Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Obećana ekspertska a ne „kakva, takva“ vlada

Objavljeno prije

na

Ekspetska vlada potrebna je zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja. Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. Takva vlada nije obećana

 

MONITOR: Kako vidite tok pregovora oko formiranja vlade i šta uočavate kao problem?

KOVAČEVIĆ: Jutros sam pročitala odgovor DF-a na predlog mandatara i mislim da oni imaju jake razloge da odlože formiranje vlade. To bi mogla biti nesposobnost da se suoče sa odgovornošću vođenja države ili instruiranost od nekoga moćnijeg od njih da to rade. Mislim da im odgovara da bude problema oko  formiranja vlade, i od samog početka (od izbora mandatara) sabotiraju čitav proces i mandatara kojeg su oni delegirali kao svog lidera(!). Čini mi se da su od onog trenutka kada je mandatar insitirao na principima, oni shvatili da on ima namjeru da uvaži druge konstituente i da radi svoj posao.

Otpori su veliki iz unutra a i iz vani, više nego očekivani, a očekivani su. DPS neće tek tako prepustiti poluge vlasti jer je to opasno po njihove lidere. Začuđujuća je  mirnoća sa kojom su prihvatili poraz. Kao da čekaju „svoje vrijeme“. To nijesu naredni izbori, već računaju na neefikasnost konstituenata nove vlasti. DF im svjesno ili nesvjesno pomaže u tom uvjerenju.

Bitka za resore je „podjela plijena“ i sfera uticaja. To je znak manjka kapaciteta da se djeluje timski i da se unutrašnje razlike umanje u interesu CG. Svako hvata svoju busiju bez brige i odgovornosti za cjelinu djelovanja vlade. To nimalo nije obećavajuće. Zato je važna ekspertska vlada, neopterećena političkim podjelama i sujetama. U njoj bi bolje sarađivali u rješavanju problema zajednice kao cjeline, a time bi dobili povjerenje i strpljenje  građana za neophodne teške promjene.

MONITOR: Ekspertska vlada je bilo obećanje pobjednika, garantovano i Sporazumom koji su potpisali. Potom se govorilo o ekspertsko-političkoj vladi, a sudeći po predlozima konstituenata, sada je u igri politička vlada. Kako to vidite?

KOVAČEVIĆ: Napomenula sam u prethodnom odgovoru zašto mislim da je  potrebna ekspertska vlada. Potrebna je i zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja.

Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da su svi akteri pomalo odustali od nje i da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. „Kakva takva“ nije obećana! Najnovije izmotavanje DF-a je neprimjereno trenutku. Zar nije neodgovorno da partije uđu u ozbiljan i težak proces smjene autoritarnog režima koji je zarobio institucije i unakazio državu a da nemaju u svojim redovima već definisanu cjelokupnu vladu (u slučaju potrebe) koja bi se ispostavila mandataru sa preferencijom na neke resore a da on (već mu je ukazano povjerenje) odabere one sa kojima može najbolje sarađivari vodeći računa o reprezentativnosti. Ovo što sada rade ne liči na dobro.

MONITOR: Koliko je važno da se Sporazum u cjelosti ispoštuje?

KOVAČEVIĆ: Važno je! To je jedina opipljiva stvar koju su garantovali građanima za ova dva mjeseca. Međutim, polazim od lične želje da konačno vidim tu novu vladu i prihvatam da to i ne mora biti samo ekspertska vlada, iako sam ubijeđena da bi takva bila najbolja. Pretpostavljam da i većina ljudi koji žele promjene tako misle.

MONITOR: Kako komentarišete to što gotovo da nema žena u pregovaračkom procesu formiranja vlade, te da ih je sada manje u parlamentu ?

KOVAČEVIĆ: Nije mi nikakvo iznenađenje to što ih nema u pregovorima. Ne može ih biti kada njihovi partijski drugovi marširaju u prvim redovima da „podijele plijen“. Kao uvijek, žene su dobre dok se radi i bori, a onda moć i privilegije prigrabe muškarci.

Žene u CG su značajno doprinijele promjeni vlasti. Ko ne vjeruje neka pogleda koliko su i zbog čega bile na protestima, koliko ih je govorilo na protestima, koliko ih je štrajkovalo glađu zbog ugroženih prava, kako im je mizerna bila podrška iz institucija i partija, a one su istrajavale u borbi protiv nepravde. Muškarci iz opozicije su se isticali onda kada su iza sebe imali moćne saveznike (crkvu, partije, službe) i targetirali „velike“ teme (zastava, himna, nacija, vjera) što su,  u stvari, intimna i emotivna pitanja. Znamo kako je valast u tome sarađivala. Smjena vlasti ne garantuje demokratizaciju društva.

Druga je tema zašto ima manje žena u parlamentu nego ranije – to su rezultati   rodnih politika po scenariju  DPS- a. Minimalni uslovi za izvještaje EU su zadovoljavani a da se suštinski ništa nije promijenilo. EU je kroz projekte tj. sredstva doprinosila instrumentalizaciji ove teme od strane vlasti i civilnog društva. Osnaživanje žena u agendi je donosilo sredstva. One koje su bile na ulici osnaživali su njihovi gubici i podrška pojedinih NVO. Institucionalni mehanizmi i međunarodne organizacije  razvijalie su svijest parlamentarki sa akcentom na  dotjerivanje za oko muškaraca. Propao projekat, žene iz partija su ostale lojalne partijama. Suština je da se borba žena za parlament vodi u partijama, a ne na izborima.

Smjena vlasti na izborima je samo šansa za demokratizaciju društva. Da li će ta šansa biti iskorištena, tek treba da vidimo. Svjedočimo kako su veliki otpori konstituisanju vlade, a tek koliki i kakvi će biti ako se formira i počne da djeluje. Sigurno ne manji. Ohrabrenje ženama je to što je mandatar zahtijevao od  konstituenata buduće vlade  da u predlozima za vladu vode računa o rodnoj ravnopravnosti.

MONITOR: U svom najnovijem tekstu kazali ste da je možda prerano upozoravati buduću Vladu o važnosti rodnih politika za razvoj demokratije i Crne Gore, ali da se plašite da može biti prekasno kako je krenulo. Zašto?

KOVAČEVIĆ: Znanje iz feminizma (mukotrpnost borbe za ženska prava) i iskustvo mi govore da se pitanja o pravima žena doživljavju kao manje važna, pa i pitanje rodnih politika, iako te politike definišu temelje ljudskih odnosa u društvu. I od formiranja moderne države bila su važnija tzv. „velika pitanja“ na  kojima se uspostavlja dominacija muškaraca nad muškarcima: borba za teritorije i privilegije, državotvornost, stvaranje i odbrana od neprijatelja, državni simboli i ostali simboli moći i dominacije, i žene kao potčinjene su morale da se bore za ljudska prava. Čak i danas, u velikom broju zemalja, borba za tzv. demokratiju se svodi na borbu za moć i privilegije određenih muškaraca, iako je uvažavanja žena kao političkog subjekta izuzetno važno za svaranje demokratije.

Moj tekst ukazuje na ambivalentnost (prerano/prekasno), napisan sa sviješću da su izuzetno veliki pritisci na mandatara (iz vlastitih redova i iz okruženja) kao i na pokret URA (sa svih strana), pa nisam željela da ovo pitanje u navedenom kontekstu bude pritisak. Ipak, smatrala sam obavezom da skrenem  pažnju  da status žena u CG  ne samo da nije dobar nego i da ne smije biti ugrožen. Klerikalizacija Crne Gore je realna i to ne obećava emancipaciju ženama.

MONITOR: Plašite li se porasta konzervativizma ?

KOVAČEVIĆ: Konzervativizam  se  širi svijetom. Tragično je što je nacionalistički i vjerski diskurs toliko dominantan uprkos katastrofalnim posljedicma, naročito za žene. Nacionalizam i klerofašizam nikad nikom nije donio dobro. Ostavljena su traumatska iskustva koja se zbog neadekvatnog suočavanja sa zločinima iz prošlosti ponavljaju. Trideset godina ANIMA istrajava na istini o zločinima iz devedesetih zbog mentalnog zdravlja onih koji su u tome učestvovali  (i kao zločinci i kao žrtve). Odgovorno prema budućnosti je da to urade savremenici tih dešavanja. Ne samo zbog pravde za žrtve nego i radi iscjeljivanja društva. Nažalost u CG je, zahvaljujući tridesetogodišnjoj vladavini DPS-a i kleronacionalističkoj ideologiji  pojedinih opozicionih partija, proces zaustavljen i ohrabren nacionalizam. Ne čudi zato što se fokus za traumatizaciju vraća unazad na vijek-dva a to  je besmisleno (ili zlonamjerno) jer služi politizaciji trauma i stvaranju strahova u sadašnjosti (gubitak države, identiteta i sl.). Od uznemiravanja duhova korist imaju samo vođe nacije, žene su žrtve.

MONITOR:  Kazali ste da nova vlast mora da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti. Šta je još  naročito važno da nova vlast učini po formiranju Vlade?

KOVAČEVIĆ: U prioritete se stavlja Zakon o vjerskim zajednicama (iz poznatih razloga) i nepravedno zapostavlja Zakon o dopunama zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti, koji je zbog političke manipulacije nanio štetu ogromnom broju žena (porodica) i doveo do masovnih i dugotrajnih protesta. Za mene su ta dva zakona u istoj ravni – poštovanja zakonskih odluka. Nova vlast (bivša opozicija) je inspirisala situaciju sa majkama pa se  povukla i ostavila da se same izbore, to je bilo politički nemoralno. Htjela sam da skrenem pažnju da princip  jednakosti pred Ustavom mora da važi za sve, a ne samo za privilegovane.

Vlada se treba formirati što prije, plašim se razočarenja i haosa. Ubrzano raste nepovjerenje u njihove namjere i nesigurnost oko njihovog zajedničkog djelovanja. Ako se formiraju, sve što urade biće važno.

MONITOR: U kom pravcu očekujete da se razvija situacija vezano za prava žena ?

KOVAČEVIĆ: Borba za ravnopravnost je na početku a velika je vjerovatnoća da će žene morati da se bore da ne izgube neka stečena prava koja su od socijalizma bila neupitna. Klerofašizam jača u svijetu i nemam niti jedan argument da vjerujem da se to ovdje neće desiti. To mi ne umanjuje vjeru da je svijet zasnovan na feminističkim principima jednakopravnosti žena i muškaraca, antifašizma, antinacionalizma i nenasilja moguć.

MONITOR: Šta nam je činiti?

KOVAČEVIĆ: Razvijati male grupe refleksije o društvenim dešavanjima i samorefleksije, stvarati povjerenje među različitim, kritički promišljati o svakodnevici, pružati otpor nepravdi. Tražiti da političari rade svoj posao u interesu opšteg dobra.

Milena PEROVIĆ  

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo