BAŠTE BRIGANJA
Vrijeme je za sitan sat

Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nijesi ni za šta
Danas je hladnjikavo, duva vetar i uopšte nije prijatno biti ja. Nisam sigurna, ali izgleda mi da sam izabrala loš dan da prestanem da se predomišljam. Vratili su mi dušu sa servisa, rekli su da nemaju objašnjenje, mora da je neka zla kob u pitanju. I pravo da vam kažem, to objašnjava dosta toga. Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nisi ni za šta.
Dva puta se rađamo, prvi put biološki, drugi put zaista počinjemo život. Drugi put se dogodi kada naučimo da gledamo, slušamo, prihvatimo sebe i ukrotimo percepciju. Mnogi se rode samo jednom, pa i ne znaju da su hodajući mrtvaci. Žao mi je, ali živite danas, a danas je ovako kako je. I ne može danas da bude juče, juče je prošlo. I kriterijumi od juče nisu primenjivi danas. I ne možete iz celine jednog doba vaditi samo ono što vam odgovara. Civilizacija je krivudav, ali usmeren tok. A budućnost je uvek kraj.
Biti strpljiv, istrpeti sebe, u prenaglosti ili preblagosti, u žustrini ili oklevanju, u mogućem i nemogućnosti, u sreći i očaju, štedeti se, dok ne sretneš ja koje sve ume i ništa ne zna, koje nije umotvorina, već biće – živo. U suprotnom, naći ćeš ga mrtvog ili na izdisaju. Neću, to je stvar volje. Osim kad nemam izbora. To je onda pristanak. A mogu i tada da neću. To je opet kraj. Uvek dam čoveku drugu priliku. I treću. Čak iako sam ubeđena da od toga leba nema. Čak iako znam da će umeti da zaboli poraz, jer je nada izneverena. Ali ja se, jednostavno, tako bolje osećam. Ne znam zašto je to tako, ali znam – ako prestanem da verujem, prestaću i da postojim. Prolaznost nas polako ali sigurno nagriza, produvava nas kao teški pustinjski vetar. Stojimo, ponekad se tromo pokrenemo, pa se, s vremena na vreme, saberemo, pa se oduzmemo kad vidimo kako će malo nas i od nas na kraju ostati… Sazrevamo s bolom, ne s godinama.
Znam mnogo nesrećnih mladosti na ovim prostorima, koje su pre vremena ponele teret odraslih na svojim nejakim plećima, postale ozbiljne i tužne, i koje su, kako je divno svojevremeno primetila Sonja Savić, ostarile, umesto samo da porastu. Najperfidnija sposobnost uma je igranje razumom, on ima moć da ga ubedi da zavoli ravnodušnost, jer, kaže um svojim nepobitnim dokazima – tada ne boli. Um je često jedan običan kvarnjak. Ne dajte razumu da mu uvek poveruje. Čovek nikad ne sme da ostane zarobljen u svom umu. Opasan je to vilajet.
Kažu da se žene rešavaju stresa kupovinom. Sasvim moguće. Nego, razmišljam, kakav li je to neki mali, minoran, zanemarljiv stres, kad ga reše jedne cipele ili tašna? Moje stresove bi rešila jedna kupovina nekog omanjeg ostrva u Pacifiku… Može i u Sredozemlju, da ne cepidlačim. Potrebna mi je sad sloboda. Sloboda kao trenutak između dva obećanja. Da ništa ne očekujem, ničemu se ne nadam, i ako ugrabim mrvicu lepog da ne dugujem zahvalnost nikome i sve pripišem čistoj sreći.
Hronična noć pod prstima. Sazvežđa nestaju u magli. Umorni filozofi sad već zevaju o jutru, koje neće promeniti ništa.
P.S. Nisi Srbin ako stari sapun ne zalepiš za novi, jer ništa se ne baca.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Plodovi noćnih mora

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće
U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.
Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.
Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“
Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.
Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?
P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Sreća u nesreći

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti
Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.
Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).
Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.
Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.
Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!
***
Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.
“Zadržaću je za sebe”, smejao se.
Onda je izvadio svoju.
“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”
Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.
Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.
P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Imam bremena na pretek

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština
Mitrovdan. Pišem “na crveno slovo“. Prvi put posle mnogo vremena budim se sama od sebe, u kući potpuna tišina, deca ne viču, muža odavno nemam, pa više ne šuška dok se sprema, psi ne laju, reko’ to je to, umrla sam. I kaže san, dok sam ga napuštala: „Potraga nije završena“, glasom naratora neke epske sage. Da se nisam probudila, tačno bih se vratila da ga nalupam i pitam : „A je l’ nije?! Nije?! Dokle više?! I kog đavola još treba da tražim?!?!“ Ovako je dobro prošao.
Duša koja je dugo tegobno živela ponekad se vrati starim, utabanim stazama jada, čak i kad nema razloga za to. Treba vremena da poveruje u spokoj. Ne vredi bežati od problema, to ih samo još više razbesni, samo legneš i praviš se mrtav. Nažalost, čarobni štapić ne postoji, bol mora da se odboluje.Tegoba je sastavni deo života, ako je teramo vraćaće se, moramo je prihvatiti, prigrliti, pustiti je da stanuje u nama, nakon nekog vremena sama će otići. Ako ste joj dobar domaćin i ona će biti dobar gost, neće predugo sedeti.
Ima tih dana kad i mislima ostavljam otiske prstiju. Berem poslednji ovogodišnji paradajz iz bašte. Sa prirodom je jednostavno. Ljubav joj daš, ljubav ti vrati. Budimo jednostavni. Bar sat vremena apsolutnog mira na ovom novembarskom suncu je neki minimum koji bi valjalo pokloniti sebi. Deo mene je otišao sa pticama selicama koje su neopterećene zimom i svakodnevnicom. Ljubav uvek nađe vremena da nas ponovo obuzme.
U vezi sa izborima kod nas, setih se jednog od prvih “parlamentarnih, demokratskih“ predstavljanja stranaka. Govorio je izvesni Šećeroski, čovek koji je pravio četke i metle. Moja baba zabrinuto reče: „Nadam se da je ovo skrivena kamera ili neki skeč“. Ponekad bezazleni i benigni, ali potpuno isprazni pokušaji, prečesto maligni, još češće zarazni, pogotovo kod onih sa načetim imunitetom, oduvek precizni hitac u prazne glave. Pojeo ih takt koji se ponavlja. Refren progutao pesmu. A narod ko narod. Peva, dok glođe koske. Sloboda.
Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština. Postoje te neke misli koje kad dođu uvek poteku iz očiju. Niz obraze. Začujem iza leđa: „Biće dobro.“ Ne osvrćem se, ne verujem, ne odgovaram. A htela bih.
Narodno verovanje u vezi sa Mitrovdanom – Ako noćas ne spavate kod svoje kuće, cele godine ćete noćivati po tuđim kućama.
P.S. Pišem ti retko i sve češće odlazim u sebe. Ali, jesen je, čekaj moje pismo.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično