Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

MONITOR: Da li su uticajne zemlje Zapada spremne da se odreknu balkanskih autokrata-stabilokrata kao što je Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, čija partija – DPS, prvi put posle 30 godina, neće formirati vladu?

BIBER: Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, retko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila. Podrška se zasnivala na dva pragmatična razmišljanja, prvom, ako nema alternative, onda su ti režimi jedini i glavni partneri. Drugom, ako su ovi pro-EU orijentisani i izjašnjavaju se kao reformisti, oni sebe mogu zaštititi od kritičara. To funkcioniše onoliko dugo koliko dugo nema kredibilne alternative i onoliko dugo koliko je ovo obećanje stabilnosti verodostojno.

MONITOR: Po formalnom rasporedu snaga, građanima Crne Gore se nudi kohabitacija još uticajnog predsjednika Đukanovića i vlade dosadašnje opozicije.  Da li je „iskrena“ kohabitacija između ovih političkih snaga uopšte moguća? Ako kohabitacija podrazumeva balansiranje i kompromis, a ne samo međusobnu kontrolu?

BIBER: Čini se da je to teško zamislivo. Nisu zabeležene dobre kohabitacije u regionu. To se duguje visokom nivou polarizacije gde su partije na vlasti često naprijateljski nastrojene jedna prema drugoj, često bez  ideološkog ili političkog osnova, već kao suprotstavljeni blokovi koji se nadmeću za vlast. To je još i teže ako je neko, kao Đukanović, na vlasti toliko dugo i nema iskustva sa njenim deljenjem. Osim toga, promena vlade je temeljiti udar na Đukanovića. Jasno je da režim koji je vladao toliko dugo i koji ima mnogo ,,skeleta u ormaru”-kako se to kaže, neće hteti da deli vlast. Očekivao bih snažan pokušaj da se buduća vlada destabilizuje. Štaviše, pošto je sukob toliko personalizovan  i Đukanović je simbol DPS dominacije i 30 godina iste vlasti, isto tako je teško zamisliti da bi bivša opozicija bila voljna da sa njim deli vlast. Kao posledicu toga, dolazeće godine bih posmatrao kao nestabilan period borbe za vlast bez jasnog ishoda. Iako bi Đukanović možda mogao da rascepka dosadašnju opoziciju i da zadrži neki nivo vlasti, bilo bi teško zamisliti njegov potpuni povratak. Gubljenje izbora je udarac dominaciji ove partije i iako su u prošlosti mnogi pretpostavljali da bi ona trebalo da nastavi da dominira, to više nije garantovano. Pošto se desio ovaj proces erozije, Đukanović bi mogao postati žrtvom sopstvenog sistema.

MONITOR: O Crnoj Gori se često govorilo,  i u politološkim analizama, kao o zemlji organizovanog kriminala i široko rasprostranjene korupcije. Da li bi snage „iz sive zone moći“ mogle postati još samostalnije? Lider jedne od tri pobedničke koalicije, Dritan Abazović, je izjavio da se on ne bi protivio ni da u reformi crnogorskog pravosuđa učestvuju, kao pomoć, i međunarodni stručnjaci. Šta  mislite o tome?

BIBER: Naravno, to je najveći izazov. Veliki je u Crnoj Gori bio udeo neformalne moći koja je zaobilazila institucije. I dalje će biti pokušaja doskorašnje vladajuće partije da neformalno kontroliše institucije. Istovremeno, tu je i izazov za buduće stranke na vlasti da kopiraju način na koji su stvari bile rađene u prošlosti, a sigurno će se i mnogi zvaničnici truditi da pokažu lojalnost novim vlastima ako bi tako sačuvali svoje karijere. Tako da postoji i realan rizik da promena vlasti ne vodi do strukturnih refomi. Svakako da savetovanje spolja može da pomogne, ali na kraju krajeva, to bi moralo da bude primenjeno kroz domaće institucije. Mogao bi da bude dobar početak obezbediti Pribeovu misiju, misiju nezavisnih pravnih eksperata koji bi trasirali jasnu mapu puta za reforme.To je u Severnoj Makedoniji pomoglo da se energija fokusira, tokom krize u 2015. i 2016. godini.

MONITOR:  Srbiju očekuje  objavljivanje sastava nove vlade čija je mandatarka dosadašnja premijerka Ana Brnabić. Za građane to i nije neki razlog za novu brigu jer je jasno da se Srbijom upravlja iz Predsedništva Srbije.  Da li promene na političkoj sceni Srbije više zavise od međunarodnog faktora i samourušavanja vlasti nego od uticaja opozicije?

BIBER: Taj sistem sve više počiva na jednoj osobi, predsedniku. Vučić pokazuje otvorenu dominaciju, bezobzirnu prema drugim formalnim nosiocima vlasti. Ovaj sve veći otvoreni autoritarizam izazvaće još veći skepticizam  kod vlada država članica EU. Osnovno pitanje u narednim godinama jeste da li će biti prostora za stvaranje delotvorne opozicije koja će moći da stane nasuprot vladajuće stranke, možda na lokalnom nivou.  Iako bi međunarodni činioci, posebno EU, mogli da izvrše veći pritisak na srpsku vladu da obnovi demokratske institucije, to će biti samo promena statusa kvo ukoliko ne bude postojala jedna opozicija koja će moći da ponudi nešto što je u očima građana alternativa, i da takođe izgrađuje veze sa EU.

MONITOR: Odnos Srbije i Kosova postao je važna spoljnopolitička tema za SAD u izbornoj godini.  Tramp je svašta izdejstvovao u okviru tzv. Vašingtonskog sporazuma, a  i Džo Bajden, je izašao sa programom „za Albaniju i Kosovo“.  EU  pokušava da „uhvati korak“  pa je Miroslav Lajčak na Kosovu i u Srbiji bio više dana. Zašto  EU izgleda neuspješna u  naporima da utiče na dvije veoma suprotstavljene strane u pregovorima?

BIBER: Kod Vašingtonskog sporazuma sve je predstava. Da je Brisel želeo takve sporazume, mogao ih je imati mnogo puta, ali EU je mnogo ozbiljniji medijator. Trampov angažman je, u velikoj meri, bio neozbiljan, usredsređen na to da ga ,,proda” svom izbornom telu. U isto vreme, podeljenost država EU oko nekih od najvažnijih pitanja, kao što je priznavanje Kosova, učinilo ih je manje delotvornim. Glavni izazov  je što trenutak nije sazreo za bilo kakav sporazum kojim bi se napravio proboj u pregovorima. Vlada na Kosovu je slaba i nedostaje joj široka podrška za sporazum sa Srbijom, a ni na strani Srbije nije moguće izgraditi široki konsenzus. Osim toga, nema dokaza da je srpska vlada stvarno zainteresovana za sporazum sa Kosovom.

Trampovim porazom autokrate bi izgubile ključnog saveznika

MONITOR: Koliko će rezultati novembarskih izbora u SAD-u, uticati na globalne tokove?

BIBER: Izbori će biti krucijalni iz dva razloga. Jedan je oštra razlika između dva tipa spoljne politike, jednog koji je transakcioni i koji pokazuje manju zainteresovanost za strateška savezništva, koji predstavlja Tramp. Drugi, koji predstavlja Bajden, pripada tradicionalnijem modelu američke politike. To će biti i od uticaja na Balkan, naročito pošto su Trampove ideje o promjenama granice dobile podršku. Podjednako je važno to što je Trampova retorika o ,,lažnim vijestima”, napadi na medije, njegovo nebaziranje na demokratske institucije i političke oponente postalo model vladanja i izgovor za mnoge populiste i autokrate na čitavom svijetu. Njegovim porazom bi autorkate izgubile ključnog saveznika i pokriće za ono što rade. Zbog toga su ovi izbori od velike važnosti i za vaš region.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo