Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAESTA GODIŠNJICA UBISTVA IVA PUKANIĆA – ĐUKANOVIĆ I CRNA GORA OPET U ŽIŽI: Stari računi

Objavljeno prije

na

Kada se u istoj rečenici, i još na naslovnoj strani, pojavi ime predsjednika države, etabliranog bjelosvjetskog kriminalca sa blizu dvije decenije zatvorskog staža i ubijenog novinara, onda ta država i njeni stanovnici imaju problem. Ili je problem on ili percepcija okruženja o njemu i režimu koji je stvorio

 

Koliko god da je stara priča o nerazjašnjenom zločinu, kad god se ona ponovo zavrti, postaje aktuelna. U novom kontekstu. U takvoj situaciji pretjerano ne pomažu kabinetska saopštenja o reciklaži laži.

„Dvanaest godina nakon pogibije Iva Pukanića iznenada se pojavila audiosnimka iz zatvora koja ukazuje na naručitelja atentata“, donosi zagrebački Nacional na naslovnoj strani: „Joca Amsterdam, neosuđeni organizator atentata na Pukanića, prvi put je ukazao na naručitelja. To je Milo Đukanović“. Kraj naslova.

Mnogima je to bilo dovoljno da se prisjete duvanske afere koju je Nacional pokrenuo 2001. godine zahvaljujući tadašnjem američkom ambasadoru u Beogradu (prethodno bio ambasador SAD u Hrvatskoj) Vilijamu Montgomeriju i predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici. Te podatke o izvorima informacija za duvansku aferu naknadno smo saznali od pokojnog osnivača tog nedjeljnika Iva Pukanića i Jasne Babić, takođe preminule autorke prvog teksta u serijalu koji je trajao, bezmalo, tri godine. Donoseći priče o kontroverznom srpskom biznismenu Stanku Subotiću Canetu kao vođi međunarodne mreže švercera cigareta, koja obrće stotine miliona eura i dolara, i njegovim prijateljskim i poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem i Zoranom Đinđićem, uticajnim političarem koji je, kao premijer Srbije, ubijen u martu 2004. godine (ubice osuđene, nalogodavci nepoznati).

Sedam godina kasnije, 23. oktobra 2008. godine, Pukanić i njegov saradnik, marketinški stručnjak Niko Franjić, ubijeni su motociklom-bombom koja ih je dočekala na parkingu ispred redakcije Nacionala u centru Zagreba. Policije Hrvatske, Srbije i BiH ubrzo su identifikovale i uhapsile većinu izvršilaca i organizartora dvostrukog ubistva. Naručioci su ostali van domašaja pravde.

U Zagrebu se za Pukanićevo i Franjićevo ubistvo sudilo braći Robertu i Luki Mataniću, Bojanu Guduriću, Slobodanu Đuroviću (organizator, uhapšen prilikom pokušaja da braću Matanić izvede iz Hrvatske), Amiru Mafalaniju i, u odsustvu, Željku Milovanoviću (dovezao motor i aktivirao eksploziv). Milanoviću se, istovremeno, za isto krivično djelo sudilo i u Beogradu. Skupa s njim, na optuženičkoj klupi našli su se Milenko Kuzmanović i Sreten Jocić (Joca Amsterdam) koji je optužen kao nalogodavac i finansijer ubistva koje je, navodno, organizovao preko Đurovića, svog kuma i dugogodišnjeg saradnika. Sa izuzetkom Jocića, koji je pravosnažno oslobođen (u međuvremenu u Srbiji osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorjana Marjanovića), svi optuženi su osuđeni na dugogodišnje (i višedecenijske) zatvorske kazne.

U Zagrebu je tokom suđenja svjedočio i Ratko Knežević, biznismen, diplomata (šef prve crnogorske ekonomske misije u Vašingtonu, krajem prošlog vijeka) i blizak prijatelj (kum) Mila Đukanovića sa kojim je došao u sukob uoči duvanske afere. Knežević je obrazlagao tvrdnju da iza Pukanovićevog ubistva stoji duvanska mafija, podsjećajući da su on i Pukanić, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima, 2001. u Bariju svjedočili o švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, i da su od tada primali ozbiljne prijetnje. Knežević je na sudu rekao da su „obavještajne službe Hrvatske i Slovenije nekoliko puta spriječile plaćene ubice crnogorske tajne policije da ih ubiju”. Te tvrdnje nije mogao potkrijepiti dokazima ili svjedocima.

U  isto vrijeme, iz beogradskog zatvora se preko advokata oglasio Sreten Jocić. On je poručio da mu specijalni tužilac za organizovani kriminal Saša Ivanić nudi status svjedoka saradnika pod uslovom da kao naručioce Pukanićevog ubistva imenuje Đukanovića i Subotića. Jocić je, tvrdi, odbio ovu ponudu da bi priču o podsticanju na lažno svjedočenje ponovio i tokom suđenja.

Veoma je, dakle, problematična tvrdnja sa naslovne strane ovonedjeljnog Nacionala da je Jocić o Đukanoviću  govorio „prvi put“. Problematična je i konstatcija da ga je direktno označio kao naručioca ubistva. U tekstu piše kako je, u snimljenom telefonskom razgovoru sa nekadašnjom prijateljicom, Jocić iz zatvora rekao: „Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.”

Nije baš jasni da li Jocić svojoj sagovornici objašnjava kako prije 12 godina nije htio da lažno svjedoči ili da cinkari.

U tumačenju novinara taj citat dobija kontekst. „Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću“, analizira se u tekstu. „Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića“.

Nacional propušta da podsjeti kako je potencijalna uloga  Đukanovića u ubistvu Pukanića preispitivana od strane policije i tužilaštva (Hrvatska, Srbija) koji nijesu bili  pod njegovom kontrolom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegovi saradnici ne mogu se svrstati među podržavaoce Đukanovićevih političkih i poslovnih aktivnosti. Često se, zapravo, spekulisalo o toma kako su o animoziteti na relaciji Đukanović – Tadić naveli Đukanovića da pomogne osnivanje i međunarodnu afirmaciju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.

Nikoga nije začudilo to što je neizostavan dio te priče (epizoda: hotel Ric, Pariz) bio i Stanko Cane Subotić. Nekadašnji krojač iz varošice Ub, koji je zahvaljujući poslovnom partnerstvu sa Vanjom Bokanom (ubijen 7. oktobra 2000. u Atini) ušao u svijet šverca cigaretama bez akciznih markica. Bokan je, opet, u tom biznisu dobijao vjetar u jedra kao zet Neđeljka Boškovića, penzionisanog generala i vojnog bezbjednjaka (preminuo prije desetak dana) koji je, u jednom trenutku, bio savjetnik Vukašina Maraša, etabliranog bezbjednjaka još iz vremena SFRJ i ministra policije u vladi Filipa Vujanovića. A o odnosu Maraša i Đukanovića moglo bi se pisati i pisati.

Svega toga bi se, izgleda, i u Nacionalu dosjetili brže i lakše nego što bi pomenuli i činjenicu da je Ivo Pukanić imao brojne i opasne neprijatelje – u Hrvatskoj. O njima pišu oni koji se upinju da dokažu kako duvanski tranzit i njegovi ključni akteri nemaju veze sa dvostrukim ubistvom ispred redakcije zagrebačkog nedjeljnika.

„Imajući u vidu kontroverznu ulogu koju je ubijeni Pukanić igrao u međumafijaškim sukobima u to vreme, čini se da je policija suviše olako odbacila moguću vezu između ubistva Ivane Hodak, ćerke advokata Zvonimira Hodaka, koje se svega dvadesetak dana ranije dogodilo u Zagrebu, a koje je predstavljalo svojevrsnu opomenu klijentu njenog oca i vođi jednog od kriminalnih klanova generalu Vladimiru Zagorcu. Zagorčev klan je u tom trenutku bio u sukobu sa kriminalnom grupom jednog drugog hrvatskog generala, Hrvoja Petrača, inače bliskog Pukanićevog prijatelja, a sam vlasnik Nacionala je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, nameravao da svedoči protiv Zagorca.“ Ovo je dio jednog od niza veoma sličnih tekstova koji se mogu pronaći detaljnijom internet pretragom a za koje bi se, kažu, moglo pretpostaviti da ih je među prvima čitao Vladimir Beba Popović, još jedna   karika u lancu koji uvezuje Subotića, Đukanovića i Vučića.

Ima toga i u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koju je napisao njegov dugogodišnji saradnik Berislav Jelinić. Jelinić u toj knjizi, osim duvanske mafije, navodi i niz osoba iz hrvatskog svijeta kriminala, biznisa i visoke politike (zaključno sa tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom i ministrom policije Tomislavom Karamarkom) kojima je vlasnik Nacionala mogao stajati na putu.

Da li to abolira Mila Đukanovića dajući za pravo njemu i njegovom kabinetu da, gotovo lakonski, konstatuju kako Nacional „u susret godišnjici ubistva osnivača ovog lista, reciklira senzacionalistički obrađenu laž iz 2012. godine“. A onda  odbruse da sve to „smatraju očajničkim pokušajem dizanja tiraža i nuđenja svojih usluga onim centrima koji Crnu Goru i dalje doživljavaju kao svoju metu“. Očito, Đukanovićevi saradnici priču pokušavaju staviti u politički kontekst. Baš kao što su to radili tokom duvanske afere, ali i nakon Pukanićevog ubistva i „prvog kruga“ nedokazanih optužbi na račun duvanske mafije iz Đukanovićevog okruženja.

Nema sumnje da Crna Gora trpi zbog kriminalnog imidža višestrukog predsjednika/premijera. Od prvog teksta o duvanskoj mafiji u Nacionalu, ubijeno je više aktera te priče iz ovdašnjeg svijeta kriminala (Baja Sekulić, Ratko Đokić), usmrćena su dva urednika medija koji su se bavili tom temom: Pukanić i Duško Jovanović, osnivač i glavni urednik Dana. Duvanski poslovi su, moguće je, života koštali i dvojicu visokopozicioniranih pripadnika crnogorskih službi bezbjednosti Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića. I sva su ta ubistva ostala manje-više neriješena. U zemlji kojom je, sve to vrijeme, vladao Đukanović ili neki od njegovih namjesnika.

Ne navode samo tragovi krvi na sumnje. O tome, ponešto, govore i putevi novca. „Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu“, objašnjavao je u Nacionalu Srećko Kestner, jedan od Subotićevih partnera iz duvanskog biznisa. „Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko kiparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Milu Đukanoviću.”

Mogla je biti slučajnost to što su akteri duvanskog posla – Ban i Mihajlović –  dugogodišnji prijatelji Đukanovića. Nedavno smo, međutim, saznali da su oni bili i tajni žiranti za prvi kredit kojim je aktuelni predsjednik ozvaničio dio svog bogatstva. Đukanović je prije desetak godina obmanuo crnogorsku javnost kako je kredit od jedne međunarodne banke dobio na riječ i međunarodni ugled. U Londonu su se on i njegovi prijatelji poslužili drugom vrstom laži, pa su kao žiranta prikazali Duška Kneževića, koji je od ranije sarađivao sa tom bankom. Onda su se Knežević i Đukanović posvađali. Odbjegli tajkun kaže – zbog imovine. A Đukanović ponavlja priču o podmetačinama neprijatelja države. Vjerujete li mu?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMJENA MILENE POPOVIĆ – SAMARDŽIĆ: Kritika i kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemiološkinja je smijenjena jer je, kao i za vrijeme prošle vlasti, nastavila da kritikuje ono što je za kritiku. Kompromis sa koronom pred Novu nazvala je polumjerama. Ministarka ove nedjelje kaže da su takve ,,mjere” dale pozitivne rezultate. U praksi imamo rekordan broj oboljelih

 

Dok novi soj korona virusa prouzrokuje rekordna oboljenja, zdravstvenim vlastima je sve više stalo do toga da se javnosti pokažu kao bezgrešni.

,,Potpuno je evidento da su mjere koje smo imali pred Novu godinu dale odgovarajuće pozitivne rezultate”, kazala je, ove srijede, ministarka zdravlja Jelena Borovinić – Bojović.

Podsjetimo, pred Novu je napravljen kompromis pa nije ispoštovan zahtjev stuke – Instituta za javno zdravlje da se zatvore ugostiteljski objekti i zabrane sva okupljanja. To je pravdano time da i pored očekivanog cunamija omikrona mora nešto da se zaradi.

Kao i mnogo puta do sada, bez dlake na jeziku, o tome da se radi o polumjerama javno je progovorila Milena Popović – Samardžić. Upozorila je i na scenario kojem sada pristustvojemo: svaki dan rekordni broj zaraženih.

,,U Crnoj Gori postoje dva paralelna svijeta – jedan je u bolnicama a drugi u Vladinom savjetu koji prekraja mjere. Ako to rade, a da ne dođu u bolnice i da vide kako to izgleda”, istakla je Popović – Samardžić.

To iskakanje iz sveopšte samohvale zdravstvenih vlasti, izgleda  je morala da plati. Početkom godine smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja za imunoprofilaksu, pripremu i kontrolu putnika u međunarodnom saobraćaju u Institutu za javno zdravlje. Utješno, ostala je da radi kao epidemiološkinja u Institutu. Odluku je donio direktor IJZ Igor Galić.

Smjena je uslijedila nakon što je portal CdM pisao da je doktorka Doma zdravlja Budva radila sa pacijentima uprkos tome što je kovid pozitivna, a to je odobrila Popović – Samardžić. 

Ona je objasnila da izolaciju uvodi i prekida sanitarni inspektor na preporuku epidemiologa nadležnog za zdravstvenu ustanovu, ali i da ona sanitarnom inspektoru nije uputila zahtjev za prekid izolacije koleginice te da to ne spada u njenu nadležnost.

Popović za Monitor kaže da je predložila da se inovira zastarjeli protokol za pacijente inficirane omikron sojem virusa, a po uzoru na protokol Centra za zarazne bolesti SAD-a, prema kome se vrijeme izolacije smanjuje na 5 dana, uz obavezno nošenje maske narednih 5 dana. Istakla je da koleginica koja je radila isključivo sa kovid pozitivnim pacijentima, osmoga dana od svog inficiranja, bez ijednog simptoma bolesti i sa tri primljene doze vakcine, nije mogla predstavljati epidemiološki rizik ni po sebe ni po već inficirane pacijente.

Navodi, Popović – Samardžić i da su Francuska, Kanada, SAD i još neke zemlje napravile izuzetak od pravila izolacije za medicinsko osoblje koje nema ili ima blaže simptome. Ta vanredna mjera ima za cilj da ublaži nedostatak osoblja u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama izazvan dosad neviđenim rasplamsavanjem epidemije.

I u Crnoj Gori je od ove srijede samoizolacija skraćena sa deset na sedam dana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNA REAKCIJA AGENCIJE ZA ELEKTRONSKE MEDIJE: „Kabal“ diraju samo kada odgovara politici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici AEM-a dugo su govorili da nemaju velike nadležnosti da reaguju prema televizijama koje crnogorski građani gledaju posredstvom kablovskih operatera, ali skorašnje promptne reakcije pokazuju da mogu – ukoliko hoće ili ako nekome tako odgovara

 

Otkad se u crnogorskim domovima rasprostranila upotreba kablovskih televizija, građani sve više uživaju u stranim zabavnim TV programima. Najviše u emisijama koje se proizvode u Srbiji. A baš preko takvih programa sve se češće  plasira seksistički sadržaj i govor mržnje upakovan u smijeh i zabavu.

Sve je kulminiralo rijaliti programima. S druge strane, pojavile su se emisije koje se gledaocima predstavljaju kao informativni program, ali se kroz njih crtaju mete različitim „izdajnicima“ određenih ideologija, politika i nacija. Pritom se brutalno vrijeđaju pojedinci i širi govor mržnje prema određenim skupinama ljudi, koje vežu ista uvjerenja ili pripadnost.

Agencija za elektronske medije (AEM) kod nas je nadležna za poštovanje programskih standarda i principa, koju u našim zakonima i podzakonskim aktima zabranjuju „podsticanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju“. Agencija ima nadležnost da reaguje prema svim televizijama koje svoj program emituju u Crnoj Gori posredstvom nacionalnih frekvencija ili kablovskih operatera.

Njihova valjana reakcija dugo je izostajala. Tek povremeno su sankcionisane televizije sa nacionalnom frekvencijom kod kojih bi uočili kršenje programskih principa. Ubjedljivo najviše prigovora imala je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju imala i u Crnoj Gori. Kažnjavana je uglavnom nakon prigovora pojedinaca koji su vrijeđani i blaćeni u tzv. informativnim programima ove televizije. Pink je u većini slučajeva sankcionisan samo opomenom.

Agencija je imala još ležerniji pristup kada je riječ o programima koji emituju kablovske televizije. Tadašnji čelnici AEM-a pravdali su se kako zakoni daju više slobode „kablovskim televizijama“. Dok su pojedini članovi Savjeta AEM-a objašnjavali kako Agencija ne smije izigravati cenzora.

„Kada govorimo o kablu, to je obilje slobodnih programa koji su pod nadzorom Agencije ali uz nešto što se zove slobodni segmenti njihovog izbora od strane kablovskih operatora. To, međutim, ne znači beskrajnu slobodu i to znači da u određenim momentima regulator može da ukaže na problematične sadržaje i da od kablovskih operatora traži njihovo skidanje sa programskih kataloga“, govorio je  bivši direktor Agencije Abaz Džafić.

Međutim, u par navrata je regulatorna institucija ipak reagovala. Posljednji put  prije nekoliko dana kada je na pola godine sa crnogorskih kablovskih televizija skinut dio programske šeme srbijanske televizije Happy. To je bio drugi put da AEM reaguje „u kablu“.

Osuđeni ratni zločinac i dokazani huškač Vojislav Šešelj u jutarnjem programu sankcionisane televizije iznio je niz mizoginih uvreda na račun Cetinja i Cetinjanki. Šovinizmu ratnog zločinca pridružio se voditelj, ujedno i glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prethodno je AEM privremeno zabranio emitovanje programa TV Pink i TV Happy zbog anticrnogorske propagande uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo