Povežite se sa nama

DUHANKESA

O dobrim namjerama, djelima i zlodjelima

Objavljeno prije

na

Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist

 

Draži mi je onaj koji me je otrovao želeći da me izliječi, nego onaj koji me je izliječio želeći da me otruje. Jer ono što razlikuje prijatelja od neprijatelja jesu namjere, a ne ishod postupaka koji je uslijedio iz tih namjera. Ishod je u oba slučaja proistekao iz neke greške, omaške, nepredviđenog ili nepredvidivog sticaja okolnosti. Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist. Otrov ću preboliti, štetu ću nadoknaditi a dobronamjerni prijatelj će mi ostati prijatelj. A kakvo god dobro i korist proistekli iz zlonamjernog postupka, neprijatelj će mi ostati neprijatelj. Prijateljstvo se ogleda u dobronamjernosti, neprijateljstvo u zlonamjernosti postupaka, a ne u njihovom ishodu.

Dok sam ovo pisao, duboko uvjeren da je u skladu sa temeljnim moralnim vrijednostima, negdje u pozadini svijesti odzvanjala mi je rečenica:

„Put u pakao popločan je dobrim namjerama!“

Ispitaću argumente ove rečenice koja me je oduvijek uznemiravala. Nešto u njoj činilo mi se neprihvatljivo još kada sam je prvi put pročitao. Moram biti načisto sa svojim unutrašnjim osjećanjem da je nešto duboko pogrešno u ovoj  opšteoprihvaćenoj poštapalici, moram otkriti šta je ono u njoj od čega toliko zazirem.

Kao i mnogim drugim popularnim parolama, i ovoj je teško utvrditi prvi i pravi izvor. Neki je lociraju u korpus kineskih poslovica, drugi ih notiraju u djelima religijskih velikodostojnika, treći ih povezuju sa  autorima značajnih književnih djela, počevši od Dantea, preko Šekspira, do zbirki engleskih poslovica objavljenih tokom XIX vijeka. Džon Foks (John Foxe) navodi rečenicu: „Pazi se dobrih namjera!“ iz drugog dijela Poglavlja 213 koje govori o djelima i spomenicima, knjige Zli Mamon (The Wicked Mammon). Jedan izvor insistira da je rečenica u sadašnjoj formi: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama“, prvi put objavljena u djelu Henrija G. Bohnsa Priručnik poslovica (A Hand-book of Proverbs), objavljenom 1855. godine, kao iteracija poslovice „Pakao je pun dobrih namjera i želja“, zapisane gotovo dva stoljeća ranije u knjizi Zbirka engleskih poslovica (A Collection of English Proverbs, 1670, collected by John Ray). Tu je i tvrdnja da je najraniji književni tekst u kom se sreće rečenica u ovom značenju, zapravo Virgilijeva Aeneide: „Lak je pad u pakao!“ (Facilis descensus Averno“). Razumije se, osim kod Dantea, kom se, uostalom pogrešno,  najčešće i pripisuje, ova rečenica je našla svoje mjesto i kod Šekspira. Konkretno, riječ je o drami Romeo i Julija, u pasažu u kom Merkucio doslovno kaže: „Najboljim namjerama popločan je put u pakao.“ (The best intentions pave the way to Hell.).

Ako sam namučio i vas i sebe, vjerujte, vrijedilo je. Uz desetinu izvora koje sam ovdje iz razumljivih razloga izostavio, svi navodi upućuju na jedan krajnje pesimističan zaključak o stanju morala tokom minulih nekoliko milenijuma! Opčinjenost ishodom postupaka koji nam donose ličnu korist, sasvim je zasjenila svijest o njihovoj izvornoj namjeri. „Važno je da ja imam koristi od nečijeg postupka, a za njegove namjere baš me briga!“ Ovaj pohlepni pragmatizam je otišao dotle da protjerujemo direktno u pakao sve dobre namjere samo zato što nam nisu donijele nekakvu korist!? Evo za takve jednio pitanje: Ako već tvrdite da je „Put u pakao popločan dobrim namjerama“ (ako vam ne donose korist), onda, po istoj logici, morate prihvatiti konverziju da je  „Put u raj popločan lošim namjerama“ (ako vam donose korist)! Istinska apoteoza zla! Totalna kanonizacija pragmatizma i suspendiranje samog pojma morala – ako o moralu odlučuje ishod postupka a ne namjera, tu ne može biti govora ni o kakvom moralu! Afirmacija svijeta lične koristi, svijeta u kom se šalje u raj neprijatelj od koga imamo koristi, a protjeruje u pakao prijatelj od koga nemamo koristi!

Zar smo zaista sasvim i definitivno zaboravili da se možemo pouzdati samo u one koji su prema nama uvijek iskreno dobronamjerni, dok od onih koji su zlonamjerni moramo uvijek strijepiti!? Između ostalog i zato što djela motivisana dobronamjernošču najčešće donose neko dobro a samo izuzetno i greškom štetu, dok  zlonamjerna djela najčešće nanose štetu, a samo greškom neku korist, kao i sva  – zlodjela!

Sredinom XVII stoljeća, ovu finesu lucidno je sagledao i prekrasno formulisao Johanes Šefler alias Angelus Silesius u slijedećem epigramu:

„Ne uzdaj se u djelo, Bog ne vrednuje plod ni pojavno.

On uvijek posmatra samo korijen i suštinu.“

Heruvimski lutalica, 258. (V.37)

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Šta svaka žena najviše voli

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Draga moja, učini kako ti želiš!“, to je rekao princ vještici i ona je postala ljepotica. Svaka žena najviše voli: poštovanje! Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite

 

Desilo se da su mladog i neustrašivog princa uhvatili u krivolovu u šumama susjednog kraljevstva, u kom je za taj prekršaj slijedila samo jedna kazna – smrt! Kada su ga izveli pred kralja, princ se držao onako kako i dolikuje pravom princu. Njegova upečatljiva pojava, dostojanstveno prihvatanje krivice, a posebno oštroumnost, naveli su kralja da princu predloži jedan dogovor:

„Vidim da ti je čast iznad svega i da ćeš održati riječ makar te i života koštala. Uvjerio sam se i da si bistar i obrazovan. Pustiću te da se vratiš u tvoje kraljevstvo i doneseš mi odgovor na jedno pitanje. Ako odgovor bude tačan, oprostiću ti život. Ako ne bude, pogubiću te. Dajem ti dvije nedelje. Prihvataš li?“

“Prihvatam!“ – bez oklijevanja se složio mladi princ. „Ali najprije mi moraš reći koje je to pitanje?“

„Šta svaka žena najviše voli? Na ovo pitanje niko mi nije dao odgovor sa kojim bi se složile sve žene. A samo takav odgovor ću priznati kao tačan. Sada kreni, jer tvoj život je u mojim rukama kao dug časti, a tvoj spas je u rukama onog sa čijim odgovorom će se saglasiti sve žene!“

Kada je, vrativši se u dvorac svog oca, objasnio šta mu se dogodilo, u cijelom kraljevstvu nastala je prava uzbuna. Otac kralj je podržao sina u odluci da poštuje datu riječ, zaduživši svoje savjetnike, filozofe i naučnike da potraže odgovor na zadato pitanje. Kraljica majka je kroz suze i lomeći prste odmah poslala glasnike da se raspitaju kod dvorskih dama, čestitih gradskih i seoskih žena, kod mladih djevojaka, prostitutki, glumica, pjevačica, akrobatkinja, monahinja, časnih sestara, ukratko kod žena svih staleža, zanimanja i uzrasta.

Sve je bilo uzalud. Nisu našli nijedan odgovor sa kojim bi se saglasile sve žene! Tri dana prije isteka roka, pronašli su jednu vješticu za koju se pričalo da zna odgovore na sva pitanja. Kada je čula pitanje, vještica je rekla da zna odgovor ali će ga reći samo ako se za nju oženi najbolji prijatelj mladog princa – najsmjeliji, najčasniji, najljepši vitez u cijelom kraljevstvu. Pri pogledu na nakazno ružnu vješticu sa ogromnim kukastim nosom i jednim jedinim klimavim zubom u iskrivljenim ustima iz kojih se širio neizdržljiv zadah, pokrivenu prljavim prnjama,  princ je odmah odbio i samu pomisao da za nju oženi svog najboljeg prijatelja makar mu to spasilo i život. Pomiren da odgovor neće naći i da će za tri dana biti pogubljen, vratio se u svoj dvorac. Međutim, čim je doznao za ovaj uslov, njegov prijatelj je smjesta pristao na ovu žrtvu i istog dana se vjenčao sa vješticom – pravom rugobom. Na svadbi, vještica se ponašala gnjusno i prostački, bacala hranu iz tanjira na pod dvorca, kreštavim glasom vrijeđala prisutne goste, cerekajući se cijelo vrijeme histerično.

Vitez mladoženja za cijelo to vrijeme prema njoj se ophodio više nego učtivo, uz najbolje manire, sa puno pažnje i poštovanja. Kada su ušli u bračnu odaju, vještica se za trenutak izgubila iza zavjese, a kada se pojavila, pred zabezeknutim vitezom stajala je najljepša djevojka koju je vidio u životu.

„Ne čudi se, to sam ja, ona ista vještica!“ – umiljatim glasom mu je rekla nevjesta. „Zato što si pristao da se sa mnom oženiš,  posebno zato što si se tako lijepo ponašao prema meni na svadbi, odlučila sam da te nagradim. Od sada, pola dana biću ovakva, a pola dana biću vještica. Izaberi, kakva hoćeš da budem danju, a kakva noću!?“

Ovo pitanje bi zamislilo svakog čovjeka! Velika stvar je danju šetati sa tako lijepom, pametnom i kulturnom ženom, ali kako provoditi noći sa toliko odvratnom vješticom!? I opet, koliko god bilo uzbudljivo provoditi noći sa takvom ljepoticom, kako se danju pojaviti pred ljudima sa onakvom vješticom, kako je gledati u kući!?

Međutim, mladi vitez se osmjehnuo i bez razmišljnja ljubazno odgovorio: „Draga moja, učini kako ti želiš!“

„Kad me ostavljaš da sama budem gospodar svog života, biću uvijek ovakva kakva sam sada! A tvoj odgovor meni, ujedno je i odgovor na pitanje šta svaka žena najviše voli? Da bude gospodar svog života, da je niko ne tjera silom na ništa!“ Od tada, danju i noću, nekadašnja vještica bila je najljepša, najumiljatija i najpažljivija supruga u cijelom carstvu.

Šta je bilo sa princom? Održao je riječ, vratio se pred onog kralja sa  odgovorom sa kojim su se sve žene složile, a kralj je takođe održao riječ i bogato ga darujući, dao mu ruku svoje kćeri. Pod uslovom da joj pruži ono što svaka žena najviše voli: poštovanje!

Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

PUTNICI ISPOD PALUBE PLATONOVOG BRODA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi. Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda

 

Sjena jeseni protkala je poslednji odsjaj ljeta zagasitim nitima; šum melanholičnih slutnji žutog suhog zlata stišao je kliktaj razdraganog zelenila lišća. Latice ruža pozne jeseni više se ne otvaraju zorom uz jaglijanje slavuja.

Da Monteskje i Hegel pretjeruju kada klimatskim uslovima pripisuju presudnu ulogu u formiranja „duha naroda i duha zakona“ (Ch.  Montesqieu, L'esprit des lois), odnosno, u „istoriji kao samoostvarenju slobode“ (G.W.F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte), u to nema sumnje; ipak, sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu zaista utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi.

Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda. Zato se nisam iznedadio kada mi se, ovog sunčanog jesenjeg dana, kao pred očima, opet pojavio taj famozni brod. Kladio bih se da je  Platon ovu svoju nezaboravnu alegoriju broda koji plovi u susret oluji, napisao jednog isto ovako sunčanog jesenjeg dana.

Na otvorenoj pučini plovi brod pun putnika. Isplovio je u vedro jutro po mirnom vremenu, ali u sumrak su tamni oblaci zaklonili sunce, digao se jak vjetar, a sa horizonta se približava prijeteća oluja. Kroz tmaste, kao čađ crne kumuluse, sijevaju munje. Još su daleko, još se ne čuje grmljavina, ali putnici na palubi već slute blisku propast. Svako se zabavio svojom mukom, svako svoju brigu brine. Tamo se grupa mladih momaka hrabri pjesmom i vinom; iza kabine se sklupčao bogati trgovac, stežući na grudi kesu punu zlatnika; uz visoku ogradu na provi stislo se dvoje – momak i djevojka, grle se, pripijaju se jedno uz drugo i zaklinju se na vječnu ljubav. Ispod palube, ne sluteći ništa, ovce i goveda mirno žvaću i preživaju.

Umjesto da ih osuđujem, nastojim objektivno prosuditi njihovu situaciju! Nemoćni da sami nešto preduzmu, ljudi čuvaju ono što im je najdragocjenije. Ovce i goveda jedu, ali  šta bi inače mogle i učiniti sirote životinje? Utjerane bez svoje volje pod palubu broda, da bi bile prodate i na kraju – poklane, nemoćne da promijene bilo šta i da sebi pomognu, ne sluteći šta se dešava gore na palubi, ostaje im samo da jedu dok još mogu. Onaj filozofski savjet: Carpe diem! Zgrabi ovaj trenutak! – groteskno se potvrđuje kao defetistička cinična tautologija. Slijedeći kapetanova naređenja, mornari užurbano skupljaju jedra, zatežu užad,  pričvršuju sanduke  pune robe, amfore sa maslinovim uljem  i burad sa vinom. Oči svih putnika uprte su u kapetana koji čvrsto drži kormilo i upravlja brod prema luci spasa, dok plovi u susret najstrašnijoj oluji u svom životu.

Aktueliziram tu alegoriju poredeći savremeni svijet sa Platonovim brodom.   Za trenutak mi se čini da ispod palube ovog broda nisu samo „ovce“, obični građani,  oni koji ne gledaju dalje od svakodnevnog zalogaja, blagoslovljeni u svojoj prostodušnosti – beati paupere spiritu! – nego da smo tu zatvoreni svi, obrazovani i neobrazovani, svih sedam i po milijardi ljudi su samo putnici ispod palube ovog  Platonovog  broda i da bi se tu danas našao i sam Platon da je koji čudom živ! Dok škripe hrastove grede i zategnuta užad bruje pod teretom jarbola, dok brod stenje od udara valova, na palubi brisanoj vjetrom i prvim krupnim kapima kiše, nema ni mornara, ni kapetana – nema nikoga! Postoji samo njihova virtuelna projekcija, njihovi besprijekorno uvjerljivi hologrami: čini se kao da nešto rade, izgleda kao da slušaju kapetanova naređenja, ali sve je to samo privid i farsa! Brod plovi vođen daljinskim upravljačem – iz centra za „remote control“. Koliko god bili udaljeni, koliko god se skrivali, kontrolori sa „joystick“ komandama u rukama, poznati su javnosti, a njihove odluke, kad god prevrše mjeru, nailaze na kritiku, suočavaju se sa ozbiljnim i organizovanim otporom čovječanstva koje, koliko god ga gurali pod palubu svijeta pretvorenog u Platonov brod, ne mogu tamo trajno zadržati, ni spriječiti da odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Čestitke Monitoru koji se, zajedno sa svim slobodumnim medijima svijeta,  već trideset godina doslijedno zalaže za pravo svih ljudi da iziđu na palubu i preuzmu svoj dio odgovornosti za sudbinu ovog broda na kom svi plovimo!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dok nas još dozivaju prijatelji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao: „Pakao, to su prijatelji!”. Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja

 

Kada je Aristotel izrekao svoju čuvenu maksimu: „Platon mi je prijatelj, ali istina mi je veći prijatelj!” žrtvovao je prijatelja i ostao sam. Neću reći: „Ali je zato dobio istinu!” Istina se i tako ne može dobiti, nego se, u najboljem slučaju može znati, mada se u tome najčešće varamo. Aristotel je ipak – Aristotel! Jedan od najumnijih ljudi svih vremena, više nego iko drugi mogao je znati istinu o mnogim stvarima između neba i zemlje. I da je mogao imati istinu, zar bi vrijedila da se za nju žrtvuje prijatelj!? Pa još ako je taj prijatelj – Platon!? Kad samo pomislim: šta su sve te puste istine svijeta u poređenju sa prijateljem, makar i ne bio Platon?! I ako je dilema: „Ili istina ili prijatelj?” uvijek ću se odlučiti za prijatelja. Zato što si sa prijateljem i bez istine – čovjek, a bez prijatelja to nisi, kakvu god istinu znao ili imao.

S ovim bi se složio i Aristotel. Onaj iz mlađih dana. Aristotel koji je čovjeka definisao kao „biće zajednice” (zoon politikon), dodajući „onaj ko je po prirodi sam, taj je bog ili – zvijer.” Platona, a time i prijateljstva, Aristotel se odrekao pred kraj života. Tada je već bio sam. I progonjen. Što ne znači da nije imao pravo misliti da je istina vrijednija od prijatelja, a život u samoći bolji od života u zajednici, pa makar on bio samo čovjek a ne bog ili zvijer. Još kada znamo da su ga svi u čije je prijateljstvo vjerovao, već napustili, iznevjerili, izdali.

Kako god bilo, mnogi ljudi su smatrali život u samoći boljim od života u zajednici; neki od njih su važili za najumnije glave svog vremena. Svoje shvatanje nazvali su „individualizam”, nova riječ za ono što se zvalo egoizam, jer iako je umjereniji, na kraju se svodi na isto. Ipak, valja priznati da su ponudili i prefinjene argument za svoje svhatanje.

Ralf Valdo Emerson je, na primjer, individualizam branio iz pozicije osjećanja mističkog jedinstva sa Univerzalnim Bićem, konsekventno zastupajući potpuno izdvajanja, izolaciju od svih ljudi, da bi se dostigla čista i besprijekorna svijest o sebi samom. Pri tom je, sa istom doslijednošću, potpuno obezvrijedio činjenicu suštinske zavisnosti pojedinca od drugih, kao i drugih od pojedinca, potencirajući u zanosu: „U takvim trenucima, ime najbližeg prijatelja zvuči mi čudno i nevažno; biti brat, biti poznanik – sluga ili gospodar, sve to postaje nevažno i smetnja.” I sama pomisao da se pruži pomoć drugome, u kakvoj god bio nevolji, ide na štetu pojedinca i narušava njegovu slobodu: „Čovjek koji saosjeća sa drugima stavlja sebe u poziciju plivača okruženog davljenicima, od kojih bi svako da se uhvati za njega, a ako se uhvati za nogu ili za prst, povući će ga na dno sa sobom.” Zajednica je privid čak i kao tradicija, kao sjećanje, kao prošlost, jer istina je pojedinac a istinit je samo sadašnji trenutak: „Treba napustiti svaku tradiciju jer Priroda nas neprestano opominje: „Svijet je nov, neokušan. Ne vjeruj u prošlost, Ja ti dajem djevičanski Univerzum, danas!!”

I Niče govori kako je odlučio da sebe „odsiječe od svih i svega, kao makazama” i kako „sve naše nevolje dolaze od toga što ne možemo biti sami”, ali je kratko poslije teksta u kom je i ta rečenica, doživio nervni slom od kog se nije oporavio do kraja života.  Osamljeni princ pariskih kafea, filozof Jean-Paul Sartr već u naslovu svoje drame  tvrdi: „Pakao, to su drugi!”. Ipak, i „odsijecanje sebe od svega i svih”, i „drugi kao pakao”, pa čak i onaj „nov i neokušan svijet, djevičanski Univerzum ponuđen na pladnju, danas”, jesu rijetki i ekscentrični specijaliteti na trpezi nekolicine usamljenika. U stvarnosti, čak se i oni kao i svi mi, hranimo i živimo od kruha našeg svakidašnjeg, a taj kruh – to je naša prošlost, to je život s ljudima, to su drugi, prije svih to su – prijatelji!

Sve ove pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao:

„Pakao, to su prijatelji!”

Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja.

Oslušnimo i odazovimo se, dok nas još dozivaju prijatelji, ne dopustimo da nam njihova imena zazvuče čudno i nevažno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo