Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist
Draži mi je onaj koji me je otrovao želeći da me izliječi, nego onaj koji me je izliječio želeći da me otruje. Jer ono što razlikuje prijatelja od neprijatelja jesu namjere, a ne ishod postupaka koji je uslijedio iz tih namjera. Ishod je u oba slučaja proistekao iz neke greške, omaške, nepredviđenog ili nepredvidivog sticaja okolnosti. Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist. Otrov ću preboliti, štetu ću nadoknaditi a dobronamjerni prijatelj će mi ostati prijatelj. A kakvo god dobro i korist proistekli iz zlonamjernog postupka, neprijatelj će mi ostati neprijatelj. Prijateljstvo se ogleda u dobronamjernosti, neprijateljstvo u zlonamjernosti postupaka, a ne u njihovom ishodu.
Dok sam ovo pisao, duboko uvjeren da je u skladu sa temeljnim moralnim vrijednostima, negdje u pozadini svijesti odzvanjala mi je rečenica:
„Put u pakao popločan je dobrim namjerama!“
Ispitaću argumente ove rečenice koja me je oduvijek uznemiravala. Nešto u njoj činilo mi se neprihvatljivo još kada sam je prvi put pročitao. Moram biti načisto sa svojim unutrašnjim osjećanjem da je nešto duboko pogrešno u ovoj opšteoprihvaćenoj poštapalici, moram otkriti šta je ono u njoj od čega toliko zazirem.
Kao i mnogim drugim popularnim parolama, i ovoj je teško utvrditi prvi i pravi izvor. Neki je lociraju u korpus kineskih poslovica, drugi ih notiraju u djelima religijskih velikodostojnika, treći ih povezuju sa autorima značajnih književnih djela, počevši od Dantea, preko Šekspira, do zbirki engleskih poslovica objavljenih tokom XIX vijeka. Džon Foks (John Foxe) navodi rečenicu: „Pazi se dobrih namjera!“ iz drugog dijela Poglavlja 213 koje govori o djelima i spomenicima, knjige Zli Mamon (The Wicked Mammon). Jedan izvor insistira da je rečenica u sadašnjoj formi: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama“, prvi put objavljena u djelu Henrija G. Bohnsa Priručnik poslovica (A Hand-book of Proverbs), objavljenom 1855. godine, kao iteracija poslovice „Pakao je pun dobrih namjera i želja“, zapisane gotovo dva stoljeća ranije u knjizi Zbirka engleskih poslovica (A Collection of English Proverbs, 1670, collected by John Ray). Tu je i tvrdnja da je najraniji književni tekst u kom se sreće rečenica u ovom značenju, zapravo Virgilijeva Aeneide: „Lak je pad u pakao!“ (Facilis descensus Averno“). Razumije se, osim kod Dantea, kom se, uostalom pogrešno, najčešće i pripisuje, ova rečenica je našla svoje mjesto i kod Šekspira. Konkretno, riječ je o drami Romeo i Julija, u pasažu u kom Merkucio doslovno kaže: „Najboljim namjerama popločan je put u pakao.“ (The best intentions pave the way to Hell.).
Ako sam namučio i vas i sebe, vjerujte, vrijedilo je. Uz desetinu izvora koje sam ovdje iz razumljivih razloga izostavio, svi navodi upućuju na jedan krajnje pesimističan zaključak o stanju morala tokom minulih nekoliko milenijuma! Opčinjenost ishodom postupaka koji nam donose ličnu korist, sasvim je zasjenila svijest o njihovoj izvornoj namjeri. „Važno je da ja imam koristi od nečijeg postupka, a za njegove namjere baš me briga!“ Ovaj pohlepni pragmatizam je otišao dotle da protjerujemo direktno u pakao sve dobre namjere samo zato što nam nisu donijele nekakvu korist!? Evo za takve jednio pitanje: Ako već tvrdite da je „Put u pakao popločan dobrim namjerama“ (ako vam ne donose korist), onda, po istoj logici, morate prihvatiti konverziju da je „Put u raj popločan lošim namjerama“ (ako vam donose korist)! Istinska apoteoza zla! Totalna kanonizacija pragmatizma i suspendiranje samog pojma morala – ako o moralu odlučuje ishod postupka a ne namjera, tu ne može biti govora ni o kakvom moralu! Afirmacija svijeta lične koristi, svijeta u kom se šalje u raj neprijatelj od koga imamo koristi, a protjeruje u pakao prijatelj od koga nemamo koristi!
Zar smo zaista sasvim i definitivno zaboravili da se možemo pouzdati samo u one koji su prema nama uvijek iskreno dobronamjerni, dok od onih koji su zlonamjerni moramo uvijek strijepiti!? Između ostalog i zato što djela motivisana dobronamjernošču najčešće donose neko dobro a samo izuzetno i greškom štetu, dok zlonamjerna djela najčešće nanose štetu, a samo greškom neku korist, kao i sva – zlodjela!
Sredinom XVII stoljeća, ovu finesu lucidno je sagledao i prekrasno formulisao Johanes Šefler alias Angelus Silesius u slijedećem epigramu:
„Ne uzdaj se u djelo, Bog ne vrednuje plod ni pojavno.
On uvijek posmatra samo korijen i suštinu.“
Heruvimski lutalica, 258. (V.37)
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice