Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAESTA GODIŠNJICA UBISTVA IVA PUKANIĆA – ĐUKANOVIĆ I CRNA GORA OPET U ŽIŽI: Stari računi

Objavljeno prije

na

Kada se u istoj rečenici, i još na naslovnoj strani, pojavi ime predsjednika države, etabliranog bjelosvjetskog kriminalca sa blizu dvije decenije zatvorskog staža i ubijenog novinara, onda ta država i njeni stanovnici imaju problem. Ili je problem on ili percepcija okruženja o njemu i režimu koji je stvorio

 

Koliko god da je stara priča o nerazjašnjenom zločinu, kad god se ona ponovo zavrti, postaje aktuelna. U novom kontekstu. U takvoj situaciji pretjerano ne pomažu kabinetska saopštenja o reciklaži laži.

„Dvanaest godina nakon pogibije Iva Pukanića iznenada se pojavila audiosnimka iz zatvora koja ukazuje na naručitelja atentata“, donosi zagrebački Nacional na naslovnoj strani: „Joca Amsterdam, neosuđeni organizator atentata na Pukanića, prvi put je ukazao na naručitelja. To je Milo Đukanović“. Kraj naslova.

Mnogima je to bilo dovoljno da se prisjete duvanske afere koju je Nacional pokrenuo 2001. godine zahvaljujući tadašnjem američkom ambasadoru u Beogradu (prethodno bio ambasador SAD u Hrvatskoj) Vilijamu Montgomeriju i predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici. Te podatke o izvorima informacija za duvansku aferu naknadno smo saznali od pokojnog osnivača tog nedjeljnika Iva Pukanića i Jasne Babić, takođe preminule autorke prvog teksta u serijalu koji je trajao, bezmalo, tri godine. Donoseći priče o kontroverznom srpskom biznismenu Stanku Subotiću Canetu kao vođi međunarodne mreže švercera cigareta, koja obrće stotine miliona eura i dolara, i njegovim prijateljskim i poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem i Zoranom Đinđićem, uticajnim političarem koji je, kao premijer Srbije, ubijen u martu 2004. godine (ubice osuđene, nalogodavci nepoznati).

Sedam godina kasnije, 23. oktobra 2008. godine, Pukanić i njegov saradnik, marketinški stručnjak Niko Franjić, ubijeni su motociklom-bombom koja ih je dočekala na parkingu ispred redakcije Nacionala u centru Zagreba. Policije Hrvatske, Srbije i BiH ubrzo su identifikovale i uhapsile većinu izvršilaca i organizartora dvostrukog ubistva. Naručioci su ostali van domašaja pravde.

U Zagrebu se za Pukanićevo i Franjićevo ubistvo sudilo braći Robertu i Luki Mataniću, Bojanu Guduriću, Slobodanu Đuroviću (organizator, uhapšen prilikom pokušaja da braću Matanić izvede iz Hrvatske), Amiru Mafalaniju i, u odsustvu, Željku Milovanoviću (dovezao motor i aktivirao eksploziv). Milanoviću se, istovremeno, za isto krivično djelo sudilo i u Beogradu. Skupa s njim, na optuženičkoj klupi našli su se Milenko Kuzmanović i Sreten Jocić (Joca Amsterdam) koji je optužen kao nalogodavac i finansijer ubistva koje je, navodno, organizovao preko Đurovića, svog kuma i dugogodišnjeg saradnika. Sa izuzetkom Jocića, koji je pravosnažno oslobođen (u međuvremenu u Srbiji osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorjana Marjanovića), svi optuženi su osuđeni na dugogodišnje (i višedecenijske) zatvorske kazne.

U Zagrebu je tokom suđenja svjedočio i Ratko Knežević, biznismen, diplomata (šef prve crnogorske ekonomske misije u Vašingtonu, krajem prošlog vijeka) i blizak prijatelj (kum) Mila Đukanovića sa kojim je došao u sukob uoči duvanske afere. Knežević je obrazlagao tvrdnju da iza Pukanovićevog ubistva stoji duvanska mafija, podsjećajući da su on i Pukanić, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima, 2001. u Bariju svjedočili o švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, i da su od tada primali ozbiljne prijetnje. Knežević je na sudu rekao da su „obavještajne službe Hrvatske i Slovenije nekoliko puta spriječile plaćene ubice crnogorske tajne policije da ih ubiju”. Te tvrdnje nije mogao potkrijepiti dokazima ili svjedocima.

U  isto vrijeme, iz beogradskog zatvora se preko advokata oglasio Sreten Jocić. On je poručio da mu specijalni tužilac za organizovani kriminal Saša Ivanić nudi status svjedoka saradnika pod uslovom da kao naručioce Pukanićevog ubistva imenuje Đukanovića i Subotića. Jocić je, tvrdi, odbio ovu ponudu da bi priču o podsticanju na lažno svjedočenje ponovio i tokom suđenja.

Veoma je, dakle, problematična tvrdnja sa naslovne strane ovonedjeljnog Nacionala da je Jocić o Đukanoviću  govorio „prvi put“. Problematična je i konstatcija da ga je direktno označio kao naručioca ubistva. U tekstu piše kako je, u snimljenom telefonskom razgovoru sa nekadašnjom prijateljicom, Jocić iz zatvora rekao: „Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.”

Nije baš jasni da li Jocić svojoj sagovornici objašnjava kako prije 12 godina nije htio da lažno svjedoči ili da cinkari.

U tumačenju novinara taj citat dobija kontekst. „Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću“, analizira se u tekstu. „Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića“.

Nacional propušta da podsjeti kako je potencijalna uloga  Đukanovića u ubistvu Pukanića preispitivana od strane policije i tužilaštva (Hrvatska, Srbija) koji nijesu bili  pod njegovom kontrolom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegovi saradnici ne mogu se svrstati među podržavaoce Đukanovićevih političkih i poslovnih aktivnosti. Često se, zapravo, spekulisalo o toma kako su o animoziteti na relaciji Đukanović – Tadić naveli Đukanovića da pomogne osnivanje i međunarodnu afirmaciju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.

Nikoga nije začudilo to što je neizostavan dio te priče (epizoda: hotel Ric, Pariz) bio i Stanko Cane Subotić. Nekadašnji krojač iz varošice Ub, koji je zahvaljujući poslovnom partnerstvu sa Vanjom Bokanom (ubijen 7. oktobra 2000. u Atini) ušao u svijet šverca cigaretama bez akciznih markica. Bokan je, opet, u tom biznisu dobijao vjetar u jedra kao zet Neđeljka Boškovića, penzionisanog generala i vojnog bezbjednjaka (preminuo prije desetak dana) koji je, u jednom trenutku, bio savjetnik Vukašina Maraša, etabliranog bezbjednjaka još iz vremena SFRJ i ministra policije u vladi Filipa Vujanovića. A o odnosu Maraša i Đukanovića moglo bi se pisati i pisati.

Svega toga bi se, izgleda, i u Nacionalu dosjetili brže i lakše nego što bi pomenuli i činjenicu da je Ivo Pukanić imao brojne i opasne neprijatelje – u Hrvatskoj. O njima pišu oni koji se upinju da dokažu kako duvanski tranzit i njegovi ključni akteri nemaju veze sa dvostrukim ubistvom ispred redakcije zagrebačkog nedjeljnika.

„Imajući u vidu kontroverznu ulogu koju je ubijeni Pukanić igrao u međumafijaškim sukobima u to vreme, čini se da je policija suviše olako odbacila moguću vezu između ubistva Ivane Hodak, ćerke advokata Zvonimira Hodaka, koje se svega dvadesetak dana ranije dogodilo u Zagrebu, a koje je predstavljalo svojevrsnu opomenu klijentu njenog oca i vođi jednog od kriminalnih klanova generalu Vladimiru Zagorcu. Zagorčev klan je u tom trenutku bio u sukobu sa kriminalnom grupom jednog drugog hrvatskog generala, Hrvoja Petrača, inače bliskog Pukanićevog prijatelja, a sam vlasnik Nacionala je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, nameravao da svedoči protiv Zagorca.“ Ovo je dio jednog od niza veoma sličnih tekstova koji se mogu pronaći detaljnijom internet pretragom a za koje bi se, kažu, moglo pretpostaviti da ih je među prvima čitao Vladimir Beba Popović, još jedna   karika u lancu koji uvezuje Subotića, Đukanovića i Vučića.

Ima toga i u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koju je napisao njegov dugogodišnji saradnik Berislav Jelinić. Jelinić u toj knjizi, osim duvanske mafije, navodi i niz osoba iz hrvatskog svijeta kriminala, biznisa i visoke politike (zaključno sa tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom i ministrom policije Tomislavom Karamarkom) kojima je vlasnik Nacionala mogao stajati na putu.

Da li to abolira Mila Đukanovića dajući za pravo njemu i njegovom kabinetu da, gotovo lakonski, konstatuju kako Nacional „u susret godišnjici ubistva osnivača ovog lista, reciklira senzacionalistički obrađenu laž iz 2012. godine“. A onda  odbruse da sve to „smatraju očajničkim pokušajem dizanja tiraža i nuđenja svojih usluga onim centrima koji Crnu Goru i dalje doživljavaju kao svoju metu“. Očito, Đukanovićevi saradnici priču pokušavaju staviti u politički kontekst. Baš kao što su to radili tokom duvanske afere, ali i nakon Pukanićevog ubistva i „prvog kruga“ nedokazanih optužbi na račun duvanske mafije iz Đukanovićevog okruženja.

Nema sumnje da Crna Gora trpi zbog kriminalnog imidža višestrukog predsjednika/premijera. Od prvog teksta o duvanskoj mafiji u Nacionalu, ubijeno je više aktera te priče iz ovdašnjeg svijeta kriminala (Baja Sekulić, Ratko Đokić), usmrćena su dva urednika medija koji su se bavili tom temom: Pukanić i Duško Jovanović, osnivač i glavni urednik Dana. Duvanski poslovi su, moguće je, života koštali i dvojicu visokopozicioniranih pripadnika crnogorskih službi bezbjednosti Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića. I sva su ta ubistva ostala manje-više neriješena. U zemlji kojom je, sve to vrijeme, vladao Đukanović ili neki od njegovih namjesnika.

Ne navode samo tragovi krvi na sumnje. O tome, ponešto, govore i putevi novca. „Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu“, objašnjavao je u Nacionalu Srećko Kestner, jedan od Subotićevih partnera iz duvanskog biznisa. „Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko kiparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Milu Đukanoviću.”

Mogla je biti slučajnost to što su akteri duvanskog posla – Ban i Mihajlović –  dugogodišnji prijatelji Đukanovića. Nedavno smo, međutim, saznali da su oni bili i tajni žiranti za prvi kredit kojim je aktuelni predsjednik ozvaničio dio svog bogatstva. Đukanović je prije desetak godina obmanuo crnogorsku javnost kako je kredit od jedne međunarodne banke dobio na riječ i međunarodni ugled. U Londonu su se on i njegovi prijatelji poslužili drugom vrstom laži, pa su kao žiranta prikazali Duška Kneževića, koji je od ranije sarađivao sa tom bankom. Onda su se Knežević i Đukanović posvađali. Odbjegli tajkun kaže – zbog imovine. A Đukanović ponavlja priču o podmetačinama neprijatelja države. Vjerujete li mu?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo