Povežite se sa nama

SVIJET

SAD IZMEĐU DVA PREDSJEDNIKA: Borba za dušu nacije

Objavljeno prije

na

Džoa Bajdena, budućeg američkog predsjednika, sačekaće ogroman posao sakupljanja ostataka i sastavljanja jedne nove cjeline – nepodijeljene Amerike. Moraće da spašava reputaciju te zemlje, ponovo izgradi povjerenje u nju kao lidera i mobiliše unutrašnje sile i spoljne saveznike da se suoče s novim izazovima

 

Ko gubi ima pravo da se ljuti. Nije Donald Tramp prvi u SAD koji pominje priču o namještenim izborima i fantomskim glasačima. Ričard Nikson je 1960. godine optuživao Kenedija i Demokrate da su namjestili glasanje. Njegov poraz je bio još bolniji zbog manje razlike u glasovima, nego ovaj Trampov. Upućeni kažu da je imao i znatno jače dokaze. No, kada je kucnuo čas, izjavio je: „Jednom kada je odluka donijeta, ujedinićemo se iza čovjeka koji je izabran”. Tu je, naravno, i ona znatno svježija situacija sa Al Gorom i Džordž Bušom mlađim.

Kako ovih dana pišu mediji, Tramp može tražiti ponovno prebrojavanje glasova, ali analitičari tvrde da ovaj proces ne može preokrenuti Bajdenovu prednost. Izvjesnija je Trampova sudska akcija. Podignute tužbe u Mičigenu, Arizoni, Džordžiji i Viskonsinu su već pale. U ponedjeljak pravni tim je krenuo u sudske bitke i u Pensilvaniji. Trampov advokat Rudi Đulijani najavljuje nastavak ove borbe. Ima i onih koji vjeruju da sadašnji predsjednik neće priznati poraz. To bi bilo kršenje džentlmenske tradicije koju su do sada ispoštovali bukvalno svi gubitnici na izborima.

Druženje sa Donaldom će se, kako god se završi ova borba, nastaviti do 20. januara 2021. Do kraja januara je dugih deset nedjelja u kojima je on glavnokomandujući najmoćnije svjetske sile.

Svijet se već danima pita ne samo šta može očekivati od nepredvidivog američkog predsjednika nego i od njegovog nasljednika kojeg smo ipak upoznali tokom osam godina Obaminog predsjednikovanja.

Mnogo je onih koji na sljedeće četiri godine posmatraju kao na pobjedu manjeg zla. Veliki broj ljudi nije glasao za Džoa Bajdena. Glasali su protiv Trampa. Jedna od onih koji razmišljaju tako je i kanadska aktivistkinja i spisateljica Naomi Klajn koja Demokrate optužuje za to što su kao „siguran izbor“ ponudili Bajdena. „Bilo je  riskantno ponuditi nam tako malo“ – kaže Klajnova. Ona i napominje da svi moraju biti svjesni koliko je tanka ova pobjeda. „Bajden nije siguran za planetu, nije siguran za ljude koji se nalaze na liniji fronta policijskog nasilja, nije siguran za milione koji traže azil…“.

Klajnova vidi neuspjeh Demokratske partije jer nijesu uradili ono što su svi očekivali od njih – da budu dobri u pobjeđivanju na izborima. Prema njenom mišljenju, sve su stvari – od pandemije do ekonomske krize išle naruku kandidatu Demokrata. Tramp je radio sve kako ne treba. Ipak, umjesto lagane pobjede, SAD je dobila novembarsko mrcvarenje koje će se vjerovatno protegnuti do kraja Trampovog mandata.

Naomi Klajn smatra da su demokrate bile više zainteresovane za umirivanje klase donatora nego za ispunjavanje očekivanja birača koji ih sada trebaju više nego ikada. A neka od glavnih očekivanja su išla ka jačanju srednje klase.

Džo Bajden je rekao da će preokrenuti mnoge spoljnopolitičke inicijative Trampove administracije, poput povlačenja SAD iz međunarodnih sporazuma, te  da će raditi na oporavku transantlantskih odnosa za koje smatra da su ključni za stabilnost u Evropi u posljednjih 75 godina.

Da bi SAD mogle da ponovo stanu na čelo svjetske koalicije demokratskih zemalja, Bajden smatra da prvo moraju da se srede stvari kod kuće.

U kolumni za Foreign Affairs pisao je da će budući predsjednik imati ogroman posao sakupljanja ostataka i sastavljanja jedne nove cjeline – nepodijeljene Amerike. Moraće da spašava reputaciju  zemlje, ponovo izgradi povjerenje u nju kao lidera i mobiliše unutrašnje sile i spoljne saveznike da se suoče s novim izazovima.

Čini se da su najjasniji Bajdenovi klimatski planovi. Klimatske promjene, prema njegovom mišljenju, su egzistencijalna prijetnja i ako ne uradimo sve kako treba u vezi sa tim, ništa drugo neće biti bitno. Plan je da se naprave ulaganja u ekonomiju čiste energije kako bi emisija štetnih gasova do 2050. pala na nulu. Lijepo zvuči.

Poseban akcenat stavlja se na odnos s Kinom. Bajden smatra da Kina igra dugu igru promovišući svoj politički model, šireći svoj politički uticaj i investirajući u moderne tehnologije. Obećao je i da će ispraviti Trampove korake napravljene u minimiziranju uvoza iz zemalja najbližih saradnika kakve su Kanda i zemlje EU. Udruživanje sa standardnim saveznicima i partnerima je najefektivniji način za suprotstavljanje ovom izazovu. Uz njihovu pomoć, Bajdenova administracija najavljuje suprotstavljanje kineskom ofanzivnom pristupu.

Uz Kinu ide i Rusija. U naredne četiri godine SAD će zauzeti črvršći stav prema predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu. „Za razliku od Trampa, braniću demokratske vrijednosti i suprotstaviti se autokratama kao što je Putin”, naveo je Bajden na Tviteru u avgustu. Dok će se odnosi dvije zemlje očigledno kretati ka novim tenzičnim situacijama, oko jedne stvari se Bajden i Putin slažu. Kontrola naoružanja. Bajden je izjavio da bi produžio posljednji važeći ugovor sa Rusijom o kontroli nuklearnog naoružanja, dok bi u međuvremenu nastavio pregovore o novom sporazumu. Ugovor koji ističe početkom naredne godine može da bude produžen do pet godine ukoliko se obje strane saglase.

Bajdenovi stavovi su ohrabrujući i kada je u pitanju Iran. Najavio je povratak sporazumu o nuklearnom programu Irana iz 2015, kojim se ograničavaju aktivnosti zvaničnog Teherana u ovoj oblasti u zamjenu za popuštanje međunarodnih sankcija.

Bajden pominje ne samo obnavljanje starih savezništava već i produbljivanje veza sa zemljama poput Indije. Valja napomenuti da potpredsjednica Kamala Haris vuče korijene iz ove azijske zemlje.

Možda najvažnija stavka Bajdenovog programa, koji je predstavio u magazinu FA, je povratak američkih trupa. „Odavno je prošlo vrijeme za okončanje beskrajnih ratova koji su nas koštali neizmjerne krvi i bogatstva” – pisao je. Obećao je povratak većine trupa iz Avganistana i sa Bliskog istoka, te završetak podrške saudijskim snagama u Jemenu.

Fokus bi, prema njegovom mišljenju, trebao biti na širenju modela borbe protiv terorizma. Ostati u rovovima u ratovima koji se ne mogu dobiti, crpi kapacitete SAD-a i podriva druge instrumente američke moći, među kojima kao prvi vidi diplomatska rješenja.

Diplomatija i Bajden je nešto što narodi Balkana pamte najbolje kada je ova politička figura u pitanju. Većina analitičara smatra da će se Balkanu pristupati kroz ideje o jačanju NATO saveza i poboljšanja odnosa sa EU partnerima. Naravno, Balkan će se posmatrati i kroz prizmu pomenutog zaoštravanja stavova prema Rusiji. To će ići naruku evroatlantskim prioritetima i željama BiH. Upravo na jačanje NATO-a računaju i procrnogorske snage u Podgorici. Naime, promjenom vlasti u Crnoj Gori (Vlada još nije sastavljena), počelo se spekulisati da bi se kroz neko vrijeme mogao pojaviti zahtjev za izlaskom Crne Gore iz NATO-a, ali kako će Bajden ponovo u središte globalne sigurnosno-političke agende SAD-a staviti jačanje NATO-a, to svakako neće biti lako napraviti, piše Jutarnji list. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je u čestitci poručio da je to „početak nove etape naše plodne saradnje, i kontinuitet našeg višedecenijskog prijateljstva i povjerenja”. Vjerovatno će i Sjeverna Makedonija osjetiti benefit od pozicije jačanja NATO-a te se može očekivati da i Vašington utiče na bugarski stav oko prijema Skoplja u EU.

Analitičar Dušan Janjić za Slobodnu Bosnu iznosi svoj stav: „U doba Trampa realizovana je Bajdenova ideja iz 2015/2016. godine da Amerika ima specijalnog izaslanika za zapadni Balkan. Specijalni izaslanik se zove Metju Palmer i on će najverovatnije produžiti mandat, jer je to ideja iz arsenala da bi trebalo tu ojačati regiju. U američkoj agendi neće Balkan biti podignut na vrh, ali će sigurno dobiti značaj, i to iz perspektive koju smo mi malo zaboravili, koju Bajden i Demokrati upotrebljavaju kao definiciju nezavršenog posla. Oni imaju dva nezavršena posla, jedan je Kosovo, a drugi BiH“.

Analitičari se slažu da je Bajden dobar poznavalac prilika na Balkanu, jer je na ovaj ili onaj način u svjetskoj politici prisutan posljednjih pola vijeka. Od devedesetih i aktivno utiče na događaje na Balkanu. Još kao senator susreo se sa Titom, bio na Kardeljevoj sahrani, uvidio opasnosti Miloševićeve politike i iza sebe ostavio izvještaj Odupiranje agresiji. Milošević, bosanska republika i savjest Zapada. Kasnije je bio zagovornik NATO bombardovanja i nezavisnosti Kosova. Zbog svojih stavova o Kosovu i cjelovitoj BiH mnogi smatraju da će trpjeti odnos prema Srbiji i njenom predsjedniku Aleksandu Vučiću. „Moji lični odnosi sa Bajednom su bolji, ali lakše bi nam bilo da je Tramp. Tramp nije učestvovao u bombardovanju i stvaranju nezavisnog Kosova”, rekao je predsjednik Srbije upitan da prokomentariše rezultate američkih izbora.

Hrvatski Jutarnji list prognozira da je Bajdenovim dolaskom na mjesto američkog predsjednika započeo zalazak Milorada Dodika. „Možda u vezi s tim možemo očekivati ili pretpostaviti i zaokret Dragana Čovića od Dodika. Čović mu je prvi u BiH čestitao na pobjedi“ navodi Jutarnji. Dušan Janjić ove odnose čita ovako:  „Bajden koga javnost Srbije vidi ili Bajden kojeg mediji vladajuće ekipe u Srbiji nude javnosti je Bajden iz konfrontacije s Miloševićevom politikom, a ne sa Srbima i Srbijom.“

Beogradska Politika naglašava različite aršine kada je odnos između novog predsjednika SAD-a i Srbije u pitanju. Napominju da su se Vučić i Bajden sretali dva puta – 2015. i 2016. godine, te da je tada, nakon što je srpski državni vrh  odlučio da ne uvodi sankcije Rusiji po ugledu na zemlje EU, Bajden poručio da Srbija ne mora da bira – Amerika ili Rusija. Naravno, Politika potcrtava odlučne stavove Bajdena u odnosu na Kosovo.

Moglo bi proći i nekoliko mjeseci dok Bajdenova administracija sastavi spoljnopolitički tim i razradi plan za realizaciju međunarodnih prioriteta. Spoljnopolitička pitanja mogu biti drugorazredna u poređenju sa rješavanjem veoma teških domaćih problema poput nejednakosti, epidemije COVID-19, nezaposlenosti i rasnih tenzija. No, već početkom sljedeće godine moći će se makar nazrijeti šta je od svega pomenutog bilo upakovano u šarene izborne ambalaže, a šta pravo lice nove administracije.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVO ZVECKANJE ORUŽJEM I ENERGENTIMA NA ISTOKU EVROPE: Ukrajina i Evropa na novim iskušenjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sprema li Rusija novi rat?

 

Dok se zima približava evropskom kontinentu,  politička i ekonomska situacija sve više podsjeća na jahače Apokalipse koji nose bolesti, nestašice, skupoću, prijetnje ratom… Druga je godina globalne pandemije Corona virusa sa novom serijom zaključavanja u jednom broju evropskih zemalja usljed porasta broja inficiranih i umrlih. Cijene pšenice na berzama su skočile gotovo duplo u zadnje dvije godine, dok je od ljetos cijena struje u Evropi u konstantom porastu. Od septembra je veleprodajna cijena električne energije skočila za 36 odsto u Njemačkoj, 48 odsto u Francuskoj i nevjerovatnih 260 odsto u Britaniji. Jedan od razloga za nevjerovatne skokove struje je neizvjesnost snadbijevanja Evrope prirodnim gasom. Oko 35 odsto evropskih zaliha dolazi iz Rusije, sa tendencijom porasta udjela kada/ako se pusti u rad kontroverzni Nord Stream 2 gasovod koji ide od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Spekulacije da li će Rusija isporučivati tražene količine i po kojoj cijeni (uključujući i političke ustupke Kremlju) direktno utiču na evropske berze. Tako je 6. oktobra cijena električne energije koja se dobija iz prirodnog gasa dostigla rekordnih 155 eura po megavatu, da bi isti dan ekpresno pala za 26 odsto (na 114 eura/MWh) nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija isporučivati veće količine gasa Evropi. U međuvremenu su krajem oktobra i početkom ovog mjeseca cijene opet porasle za 15 odsto nakon prijetnje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će zatvoriti tranzit gasa koji ide preko njegove teritorije zbog zapadnih sankcija njegovom režimu. Gomilanje ruskih trupa i tvrdnje o mogućoj novoj ruskoj invaziji na Ukrajinu podstiču strahove da bi dotok gasa i preko Ukrajine mogao isto biti doveden u pitanje.

Najnoviji udar na nestabilno energetsko tržište je nedavno došao iz Njemačke kada je obznanjeno da će početak rada gasovoda Nord Stream 2 morati sačekati makar proljeće iako su radovi na njemu završeni već u septembru. Navodno njemački regulator ne može izdati dozvolu za rad dok se projekat GASPROM-a potpuno ne harmonizira sa njemačkim i EU zakonima dok mnogi iza ove odluke vide pritisak Vašingtona, Londona i Pariza zbog Putinovih vojnih igara oko Ukrajine. Objava o odlaganju dozvole za rad gasovoda je momentalno izazvala skok cijene gasa od novih 17 odsto. Tako će, ukoliko ne bude novih promjena, Kremlj morati nastaviti tranzit gasa kroz sada neprijateljsku Ukrajinu sa kojom je maltene u ratnom stanju još od aneksije Krima i kasnije otvorene invazije na istočni dio Ukrajine 2014. godine. Projekat Nord Stream 2 mnogi kritičari vide kao plan da se Ukrajina kao značajna tranzitna ruta za ruski gas prema Zapadnoj Evropi potpuno zaobiđe i odsječe sa ciljem da se zemlja natjera natrag u rusku sferu uticaja. Zbog toga su firme koje su radile na projektu stavljene pod režim sankcija za vrijeme Trampove administracije a Njemačka trpjela velike kritike i optužbe da se maltene obnavlja zloglasni Ribentrop-Molotov pakt iz 1939. kojim je Istočna Evropa podijeljena u njemačku i sovjetsku interesnu sferu. I Berlin i Moskva odbacuju takve optužbe navodeći da je u pitanju strogo komercijalni projekat koji će osigurati nesmetanu isporuku gasa kroz međunarodne vode Baltičkog mora i da neće zavisiti od političkih dešavanja drugdje. Administracija predsjednika Bajdena je skinula sankcije sa projekta uz određene verbalne garancije njemačke vlade da se gasovod neće koristiti kao oruđe ruskog pritiska na Poljsku i Ukrajinu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE SAMITA EU – ZAPADNI BALKAN U SLOVENIJI: Decenija skuplja vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

 

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

 

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo