DUHANKESA
Šta svaka žena najviše voli

„Draga moja, učini kako ti želiš!“, to je rekao princ vještici i ona je postala ljepotica. Svaka žena najviše voli: poštovanje! Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite
Desilo se da su mladog i neustrašivog princa uhvatili u krivolovu u šumama susjednog kraljevstva, u kom je za taj prekršaj slijedila samo jedna kazna – smrt! Kada su ga izveli pred kralja, princ se držao onako kako i dolikuje pravom princu. Njegova upečatljiva pojava, dostojanstveno prihvatanje krivice, a posebno oštroumnost, naveli su kralja da princu predloži jedan dogovor:
„Vidim da ti je čast iznad svega i da ćeš održati riječ makar te i života koštala. Uvjerio sam se i da si bistar i obrazovan. Pustiću te da se vratiš u tvoje kraljevstvo i doneseš mi odgovor na jedno pitanje. Ako odgovor bude tačan, oprostiću ti život. Ako ne bude, pogubiću te. Dajem ti dvije nedelje. Prihvataš li?“
“Prihvatam!“ – bez oklijevanja se složio mladi princ. „Ali najprije mi moraš reći koje je to pitanje?“
„Šta svaka žena najviše voli? Na ovo pitanje niko mi nije dao odgovor sa kojim bi se složile sve žene. A samo takav odgovor ću priznati kao tačan. Sada kreni, jer tvoj život je u mojim rukama kao dug časti, a tvoj spas je u rukama onog sa čijim odgovorom će se saglasiti sve žene!“
Kada je, vrativši se u dvorac svog oca, objasnio šta mu se dogodilo, u cijelom kraljevstvu nastala je prava uzbuna. Otac kralj je podržao sina u odluci da poštuje datu riječ, zaduživši svoje savjetnike, filozofe i naučnike da potraže odgovor na zadato pitanje. Kraljica majka je kroz suze i lomeći prste odmah poslala glasnike da se raspitaju kod dvorskih dama, čestitih gradskih i seoskih žena, kod mladih djevojaka, prostitutki, glumica, pjevačica, akrobatkinja, monahinja, časnih sestara, ukratko kod žena svih staleža, zanimanja i uzrasta.
Sve je bilo uzalud. Nisu našli nijedan odgovor sa kojim bi se saglasile sve žene! Tri dana prije isteka roka, pronašli su jednu vješticu za koju se pričalo da zna odgovore na sva pitanja. Kada je čula pitanje, vještica je rekla da zna odgovor ali će ga reći samo ako se za nju oženi najbolji prijatelj mladog princa – najsmjeliji, najčasniji, najljepši vitez u cijelom kraljevstvu. Pri pogledu na nakazno ružnu vješticu sa ogromnim kukastim nosom i jednim jedinim klimavim zubom u iskrivljenim ustima iz kojih se širio neizdržljiv zadah, pokrivenu prljavim prnjama, princ je odmah odbio i samu pomisao da za nju oženi svog najboljeg prijatelja makar mu to spasilo i život. Pomiren da odgovor neće naći i da će za tri dana biti pogubljen, vratio se u svoj dvorac. Međutim, čim je doznao za ovaj uslov, njegov prijatelj je smjesta pristao na ovu žrtvu i istog dana se vjenčao sa vješticom – pravom rugobom. Na svadbi, vještica se ponašala gnjusno i prostački, bacala hranu iz tanjira na pod dvorca, kreštavim glasom vrijeđala prisutne goste, cerekajući se cijelo vrijeme histerično.
Vitez mladoženja za cijelo to vrijeme prema njoj se ophodio više nego učtivo, uz najbolje manire, sa puno pažnje i poštovanja. Kada su ušli u bračnu odaju, vještica se za trenutak izgubila iza zavjese, a kada se pojavila, pred zabezeknutim vitezom stajala je najljepša djevojka koju je vidio u životu.
„Ne čudi se, to sam ja, ona ista vještica!“ – umiljatim glasom mu je rekla nevjesta. „Zato što si pristao da se sa mnom oženiš, posebno zato što si se tako lijepo ponašao prema meni na svadbi, odlučila sam da te nagradim. Od sada, pola dana biću ovakva, a pola dana biću vještica. Izaberi, kakva hoćeš da budem danju, a kakva noću!?“
Ovo pitanje bi zamislilo svakog čovjeka! Velika stvar je danju šetati sa tako lijepom, pametnom i kulturnom ženom, ali kako provoditi noći sa toliko odvratnom vješticom!? I opet, koliko god bilo uzbudljivo provoditi noći sa takvom ljepoticom, kako se danju pojaviti pred ljudima sa onakvom vješticom, kako je gledati u kući!?
Međutim, mladi vitez se osmjehnuo i bez razmišljnja ljubazno odgovorio: „Draga moja, učini kako ti želiš!“
„Kad me ostavljaš da sama budem gospodar svog života, biću uvijek ovakva kakva sam sada! A tvoj odgovor meni, ujedno je i odgovor na pitanje šta svaka žena najviše voli? Da bude gospodar svog života, da je niko ne tjera silom na ništa!“ Od tada, danju i noću, nekadašnja vještica bila je najljepša, najumiljatija i najpažljivija supruga u cijelom carstvu.
Šta je bilo sa princom? Održao je riječ, vratio se pred onog kralja sa odgovorom sa kojim su se sve žene složile, a kralj je takođe održao riječ i bogato ga darujući, dao mu ruku svoje kćeri. Pod uslovom da joj pruži ono što svaka žena najviše voli: poštovanje!
Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Zaboravljena moć građanske neposlušnosti

Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su učinile sve da se narod pretvori u gomilu pasivnih poslušnika. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao građane na moralnu obavezu neposlušnosti vlasti kad god ona nametne nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom “Prava i obaveze pojedinca prema vlastima.“ prije 225 godina
Potestas in populus, auctoritas in senatu!- Moć je u narodu, autoritet je u Senatu! – odnosno u Parlamentu, Skupštini, kako god da se zove institucija na koju je narod prenijeo svoju moć i dao joj autoritet da ga zastupa. Proteklo je oko 2.000 godina od kada je prvi put eksplicite formulisana ova maksima. U međuvremenu, izvršna vlast preuzela je konce kontrole narodne moći u svoje ruke, tako što je i Senat (zakonodavnu vlast) i sudsku vlast potčinila svojim interesima. Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su svugdje učinile sve da narod zaboravi na svoju moć i da se pretvori u gomilu pasivnih poslušnika. Dešavalo se da neko podsjeti narod na njegovu zaboravljenu moć. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao sve građane na moralnu obavezu neposlušnosti vlasti kad god im ova nametne nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom Prava i obaveze pojedinca prema vlastima, održanom prije 225 godina (1848). Ovo predavanje, pod naslovom Otpor građanskoj državi, objavljeno je u jednoj antologiji naredne, 1849. godine. Četiri godine nakon autorove smrti, 1866 godine, ova rasparava je posthumno objavljena pod naslovom pod kojim je ostala poznata do danas : Građanska neposlušnost (Civil Disobedience), iako se može sresti i pod naslovom O obavezi na građansku neposlušnost (On the Duty of civili Disobedience), odnosno, Otpor građanskoj državi (Resistance to Civil Government).
Poentu ove, nekada kultne rasprave, predstavlja poziv svakom čovjeku, odnosno, svim građanima, da ne dozvole vlastima da suzbiju ili sasvim ugase njihovu moralnu savjest. Ako to vlast ipak pokuša, moralna obaveza i građanska dužnost svakog pojedinca i svih građana jeste da se odupru pokušajima vlasti da ih pretvore u aktere i saučesnike nepravde. Ova obaveza se odnosi na sve građane, bez obzira na njihov položaj u društvu, te se utoliko proteže i na armiju u kojoj, po definiciji, vlada bespogovorna subordinacija. Toro izričito naglašava da: “Vojnik koji odbije da služi u nepravednom ratu zaslužuje svaku pohvalu svih ljudi koji se bore protiv nepravde.“ Razumije se, ako bi se ovakav čin moralne doslijednosti sveo na pojedince, ništa se ne bi postiglo. Dok god povlađuje vlastima, odnosno, dok god nastupa kao manjina, narod je nemoćan a svi njegovi pokušaji otpora vlastima ostaju uzaludni. Međutim ako se građani ujedine, ništa se ne može suprotstaviti njihovoj moći.
Dok se već duže od mjesec dana pred očima svijeta dešava najbrutalniji femicid i infanticid u historiji (preko 3.700 žena i 4.350 djece – što znači, više 100 žena i 150 djece ubijenih svakog dana!), pljušte analize zašto se ništa ne može uraditi da se zaustavi masakr koji vrši armija Izraela nad Palestincima. A rješenje je pred očima. Neka sve države poslušaju glas savjesti svog naroda i prekinu sve diplomatske, ekonomske i kulturne odnose sa Izraelom, do potpunog prekida agresije. Biće to efikasno i uz to, mirno rješenje toliko mirno da neće biti potrebni čak ni javni protesti. Ali šta ako neke članice Savjeta bezbjednosti stave veto na takvu odluku? Neka stave! Ako sve države istupe iz članstva OUN i osnuju sopstvenu Svjetsku Organizaciju, onih pet članica savjeta bezbjednosti će se pitati šta će! Lijepo zvuči, ali kako natjerati države da poslušaju glas moralne savjesti.!? Građanskom neposlušnošću, kojoj se, kada narod ujedini svoju moć, ni jedna vlada neće moći suprotstaviti!
To se naravno, neće desiti. Zna se i zašto. Narod je zaboravio na svoju moć, odrekao se svoje obaveze na građansku neposlušnost, kad ga vlast pokuša učiniti saučesnikom nepravde. Vrijedi li onda podsjećati narod na njegovu moć i obavezu građanske neposlušnosti?
Vrijedi. Neka svako nosi svoju krivicu i neka niko ne spava mirno.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Gaza neće biti nova Masada

Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida predsjednici zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze
Priču o Masadi zapisao je rimski istoričar Josif Flavius. Flavius je bio Jevrej kog su Rimljani zarobili i poštedili mu život. Kasnije je prešao u Rim i postao jedan pd najpoznatijih istoričara svog vremena. Priča počinje 66. godine u vrijeme Prvog Judejsko-rimskog rata, kada je grupa jevrejskih ekstremista poznatih pod imenom Sikarije, napala rimski garnizon u Masadi i tu se trajno nastanila. Dok su te vijesti stigle do Rima, dok se Senat odlučio da pošalje vojsku na buntovnike, dok je vojska stigla do Masade, prošle su godine. Sedam godina kasnije, rimska vojska je konačno opsjela tvrđavu Masadu. Podignuta na zaravnjenom vrhu strmoglavo visoke litice, Masada je izgledala praktično neosvojiva. Tokom dva mjeseca opsade, rimska armija izvršila je složene inženjerijske pripreme koje su omogućile direktan napad na tvrđavu. Kada su, 16. aprila 73. godine, rimski vojnici ušli u tvrđavu Masadu, shvatili su da su ušli u “tvrđavu mrtvih“ kako piše Josif Flavius. Jevrejski buntovnici su uzajamno poubijali jedni druge (nakon što su muževi poubijali svoje žene a očevi svoju djecu), uz poruku da “…rađe biraju slavnu smrt umjesto ponižajućeg života“. Josif Flavius takođe podsjeća da su se “Jevreji Sikarije nadali da će im se pridružiti svi pripadnici njihovog naroda s ove strane Eufrata da bi podigli veliki zajednički ustanak. Kada se to nije desilo, ukupno 967 ovih zelota su ostali sami u Masadi i presudili sami sebi vjerujući da je volja Božja da oni moraju umrijeti.“
Ova vlada države Izraela očigledno voli da sebe zamišlja u ulozi nekadašnjeg moćnog Rima. Ali mnogo, mnogo moćnijeg Rima od onog nekadašnjeg Rima. Jer onaj Rim je opsjedao Masadu u kojoj je bilo 967 Jevreja. Recimo da je opsada trajala 7 godina, iako je sam juriš na tvrđavu trajao manje od tri mjeseca. Ovaj Izrael, koji zamišlja da je novi Rim, umislio je da je Gaza, zapravo nova Masada, kakva priliči njegovoj moći. U tom ludilu, Izraelska vlada postupa kao da vjeruje da im je sam Jahve sada dodijelio ulogu rimskih osvajača, dajući im danas Gazu kao kompenzaciju za davna stradanja u Masadi. I da im je poručio: “Vas su ubijali drugi. Pravedno je da sada vi ubijate druge! Masadu su opsjedali 7 godina. Pravedno je da vi opsjedate Gazu 75 godina! U Masadi su 967 Jevreja ubili jedan drugog, do onog posljednjeg koji se sam ubio. Pravedno je da vi u Gazi pobijete 2.3 miliona Palestinaca! I da im ne date priliku da sami izaberu hoće li živjeti ili mrijeti. Zato i onog posljednjeg među Palestincima, ubijte vi, o sinovi Izraela! A ako vas vaš narod upita: ‘Ali Palestinci nam nisu ništa učinili, zašto da ih progonimo i ubijamo?’ – recite: “Ni mi nismo ništa učinili Rimljanima, pa su nas ipak progonili i ubijali!“
Ali ludilu ove vlade Izraela doći će kraj. Gaza neće biti nova Masada! Ni Izrael neće biti novi Rim. Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida svi predsjednici zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze. Svi osim predsjednika Kolumbije, koji je to prvi učinio. Kao što bismo svi morali da se sramimo zbog 3.500 palestinske djece, pobijene od soldateske države s kojom naše države i dalje održavaju prijateljske odnose.
Tamna i neizbrisiva sjena te djece ubijene u Gazi, lebdjeće kao jato crnih ptica još mnogo godina iznad Izraela i na nebu ovoga svijeta. A svjetlost, čista, nepomućena svjetlost će sijati na nebu iznad slobodne Gaze, koja nikada neće biti nova Masada.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Uže svijeta i pravde

Površina Gaze zahvata 364 km2. Površina opštine Podgorica je četvorostruko veća.Iz kaveza Gaze u kom žive pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku
Primače se Abraham i reče…Zar da ni Sudac ovoga svijeta ne sudi pravo?
Reče rabi Levi.“Ako moliš za svijet – nema pravde, ako moliš za pravdu – nema svijeta. Hvataš konopac za oba kraja, moliš za svijet i moliš za pravdu. Jedan od njih bit će ti dobar. Drugoga ćeš se morati odreći.“ Talmud, izbor tekstova, str.291. “Otokar Keršovani – Rijeka“, 1982.
“Neće više dobijati vodu. Neće više dobijati hranu. Neće više dobijati struju. Neće više dobijati plin. Neće više dobijati lijekove. Jer oni su životinje u ljudskom obliku i treba ih pobiti.“ Ove riječi su izgovorene u Knesetu, Parlamentu države Izraela. Iz tih riječi nije progovorila vjerska, nego zvjerska mržnja. Životinje u ljudskom obliku su 2.2 miliona Palestinaca stjeranih u Gazu, pretvorenu u najveći koncentracioni logor na svijetu, kada su odlukom OUN 1949 godine, protjerani sa svojih ognjišta. Činjenica da je u vrijeme kada je ta odluka donijeta, preko 90 posto teritorije na kojoj su živjeli bilo u legalnom vlasništvu Palestinaca, sasvim je ignorisana. Igrnoriše se i podatak da protjerani Palestinci i danas posjeduju pravno validne dokaze o vlasništvu nad preko 70 posto teritorije sa koje su protjerani, da bi se tu osnovala država Izrael. Površina Gaze zahvata 364 km2. Radi poređenja, površina opštine Podgorica je četvorostruko veća i zahvata oko 1500 km2. Iz kaveza Gaze u kom žive već pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno ispuniti naređenje i uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana. Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se javno najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku.
Iskaljivanju takve mržnje već su se uveliko prepustili. U utorak, 17.oktobra, pogodili su razornom raketom bolnicu “Al-Ahl“ i ubili više od 500 žena i djece. Zašto se toliko žena i djece zateklo u bolnici? Možete li zamisliti takvu podlost: Zato što ih je tamo uputila izraelska armija, da se sklone, prije nego što im bombarduju domove?? Zadovoljstvo izraelskih jastrebova uvećali su i podaci Palestinskog ministarstva zdravlja, da su već ubili 1.030 djece, a preko 12.000 teško ranili ili učinili trajnim invalidima! Gdje je sada “Međunarodna zajednica“ da najoštrije osudi Izrael? Da mu uvede sankcije? Da pošalje desetine milijardi dolara vrijedno oružje Palestincima za odbranu od genocida koji već vrši u Gazi? Gdje su oni koji su uzvikivali “Svi smo mi Čarli Ebdo!“, da zagrme “Svi smo mi Palestinci!“? Umjesto toga izraelska armija lansira morbidnu laž da su Palestinci sami raketirali bolnicu puno svojih žena i djece!? Predsjednik SAD, Baiden, tvrdi da to nisu uradili Izraelci, nego “druga strana“?? Takvu laž može smisliti, ili u nju povjerovarti, samo neko ko je spreman učiniti takav monstruozan zločin! Primjeri Markale i Tuzla to su već potvrdili.
Međutim, po ko zna koji put potvrdilo se i to da u zarobljeništvu, pa makar ono trajalo i 74 godine, ljudi ne postaju životinje nego uvijek ostaju – ljudi. Gnjevni, razjareni, očajni – da – ali ljudi! Čekali su, vjerovali su, nadali su se, pretrpili su mnoge nepravde i mnogo puta progutali bol zbog masakra svojih majki, svojih očeva, djedova i djece. Pregovarali su i dogovarali se, vjerovali su u dogovoreno i nakon što je desetinu puta bilo prekršeno. Pokazalo se da je druga strana sve tzv. “pregovore za mir“ uvijek tretirala kao pregovore za njihovu potpunu kapitulaciju, predaju, jednom rječju, odustajanje od ideje slobode. Upravo od te ideje nisu htjeli odustati, jer bi odustajanje od slobode, značilo odustajanje od svoje ljudske suštine. Izabrali su da ostanu ljudi. Prestali su se bojati smrti i osjetili su da su postali slobodni. Prestali su se bojati, jer tamo gdje prestaje strah, počinje sloboda.
Svjesno su iz ruku ispustili onaj kraj užeta na kom je svijet kao nepravda. Kraj koji i tako niko nije zauvijek zadržao u svojim rukama i koji svako, prije ili kasnije, ispusti iz ruku. I čvrsto se prihvatili onog kraja užeta na kom je pravda. Da bi živjeli kao ljudi, dostojanstveno i slobodno. Prema onome šta ljudi izaberu na ovom svijetu, Sudac ovoga svijeta će im odrediti mjesto na onom svijetu.
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično