Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE  – CENTRA ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU: Greške Hrvatske koje bi Crna Gora mogla izbjeći

Objavljeno prije

na

U vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom

 

MONITOR: Da li su rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u julu ove godine, pokazali neke promjene u politici hrvatske izvršne vlasti. Ili će dvije nove saborske grupacije lijevo -zelena koalicija Možemo i desničarski Domovinski pokret, samo ojačati desno-centrističku politiku premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Rezultati izbora su donijeli promjene koje dopuštaju optimizam, mada su za nestrpljive premale. Lijevo-zelena koalicija doista unosi novu dinamiku u oslabljeni Sabor. No drugo je pitanje koliko može utjecati na izvršnu vlast. A treće je pitanje koliko sukobi u političkoj areni utječu na rasprave i stavove ljudi koji sve manje prate detalje političkih zbivanja, zaokupljeni prijetnjom pandemije i osiromašenjem.

MONITOR: Kako izgleda „kohabitacija“ predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića?

TERŠELIČ: Na prvom je mjestu zamorna jer njihove produžene javne prepirke nažalost ne donose ništa sadržajno. Posebno deprimira što pune javni prostor svojim prepucavanjima u vrijeme višedimenzionalne krize.

MONITOR: Može li ljevičarska koalicija Možemo, sada kroz svojih šest mjesta u hrvatskom Saboru, uticati na zakonodavne odluke i, bar u nečemu, na izvršnu vlast?

TERŠELIČ: U stanovitoj mjeri već utječe na promjene. Mada samo iznimno dobiva podršku za svoje amandmane, već je izmijenila klimu u Saboru i javnosti vratila nadu u mogućnost revitalizacije parlamentarizma. S njima više nemamo dojam da rasprava u zakonodavnom tijelu nema smisla. Pravi se domet zastupnika iz manjih stranaka doduše vidi na primjeru usvajanja konačnog teksta Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom, u kom su prihvaćeni amandmani tehničke naravi, a suštinski nisu.  No ništa ne ide preko noći. Predugo sam čekala važne glasove razlike na političkoj pozornici da bi me obeshrabrilo što svi njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Stvarno me veseli i kako mediji prate nastupe Sandre Benčić, Rade Borić, Katarine Peović, Vilija Matule, Damira Bakića i Bojana Glavaševića a i predsjednice Nove ljevice Ivane Kekin, koja na izborima nije dobila dovoljno glasova mada „daje svoju kap u izgradnji boljeg  i kvalitetnijeg društva“ i  nedavno je oduševila u Nedjeljom u 2.

MONITOR: Da li je Možemo ostala u vezi sa svojom „bazom“?

TERŠELIČ: Apsolutno, zastupnice i zastupnici se redovno savjetuju s članstvom i simpatizerkama.

MONITOR: Ima mišljenja da će prisustvo Možemo u Saboru možda pokrenuti dijalog o Domovinskom ratu na otvoreniji i kritičkiji način nego što je to bilo do sada. Koliko vaše Documente mogu pomoći u tome?

TERŠELIČ: To je sigurno prilika za otvoreniji pristup važnim temama koju možemo i želimo iskoristiti, pripremajući argumente i podatke za kvalitetnija zakonska rješenja. Upravo analiziramo  nacrt prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata.

Očekujemo kvalitetnu raspravu ne samo u vezi  sa simbolički nezavršenim Domovinskom ratom nego i o prijeporima vezanim uz Drugi svjetski rat, posebice u vezi sa suprotstavljanjem umanjivanju razmjera zločina u ustaškom logoru Jasenovac. Nadamo se i odlukama u vezi sa nasljeđem političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Nedavno smo pripremili publikaciju i posebnu web platformu o Golom otoku. Zakonodavcu predlažemo ustanovljenje spomen-područja i obrazovnog centra.

MONITOR: Regionalna Inicijativa za REKOM nije uspjela da postigne svoj cilj, da formira regionalnu komisiju od država članica koja bi popisala žrtve ratova 90-ih i tako pokrenule pravu debatu i analizu o onome šta se tada događalo. Može li taj posao dovršiti novoosnovana REKOM mreža pomirenja?

TERŠELIČ: REKOM mreža pomirenja vrlo je aktivna i nastavlja prikupljanje dokumentacije o sudbini ubijenih i nestalih kao i drugim teškim povredama humanitarnog prava. No svjesni smo da ni najsnažnija građanska inicijativa ne može umjesto vlasti pokrenuti istražno tijelo na regionalnoj razini. A političari koji to mogu ali neće, nastavljaju nas ignorirati. Posebno brine što smo ostali bez podrške izvršne vlasti u dvije članice Europske unije, Hrvatskoj i Sloveniji. Bez obzira na to, nastavljamo zagovarati utvrđivanje činjenica i približavanje pravdi za sve žrtve rata, u nadi da će vladajući u nekom trenu prepoznati da je REKOM najbolji predloženi model.

MONITOR: Koliko su u pitanjima odgovornosti i pomirenja važni gestovi dva potpredsjednika Vlade Hrvatske (Borisa Miloševića na obilježavanju akcije Oluja i Toma Medveda povodom stradanja srpskih civila u Gruborima)?

TERŠELIČ: Za izgradnju povjerenja potrebne su i simboličke geste, mada bi za istinski pomak najvažnije bilo pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih, a tu je napredak slab. No u hrvatskom, kao i u susjednim post-jugoslavenskim društvima, simboličko priznanje patnje puno znači.  Uz javne nastupe podpredsjednika Vlade RH, bili su vrlo važni i nastupi premijera Andreja Plenkovića u Kninu i Varivodama, gdje su pripadnici hrvatskih postrojbi ubili starije srpske civile. Ispod radara šire javnosti prošao je mirovni dijalog održan u Pakracu na kom je sudjelovao Boris Milošević koji je relaksirao atmosferu u mjestu u kom je u ratu srušeno ili oštećeno više od 75 odsto kuća. Uspjeh ovog iskoraka prema pomirenju u konačnici će ovisiti o dijalozima na lokalnoj razini, posebno u mjestima velikih stradanja, u kojima je neophodna suradnja lokalnih građanskih inicijativa i institucija.

MONITOR: Svaki peti avgust je za mnoge sadašnje i nekadašnje građane Hrvatske srpske nacionalnosti dan bolnog podsjećanja na egzodus iz Krajine. Za ogromnu većinu Hrvata to je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan oslobođenja. Bez obzira na pomenute gestove predstavnika Srba i Hrvata u pravcu „okretanja lista“, pitanje datuma za krajiške i druge Srbe važno je već 25 godina. Zašto u Hrvatskoj nema za to razumijevanja?

TERŠELIČ: Neki mali prostor razumijevanja stalno grade angažirani novinari, filmašice, branitelji ljudskih prava. No u našim nesigurnim, siromaškim okruženjima, previše se ljudi pita samo „je li nas uvažavaju, je li vide našu muku i je li vide našu pobjedu?“ i u brizi za sebe i svoje ne uspijevaju vidjeti patnju drugoga i pružiti ruku preko ponora stvarnih podjela. Zato je iznimno važna inicijativa premijera Andreja Plenkovića i zastupnika Samostalne srpske stranke. Nadam se da će s odmjerenim riječima upućenim svim žrtvama ratnih zločina nastaviti i na ovogodišnjim komemoracijama u Škabrnji i Vukovaru, gdje se okupljamo u spomen na stradale Hrvate, ubijene od strane pripadnika JNA i srpskih jedinica. Možda ćemo kao društvo biti korak bliže pronalaženju načina da i na tim mjestima mislimo na sve žrtve, što uključuje i sve ubijene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi.

MONITOR: Vi u Hrvatskoj imate iskustvo velikih promjena za razliku od Crne Gore koja ovih dana očekuje da bude sastavljena prva vlada u kojoj nema DPS-a. Sta biste savjetovali pobjednicima crnogorskih parlamentarnih izbora?

TERŠELIČ: Najvažnijim mi se čini njegovanje duha dijaloga među različitim političkim opcijama o strateškim pitanjima europskih integracija. Također, u vrijeme promjene vlasti stvaraju se ili ruše dugoročni preduvjeti za razvoj nezavisnih medija, snažnog civilnog društva i učinkovitog pravosuđa. Za transformaciju institucija u Hrvatskoj ključni su procesi bili progon ratnih zločina i borba protiv korupcije koja ni izbliza nije okončana. U tome vidim puno sličnosti s Crnom Gorom.

MONITOR: U vezi sa perspektivom da će Crnom Gorom u narednom periodu upravljati tri opozicione koalicije koje su, za neke, na vlast „došle na litijama“ na koje je najveći uticaj imao mitropolit SPC Amfilohije, koliko je važno zadržati  i ostvariti „slovo na papiru“ da je Crna Gora građanska i sekularna država?

TERŠELIČ: Građanska i sekularna država po mom je mišljenju najbolji izbor. Zbog hrvatskog iskustva s Vatikanskim ugovorima koji stavljaju Katoličku crkvu u povoljniji položaj od drugih crkava i vjerskih zajednica, vrlo dobro znam koliki je problem kad je jedna crkva privilegirana.

MONITOR: Da li  bi iskustva u Hrvatskoj, u EU, pa i u vezi sa NATO-om, mogla biti korisna za demokratizaciju Crne Gore i unutrašnje  pomirenje?

TERŠELIČ: Mada jedni od drugih možemo puno naučiti to slabo koristimo, posebno u borbi protiv korupcije. Nadam se življoj razmjeni u vezi sa greškama koje bi Crna Gora mogla izbjeći. Naš bivši premijer Ivo Sanader pravomoćno je osuđen na šest godina u aferi Planinska i izdržava kaznu u Remetincu, u očekivanju konačnih presuda u drugim postupcima. Veliki test na putu prema članstvu u EU je hoće li pravosuđe Crne Gore imati snage istražiti detronizirane ali još uvijek moćne dužnosnike?

Nastasja Radović

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo