Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAESTA GODIŠNJICA UBISTVA IVA PUKANIĆA – ĐUKANOVIĆ I CRNA GORA OPET U ŽIŽI: Stari računi

Objavljeno prije

na

Kada se u istoj rečenici, i još na naslovnoj strani, pojavi ime predsjednika države, etabliranog bjelosvjetskog kriminalca sa blizu dvije decenije zatvorskog staža i ubijenog novinara, onda ta država i njeni stanovnici imaju problem. Ili je problem on ili percepcija okruženja o njemu i režimu koji je stvorio

 

Koliko god da je stara priča o nerazjašnjenom zločinu, kad god se ona ponovo zavrti, postaje aktuelna. U novom kontekstu. U takvoj situaciji pretjerano ne pomažu kabinetska saopštenja o reciklaži laži.

„Dvanaest godina nakon pogibije Iva Pukanića iznenada se pojavila audiosnimka iz zatvora koja ukazuje na naručitelja atentata“, donosi zagrebački Nacional na naslovnoj strani: „Joca Amsterdam, neosuđeni organizator atentata na Pukanića, prvi put je ukazao na naručitelja. To je Milo Đukanović“. Kraj naslova.

Mnogima je to bilo dovoljno da se prisjete duvanske afere koju je Nacional pokrenuo 2001. godine zahvaljujući tadašnjem američkom ambasadoru u Beogradu (prethodno bio ambasador SAD u Hrvatskoj) Vilijamu Montgomeriju i predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici. Te podatke o izvorima informacija za duvansku aferu naknadno smo saznali od pokojnog osnivača tog nedjeljnika Iva Pukanića i Jasne Babić, takođe preminule autorke prvog teksta u serijalu koji je trajao, bezmalo, tri godine. Donoseći priče o kontroverznom srpskom biznismenu Stanku Subotiću Canetu kao vođi međunarodne mreže švercera cigareta, koja obrće stotine miliona eura i dolara, i njegovim prijateljskim i poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem i Zoranom Đinđićem, uticajnim političarem koji je, kao premijer Srbije, ubijen u martu 2004. godine (ubice osuđene, nalogodavci nepoznati).

Sedam godina kasnije, 23. oktobra 2008. godine, Pukanić i njegov saradnik, marketinški stručnjak Niko Franjić, ubijeni su motociklom-bombom koja ih je dočekala na parkingu ispred redakcije Nacionala u centru Zagreba. Policije Hrvatske, Srbije i BiH ubrzo su identifikovale i uhapsile većinu izvršilaca i organizartora dvostrukog ubistva. Naručioci su ostali van domašaja pravde.

U Zagrebu se za Pukanićevo i Franjićevo ubistvo sudilo braći Robertu i Luki Mataniću, Bojanu Guduriću, Slobodanu Đuroviću (organizator, uhapšen prilikom pokušaja da braću Matanić izvede iz Hrvatske), Amiru Mafalaniju i, u odsustvu, Željku Milovanoviću (dovezao motor i aktivirao eksploziv). Milanoviću se, istovremeno, za isto krivično djelo sudilo i u Beogradu. Skupa s njim, na optuženičkoj klupi našli su se Milenko Kuzmanović i Sreten Jocić (Joca Amsterdam) koji je optužen kao nalogodavac i finansijer ubistva koje je, navodno, organizovao preko Đurovića, svog kuma i dugogodišnjeg saradnika. Sa izuzetkom Jocića, koji je pravosnažno oslobođen (u međuvremenu u Srbiji osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorjana Marjanovića), svi optuženi su osuđeni na dugogodišnje (i višedecenijske) zatvorske kazne.

U Zagrebu je tokom suđenja svjedočio i Ratko Knežević, biznismen, diplomata (šef prve crnogorske ekonomske misije u Vašingtonu, krajem prošlog vijeka) i blizak prijatelj (kum) Mila Đukanovića sa kojim je došao u sukob uoči duvanske afere. Knežević je obrazlagao tvrdnju da iza Pukanovićevog ubistva stoji duvanska mafija, podsjećajući da su on i Pukanić, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima, 2001. u Bariju svjedočili o švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, i da su od tada primali ozbiljne prijetnje. Knežević je na sudu rekao da su „obavještajne službe Hrvatske i Slovenije nekoliko puta spriječile plaćene ubice crnogorske tajne policije da ih ubiju”. Te tvrdnje nije mogao potkrijepiti dokazima ili svjedocima.

U  isto vrijeme, iz beogradskog zatvora se preko advokata oglasio Sreten Jocić. On je poručio da mu specijalni tužilac za organizovani kriminal Saša Ivanić nudi status svjedoka saradnika pod uslovom da kao naručioce Pukanićevog ubistva imenuje Đukanovića i Subotića. Jocić je, tvrdi, odbio ovu ponudu da bi priču o podsticanju na lažno svjedočenje ponovio i tokom suđenja.

Veoma je, dakle, problematična tvrdnja sa naslovne strane ovonedjeljnog Nacionala da je Jocić o Đukanoviću  govorio „prvi put“. Problematična je i konstatcija da ga je direktno označio kao naručioca ubistva. U tekstu piše kako je, u snimljenom telefonskom razgovoru sa nekadašnjom prijateljicom, Jocić iz zatvora rekao: „Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.”

Nije baš jasni da li Jocić svojoj sagovornici objašnjava kako prije 12 godina nije htio da lažno svjedoči ili da cinkari.

U tumačenju novinara taj citat dobija kontekst. „Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću“, analizira se u tekstu. „Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića“.

Nacional propušta da podsjeti kako je potencijalna uloga  Đukanovića u ubistvu Pukanića preispitivana od strane policije i tužilaštva (Hrvatska, Srbija) koji nijesu bili  pod njegovom kontrolom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegovi saradnici ne mogu se svrstati među podržavaoce Đukanovićevih političkih i poslovnih aktivnosti. Često se, zapravo, spekulisalo o toma kako su o animoziteti na relaciji Đukanović – Tadić naveli Đukanovića da pomogne osnivanje i međunarodnu afirmaciju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.

Nikoga nije začudilo to što je neizostavan dio te priče (epizoda: hotel Ric, Pariz) bio i Stanko Cane Subotić. Nekadašnji krojač iz varošice Ub, koji je zahvaljujući poslovnom partnerstvu sa Vanjom Bokanom (ubijen 7. oktobra 2000. u Atini) ušao u svijet šverca cigaretama bez akciznih markica. Bokan je, opet, u tom biznisu dobijao vjetar u jedra kao zet Neđeljka Boškovića, penzionisanog generala i vojnog bezbjednjaka (preminuo prije desetak dana) koji je, u jednom trenutku, bio savjetnik Vukašina Maraša, etabliranog bezbjednjaka još iz vremena SFRJ i ministra policije u vladi Filipa Vujanovića. A o odnosu Maraša i Đukanovića moglo bi se pisati i pisati.

Svega toga bi se, izgleda, i u Nacionalu dosjetili brže i lakše nego što bi pomenuli i činjenicu da je Ivo Pukanić imao brojne i opasne neprijatelje – u Hrvatskoj. O njima pišu oni koji se upinju da dokažu kako duvanski tranzit i njegovi ključni akteri nemaju veze sa dvostrukim ubistvom ispred redakcije zagrebačkog nedjeljnika.

„Imajući u vidu kontroverznu ulogu koju je ubijeni Pukanić igrao u međumafijaškim sukobima u to vreme, čini se da je policija suviše olako odbacila moguću vezu između ubistva Ivane Hodak, ćerke advokata Zvonimira Hodaka, koje se svega dvadesetak dana ranije dogodilo u Zagrebu, a koje je predstavljalo svojevrsnu opomenu klijentu njenog oca i vođi jednog od kriminalnih klanova generalu Vladimiru Zagorcu. Zagorčev klan je u tom trenutku bio u sukobu sa kriminalnom grupom jednog drugog hrvatskog generala, Hrvoja Petrača, inače bliskog Pukanićevog prijatelja, a sam vlasnik Nacionala je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, nameravao da svedoči protiv Zagorca.“ Ovo je dio jednog od niza veoma sličnih tekstova koji se mogu pronaći detaljnijom internet pretragom a za koje bi se, kažu, moglo pretpostaviti da ih je među prvima čitao Vladimir Beba Popović, još jedna   karika u lancu koji uvezuje Subotića, Đukanovića i Vučića.

Ima toga i u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koju je napisao njegov dugogodišnji saradnik Berislav Jelinić. Jelinić u toj knjizi, osim duvanske mafije, navodi i niz osoba iz hrvatskog svijeta kriminala, biznisa i visoke politike (zaključno sa tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom i ministrom policije Tomislavom Karamarkom) kojima je vlasnik Nacionala mogao stajati na putu.

Da li to abolira Mila Đukanovića dajući za pravo njemu i njegovom kabinetu da, gotovo lakonski, konstatuju kako Nacional „u susret godišnjici ubistva osnivača ovog lista, reciklira senzacionalistički obrađenu laž iz 2012. godine“. A onda  odbruse da sve to „smatraju očajničkim pokušajem dizanja tiraža i nuđenja svojih usluga onim centrima koji Crnu Goru i dalje doživljavaju kao svoju metu“. Očito, Đukanovićevi saradnici priču pokušavaju staviti u politički kontekst. Baš kao što su to radili tokom duvanske afere, ali i nakon Pukanićevog ubistva i „prvog kruga“ nedokazanih optužbi na račun duvanske mafije iz Đukanovićevog okruženja.

Nema sumnje da Crna Gora trpi zbog kriminalnog imidža višestrukog predsjednika/premijera. Od prvog teksta o duvanskoj mafiji u Nacionalu, ubijeno je više aktera te priče iz ovdašnjeg svijeta kriminala (Baja Sekulić, Ratko Đokić), usmrćena su dva urednika medija koji su se bavili tom temom: Pukanić i Duško Jovanović, osnivač i glavni urednik Dana. Duvanski poslovi su, moguće je, života koštali i dvojicu visokopozicioniranih pripadnika crnogorskih službi bezbjednosti Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića. I sva su ta ubistva ostala manje-više neriješena. U zemlji kojom je, sve to vrijeme, vladao Đukanović ili neki od njegovih namjesnika.

Ne navode samo tragovi krvi na sumnje. O tome, ponešto, govore i putevi novca. „Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu“, objašnjavao je u Nacionalu Srećko Kestner, jedan od Subotićevih partnera iz duvanskog biznisa. „Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko kiparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Milu Đukanoviću.”

Mogla je biti slučajnost to što su akteri duvanskog posla – Ban i Mihajlović –  dugogodišnji prijatelji Đukanovića. Nedavno smo, međutim, saznali da su oni bili i tajni žiranti za prvi kredit kojim je aktuelni predsjednik ozvaničio dio svog bogatstva. Đukanović je prije desetak godina obmanuo crnogorsku javnost kako je kredit od jedne međunarodne banke dobio na riječ i međunarodni ugled. U Londonu su se on i njegovi prijatelji poslužili drugom vrstom laži, pa su kao žiranta prikazali Duška Kneževića, koji je od ranije sarađivao sa tom bankom. Onda su se Knežević i Đukanović posvađali. Odbjegli tajkun kaže – zbog imovine. A Đukanović ponavlja priču o podmetačinama neprijatelja države. Vjerujete li mu?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo