Povežite se sa nama

MONITORING

GDJE ĆE SE UVJEŽBAVATI VOJSKA CRNE GORE: Bijele Poljane pogodnije od Sinjajevine?

Objavljeno prije

na

Nekadašnji povremeni poligon JNA za sve vrste gađanja (artiljerijska, pješadijska, avio) na lokaciji Bijele Poljane u Banjanima, jugoistočno od planine Pusti Lisac mogao bi, po mišljenju naših sagovornika, biti bolje rješenje od Sinjajevine

 

Vremena. Nekadašnja JNA nije imala problem sa prostorom za vježbanje. I zemlja je bila mnogo veća a ni građani u SFRJ se nijesu baš miješali u odluke oko poslova narodne braniteljke. Crna Gora, najmanja od novonastalih država bivše SFRJ, evo pokušava da pronađe lokaciju na kojoj bi njenih nekoliko hiljada vojnika treniralo  borbenu gotovost. Problem otežava to što je značajan dio slabije naseljenih teritotorija u Crnoj Gori pod nekom vrstom zaštite, kao domaće ili međunarodno prirodno bogatstvo. Istovremeno, zbog članstva Crne Gore u NATO,  taj prostor morao da ispuni i stroge kriterijume te organizacije.

Vlada  je prije dvije godine opredijelila 7,5 hiljada hektara tetirorije Sinjajevine, na Savinim vodama, koji bi trebao postati vježbovno-strelišni poligon za izvođenje gađanja i vježbi Vojske Crne Gore (VCG). Ta odluka (4. maj 2018) naišla je na revolt mještana i ekoloških aktivista. Mnogi stočari iz Kolašina, Mojkovca, Šavnika, pa čak i Danilovgrada, ljeti izdižu na Sinjajevinu – najveći pašnjak na Balkanu (drugi po veličini u Evropi) i prostor bogat izvorima pitke vode. Tinjajući konflikt eskalirao je najavom vojne vježbe koja je trebalo da se održi ove nedjelje (od 19. do 23. oktobra). Oko stotinjak mještana i aktivista  od petka noće na hladnim Savinim vodama kako bi  spriječili vježbe artiljerijskog gađanja na planini. Protest su  podržali i predstavnici nove vlasti  uz obećanje da se vojni poligon neće graditi na Sinjajevini.

„Čuvari CG i njenog suvereniteta danas su mještani Sinjajevine, a ne bahati pojedinci iz odlazeće vlasti, koji lažnim parolama pravdaju svoje greške”, napisao je na svom fejsbuk profilu mandatar Zdravko Krivokapić.

Iz Ministarstva odbrane, kojim rukovodi Predrag Bošković, tvrde da su analize pokazale kako je prostor na Sinjajevini jedini u Crnoj Gori koji bi se mogao koristiti za potrebe vojnog poligona. Glavna mu je prednost, kažu, to što je riječ o najvećem  prostoru koji je potpuno u državnom vlasništvu, a koji bi se mogao  koristiti za vojnu obuku. Dodatno, iz Ministarstva i VCG tvrde da vojne vježbe na Sinjajevini neće ugroziti životnu sredinu tog područja, niti živote mještana koji od proljeća do jeseni sa stokom izlaze na planinu.

„Nakon formiranja Ministarstva odbrane i VCG, na više lokacija na teritoriji Crne Gore vršena su ekotoksikološka ispitivanja, praćen je i analiziran uticaj uništavanja municije na životnu sredinu, kako za vrijeme, tako i nakon uništavanja viškova municije tokom 2009. i 2010. Sva ispitivanja je vršio Centar za ekotoksikološka ispitivanja Crne Gore, te je u svim izvještajima o uticaju uništenja municije na životnu sredinu, konstatovano da nema negativnog uticaja i narušavanja životne sredine (vode, vazduha, prirode, zemljišta…). Na osnovu dosadašnjih iskustava i stručnih analiza može se zaključiti da municija koja bi se koristila prilikom izvođenja vježbi na lokaciji Sinjajevina, ne bi mogla ugroziti životnu sredinu ni po jednom osnovu“, navodi se u Informaciji Ministarstva odbrane o formiranju poligona na Sinjajevini.

U ime građanske inicijative Sačuvajmo Sinjajevinu, Petar Glomazić je kazao da oni ne vjeruju posrednim analizama sa drugih područja. Smatra da je Vlada trebala da uradi sveobuhvatnu procjenu uticaja korišćenja vatrenog i ubojnog oružja na životnu sredinu Sinjajevine, kako bi se prije gradnje poligona uvjerili da neće biti štete po životnu sredinu. I prema riječima biološkinje Gordane Kasom iz Agencije za zaštitu životne sredine, prije donošenja odluke trebalo se uzorkovati nulto stanje životne sredine na Sinjajevini i uraditi procjena uticaja. Međutim, Agencija za zaštitu životne sredine je već dala saglasnost na izgradnju vojnog poligona.

Glavno vježbalište pripadnicima JNA bilo je na sjevernomakedonskoj planini Krivolak, koja je i danas vojni poligon. Ekotoksikološka istraživanja na toj planini pokazuju minimalni uticaj na životnu sredinu, što Ministarstvo odbrane i Vojska Crne Gore koriste kao argument u prilog izgradnji poligona na Sinjajevini. Iz građanske inicijative Sačuvajmo Sinjajevinu, međutim, pozvali su tada Vladu Crne Gore da potpiše ugovor sa Sjevernom Makedonijom i vježbaju na njihovoj planini, koja je poligon decenijama. Saopštili su da se samo od stočarstva i branja ljekovitog bilja na Sinjajevini za četiri mjeseca može zaraditi 11 miliona eura, ne računajući mogućnost turizma i drugih poljoprivrednih aktivnosti. Poligon bi, upozoril su, narušio potencijal koji planina ima za turizam i  poljoprivredne aktivnosti.

U Crnoj Gori je postojalo nekoliko vojnih poligona koje je za vježbu koristila i JNA. Najpoznatiji javnosti bio je na Radovču, decenijama korišćen za artiljerijska i pješadijska gađanja. Sada je taj prostor van svih razmišljana o vojnom poligonu. Dio poligona je u privatnom vlasništvu i tamo je  izgrađeno više privatnih objekata. još ozbiljniji je problem to što, prema informacijama Monitora, vazdušni prostor iznad Radovča pripada koridoru vazdušnog puta Mojkovac – Podgorica, koji je jedan od pristupnih pravaca za slijetanje na aerodorm u Golubovcima. U vrijeme vojnih vježbi na Radovču taj koridor ne bi mogao da se koristi za civilni avio saobraćaj. S obzirom na veliki broj letova na aerodormu u Podgorici to bi bio ozbiljan, a možda i nerješiv problem.

Vojska je avionska gađanja vježbala kraj Tuzi, na prostoru današnjeg vinskog podruma u Šipčaniku, dok su protivavionska gađanja izvođena na primorskom poligonu Bar-Prevlaka. Povremeni poligon za sve vrste gađanja (artiljerijska, pješadijska, avio) bio je na lokaciji Bijele Poljane, jugoistočno od planine Pusti Lisac (Banjani). Naši sagovornici iz redova nekadašnje JNA tu lokaciju ističu kao alternativu za Sinjajevinu. Ona je, prema njihovom mišljenju, morala biti prvi izbor kada se krenulo u potragu za poligonom Vojske Crne Gore. Nalazi se u slabo naseljenom kraju. Planina Pusti Lisac predstavlja prirodni  grudobran čime se povećava kvalitet vježbališta; lokacija na kojoj bi se nalazio poligon blizu je Nikšića i tamošnjeg garnizona. Trasa planirane Jadransko-jonske saobraćajnice nalazi se u blizini poligona, ali dovoljno daleko da ne ometa obuku. Bijele Poljane bi se, za razliku od Sinjajevine, mogle korisiti 365 dana u godini, bez uticaja na život okolnog stanovništva (skoro da ga nema).

I Bijele Polajne i Pusti Lisac su, uglavnom, u državnom vlasništvu. Prema informacijama Monitora, predstavnici nove vlasti razmišljaju o ovoj lokaciji kao alternativi Sinjajevini.

Vojni eksperti smatraju da bi bilo neisplativo da naša vojska vježba van Crne Gore, jer bi transport opreme, vozila i vojnika mnogo koštao,  ne pominjući ostale troškove. Nedostatak infrastrukture na Sinjajevini je njihov argument protiv poligona na toj planini. Tvrde da bi bilo nelogično graditi iznova putnu i drugu infrastrukturu, i pritom devastirati netaknutu prirodu, ako već postoji infrastruktura na poligonu u Bijelim Poljanama.

Zamjenik načelnika generalštaba Vojske Crne Gore Aleksandar Pantović kazao je da ni jedan drugi prostor na teritoriji Crne Gore ne bi mogao zadovoljiti potrebe vojske izuzev onog na Sinjajevini. On je kazao da VCG mora vježbati i da postoji plan vježbi koje moraju biti održane do 2023. Jedna od tih vježbi  je, tvrdi, planirana za ponedjeljak, ali je odložena zbog prisustva velikog broja ljudi na toj teritoriji. „Vježba će se održati kada se za to stvore uslovi“, kazao je Pantović.

Pukovnik Zoran Božović, koji je nadležan za organizaciju vježbi, tvrdi da ni taj poligon na Sinjajevini nije dovoljno veliki za potrebe naše vojske, jer na njemu neće moći da vježba preko 400 vojnika. Kazao je da u vježbi, planiranoj za proteklu sedmicu, neće biti upotrijebljeno više od 500 kilograma eksploziva, što, tvrdi, ne može imati velikog uticaja na životnu sredinu.

On je kazao da vojsci nije cilj da ugrožava stočare tog kraja, već da im pomognu izgradnjom puta i druge infrastrukture koja će privući ljude i poboljšati turizam na Sinjajevini. „Vojska je tu da štiti građane i od vojske nikom neće biti loše“, kazao je Božović.

Tvrdi da je JNA tokom osamdesetih radila dalekoraketna gađanja sa Sinjajevine prema Sjenici i obratno. Tamo je planirano da se 1992. godine izgradi poligon za takva gađanja, ali se tadašnja država nije održala.

Ministar odbrane Predrag Bošković kazao je da su uradili brojna istraživanja koja pokazuju da poligon neće ugroziti Sinjajevinu, a proteste građana nazvao „politikanskim“ i izrazom „mržnje prema njemu“. Međutim, Ministarstvo odbrane od 2018. godine do danas javnost nije upoznala sa istraživanjima i dokumentima koja pokazuju da je planirana lokacija za vojni poligon najbolji izbor i da njegovo opremanje i upotreba neće ugroziti Sinjajevinu.

Iz Ministarstva odbrane saopštili su u srijedu da se vojna vježba na Sinjajevini odlaže do daljnjeg, dok se za nju ne steknu uslovi. Građani sa Sinjajevine saopštili su nakon te odluke da neće napustiti planinu dok se ne poništi odluka o formiranju vojnog poligona na Savinim vodama.

 

Ministar jedno, oficiri drugo

Ministar Predrag Bošković tvrdi da su sječom stabala i loženjem vatre, veću štetu životnoj sredini nanijeli ekološki aktivisti, koji više dana i noći protestuju na Sinjajevini, nego što bi napravila vojna vežba.

Bošković je kazao je da je lani krajem septembra održana vojna vježba na Sinjajevini. „Tada nikakvog protesta nije bilo, ali sada su stvari drugačije, umiješala se politika”.

Oficiri Aleksandar Pantović i Zoran Božović su, gostujući na TV Vijesti, kazali da ranije vojska nije vježbala na toj planini. Nijesu tačne ni Boškovićeve tvrdnje da nije bilo ranijih protesta, jer je građanska inicijativa Sačuvajmo Sinjajevinu organizovala više protesta i posjeta planini od 2018. godine. Protesti su  intenzivirani nakon najave oktobarske vojne vježbe.

 

EK: Paziti da sve bude u skladu sa UNESCO standardima

U toku je procedura da se Sinjajevina, koja se oslanja na dva nacionalna parka „Durmitor“ (zaštićeno UNESCO područje) i „Biogradska gora“, proglasi za područje od posebnog prirodnog značaja, odnosno za park prirode.

Aktivisti smatraju da je park prirode nespojiv sa izgradnjom vojnog poligona i bojnim gađanjem. Ministar Bošković smatra da na Sinjajevini može i jedno i drugo.

„Natura 2000, kao ključni dokument EU u zaštiti biodiverziteta i kreiranja regionalnog parka prirode, apsolutno nije u nesaglasju sa vojnim poligonima. Vojni poligoni nisu smetnja da neko područje bude dio Natura 2000 mreže. U Holandiji vojni poligonu zauzimaju 30.000 hektara i  svi su uključeni u Natura 2000”, kazao je ranije Bošković.

Posljednji Izvještaj o napretku Evropske komisije, međutim, opominje da je vojni poligon formiran na planini koja čini dio biosfere prostora zaštićenog od strane UNESCO. Zbog toga bi, ocjenjuju u dokumentu, trebalo paziti da sve radnje budu u saglasju sa UNESCO standardima.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo