Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE  – CENTRA ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU: Greške Hrvatske koje bi Crna Gora mogla izbjeći

Objavljeno prije

na

U vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom

 

MONITOR: Da li su rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u julu ove godine, pokazali neke promjene u politici hrvatske izvršne vlasti. Ili će dvije nove saborske grupacije lijevo -zelena koalicija Možemo i desničarski Domovinski pokret, samo ojačati desno-centrističku politiku premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Rezultati izbora su donijeli promjene koje dopuštaju optimizam, mada su za nestrpljive premale. Lijevo-zelena koalicija doista unosi novu dinamiku u oslabljeni Sabor. No drugo je pitanje koliko može utjecati na izvršnu vlast. A treće je pitanje koliko sukobi u političkoj areni utječu na rasprave i stavove ljudi koji sve manje prate detalje političkih zbivanja, zaokupljeni prijetnjom pandemije i osiromašenjem.

MONITOR: Kako izgleda „kohabitacija“ predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Na prvom je mjestu zamorna jer njihove produžene javne prepirke nažalost ne donose ništa sadržajno. Posebno deprimira što pune javni prostor svojim prepucavanjima u vrijeme višedimenzionalne krize.

MONITOR: Može li ljevičarska koalicija Možemo, sada kroz svojih šest mjesta u hrvatskom Saboru, uticati na zakonodavne odluke i, bar u nečemu, na izvršnu vlast?

TERŠELIČ: U stanovitoj mjeri već utječe na promjene. Mada samo iznimno dobiva podršku za svoje amandmane, već je izmijenila klimu u Saboru i javnosti vratila nadu u mogućnost revitalizacije parlamentarizma. S njima više nemamo dojam da rasprava u zakonodavnom tijelu nema smisla. Pravi se domet zastupnika iz manjih stranaka doduše vidi na primjeru usvajanja konačnog teksta Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom, u kom su prihvaćeni amandmani tehničke naravi, a suštinski nisu.  No ništa ne ide preko noći. Predugo sam čekala važne glasove razlike na političkoj pozornici da bi me obeshrabrilo što svi njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Stvarno me veseli i kako mediji prate nastupe Sandre Benčić, Rade Borić, Katarine Peović, Vilija Matule, Damira Bakića i Bojana Glavaševića a i predsjednice Nove ljevice Ivane Kekin, koja na izborima nije dobila dovoljno glasova mada „daje svoju kap u izgradnji boljeg  i kvalitetnijeg društva“ i  nedavno je oduševila u Nedjeljom u 2.

MONITOR: Da li je Možemo ostala u vezi sa svojom „bazom“?

TERŠELIČ: Apsolutno, zastupnice i zastupnici se redovno savjetuju s članstvom i simpatizerkama.

MONITOR: Ima mišljenja da će prisustvo Možemo u Saboru možda pokrenuti dijalog o Domovinskom ratu na otvoreniji i kritičkiji način nego što je to bilo do sada. Koliko vaše Documente mogu pomoći u tome?

TERŠELIČ: To je sigurno prilika za otvoreniji pristup važnim temama koju možemo i želimo iskoristiti, pripremajući argumente i podatke za kvalitetnija zakonska rješenja. Upravo analiziramo  nacrt prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata.

Očekujemo kvalitetnu raspravu ne samo u vezi  sa simbolički nezavršenim Domovinskom ratom nego i o prijeporima vezanim uz Drugi svjetski rat, posebice u vezi sa suprotstavljanjem umanjivanju razmjera zločina u ustaškom logoru Jasenovac. Nadamo se i odlukama u vezi sa nasljeđem političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Nedavno smo pripremili publikaciju i posebnu web platformu o Golom otoku. Zakonodavcu predlažemo ustanovljenje spomen-područja i obrazovnog centra.

MONITOR: Regionalna Inicijativa za REKOM nije uspjela da postigne svoj cilj, da formira regionalnu komisiju od država članica koja bi popisala žrtve ratova 90-ih i tako pokrenule pravu debatu i analizu o onome šta se tada događalo. Može li taj posao dovršiti novoosnovana REKOM mreža pomirenja?

TERŠELIČ: REKOM mreža pomirenja vrlo je aktivna i nastavlja prikupljanje dokumentacije o sudbini ubijenih i nestalih kao i drugim teškim povredama humanitarnog prava. No svjesni smo da ni najsnažnija građanska inicijativa ne može umjesto vlasti pokrenuti istražno tijelo na regionalnoj razini. A političari koji to mogu ali neće, nastavljaju nas ignorirati. Posebno brine što smo ostali bez podrške izvršne vlasti u dvije članice Europske unije, Hrvatskoj i Sloveniji. Bez obzira na to, nastavljamo zagovarati utvrđivanje činjenica i približavanje pravdi za sve žrtve rata, u nadi da će vladajući u nekom trenu prepoznati da je REKOM najbolji predloženi model.

MONITOR: Koliko su u pitanjima odgovornosti i pomirenja važni gestovi dva potpredsjednika Vlade Hrvatske (Borisa Miloševića na obilježavanju akcije Oluja i Toma Medveda povodom stradanja srpskih civila u Gruborima)?

TERŠELIČ: Za izgradnju povjerenja potrebne su i simboličke geste, mada bi za istinski pomak najvažnije bilo pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih, a tu je napredak slab. No u hrvatskom, kao i u susjednim post-jugoslavenskim društvima, simboličko priznanje patnje puno znači.  Uz javne nastupe podpredsjednika Vlade RH, bili su vrlo važni i nastupi premijera Andreja Plenkovića u Kninu i Varivodama, gdje su pripadnici hrvatskih postrojbi ubili starije srpske civile. Ispod radara šire javnosti prošao je mirovni dijalog održan u Pakracu na kom je sudjelovao Boris Milošević koji je relaksirao atmosferu u mjestu u kom je u ratu srušeno ili oštećeno više od 75 odsto kuća. Uspjeh ovog iskoraka prema pomirenju u konačnici će ovisiti o dijalozima na lokalnoj razini, posebno u mjestima velikih stradanja, u kojima je neophodna suradnja lokalnih građanskih inicijativa i institucija.

MONITOR: Svaki peti avgust je za mnoge sadašnje i nekadašnje građane Hrvatske srpske nacionalnosti dan bolnog podsjećanja na egzodus iz Krajine. Za ogromnu većinu Hrvata to je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan oslobođenja. Bez obzira na pomenute gestove predstavnika Srba i Hrvata u pravcu „okretanja lista“, pitanje datuma za krajiške i druge Srbe važno je već 25 godina. Zašto u Hrvatskoj nema za to razumijevanja?

TERŠELIČ: Neki mali prostor razumijevanja stalno grade angažirani novinari, filmašice, branitelji ljudskih prava. No u našim nesigurnim, siromaškim okruženjima, previše se ljudi pita samo „je li nas uvažavaju, je li vide našu muku i je li vide našu pobjedu?“ i u brizi za sebe i svoje ne uspijevaju vidjeti patnju drugoga i pružiti ruku preko ponora stvarnih podjela. Zato je iznimno važna inicijativa premijera Andreja Plenkovića i zastupnika Samostalne srpske stranke. Nadam se da će s odmjerenim riječima upućenim svim žrtvama ratnih zločina nastaviti i na ovogodišnjim komemoracijama u Škabrnji i Vukovaru, gdje se okupljamo u spomen na stradale Hrvate, ubijene od strane pripadnika JNA i srpskih jedinica. Možda ćemo kao društvo biti korak bliže pronalaženju načina da i na tim mjestima mislimo na sve žrtve, što uključuje i sve ubijene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi.

MONITOR: Vi u Hrvatskoj imate iskustvo velikih promjena za razliku od Crne Gore koja ovih dana očekuje da bude sastavljena prva vlada u kojoj nema DPS-a. Sta biste savjetovali pobjednicima crnogorskih parlamentarnih izbora?

TERŠELIČ: Najvažnijim mi se čini njegovanje duha dijaloga među različitim političkim opcijama o strateškim pitanjima europskih integracija. Također, u vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom.

MONITOR: U vezi sa perspektivom da će Crnom Gorom u narednom periodu upravljati tri opozicione koalicije koje su, za neke, na vlast „došle na litijama“ na koje je najveći uticaj imao mitropolit SPC Amfilohije, koliko je važno zadržati  i ostvariti „slovo na papiru“ da je Crna Gora građanska i sekularna država?

TERŠELIČ: Građanska i sekularna država po mom je mišljenju najbolji izbor. Zbog hrvatskog iskustva s Vatikanskim ugovorima koji stavljaju Katoličku crkvu u povoljniji položaj od drugih crkava i vjerskih zajednica, vrlo dobro znam koliki je problem kad je jedna crkva privilegirana.

MONITOR: Da li  bi iskustva u Hrvatskoj, u EU, pa i u vezi sa NATO-om, mogla biti korisna za demokratizaciju Crne Gore i unutrašnje  pomirenje?

TERŠELIČ: Mada jedni od drugih možemo puno naučiti to slabo koristimo, posebno u borbi protiv korupcije. Nadam se življoj razmjeni u vezi sa greškama koje bi Crna Gora mogla izbjeći. Naš bivši premijer Ivo Sanader pravomoćno je osuđen na šest godina u aferi Planinska i izdržava kaznu u Remetincu, u očekivanju konačnih presuda u drugim postupcima. Veliki test na putu prema članstvu u EU je hoće li pravosuđe Crne Gore imati snage istražiti detronizirane ali još uvijek moćne dužnosnike?

Nastasja Radović

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo