Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAESTA GODIŠNJICA UBISTVA IVA PUKANIĆA – ĐUKANOVIĆ I CRNA GORA OPET U ŽIŽI: Stari računi

Objavljeno prije

4 sedmice

na

Kada se u istoj rečenici, i još na naslovnoj strani, pojavi ime predsjednika države, etabliranog bjelosvjetskog kriminalca sa blizu dvije decenije zatvorskog staža i ubijenog novinara, onda ta država i njeni stanovnici imaju problem. Ili je problem on ili percepcija okruženja o njemu i režimu koji je stvorio

 

Koliko god da je stara priča o nerazjašnjenom zločinu, kad god se ona ponovo zavrti, postaje aktuelna. U novom kontekstu. U takvoj situaciji pretjerano ne pomažu kabinetska saopštenja o reciklaži laži.

„Dvanaest godina nakon pogibije Iva Pukanića iznenada se pojavila audiosnimka iz zatvora koja ukazuje na naručitelja atentata“, donosi zagrebački Nacional na naslovnoj strani: „Joca Amsterdam, neosuđeni organizator atentata na Pukanića, prvi put je ukazao na naručitelja. To je Milo Đukanović“. Kraj naslova.

Mnogima je to bilo dovoljno da se prisjete duvanske afere koju je Nacional pokrenuo 2001. godine zahvaljujući tadašnjem američkom ambasadoru u Beogradu (prethodno bio ambasador SAD u Hrvatskoj) Vilijamu Montgomeriju i predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici. Te podatke o izvorima informacija za duvansku aferu naknadno smo saznali od pokojnog osnivača tog nedjeljnika Iva Pukanića i Jasne Babić, takođe preminule autorke prvog teksta u serijalu koji je trajao, bezmalo, tri godine. Donoseći priče o kontroverznom srpskom biznismenu Stanku Subotiću Canetu kao vođi međunarodne mreže švercera cigareta, koja obrće stotine miliona eura i dolara, i njegovim prijateljskim i poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem i Zoranom Đinđićem, uticajnim političarem koji je, kao premijer Srbije, ubijen u martu 2004. godine (ubice osuđene, nalogodavci nepoznati).

Sedam godina kasnije, 23. oktobra 2008. godine, Pukanić i njegov saradnik, marketinški stručnjak Niko Franjić, ubijeni su motociklom-bombom koja ih je dočekala na parkingu ispred redakcije Nacionala u centru Zagreba. Policije Hrvatske, Srbije i BiH ubrzo su identifikovale i uhapsile većinu izvršilaca i organizartora dvostrukog ubistva. Naručioci su ostali van domašaja pravde.

U Zagrebu se za Pukanićevo i Franjićevo ubistvo sudilo braći Robertu i Luki Mataniću, Bojanu Guduriću, Slobodanu Đuroviću (organizator, uhapšen prilikom pokušaja da braću Matanić izvede iz Hrvatske), Amiru Mafalaniju i, u odsustvu, Željku Milovanoviću (dovezao motor i aktivirao eksploziv). Milanoviću se, istovremeno, za isto krivično djelo sudilo i u Beogradu. Skupa s njim, na optuženičkoj klupi našli su se Milenko Kuzmanović i Sreten Jocić (Joca Amsterdam) koji je optužen kao nalogodavac i finansijer ubistva koje je, navodno, organizovao preko Đurovića, svog kuma i dugogodišnjeg saradnika. Sa izuzetkom Jocića, koji je pravosnažno oslobođen (u međuvremenu u Srbiji osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorjana Marjanovića), svi optuženi su osuđeni na dugogodišnje (i višedecenijske) zatvorske kazne.

U Zagrebu je tokom suđenja svjedočio i Ratko Knežević, biznismen, diplomata (šef prve crnogorske ekonomske misije u Vašingtonu, krajem prošlog vijeka) i blizak prijatelj (kum) Mila Đukanovića sa kojim je došao u sukob uoči duvanske afere. Knežević je obrazlagao tvrdnju da iza Pukanovićevog ubistva stoji duvanska mafija, podsjećajući da su on i Pukanić, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima, 2001. u Bariju svjedočili o švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, i da su od tada primali ozbiljne prijetnje. Knežević je na sudu rekao da su „obavještajne službe Hrvatske i Slovenije nekoliko puta spriječile plaćene ubice crnogorske tajne policije da ih ubiju”. Te tvrdnje nije mogao potkrijepiti dokazima ili svjedocima.

U  isto vrijeme, iz beogradskog zatvora se preko advokata oglasio Sreten Jocić. On je poručio da mu specijalni tužilac za organizovani kriminal Saša Ivanić nudi status svjedoka saradnika pod uslovom da kao naručioce Pukanićevog ubistva imenuje Đukanovića i Subotića. Jocić je, tvrdi, odbio ovu ponudu da bi priču o podsticanju na lažno svjedočenje ponovio i tokom suđenja.

Veoma je, dakle, problematična tvrdnja sa naslovne strane ovonedjeljnog Nacionala da je Jocić o Đukanoviću  govorio „prvi put“. Problematična je i konstatcija da ga je direktno označio kao naručioca ubistva. U tekstu piše kako je, u snimljenom telefonskom razgovoru sa nekadašnjom prijateljicom, Jocić iz zatvora rekao: „Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.”

Nije baš jasni da li Jocić svojoj sagovornici objašnjava kako prije 12 godina nije htio da lažno svjedoči ili da cinkari.

U tumačenju novinara taj citat dobija kontekst. „Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću“, analizira se u tekstu. „Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića“.

Nacional propušta da podsjeti kako je potencijalna uloga  Đukanovića u ubistvu Pukanića preispitivana od strane policije i tužilaštva (Hrvatska, Srbija) koji nijesu bili  pod njegovom kontrolom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegovi saradnici ne mogu se svrstati među podržavaoce Đukanovićevih političkih i poslovnih aktivnosti. Često se, zapravo, spekulisalo o toma kako su o animoziteti na relaciji Đukanović – Tadić naveli Đukanovića da pomogne osnivanje i međunarodnu afirmaciju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.

Nikoga nije začudilo to što je neizostavan dio te priče (epizoda: hotel Ric, Pariz) bio i Stanko Cane Subotić. Nekadašnji krojač iz varošice Ub, koji je zahvaljujući poslovnom partnerstvu sa Vanjom Bokanom (ubijen 7. oktobra 2000. u Atini) ušao u svijet šverca cigaretama bez akciznih markica. Bokan je, opet, u tom biznisu dobijao vjetar u jedra kao zet Neđeljka Boškovića, penzionisanog generala i vojnog bezbjednjaka (preminuo prije desetak dana) koji je, u jednom trenutku, bio savjetnik Vukašina Maraša, etabliranog bezbjednjaka još iz vremena SFRJ i ministra policije u vladi Filipa Vujanovića. A o odnosu Maraša i Đukanovića moglo bi se pisati i pisati.

Svega toga bi se, izgleda, i u Nacionalu dosjetili brže i lakše nego što bi pomenuli i činjenicu da je Ivo Pukanić imao brojne i opasne neprijatelje – u Hrvatskoj. O njima pišu oni koji se upinju da dokažu kako duvanski tranzit i njegovi ključni akteri nemaju veze sa dvostrukim ubistvom ispred redakcije zagrebačkog nedjeljnika.

„Imajući u vidu kontroverznu ulogu koju je ubijeni Pukanić igrao u međumafijaškim sukobima u to vreme, čini se da je policija suviše olako odbacila moguću vezu između ubistva Ivane Hodak, ćerke advokata Zvonimira Hodaka, koje se svega dvadesetak dana ranije dogodilo u Zagrebu, a koje je predstavljalo svojevrsnu opomenu klijentu njenog oca i vođi jednog od kriminalnih klanova generalu Vladimiru Zagorcu. Zagorčev klan je u tom trenutku bio u sukobu sa kriminalnom grupom jednog drugog hrvatskog generala, Hrvoja Petrača, inače bliskog Pukanićevog prijatelja, a sam vlasnik Nacionala je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, nameravao da svedoči protiv Zagorca.“ Ovo je dio jednog od niza veoma sličnih tekstova koji se mogu pronaći detaljnijom internet pretragom a za koje bi se, kažu, moglo pretpostaviti da ih je među prvima čitao Vladimir Beba Popović, još jedna   karika u lancu koji uvezuje Subotića, Đukanovića i Vučića.

Ima toga i u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koju je napisao njegov dugogodišnji saradnik Berislav Jelinić. Jelinić u toj knjizi, osim duvanske mafije, navodi i niz osoba iz hrvatskog svijeta kriminala, biznisa i visoke politike (zaključno sa tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom i ministrom policije Tomislavom Karamarkom) kojima je vlasnik Nacionala mogao stajati na putu.

Da li to abolira Mila Đukanovića dajući za pravo njemu i njegovom kabinetu da, gotovo lakonski, konstatuju kako Nacional „u susret godišnjici ubistva osnivača ovog lista, reciklira senzacionalistički obrađenu laž iz 2012. godine“. A onda  odbruse da sve to „smatraju očajničkim pokušajem dizanja tiraža i nuđenja svojih usluga onim centrima koji Crnu Goru i dalje doživljavaju kao svoju metu“. Očito, Đukanovićevi saradnici priču pokušavaju staviti u politički kontekst. Baš kao što su to radili tokom duvanske afere, ali i nakon Pukanićevog ubistva i „prvog kruga“ nedokazanih optužbi na račun duvanske mafije iz Đukanovićevog okruženja.

Nema sumnje da Crna Gora trpi zbog kriminalnog imidža višestrukog predsjednika/premijera. Od prvog teksta o duvanskoj mafiji u Nacionalu, ubijeno je više aktera te priče iz ovdašnjeg svijeta kriminala (Baja Sekulić, Ratko Đokić), usmrćena su dva urednika medija koji su se bavili tom temom: Pukanić i Duško Jovanović, osnivač i glavni urednik Dana. Duvanski poslovi su, moguće je, života koštali i dvojicu visokopozicioniranih pripadnika crnogorskih službi bezbjednosti Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića. I sva su ta ubistva ostala manje-više neriješena. U zemlji kojom je, sve to vrijeme, vladao Đukanović ili neki od njegovih namjesnika.

Ne navode samo tragovi krvi na sumnje. O tome, ponešto, govore i putevi novca. „Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu“, objašnjavao je u Nacionalu Srećko Kestner, jedan od Subotićevih partnera iz duvanskog biznisa. „Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko kiparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Milu Đukanoviću.”

Mogla je biti slučajnost to što su akteri duvanskog posla – Ban i Mihajlović –  dugogodišnji prijatelji Đukanovića. Nedavno smo, međutim, saznali da su oni bili i tajni žiranti za prvi kredit kojim je aktuelni predsjednik ozvaničio dio svog bogatstva. Đukanović je prije desetak godina obmanuo crnogorsku javnost kako je kredit od jedne međunarodne banke dobio na riječ i međunarodni ugled. U Londonu su se on i njegovi prijatelji poslužili drugom vrstom laži, pa su kao žiranta prikazali Duška Kneževića, koji je od ranije sarađivao sa tom bankom. Onda su se Knežević i Đukanović posvađali. Odbjegli tajkun kaže – zbog imovine. A Đukanović ponavlja priču o podmetačinama neprijatelja države. Vjerujete li mu?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVNI STAV VESNE MEDENICE DA SUDOVI NE MOGU PRESUĐIVATI O ODLUKAMA SKUPŠTINE PROTIV TVORACA: Formula za smjenu DPS kadrova

Objavljeno prije

1 dan

na

27 Novembra, 2020

Objavio:

Ukoliko se „ukorijeni“, pravni stav Vesne Medenice mogao bi se kao bumerang obiti o glavu upravo onima koji su ga i osmislili u ratu protiv kritičara –  DPS-u. To može biti model kako da se nova vlast riješi DPS kadrova u nezavisnim tijelima i savjetima imenovanih u Skupštini. Tako bi se pravno nasilje prethodne većine okrenulo protiv svog tvorca

 

Osnovni sud u Podgorici poništio je ovog mjeseca odluku Skupštine kojom je izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković razriješena sa mjesta članice  Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije (ASK). Direktorica MANS-a razriješena je sa te pozicije u parlamentu u julu 2018. godine glasovima tadašnje vladajuće koalicije. Njeno razrješenje bilo je jedno u nizu uklanjanja predstavnika civilnog sektora i kritičara vlasti sa pozicija u važnim državnim institucijama, čime je vlast u stvari obavljala  čistku „nepodobnih“ kadrova. Na isti način, je ranije, pred kraj 2017,  u parlamentu smijenjen i dio članova Savjeta RTCG koji su bili kritički orijentisani: Goran Đurović i Nikola Vukčević.  Takođe, u julu 2018, glasovima većine, sa funkcije viceguvernerke Centralne banke razriješena je i Irena Radović.

Svi oni su potražili sudsku pomoć. Osnovni sudovi nerijetko su odlučivali u njihovu korist. No, vlast je uzvratila. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica  27. juna 2019.  iznijela je  pravni stav – da se odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati  u upravnom sporu niti u parničnom postupku. Taj stav doveo je do toga da su više sudske instance počele da vraćaju na ponovno suđenje presude u korist razriješenih.

Da je pravni stav Medenice, odnosno Vrhovnog suda, sporan ukazala je i Evropska komisija. U izvještaju EK o napretku Crne Gore  iz 2020. navodi se da „pravna situacija koju je izazvao načelni pravni stav Vrhovnog suda zabrinjava jer uskraćuje pravnu zaštitu protiv odluka Skupštine i ugrožava pravo na djelotvoran pravni lijek“. Tako je i Evropska komisija potvrdila stavove dijela ovdašnjih pravnih stručnjaka i civilnog sektora – da je stav Medenice suprotan Ustavu,  i međunarodnoj praksi i konvencijama.

U najnovijoj presudi u slučaju Vanje Ćalović i sutkinja Zekić ponovila je isti stav i odbila kao neosnovan prigovor o nenadležnosti suda u slučajevima koji se odnose na razrješenja i odluke Skupštine. Ona je istakla da preispitivanje zakonitosti odluka Skupštine ni u kom slučaju ne može predstavljati miješanje sudske grane vlasti u autonomna ovlašćenja zakonodavne vlasti već da je riječ o odnosu vlasti, koji počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.

Advokat Siniša Gazivoda za Monitor ponavlja da je stav Vrhovnog suda prema kojem se odluke Skupštine o razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati pred sudom „suprotan i shvatanjima Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DOGOVORI TUŽILACA SA OPTUŽENIMA MIMO PREPORUKA EK: Mnogo više sporazuma nego lani

Objavljeno prije

1 dan

na

27 Novembra, 2020

Objavio:

Crnogorska osnovna i viša tužilaštva su za 11 mjeseci ove godine sklopila gotovo isti broj sporazuma o priznanju krivice koliko sva tužilaštva prošle godine

 

Od tužilačkog procesuiranja porodice Marović i pripadnika njihove organizovane kriminalne grupe, pa do suđenja za pokušaj terorizma, poznatijeg kao „državni udar“,  u javnosti postoje oprečna mišljenja oko upotrebe pravnog instituta sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu. Dok su tužioci i advokati često isticali da je institut ostvario svoju svrhu bržeg i efikasnijeg rješavanja sudskih sporova, uz smanjenje troškova postupka, mnogi pravni eksperti smatraju da se ovaj institut zloupotrebljava kako bi se nekima pomoglo, a nekima odmoglo.

Upotreba ovog pravnog instituta, koji podrazumijeva dogovor tužioca i optuženog o kazni, koji se pred sudom formalizuje u vidu sporazuma, sve češće se primjenjuje u crnogorskim tužilaštvima. To je primijetila i Evropska komisija (EK), na šta je ukazala u nekoliko posljednjih izvještaja o napretku Crne Gore u pregovaračkim poglavljima. U posljednjem takvom dokumentu, jedna od preporuka za Poglavlje 24 (pravda, sloboda i bezbjednost) bila je da se „preduzmu konkretne mjere kako bi se ograničila upotreba sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se unaprijedila transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz odvraćajuću i konzistentniju kaznenu politiku“. Na isti način preporučuju da se smanji upotreba sporazuma u slučajevima korupcije.

„Cjelokupni pravosudni sistem mora postati učinkovitiji, operativniji i odvraćajući, uključujući način na koji se predmeti organizovanog kriminala vode na sudovima. Sudski su postupci pretjerano dugi zbog čestih odlaganja ročišta. Ta duga kašnjenja, ali i nedostatak povjerenja između tužilaštva i sudova, nakon nekih kontroverznih oslobađajućih presuda posljednjih godina, dovela su do široke upotrebe sporazuma o priznanju krivice od strane tužilaštva. Osumnjičeni kriminalci, koji u istrazi postanu svjedoci saradnici, izuzeti su iz 46 pravnih postupaka, bez obzira na težinu krivičnog djela. Kao rezultat toga, uprkos nekim primjetnim izuzecima, pravosudni odgovor čini se uopšteno blagim, a kazne, novčane kazne i oduzimanje imovine nesrazmjerno su niski u poređenju sa težinom krivičnog djela“, navodi se u izvještaju.

Istraživanje Monitora pokazuje da se broj sporazuma u crnogorskim tužilaštvima, prema zvaničnim podacima, drastično uvećava. Tokom 2020. godine samo u osnovnim i višim tužilaštvima sklopljeno je, prema podacima do kojih je došao Monitor, 365 sporazuma o priznanju krivice. To je, prema izvještaju Tužilačkog savjeta za prošlu godinu, malo manje od ukupnog broja sklopljenih sporazuma u svim tužilaštvima u 2019. godini (371), a ostalo je više od mjesec do kraja godine.

Na sajtu Specijalnog državnog tužilaštva objavljeno je 15 sporazuma o priznanju krivice, dok je, prema nezvaničnim informacijama, u toj instituciji sklopljeno mnogo više. Prošle godine je ovo tužilaštvo, koje je i bacilo kontroverzu na institut sporazuma o priznanju krivice, sklopilo 49 takvih sporazuma. Ove godine je, prema nezvaničnim informacijama, sklopljeno znatno više.

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici potpisalo je ove godine 200 sporazuma o priznanju krivice, što je duplo više u odnosu na prošlu godinu, kada ih je bilo stotinu. Sporazumi su najčešće zaključivani za krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti.

Od 200 potpisanih sporazuma, osnovni sudovi u Podgorici i Danilovgradu prihvatili su 179. Tih 21 odbijenih, i još jedan na Cetinju, jedini su sporazumi od 365 sklopljenih, koje su odbili sudovi. Pasivna uloga sudija, koji rutinski prihvataju ponuđene sporazume, glavna je zamjerka pravnih eksperata.

Ove godine su sudije samo tri osnovna suda, gdje se vode postupci za lakša krivična djela, odbili da prihvate sporazume koje su ponudili tužioci. Sudije viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, u kojima se sudi za najteža krivična djela, prihvatili su sve sporazume koje su im ponudili tužioci. Na primjer, Viši sud u Podgorici prihvatio je svih 122 sporazuma o priznanju krivice, koje su ponudili tužioci Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Od tih 122, u 113 slučajeva riječ je bila o krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

„Najviše sporazuma o priznanju krivice, nih 113 zaključeno je zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, sa kaznama zatvora u rasponu od šest mjeseci do dvije i po godine, a većina sporazuma sadrži i novčanu kaznu kao sporednu, koja je iznosila do 10.000 eura“, navodi se u odgovoru podgoričkog Višeg tužilaštva.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FIJASKO ZAKONA O PROSTORNOM PLANIRANJU: Tri godine kasnije ni jednog prostornog plana

Objavljeno prije

1 sedmica

na

20 Novembra, 2020

Objavio:

Sa donošenjem Prostornog plana CG i Plana generalne regulacije neobjašnjivo se kasni. Izrada Prostornog plana ograničena je do 2021. godine, dok se PGR očekuje krajem 2022. godine. Vlada je izdvojila 2,5 miliona eura za ova dva planska dokumenta

 

Na vanrednoj sjednici crnogorskog parlamenta održanoj 26. septembra 2017. godine usvojen je kontroverzni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, čije je donošenje pratila burna rasprava u stručnoj i laičkoj javnosti, sa brojnim osporavanjima valjanosti i primjenjivosti novotarija koje je u oblasti planiranja prostora i urbanizma predvidio. Novim konceptom prostornog planiranja uvedena je potpuna centralizacija sistema planiranja u Crnoj Gori, svi poslovi iz ove oblasti oduzeti su lokalnim samoupravama i prenijeti u nadležnost Ministarstva održivog razvoja i turizma. Tadašnji ministar MORT-a Pavle Radulović govorio je da Vlada želi da preuzme odgovornost za haotično stanje koje je vladalo u sektoru planiranja prostora Crne Gore, ali je do sada uspjela samo u tome da od haosa napravi potpunu anarhiju, iz koje tri godine kasnije, kao da nema izlaza.

Smjernicama novog zakona ukidaju se svi urbanistički planovi na nivou opština i uvode dva bazna planska dokumenta za cijelu državnu teritoriju, Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije. Novi planovi nisu donijeti, starima je u mnogim opštinama u međuvremenu istekla važnost, odobrenja za gradnju se  i dalje izdaju, ne zna se na osnovu kojih planskih dokumenata, što vodi u sivu zonu nezakonitih odluka koje se masovno donose.

Od strateških planskih dokumenata na snazi je Prostorni plan posebne namjene za obalno područje (PPPNOB), koji se često koristi kao osnov za izdavanje urbanističkih uslova za izradu projektne dokumentacije.

Sa donošenjem PPCG i Plana generalne regulacije (PGR) neobjašnjivo se kasni. Odluku o izradi PPCG Vlada je donijela krajem 2018. godine ali je godinu dana kasnije, u decembru 2019. imenovala rukovodica izrade Plana i odredila sredstva za taj posao u iznosu od 500.000 eura. Na čelu stručnog tima postavljena je Svetlana Jovanović, diplomirani planer. Ona je i autor Plana obalnog područja koji je dobio niz negativnih kritika stručne javnosti i građana šest primorskih opština na koje se odnosi. Ovaj planski dokument kojim je urbanizovan atraktivan prostor Crnogorskog primorja, ocijenjen je kao investitorski plan, urađen za potrebe vlasnika kapitala „koji imaju pare i hoće da grade“. Njime su urbanizovane mnoge očuvane oaze u primorskim gradovima, pa se postavlja pitanje da li će rješenja iz PPPNOB biti inkorporirana u nove planove PPCG i PGR.

Rok za izradu Prostornog plana CG je 24 mjeseca od dana potpisivanja ugovora o izradi, što znači  do 2021. godine. Postojeći Prostorni plan na snazi je do kraja 2020, pa će u narednom periodu, do izrade novog, Crna Gora ostati bez krovnog plana u hijerarhiji prostorno-planskih dokumenata ili će se naložiti njegovo produženo trajanje.

Odluku o izradi Plana generalne regulacije, koji predstavlja plan nižeg reda, Vlada je donijela u maju ove godine. Za šeficu radnog tima određena je arhitektica Ksenija Vukmanović, iz podgoričkog projektnog biroa CAU, autorka velikog broja državnih planskih dokumenata. Ugovor o angažmanu potpisan je tek u septembru, pa je rad na izradi ovog važnog dokumenta u početnoj fazi. Vlada je izdvojila 2 miliona eura za izradu PGR, koji će se raspodijeliti između šezdesetak članova radnog tima i brojnih saradnika.

Planom generalne regulacije biće poništeni svi do sada doneseni prostorni i detaljni urbanistički planovi uključujući i planove posebne namjene za zaštićene oblasti. Ovaj komplikovan plan obuhvata 9 područja. Tu su tri oblasti Crne Gore, sjeverni, središnji i primorski region, područja 5 nacionalnih parkova,  Biogradska gora, Durmitor, Lovćen, Skadarsko jezero i Prokletije. Izdvojen je i prostor prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Za svako od područja imenovani su šefovi radnih timova. Posao izrade plana za prostor 13 opština na sjeveru Crne gore pripao je arhitektici Jadranki Popović. Posao planiranja središnjeg regiona, glavnog grada Podgorica, prijestonice Cetinje, opština Danilovgrad i Nikšić  vodiće  arhitektica Dragana Radulović, (CAU).

Primorje, odnosno južni region, podijeljen je na dva dijela. Prvi, prostor opština Ulcinj, Bar i Budva pod kontrolom je Ksenije Vukmanović, rukovodioca izrade PGR. Preostale tri primorske opštine, Tivat, Kotor i Herceg Novi planiraće se pod dirigentskom palicom arhitekte Mladena Krekića.

Za nacionalne parkove nadležan je planer Saša Karajović. Za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa u dijelu prostora Boke koji je pod zaštitom UNESCO, odgovoran će biti arhitekta Boris Ilijanić. Međutim, za oba južna regiona u segmentu prostornog planiranja angažovana je i Svetlana Jovanović, koja je istovremeno i šefica izrade Prostornog plana CG.

Rok za izradu plana PGR od 24 mjeseca teče od sptembra ove godine do kraja 2022. godine. Do tada, novoj Vladi preostaje da iznađe rješenja u vezi sa planovima čija je važnost istekla, što je naročito izraženo na području Opštine Budva u kojoj su urbanistički planovi Budve, Bečića, Pržna i Petrovca prestali da važe.

Raspodjela poslova na izradi dva strateška državna plana pokazala je nastavak višegodišnje prakse Ministarstva održivog razvoja koje je vrijedne projekte dodjeljivalo privilegovanim planerskim biroima i favorizovanim arhitektama. Ubjedljivo najveći broj poslova, čiji je naručilac Ministarstvo održivog razvoja, dobijala je privatna firma CAU, Centar za arhitekturu i urbanizam sa povezanom firmom Synthesis. Obje firme povezuju se sa višegodišnjim ministrom tog resora Branimirom Gvozdenovićem. Značajan dio tog kolača uzimao je i RZUP, koji je u vlasništvu Aca Đukanovića.

Firme su od Ministarstva dobijale visokobudžetne poslove izrade planske dokumentacije za lokacije na kojoj grade vodeći strani investitori, za velike turističke komplekse, zdravstvene centre, luke i marine, nacionalne parkove, stambena naselja, javne prostore u zoni morskog dobra… Bio je to svojevrstan monopol  u organizaciji MORT-a na prostor Crne Gore, po kome je imala priliku da crta i projektuje mala grupa planera i arhitekata u biroima bliskim ministru i sa njim povezanim investitorima.

Novi Zakon o planiranju donio je promjene u tom pogledu. Ministarstvo je na sebe preuzelo sve poslove oko donošenja planova. Prvi put pojavljuje se u ulozi obrađivača plana, što je bio posao ovlašćenih privatnih biroa. Mnoge firme ostale su zbog toga bez posla i ugasile se. Neke, poput CAU ili RZUP,  preorijentisale su se na projektovanje, nadzor… ne bave se više planiranjem.

Za potrebe izrade Prostornog plana CG i RGP Ministarstvo je objavilo javni poziv na koji su se zainteresovani javljali pojedinačno i posao dobili na osnovu svojih ranijih referenci. Međutim, među šefovima planerskih timova opet su stara imena, planeri i arhitekte iz vremena ministra Gvozdenovića. Stiče se utisak da Crna Gora oskudijeva u ovim profesijama, te da sve planove, bilo oni loši ili ne, rade jedni te isti ljudi. Pojedini kao da su osvojili licencu na neku oblast, poput dvorskog arhitekte Mladena Krekića, koji intenzivno obrađuje atraktivne lokacije na primorju. Autor je više prostornih planova, državnih studija lokacije, PUP-a Kotor, arhitektonskih rješenja stambenih i zdravstvenih kompleksa, hotela, marina, aerodroma… Radio je Plan izmjena i dopuna DSL Arsenal – Porto Montenegro, i to u dva navrata, 2013. i 2019, kojim je u potpunosti izašao u susret potrebama vlasnika, rješenjem o povećanju spratnosti objekata  i izgradnji prvih kula, devetospratnica u marini Porto Montenegro.

Kakav će stav po osnovu očuvanja prostora zauzeti prilikom izrade dijela regulacionog plana, vidjećemo na javnom izlaganju koje se željno iščekuje.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo