Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE  – CENTRA ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU: Greške Hrvatske koje bi Crna Gora mogla izbjeći

Objavljeno prije

na

U vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom

 

MONITOR: Da li su rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u julu ove godine, pokazali neke promjene u politici hrvatske izvršne vlasti. Ili će dvije nove saborske grupacije lijevo -zelena koalicija Možemo i desničarski Domovinski pokret, samo ojačati desno-centrističku politiku premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Rezultati izbora su donijeli promjene koje dopuštaju optimizam, mada su za nestrpljive premale. Lijevo-zelena koalicija doista unosi novu dinamiku u oslabljeni Sabor. No drugo je pitanje koliko može utjecati na izvršnu vlast. A treće je pitanje koliko sukobi u političkoj areni utječu na rasprave i stavove ljudi koji sve manje prate detalje političkih zbivanja, zaokupljeni prijetnjom pandemije i osiromašenjem.

MONITOR: Kako izgleda „kohabitacija“ predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Na prvom je mjestu zamorna jer njihove produžene javne prepirke nažalost ne donose ništa sadržajno. Posebno deprimira što pune javni prostor svojim prepucavanjima u vrijeme višedimenzionalne krize.

MONITOR: Može li ljevičarska koalicija Možemo, sada kroz svojih šest mjesta u hrvatskom Saboru, uticati na zakonodavne odluke i, bar u nečemu, na izvršnu vlast?

TERŠELIČ: U stanovitoj mjeri već utječe na promjene. Mada samo iznimno dobiva podršku za svoje amandmane, već je izmijenila klimu u Saboru i javnosti vratila nadu u mogućnost revitalizacije parlamentarizma. S njima više nemamo dojam da rasprava u zakonodavnom tijelu nema smisla. Pravi se domet zastupnika iz manjih stranaka doduše vidi na primjeru usvajanja konačnog teksta Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom, u kom su prihvaćeni amandmani tehničke naravi, a suštinski nisu.  No ništa ne ide preko noći. Predugo sam čekala važne glasove razlike na političkoj pozornici da bi me obeshrabrilo što svi njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Stvarno me veseli i kako mediji prate nastupe Sandre Benčić, Rade Borić, Katarine Peović, Vilija Matule, Damira Bakića i Bojana Glavaševića a i predsjednice Nove ljevice Ivane Kekin, koja na izborima nije dobila dovoljno glasova mada „daje svoju kap u izgradnji boljeg  i kvalitetnijeg društva“ i  nedavno je oduševila u Nedjeljom u 2.

MONITOR: Da li je Možemo ostala u vezi sa svojom „bazom“?

TERŠELIČ: Apsolutno, zastupnice i zastupnici se redovno savjetuju s članstvom i simpatizerkama.

MONITOR: Ima mišljenja da će prisustvo Možemo u Saboru možda pokrenuti dijalog o Domovinskom ratu na otvoreniji i kritičkiji način nego što je to bilo do sada. Koliko vaše Documente mogu pomoći u tome?

TERŠELIČ: To je sigurno prilika za otvoreniji pristup važnim temama koju možemo i želimo iskoristiti, pripremajući argumente i podatke za kvalitetnija zakonska rješenja. Upravo analiziramo  nacrt prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata.

Očekujemo kvalitetnu raspravu ne samo u vezi  sa simbolički nezavršenim Domovinskom ratom nego i o prijeporima vezanim uz Drugi svjetski rat, posebice u vezi sa suprotstavljanjem umanjivanju razmjera zločina u ustaškom logoru Jasenovac. Nadamo se i odlukama u vezi sa nasljeđem političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Nedavno smo pripremili publikaciju i posebnu web platformu o Golom otoku. Zakonodavcu predlažemo ustanovljenje spomen-područja i obrazovnog centra.

MONITOR: Regionalna Inicijativa za REKOM nije uspjela da postigne svoj cilj, da formira regionalnu komisiju od država članica koja bi popisala žrtve ratova 90-ih i tako pokrenule pravu debatu i analizu o onome šta se tada događalo. Može li taj posao dovršiti novoosnovana REKOM mreža pomirenja?

TERŠELIČ: REKOM mreža pomirenja vrlo je aktivna i nastavlja prikupljanje dokumentacije o sudbini ubijenih i nestalih kao i drugim teškim povredama humanitarnog prava. No svjesni smo da ni najsnažnija građanska inicijativa ne može umjesto vlasti pokrenuti istražno tijelo na regionalnoj razini. A političari koji to mogu ali neće, nastavljaju nas ignorirati. Posebno brine što smo ostali bez podrške izvršne vlasti u dvije članice Europske unije, Hrvatskoj i Sloveniji. Bez obzira na to, nastavljamo zagovarati utvrđivanje činjenica i približavanje pravdi za sve žrtve rata, u nadi da će vladajući u nekom trenu prepoznati da je REKOM najbolji predloženi model.

MONITOR: Koliko su u pitanjima odgovornosti i pomirenja važni gestovi dva potpredsjednika Vlade Hrvatske (Borisa Miloševića na obilježavanju akcije Oluja i Toma Medveda povodom stradanja srpskih civila u Gruborima)?

TERŠELIČ: Za izgradnju povjerenja potrebne su i simboličke geste, mada bi za istinski pomak najvažnije bilo pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih, a tu je napredak slab. No u hrvatskom, kao i u susjednim post-jugoslavenskim društvima, simboličko priznanje patnje puno znači.  Uz javne nastupe podpredsjednika Vlade RH, bili su vrlo važni i nastupi premijera Andreja Plenkovića u Kninu i Varivodama, gdje su pripadnici hrvatskih postrojbi ubili starije srpske civile. Ispod radara šire javnosti prošao je mirovni dijalog održan u Pakracu na kom je sudjelovao Boris Milošević koji je relaksirao atmosferu u mjestu u kom je u ratu srušeno ili oštećeno više od 75 odsto kuća. Uspjeh ovog iskoraka prema pomirenju u konačnici će ovisiti o dijalozima na lokalnoj razini, posebno u mjestima velikih stradanja, u kojima je neophodna suradnja lokalnih građanskih inicijativa i institucija.

MONITOR: Svaki peti avgust je za mnoge sadašnje i nekadašnje građane Hrvatske srpske nacionalnosti dan bolnog podsjećanja na egzodus iz Krajine. Za ogromnu većinu Hrvata to je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan oslobođenja. Bez obzira na pomenute gestove predstavnika Srba i Hrvata u pravcu „okretanja lista“, pitanje datuma za krajiške i druge Srbe važno je već 25 godina. Zašto u Hrvatskoj nema za to razumijevanja?

TERŠELIČ: Neki mali prostor razumijevanja stalno grade angažirani novinari, filmašice, branitelji ljudskih prava. No u našim nesigurnim, siromaškim okruženjima, previše se ljudi pita samo „je li nas uvažavaju, je li vide našu muku i je li vide našu pobjedu?“ i u brizi za sebe i svoje ne uspijevaju vidjeti patnju drugoga i pružiti ruku preko ponora stvarnih podjela. Zato je iznimno važna inicijativa premijera Andreja Plenkovića i zastupnika Samostalne srpske stranke. Nadam se da će s odmjerenim riječima upućenim svim žrtvama ratnih zločina nastaviti i na ovogodišnjim komemoracijama u Škabrnji i Vukovaru, gdje se okupljamo u spomen na stradale Hrvate, ubijene od strane pripadnika JNA i srpskih jedinica. Možda ćemo kao društvo biti korak bliže pronalaženju načina da i na tim mjestima mislimo na sve žrtve, što uključuje i sve ubijene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi.

MONITOR: Vi u Hrvatskoj imate iskustvo velikih promjena za razliku od Crne Gore koja ovih dana očekuje da bude sastavljena prva vlada u kojoj nema DPS-a. Sta biste savjetovali pobjednicima crnogorskih parlamentarnih izbora?

TERŠELIČ: Najvažnijim mi se čini njegovanje duha dijaloga među različitim političkim opcijama o strateškim pitanjima europskih integracija. Također, u vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom.

MONITOR: U vezi sa perspektivom da će Crnom Gorom u narednom periodu upravljati tri opozicione koalicije koje su, za neke, na vlast „došle na litijama“ na koje je najveći uticaj imao mitropolit SPC Amfilohije, koliko je važno zadržati  i ostvariti „slovo na papiru“ da je Crna Gora građanska i sekularna država?

TERŠELIČ: Građanska i sekularna država po mom je mišljenju najbolji izbor. Zbog hrvatskog iskustva s Vatikanskim ugovorima koji stavljaju Katoličku crkvu u povoljniji položaj od drugih crkava i vjerskih zajednica, vrlo dobro znam koliki je problem kad je jedna crkva privilegirana.

MONITOR: Da li  bi iskustva u Hrvatskoj, u EU, pa i u vezi sa NATO-om, mogla biti korisna za demokratizaciju Crne Gore i unutrašnje  pomirenje?

TERŠELIČ: Mada jedni od drugih možemo puno naučiti to slabo koristimo, posebno u borbi protiv korupcije. Nadam se življoj razmjeni u vezi sa greškama koje bi Crna Gora mogla izbjeći. Naš bivši premijer Ivo Sanader pravomoćno je osuđen na šest godina u aferi Planinska i izdržava kaznu u Remetincu, u očekivanju konačnih presuda u drugim postupcima. Veliki test na putu prema članstvu u EU je hoće li pravosuđe Crne Gore imati snage istražiti detronizirane ali još uvijek moćne dužnosnike?

Nastasja Radović

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo