Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Obećana ekspertska a ne „kakva, takva“ vlada

Objavljeno prije

na

Ekspetska vlada potrebna je zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja. Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. Takva vlada nije obećana

 

MONITOR: Kako vidite tok pregovora oko formiranja vlade i šta uočavate kao problem?

KOVAČEVIĆ: Jutros sam pročitala odgovor DF-a na predlog mandatara i mislim da oni imaju jake razloge da odlože formiranje vlade. To bi mogla biti nesposobnost da se suoče sa odgovornošću vođenja države ili instruiranost od nekoga moćnijeg od njih da to rade. Mislim da im odgovara da bude problema oko  formiranja vlade, i od samog početka (od izbora mandatara) sabotiraju čitav proces i mandatara kojeg su oni delegirali kao svog lidera(!). Čini mi se da su od onog trenutka kada je mandatar insitirao na principima, oni shvatili da on ima namjeru da uvaži druge konstituente i da radi svoj posao.

Otpori su veliki iz unutra a i iz vani, više nego očekivani, a očekivani su. DPS neće tek tako prepustiti poluge vlasti jer je to opasno po njihove lidere. Začuđujuća je  mirnoća sa kojom su prihvatili poraz. Kao da čekaju „svoje vrijeme“. To nijesu naredni izbori, već računaju na neefikasnost konstituenata nove vlasti. DF im svjesno ili nesvjesno pomaže u tom uvjerenju.

Bitka za resore je „podjela plijena“ i sfera uticaja. To je znak manjka kapaciteta da se djeluje timski i da se unutrašnje razlike umanje u interesu CG. Svako hvata svoju busiju bez brige i odgovornosti za cjelinu djelovanja vlade. To nimalo nije obećavajuće. Zato je važna ekspertska vlada, neopterećena političkim podjelama i sujetama. U njoj bi bolje sarađivali u rješavanju problema zajednice kao cjeline, a time bi dobili povjerenje i strpljenje  građana za neophodne teške promjene.

MONITOR: Ekspertska vlada je bilo obećanje pobjednika, garantovano i Sporazumom koji su potpisali. Potom se govorilo o ekspertsko-političkoj vladi, a sudeći po predlozima konstituenata, sada je u igri politička vlada. Kako to vidite?

KOVAČEVIĆ: Napomenula sam u prethodnom odgovoru zašto mislim da je  potrebna ekspertska vlada. Potrebna je i zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja.

Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da su svi akteri pomalo odustali od nje i da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. „Kakva takva“ nije obećana! Najnovije izmotavanje DF-a je neprimjereno trenutku. Zar nije neodgovorno da partije uđu u ozbiljan i težak proces smjene autoritarnog režima koji je zarobio institucije i unakazio državu a da nemaju u svojim redovima već definisanu cjelokupnu vladu (u slučaju potrebe) koja bi se ispostavila mandataru sa preferencijom na neke resore a da on (već mu je ukazano povjerenje) odabere one sa kojima može najbolje sarađivari vodeći računa o reprezentativnosti. Ovo što sada rade ne liči na dobro.

MONITOR: Koliko je važno da se Sporazum u cjelosti ispoštuje?

KOVAČEVIĆ: Važno je! To je jedina opipljiva stvar koju su garantovali građanima za ova dva mjeseca. Međutim, polazim od lične želje da konačno vidim tu novu vladu i prihvatam da to i ne mora biti samo ekspertska vlada, iako sam ubijeđena da bi takva bila najbolja. Pretpostavljam da i većina ljudi koji žele promjene tako misle.

MONITOR: Kako komentarišete to što gotovo da nema žena u pregovaračkom procesu formiranja vlade, te da ih je sada manje u parlamentu ?

KOVAČEVIĆ: Nije mi nikakvo iznenađenje to što ih nema u pregovorima. Ne može ih biti kada njihovi partijski drugovi marširaju u prvim redovima da „podijele plijen“. Kao uvijek, žene su dobre dok se radi i bori, a onda moć i privilegije prigrabe muškarci.

Žene u CG su značajno doprinijele promjeni vlasti. Ko ne vjeruje neka pogleda koliko su i zbog čega bile na protestima, koliko ih je govorilo na protestima, koliko ih je štrajkovalo glađu zbog ugroženih prava, kako im je mizerna bila podrška iz institucija i partija, a one su istrajavale u borbi protiv nepravde. Muškarci iz opozicije su se isticali onda kada su iza sebe imali moćne saveznike (crkvu, partije, službe) i targetirali „velike“ teme (zastava, himna, nacija, vjera) što su,  u stvari, intimna i emotivna pitanja. Znamo kako je valast u tome sarađivala. Smjena vlasti ne garantuje demokratizaciju društva.

Druga je tema zašto ima manje žena u parlamentu nego ranije – to su rezultati   rodnih politika po scenariju  DPS- a. Minimalni uslovi za izvještaje EU su zadovoljavani a da se suštinski ništa nije promijenilo. EU je kroz projekte tj. sredstva doprinosila instrumentalizaciji ove teme od strane vlasti i civilnog društva. Osnaživanje žena u agendi je donosilo sredstva. One koje su bile na ulici osnaživali su njihovi gubici i podrška pojedinih NVO. Institucionalni mehanizmi i međunarodne organizacije  razvijalie su svijest parlamentarki sa akcentom na  dotjerivanje za oko muškaraca. Propao projekat, žene iz partija su ostale lojalne partijama. Suština je da se borba žena za parlament vodi u partijama, a ne na izborima.

Smjena vlasti na izborima je samo šansa za demokratizaciju društva. Da li će ta šansa biti iskorištena, tek treba da vidimo. Svjedočimo kako su veliki otpori konstituisanju vlade, a tek koliki i kakvi će biti ako se formira i počne da djeluje. Sigurno ne manji. Ohrabrenje ženama je to što je mandatar zahtijevao od  konstituenata buduće vlade  da u predlozima za vladu vode računa o rodnoj ravnopravnosti.

MONITOR: U svom najnovijem tekstu kazali ste da je možda prerano upozoravati buduću Vladu o važnosti rodnih politika za razvoj demokratije i Crne Gore, ali da se plašite da može biti prekasno kako je krenulo. Zašto?

KOVAČEVIĆ: Znanje iz feminizma (mukotrpnost borbe za ženska prava) i iskustvo mi govore da se pitanja o pravima žena doživljavju kao manje važna, pa i pitanje rodnih politika, iako te politike definišu temelje ljudskih odnosa u društvu. I od formiranja moderne države bila su važnija tzv. „velika pitanja“ na  kojima se uspostavlja dominacija muškaraca nad muškarcima: borba za teritorije i privilegije, državotvornost, stvaranje i odbrana od neprijatelja, državni simboli i ostali simboli moći i dominacije, i žene kao potčinjene su morale da se bore za ljudska prava. Čak i danas, u velikom broju zemalja, borba za tzv. demokratiju se svodi na borbu za moć i privilegije određenih muškaraca, iako je uvažavanja žena kao političkog subjekta izuzetno važno za svaranje demokratije.

Moj tekst ukazuje na ambivalentnost (prerano/prekasno), napisan sa sviješću da su izuzetno veliki pritisci na mandatara (iz vlastitih redova i iz okruženja) kao i na pokret URA (sa svih strana), pa nisam željela da ovo pitanje u navedenom kontekstu bude pritisak. Ipak, smatrala sam obavezom da skrenem  pažnju  da status žena u CG  ne samo da nije dobar nego i da ne smije biti ugrožen. Klerikalizacija Crne Gore je realna i to ne obećava emancipaciju ženama.

MONITOR: Plašite li se porasta konzervativizma ?

KOVAČEVIĆ: Konzervativizam  se  širi svijetom. Tragično je što je nacionalistički i vjerski diskurs toliko dominantan uprkos katastrofalnim posljedicma, naročito za žene. Nacionalizam i klerofašizam nikad nikom nije donio dobro. Ostavljena su traumatska iskustva koja se zbog neadekvatnog suočavanja sa zločinima iz prošlosti ponavljaju. Trideset godina ANIMA istrajava na istini o zločinima iz devedesetih zbog mentalnog zdravlja onih koji su u tome učestvovali  (i kao zločinci i kao žrtve). Odgovorno prema budućnosti je da to urade savremenici tih dešavanja. Ne samo zbog pravde za žrtve nego i radi iscjeljivanja društva. Nažalost u CG je, zahvaljujući tridesetogodišnjoj vladavini DPS-a i kleronacionalističkoj ideologiji  pojedinih opozicionih partija, proces zaustavljen i ohrabren nacionalizam. Ne čudi zato što se fokus za traumatizaciju vraća unazad na vijek-dva a to  je besmisleno (ili zlonamjerno) jer služi politizaciji trauma i stvaranju strahova u sadašnjosti (gubitak države, identiteta i sl.). Od uznemiravanja duhova korist imaju samo vođe nacije, žene su žrtve.

MONITOR:  Kazali ste da nova vlast mora da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti. Šta je još  naročito važno da nova vlast učini po formiranju Vlade?

KOVAČEVIĆ: U prioritete se stavlja Zakon o vjerskim zajednicama (iz poznatih razloga) i nepravedno zapostavlja Zakon o dopunama zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti, koji je zbog političke manipulacije nanio štetu ogromnom broju žena (porodica) i doveo do masovnih i dugotrajnih protesta. Za mene su ta dva zakona u istoj ravni – poštovanja zakonskih odluka. Nova vlast (bivša opozicija) je inspirisala situaciju sa majkama pa se  povukla i ostavila da se same izbore, to je bilo politički nemoralno. Htjela sam da skrenem pažnju da princip  jednakosti pred Ustavom mora da važi za sve, a ne samo za privilegovane.

Vlada se treba formirati što prije, plašim se razočarenja i haosa. Ubrzano raste nepovjerenje u njihove namjere i nesigurnost oko njihovog zajedničkog djelovanja. Ako se formiraju, sve što urade biće važno.

MONITOR: U kom pravcu očekujete da se razvija situacija vezano za prava žena ?

KOVAČEVIĆ: Borba za ravnopravnost je na početku a velika je vjerovatnoća da će žene morati da se bore da ne izgube neka stečena prava koja su od socijalizma bila neupitna. Klerofašizam jača u svijetu i nemam niti jedan argument da vjerujem da se to ovdje neće desiti. To mi ne umanjuje vjeru da je svijet zasnovan na feminističkim principima jednakopravnosti žena i muškaraca, antifašizma, antinacionalizma i nenasilja moguć.

MONITOR: Šta nam je činiti?

KOVAČEVIĆ: Razvijati male grupe refleksije o društvenim dešavanjima i samorefleksije, stvarati povjerenje među različitim, kritički promišljati o svakodnevici, pružati otpor nepravdi. Tražiti da političari rade svoj posao u interesu opšteg dobra.

Milena PEROVIĆ  

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo