Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Obećana ekspertska a ne „kakva, takva“ vlada

Objavljeno prije

na

Ekspetska vlada potrebna je zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja. Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. Takva vlada nije obećana

 

MONITOR: Kako vidite tok pregovora oko formiranja vlade i šta uočavate kao problem?

KOVAČEVIĆ: Jutros sam pročitala odgovor DF-a na predlog mandatara i mislim da oni imaju jake razloge da odlože formiranje vlade. To bi mogla biti nesposobnost da se suoče sa odgovornošću vođenja države ili instruiranost od nekoga moćnijeg od njih da to rade. Mislim da im odgovara da bude problema oko  formiranja vlade, i od samog početka (od izbora mandatara) sabotiraju čitav proces i mandatara kojeg su oni delegirali kao svog lidera(!). Čini mi se da su od onog trenutka kada je mandatar insitirao na principima, oni shvatili da on ima namjeru da uvaži druge konstituente i da radi svoj posao.

Otpori su veliki iz unutra a i iz vani, više nego očekivani, a očekivani su. DPS neće tek tako prepustiti poluge vlasti jer je to opasno po njihove lidere. Začuđujuća je  mirnoća sa kojom su prihvatili poraz. Kao da čekaju „svoje vrijeme“. To nijesu naredni izbori, već računaju na neefikasnost konstituenata nove vlasti. DF im svjesno ili nesvjesno pomaže u tom uvjerenju.

Bitka za resore je „podjela plijena“ i sfera uticaja. To je znak manjka kapaciteta da se djeluje timski i da se unutrašnje razlike umanje u interesu CG. Svako hvata svoju busiju bez brige i odgovornosti za cjelinu djelovanja vlade. To nimalo nije obećavajuće. Zato je važna ekspertska vlada, neopterećena političkim podjelama i sujetama. U njoj bi bolje sarađivali u rješavanju problema zajednice kao cjeline, a time bi dobili povjerenje i strpljenje  građana za neophodne teške promjene.

MONITOR: Ekspertska vlada je bilo obećanje pobjednika, garantovano i Sporazumom koji su potpisali. Potom se govorilo o ekspertsko-političkoj vladi, a sudeći po predlozima konstituenata, sada je u igri politička vlada. Kako to vidite?

KOVAČEVIĆ: Napomenula sam u prethodnom odgovoru zašto mislim da je  potrebna ekspertska vlada. Potrebna je i zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja.

Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da su svi akteri pomalo odustali od nje i da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. „Kakva takva“ nije obećana! Najnovije izmotavanje DF-a je neprimjereno trenutku. Zar nije neodgovorno da partije uđu u ozbiljan i težak proces smjene autoritarnog režima koji je zarobio institucije i unakazio državu a da nemaju u svojim redovima već definisanu cjelokupnu vladu (u slučaju potrebe) koja bi se ispostavila mandataru sa preferencijom na neke resore a da on (već mu je ukazano povjerenje) odabere one sa kojima može najbolje sarađivari vodeći računa o reprezentativnosti. Ovo što sada rade ne liči na dobro.

MONITOR: Koliko je važno da se Sporazum u cjelosti ispoštuje?

KOVAČEVIĆ: Važno je! To je jedina opipljiva stvar koju su garantovali građanima za ova dva mjeseca. Međutim, polazim od lične želje da konačno vidim tu novu vladu i prihvatam da to i ne mora biti samo ekspertska vlada, iako sam ubijeđena da bi takva bila najbolja. Pretpostavljam da i većina ljudi koji žele promjene tako misle.

MONITOR: Kako komentarišete to što gotovo da nema žena u pregovaračkom procesu formiranja vlade, te da ih je sada manje u parlamentu ?

KOVAČEVIĆ: Nije mi nikakvo iznenađenje to što ih nema u pregovorima. Ne može ih biti kada njihovi partijski drugovi marširaju u prvim redovima da „podijele plijen“. Kao uvijek, žene su dobre dok se radi i bori, a onda moć i privilegije prigrabe muškarci.

Žene u CG su značajno doprinijele promjeni vlasti. Ko ne vjeruje neka pogleda koliko su i zbog čega bile na protestima, koliko ih je govorilo na protestima, koliko ih je štrajkovalo glađu zbog ugroženih prava, kako im je mizerna bila podrška iz institucija i partija, a one su istrajavale u borbi protiv nepravde. Muškarci iz opozicije su se isticali onda kada su iza sebe imali moćne saveznike (crkvu, partije, službe) i targetirali „velike“ teme (zastava, himna, nacija, vjera) što su,  u stvari, intimna i emotivna pitanja. Znamo kako je valast u tome sarađivala. Smjena vlasti ne garantuje demokratizaciju društva.

Druga je tema zašto ima manje žena u parlamentu nego ranije – to su rezultati   rodnih politika po scenariju  DPS- a. Minimalni uslovi za izvještaje EU su zadovoljavani a da se suštinski ništa nije promijenilo. EU je kroz projekte tj. sredstva doprinosila instrumentalizaciji ove teme od strane vlasti i civilnog društva. Osnaživanje žena u agendi je donosilo sredstva. One koje su bile na ulici osnaživali su njihovi gubici i podrška pojedinih NVO. Institucionalni mehanizmi i međunarodne organizacije  razvijalie su svijest parlamentarki sa akcentom na  dotjerivanje za oko muškaraca. Propao projekat, žene iz partija su ostale lojalne partijama. Suština je da se borba žena za parlament vodi u partijama, a ne na izborima.

Smjena vlasti na izborima je samo šansa za demokratizaciju društva. Da li će ta šansa biti iskorištena, tek treba da vidimo. Svjedočimo kako su veliki otpori konstituisanju vlade, a tek koliki i kakvi će biti ako se formira i počne da djeluje. Sigurno ne manji. Ohrabrenje ženama je to što je mandatar zahtijevao od  konstituenata buduće vlade  da u predlozima za vladu vode računa o rodnoj ravnopravnosti.

MONITOR: U svom najnovijem tekstu kazali ste da je možda prerano upozoravati buduću Vladu o važnosti rodnih politika za razvoj demokratije i Crne Gore, ali da se plašite da može biti prekasno kako je krenulo. Zašto?

KOVAČEVIĆ: Znanje iz feminizma (mukotrpnost borbe za ženska prava) i iskustvo mi govore da se pitanja o pravima žena doživljavju kao manje važna, pa i pitanje rodnih politika, iako te politike definišu temelje ljudskih odnosa u društvu. I od formiranja moderne države bila su važnija tzv. „velika pitanja“ na  kojima se uspostavlja dominacija muškaraca nad muškarcima: borba za teritorije i privilegije, državotvornost, stvaranje i odbrana od neprijatelja, državni simboli i ostali simboli moći i dominacije, i žene kao potčinjene su morale da se bore za ljudska prava. Čak i danas, u velikom broju zemalja, borba za tzv. demokratiju se svodi na borbu za moć i privilegije određenih muškaraca, iako je uvažavanja žena kao političkog subjekta izuzetno važno za svaranje demokratije.

Moj tekst ukazuje na ambivalentnost (prerano/prekasno), napisan sa sviješću da su izuzetno veliki pritisci na mandatara (iz vlastitih redova i iz okruženja) kao i na pokret URA (sa svih strana), pa nisam željela da ovo pitanje u navedenom kontekstu bude pritisak. Ipak, smatrala sam obavezom da skrenem  pažnju  da status žena u CG  ne samo da nije dobar nego i da ne smije biti ugrožen. Klerikalizacija Crne Gore je realna i to ne obećava emancipaciju ženama.

MONITOR: Plašite li se porasta konzervativizma ?

KOVAČEVIĆ: Konzervativizam  se  širi svijetom. Tragično je što je nacionalistički i vjerski diskurs toliko dominantan uprkos katastrofalnim posljedicma, naročito za žene. Nacionalizam i klerofašizam nikad nikom nije donio dobro. Ostavljena su traumatska iskustva koja se zbog neadekvatnog suočavanja sa zločinima iz prošlosti ponavljaju. Trideset godina ANIMA istrajava na istini o zločinima iz devedesetih zbog mentalnog zdravlja onih koji su u tome učestvovali  (i kao zločinci i kao žrtve). Odgovorno prema budućnosti je da to urade savremenici tih dešavanja. Ne samo zbog pravde za žrtve nego i radi iscjeljivanja društva. Nažalost u CG je, zahvaljujući tridesetogodišnjoj vladavini DPS-a i kleronacionalističkoj ideologiji  pojedinih opozicionih partija, proces zaustavljen i ohrabren nacionalizam. Ne čudi zato što se fokus za traumatizaciju vraća unazad na vijek-dva a to  je besmisleno (ili zlonamjerno) jer služi politizaciji trauma i stvaranju strahova u sadašnjosti (gubitak države, identiteta i sl.). Od uznemiravanja duhova korist imaju samo vođe nacije, žene su žrtve.

MONITOR:  Kazali ste da nova vlast mora da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti. Šta je još  naročito važno da nova vlast učini po formiranju Vlade?

KOVAČEVIĆ: U prioritete se stavlja Zakon o vjerskim zajednicama (iz poznatih razloga) i nepravedno zapostavlja Zakon o dopunama zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti, koji je zbog političke manipulacije nanio štetu ogromnom broju žena (porodica) i doveo do masovnih i dugotrajnih protesta. Za mene su ta dva zakona u istoj ravni – poštovanja zakonskih odluka. Nova vlast (bivša opozicija) je inspirisala situaciju sa majkama pa se  povukla i ostavila da se same izbore, to je bilo politički nemoralno. Htjela sam da skrenem pažnju da princip  jednakosti pred Ustavom mora da važi za sve, a ne samo za privilegovane.

Vlada se treba formirati što prije, plašim se razočarenja i haosa. Ubrzano raste nepovjerenje u njihove namjere i nesigurnost oko njihovog zajedničkog djelovanja. Ako se formiraju, sve što urade biće važno.

MONITOR: U kom pravcu očekujete da se razvija situacija vezano za prava žena ?

KOVAČEVIĆ: Borba za ravnopravnost je na početku a velika je vjerovatnoća da će žene morati da se bore da ne izgube neka stečena prava koja su od socijalizma bila neupitna. Klerofašizam jača u svijetu i nemam niti jedan argument da vjerujem da se to ovdje neće desiti. To mi ne umanjuje vjeru da je svijet zasnovan na feminističkim principima jednakopravnosti žena i muškaraca, antifašizma, antinacionalizma i nenasilja moguć.

MONITOR: Šta nam je činiti?

KOVAČEVIĆ: Razvijati male grupe refleksije o društvenim dešavanjima i samorefleksije, stvarati povjerenje među različitim, kritički promišljati o svakodnevici, pružati otpor nepravdi. Tražiti da političari rade svoj posao u interesu opšteg dobra.

Milena PEROVIĆ  

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo