Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Vrijeme je za sitan sat

Objavljeno prije

na

Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nijesi ni za šta

 

Danas je hladnjikavo, duva vetar i uopšte nije prijatno biti ja. Nisam sigurna, ali izgleda mi da sam izabrala loš dan da prestanem da se predomišljam. Vratili su mi dušu sa servisa, rekli su da nemaju objašnjenje, mora da je neka zla kob u pitanju. I pravo da vam kažem, to objašnjava dosta toga. Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nisi ni za šta.

Dva puta se rađamo, prvi put biološki, drugi put zaista počinjemo život. Drugi put se dogodi kada naučimo da gledamo, slušamo, prihvatimo sebe i ukrotimo percepciju. Mnogi se rode samo jednom, pa i ne znaju da su hodajući mrtvaci. Žao mi je, ali živite danas, a danas je ovako kako je. I ne može danas da bude juče, juče je prošlo. I kriterijumi od juče nisu primenjivi danas. I ne možete iz celine jednog doba vaditi samo ono što vam odgovara. Civilizacija je krivudav, ali usmeren tok. A budućnost je uvek kraj.

Biti strpljiv, istrpeti sebe, u prenaglosti ili preblagosti, u žustrini ili oklevanju, u mogućem i nemogućnosti, u sreći i očaju, štedeti se, dok ne sretneš ja koje sve ume i ništa ne zna, koje nije umotvorina, već biće – živo. U suprotnom, naći ćeš ga mrtvog ili na izdisaju. Neću, to je stvar volje. Osim kad nemam izbora. To je onda pristanak. A mogu i tada da neću. To je opet kraj. Uvek dam čoveku drugu priliku. I treću. Čak iako sam ubeđena da od toga leba nema. Čak iako znam da će umeti da zaboli poraz, jer je nada izneverena. Ali ja se, jednostavno, tako bolje osećam. Ne znam zašto je to tako, ali znam – ako prestanem da verujem, prestaću i da postojim. Prolaznost nas polako ali sigurno nagriza, produvava nas kao teški pustinjski vetar. Stojimo, ponekad se tromo pokrenemo, pa se, s vremena na vreme, saberemo, pa se oduzmemo kad vidimo kako će malo nas i od nas na kraju ostati… Sazrevamo s bolom, ne s godinama.

Znam mnogo nesrećnih mladosti na ovim prostorima, koje su pre vremena ponele teret odraslih na svojim nejakim plećima, postale ozbiljne i tužne, i koje su, kako je divno svojevremeno primetila Sonja Savić, ostarile, umesto samo da porastu. Najperfidnija sposobnost uma je igranje razumom, on ima moć da ga ubedi da zavoli ravnodušnost, jer, kaže um svojim nepobitnim dokazima – tada ne boli. Um je često jedan običan kvarnjak. Ne dajte razumu da mu uvek poveruje. Čovek nikad ne sme da ostane zarobljen u svom umu. Opasan je to vilajet.

Kažu da se žene rešavaju stresa kupovinom. Sasvim moguće. Nego, razmišljam, kakav li je to neki mali, minoran, zanemarljiv stres, kad ga reše jedne cipele ili tašna? Moje stresove bi rešila jedna kupovina nekog omanjeg ostrva u Pacifiku… Može i u Sredozemlju, da ne cepidlačim. Potrebna mi je sad sloboda. Sloboda kao trenutak između dva obećanja. Da ništa ne očekujem, ničemu se ne nadam, i ako ugrabim mrvicu lepog da ne dugujem zahvalnost nikome i sve pripišem čistoj sreći.

Hronična noć pod prstima. Sazvežđa nestaju u magli. Umorni filozofi sad već zevaju o jutru, koje neće promeniti ništa.

P.S. Nisi Srbin ako stari sapun ne zalepiš za novi, jer ništa se ne baca.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo