ova nagrada došla kao podsticaj da nastavim dalje u svojoj stvaralačkoj misiji i da, kako često kažem, surfujem na talas koji raste i ne zaustavlja se.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katarina Sarić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katarina Sarić, spisateljica je koja riječima potiče na akciju zbunjujući i preispitujući svakog svog slušaoca. Umjetnica živi na relaciji Budva – Beograd, ali i ostatak regiona čini se kao njen dom. Ona je poetska provokatorka i performans umjetnica. Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima, prevođena na veliki broj stranih jezika

 

Umjetnost je riječ kojom se može opisati Vaš duh i način na koji živite. Šta je isprovociralo potrebu za pisanjem?

Umjetnost kao najstarija ljudska potreba za sublimacijom egzistencijalne težine svakodnevnice, shvaćena u konceptu stvaralačke igre iz koje je nastao svijet po mnogim teoretičarima kreacije, u osnovi je načina i  stila mog života oduvijek. Teatralnost, karnevalizacija, dramatičnost (čak su me još krajem srednje škole zvali drama qeen) ujedno je i moj odušak od stvarnosti, ali i teško breme koje mi ne dozvoljava da ga spustim i pustim korijen. Pisanje je, naprosto, bio najsnažniji impuls, ventil, kroz koji sam, uz scenski pokret, najzad uspjela da jedan ogroman dio pomenutog tereta, izbacim na površinu.

Vi ste književnica, poetska provokatorka i performans umjetnica. Koju glavnu poruku pokušavate prenijeti kroz ove različite načine izražaja?

Sva tri žanra, ako tako mogu da ih klasifikujem, zapravo su usko povezana, na svojim nastupima performiram vlastitu književnost, služeći se upravo spomenutom tehnikom skandalona, provokacije, ali nikako one trivijalne, iz žute štampe, štaviše, metod je filosofske prirode i služi da se njime isprovocira okoštalost zatvorenih formi, normi, predrasuda, uvreženog mišljenja i malograđanske kolotečine. Krajnja poruka za sve nas, i mene kao umjetnicu i publiku kojoj se obraćam, jeste zahtjev za neprestanim preispitivanjem, prevrednovanjem sistemskih vrijednosti (pa i vlastitih uvjerenja, u krajnjoj liniji).

Vaša je umjetnost avangardna, ekscentrična i ne dozvoljava nikome da ostane ravnodušan. Kao kreatorku sadržaja da li Vam je prioritet samo razumjevanje Vašeg rada ili tjeranje čitaoca na određenu akciju?

Razumijevanje moje umjetnosti, nije mi suštinski bitno, mnogo mi je, u tom kontekstu, važnije da publika koja ode sa mog scenskog performansa, učini to zapitana u kojem smjeru dalje ide. Ili, što mi je nekad još i najvažnije, ne zna da pogodi izlaz. Aktivno učešće, interakcija sa publikom, najvažniji je elemenat, da kažem karika u lancu mog „izvođenja bijesnih glisti” kako često volim da se, na svoj račun, našalim.

Pjesme su Vam  prevođene na engleski, grčki, italijanski, nepalski, bengalski, njemački, francuski, španski, portugalski jezik. Mnogi umjetnici smatraju da prevođenje donekle sakati djelo. Koje je Vaše mišljenje o ovom stavu?

Nikako se ne bih složila sa njima, sakaćenje može da nastane ako se poezija bukvalno prevede (što je čest slučaj). Ja sam imala sreću da su me prevodili, tačnije prepjevavali, upravo prevodioci koji su i sami pjesnici, tako da je svaka moja prevedena pjesma prilagođena duhu jezika na koji se prevodila. Štaviše, čitave dvije knjige su nedavno prevedene, jedna na engleski Women Course koja se uskoro objavljuje u Americi, a druga Smrt Madam Dupin, na francuski, već objavljena u bečkoj multimedijalnoj izdavačkoj kući Enfant Sauvage. Komentare koje sam dobijala od kolega širom svijeta, izvornih govornika pomenutih jezika, bili su izvanredni.

Najnovija nagrada ticala se nagrade za najbolju knjigu 2021. na konkursu perspektivne kraljevačke kuće „Poetikum“ izdavaštva. Neminovno je da su nagrade uvijek lijepa potvrda umjetničkog rada koji je priznat i cijenjen. Šta je ono što Vama predstavlja glavnu potvrdu Vašeg stvaralaštva?

Svakako to nisu nagrade, kad sam ja u pitanju, glavna i jedina potvrda mog uspjeha nije vezana ni za izdavače, stručne žirije, festivale, prevode, već isključivo za činjenicu da sam, kao slobodna umjetnica, uspjela da se probijem u vremenima u kojima uspjehe nižu samo oni koji se laktaju, jedni druge guraju, zbog politike, nacije, religije, raznoraznih zatvorenih krugova konkursa, udruženja, društava, matica, itd. To je moj najveći i jedini uspjeh – sloboda u kojoj ne dugujem nikome ništa.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Luka Drašković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Luka Drašković, treći je Baranin koji je uspio da osvoji mjesto prvaka Crne Gore u šahu, nakon čega je trijumfovao na doigravanju i biće prvi crnogorski predstavnik na Svjetskom kupu u Sočiju. Luka je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu Baru, a na Ekonomskom fakultetu u Beogradu mu je preostalo da odbrani diplomski rad. Član je nikšićkog šah kluba Elektroprivreda

 

Kada i kako je počelo Vaše bavljenje šahom?

Sa sedam godina, zajedno sa bratom počeo sam ozbiljnije da shvatam šah. Pravila smo naučili i ranije ali tek kad smo odigrali veliki broj partija javila se želja da se proba nešto više (teže nam je išla realizacija prednosti, matiranje tuđeg kralja). Brzo nakon što smo krenuli u školu šaha, došle su i prve medalje. Kako to obično sa djecom biva, ti komadi metala koji sijaju, često su prekretnica za dalja dešavanja. Nisam bio izuzetak. Veliku zahvalnost na tome dugujem svom prvom treneru, nastavniku i pedagogu, pokojnom Jovici Vojvodiću. Njegova je zasluga što i dan danas gori šahovska iskra u svim članovima te uspješne barske generacije.

Ove godine postali ste prvak Crne Gore u šahu i treći Baranin koji je uspio da osvoji ovu titulu. Kakve utiske nosite sa turnira i kakav je osjećaj biti na poziciji na kojoj ste?

Nakon teškog perioda kako za svijet tako i za šah, takođe i duge pauze, prvi turniri u Crnoj Gori donijeli su i veliko uzbuđenje. Prvenstvo Crne Gore došlo je u pravom trenutku. Nakon serije turnira (nekih uspješnih, a neke bi možda bolje bilo da sam prespavao), forma je napokon došla na svoje. Prvenstvo je krenulo dobro, 3 pobjede iz prva 3 meča, samopouzdanje je raslo, održavao sam dobar nivo igre. Do kraja sam uspio da ostanem neporažen (5 pobjeda i 4 remija), što je bilo ključno da se domognem titule. Biti najbolji u državi je nešto neprocjenljivo. Teško je reći bilo šta. Dugogodišnji san je ostvaren, trudiću se da još koju titulu donesem kući. Šah se igra dok ste živi, tako da, biće prilike.

Nakon osvojene titule, u doigravanju ste takođe trijumfovali i bićete naš prvi predstavnik na Svjetskom kupu. Kako je prošlo doigravanje u Budvi i koliko ste upoznati sa suparnicima koji Vas čekaju na Svjetskom prvenstvu?

Nakon državnog prvenstva, prva četvorica su nakon kraće pauze krenuli ka Budvi gdje je bio predviđen završni turnir ovog proljeća i jedne lijepe turneje. Uspio sam da trijumfujem u oba meča (polufinale i finale) istim rezultatom 1.5:0.5, odnosno pobjeda i remi. Osim teških protivnika, turnir je bio psihološki veoma zahtjevan zbog sistema na ispadanje (knock-out), na šta mi šahisti nismo navikli. Svjetski kup je priča za sebe, samim tim što se takođe igra navedenim formatom. Igrači koji će tamo biti imaju najveće ambicije, najbolje trenere i sjajne karijere. Prva dvojica ići će na turnir kandidata (sa kog pobjednik ide na meč za prvaka svijeta), tako da ulog je zaista ogroman. Igrao sam sa nekolicinom koji će nastupiti, a bogami o nekima, više čitao i slušao.

Kada počinju pripreme za Svjetski kup u Sočiju i šta očekujete od tog događaja?

Već sam krenuo da radim na određenim greškama i manama koje sam ispoljio u prethodnom periodu, moraću unaprijediti igru u svim segmentima. Velika želja je prisutna, motiva sigurno ne fali. Daću sve od sebe da igra bude na nivou a nadam se dobrom rezultatu. Biti prvi crnogorski predstavnik na ovakvom takmičenju daje dodatni podsticaj da se dostojno borim, zbog svih nas.

Koja je glavna poruka koju Vas je šah naučio?

Šah je nevjerovatan baš što se tiče tog životnog aspekta. Ponekad za tablom misli odlutaju ka drugim temama u životu, a mnogo češće i obratno. Naučio sam da poštujem suparnika, priznam poraz, čak i kad nastupi posle 5 ili više sati. Cijenim ono što imam na raspolaganju u svakom momentu i od toga pokušavam izvući koliko se može, otprilike kao i sa figurama. Donositi ispravne odluke u kontinuetu, a još i brzo, to je ono na čemu svi radimo i čemu težimo. Iskoristiti momentum, brzo realizovati rješenja. Boriti se i kad možda nije baš sve kako bi željeli. Analizirati greške, izvući pouku, cijeniti vrijeme. Mogao bih dosta dugo a nisam pretjerano spretan s riječima. Uglavnom, lako je to sve reći a teže uraditi, ali se trudim i zaista mislim da šah tome doprinosi.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo