Evropa nije bila spremna za talas doseljavanja stranaca koji ju je zapljusnuo. Rezultat je  to da je imigracija postala jedna od centralnih političkih tačaka širom Evrope. Rast desnice, ekonomske nesigurnosti, strah od kriminala, loše vođenje imigrantske politike… doveli su neke evropske zemlje do granica ksenofobije za koje smo mislili da su prošlost

Paralelno sa nemilim scenama sa naših ulica dešava se užas na slovenačkim ulicama. „Cigo, cigo na verigo“ i tako poznati ritam „Ubij, ubij ubij, cigana“ odzvanjao je ulicama Novog mesta. Hiljade ljudi okupilo se na protestu organizovanom nakon ubistva 48-godišnjeg ugostitelja Aleša Šutara. On je preminuo od posljedica teških ozljeda zadobijenih prošlog vikenda dok je branio sina od napada skupine prpadnika romske zajednice.  Ministarka pravde i ministar unutrašnjih poslova podnijeli su ostavke.

Ovo su na evropskim ulicama česte scene, naročito od kada posljednjih deceniju svjedočimo najvećem doseljavanju stanovništva u Evropu od Drugog svjetskog rata. Teško je ispratiti cifre koliko ljudi je na starom kontinentu potražilo šansu za novi život i koliko je puta zbog nekog izolovanog ili fabrikovanog incidenta zadesnio stari kontinent.

Pod talasima naseljavanja ovaj dio svijeta u novom milenijumu promijenilo se mnogo više od puke demografske slike. Dok se protestuje protiv stranaca i politika koje su dovele do njihovih često nekontrolisanih ulazaka u zemlje Evrope, misli se i na one koji su nekoliko generacija stanovnici ovog kontinenta. Stari obrasci netrpeljivosti i mržnje samo su pojačani novim ulascima u zemlje Evrope.

Obrasci glasanja i podaci iz anketa u protekloj godini pokazuju da se EU sve više kreće ka etnički zatvorenijem, uskogrudom i ksenofobičnijem shvatanju evropskog identiteta, navodi se u prošlogodišnjem izvještaju koji su objavili European Council on Foreign Relations (ECFR) i European Cultural Foundation (ECF). U njemu se upozorava na jačanje ksenofobične retorike širom kontinenta. Evropljani druge boje kože bili su posebno izloženi porastu takve retorike nakon napada Hamasa 7. oktobra na Izrael. Uspjesi desničarskih partija na evropskim izborima u Francuskoj, Italiji, Belgiji, Austriji i Mađarskoj, kao i njihov snažan rezultat u Holandiji i Njemačkoj, dodatno su podstakli rast ovog diskursa i normalizaciju krajnje desnih narativa u evropskoj politici.

Iako su ulasci migranata znatno manji nego ranijih godina, još  se smatra da oko 200.000 ljudi godišnje nelegalno ulazi u Evropu. Iz Huver institut tvrde da je u posljednjoj deceniji 29 miliona legalnih i ilegalnih doseljenika, stiglo u stari kontinent. Samo u 2023. godini, oko četiri i po miliona njih ušlo je u Evropu, od čega milion ilegalno. Svemu reba dodati ogroman broj onih koji su iz Ukrajine pobjegli u potrazi za boljim životom, kažu iz ovog instituta.

Evropa nije bila spremna za talas naseljavanja koji ju je zapljusnuo. Rezultat svega je da je imigracija postala jedna od centralnih političkih tačaka širom Evrope. Rast desnice, ekonomske nesigurnosti, strah od kriminala, loše vođenje imigrantske politike… doveli su neke evropske zemlje do granica ksenofobije za koje smo mislili da su prošlost.

Još iz prošlog vijeka poznate  su scene kakve smo ovih dana vidjeli na ulicama crnogorskih gradova. Kolektivni izlivi mržnje usljed prekršaja pojedinaca, ponekad i fabrikovanih, ostavljaju za sobom zlo sjeme.

Slikom to izgleda ovako. Premijer Ujedinjenog Kraljevstva Keir Starmer prošlog ljeta je osudio napad na hotel u kojem su smješteni azilanti. Povod tih izliva mržnje bio je napad jednog sedamnaestogodišnjaka na polaznike dječje škole plesa, u kom je usmrtio tri djevojčice. U napadima na hotel je povrijeđeno najmanje deset policajaca. Iz Dauning Strita su ovaj protest ocijenili kao huliganstvo krajnje desnice. Starmer je rekao da su svi koji ciljaju ljude zbog boje kože ili vjere krajnja desnica. „Ljudi u ovoj zemlji imaju pravo na sigurnost, a ipak smo svjedočili napadima na muslimanske zajednice, na džamije, na druge manjinske zajednice, nacističkim pozdravima na ulicama, napadima na policiju, besmislenom nasilju uz rasističku retoriku, pa ne, neću se ustručavati da nazovem stvari pravim imenom: huliganstvo krajnje desnice“, rekao je premijer. Kuriozitet ovog slučaja je da je sudija odlučio da objavi ime maloljetnog napadača iz Ruande rođenog u drugoj generaciji stanovnika Velsa kako bi pokušao zaustaviti širenje dezinformacija o njegovom migrantskom porijeklu i deeskalirao nasilje.

Nije Britanija naučila puno iz decenija suočavanja sa ovakvim događajima. Sve se nastavilo i ove godine. Nakon što je jedan migrant optužen za seksualni napad, više od stotinu demonstranata, uzvikujući „Sačuvajte našu djecu“ i „Pošaljite ih kući“, okupilo se ispred hotela na periferiji Londona, gdje su smješteni tražioci azila. Protesti su eskalirali tokom noći, uz sukobe s policijom. U septembru desničarski aktivista Tomi Robinson organizovao je marš na kojem je učestvovalo oko 110.000 ljudi. Imigracija je postala dominantno političko pitanje u Britaniji.

U Dablinu početkom oktobra isti film. Nakon navoda o seksualnim napadima, masa se okupila da traži krivce. Agresija i sukobi sa policijom neizbježni su.  Takođe u oktobru u glavnom gradu Poljske održan je protest hiljada ljudi protiv politike migracija EU. Hag, politička prijestonica Holandije bila je poprište okupljanja stotina desničarskih aktivista koji su tvrdili da protestuju protiv neuspjeha u politici azila. Nasilje se dogodilo nešto više od mjesec prije holandskih parlamentarnih izbora.

Gert Vilders je izazvao vanredne izbore u junu nakon što je njegova Stranka za slobodu napustila vladajuću koaliciju, podijeljenu oko njegovih planova za suzbijanje imigracije. U ksenofobijom napumpanoj predizbornoj kampanji nije samo njegova partija pokušala da skupi poene na priči o imigracionoj politici. I stranke koje pripadaju političkom centru zarad šake glasova koketiraju sa ovim narativima.

I Švedska, nekad poznata po otvorenosti, naglo je promijenila kurs. Desničarska partija Švedskih demokrata iako nije u vladi, druga je po snazi u toj zemlji. Naravno, pita se i oko odnosa prema strancima.

U svim slučajevima bijes sa ulica praćen je onim izlivenim online. Upečatljiv je podatak da su uoči ovogodišnjih nemira u Španiji opet povezanih sa ksenofobijom, rasističke poruke na društvenim mrežama prema podacima tamošnje vlade porasle za 1.500 odsto.

U  Evropi koju polako zauzimaju desničari Mađarska je odavno postala simbol restriktivne politike. EU je zbog obaveza vezanih za azil kažnjava. Na to mađarski ministar za EU Janoš Boka kaže: „Cijena vrijedna plaćanja za mir i stabilnost“.

Slabo evropske zemlje uspijevaju u smirivanju ksenofobije, i u kreiranju adekvatne politike doseljavanja.  Nakon 2015. godine,  EU je sklopila niz dogovora s Turskom, Marokom, Tunisom, Libijom i Egiptom da zadrže migrante prije nego što krenu prema Evropi. Migraciona diplomatija je model u kom Evropa prepušta susjedima da za novac i političke ustupke zaustavljaju migrante. Sada se u EU priča i o centrima za povratak. Ovi centri su, mnogi smatraju, eufemizam za centre za deportaciju koji bi bili uspostavljeni u zemljama van EU.

Novi plan bi stvorio zajednička pravila širom 27 članica bloka tako da imigracione vlasti u jednoj zemlji EU mogu sprovesti nalog za deportaciju izdat od strane druge zemlje EU.

Italija je prva zemlja EU koja je dozvolila prihvat migranata od strane države koja nije član EU. Albanija je pristala da primi do 36.000 osoba godišnje. Dva specijalno izgrađena centra primila su prve stanovnike u oktobru 2024. Rim sada planira da jedan od centara pretvori u hub za repatrijaciju.

Dok se kreiraju planovi za sprječavanje novih doseljavanja, građani djeluju na svoju ruku.  Javna debata o ksenofobiji u Poljskoj postala je žešća od kada su krajnje desničarske grupe pokrenule građanske patrole na zapadnoj granici  zemlje.

Građanske patrole su se uglavnom okupljale na granici da bi izrazile protivljenje brojnim ulascima u njihovu zemlju. Međutim, bilo je i slučajeva „građanskih hapšenja” navodnih neregularnih useljenika, kao i pokušaja blokade prelaska i barem jednog sukoba s policijom. I u Holandiji su se ovi svojevrsni vidžilanti okupljali duž njemačke granice, spremni da vrate svakog prestupnika na kojeg naiđu. I Belfastom su patrolirali nakon zalaska sunca, zahtijevajući identifikacione dokumente od osoba drugačije boje kože.

Svaka od ovih grupa širom Evrope pokušava da sebe predstavi kao vrstu zaštite. Oni koji proučavaju ovakvo ponašanje upozoravaju da njihove akcije često pogoršavaju bezbjednosne probleme, šire strah i hrane krajnju desnicu.

Širom Evrope, oni drugačije boje kože ili vjere od strane jednog dijela političara rutinski se prikazuju kao problem. Prirodno je onda pretpostaviti da javnost osjeća isto, te da će takvi narativi samo pumpati davnašnju ksenofobiju. Političari potom to iskoriste kroz priču da se moraju uvesti stroga pravila kao odgovor na zabrinutost javnosti. Sve u krug. U tom galimatijasu ima dosta političara koji se poput holandskog Vildersa dobro okoriste.

Sličan primjer je Alternativa za Njemačku (AfD) koja je tokom njemačkih pokrajinskih izbora 2022. godine sa svojim snažnim anti-migrantskim stavom, ostvarila značajne uspjehe u nekim njemačkim regijama. AfD je te godine uspjela da proširi uticaj iz pet istočnih pokrajina na ostatak zemlje. Sada nastavlja da jača i već je nadmašila SPD u popularnosti. Rangira se kao druga najveća partija u Njemačkoj.

Možemo pretpostaviti ko će kod nas najbolje učiti iz ovih evropskih lekcija.

Za kraj se valja prisjetiti. Povod za Kristalnacht bio je atentat koji je 17-godišnji poljski Jevrej izvršio u Parizu na njemačkog diplomatu. Nacistička propaganda iskoristila je smrt političara kao izgovor za „spontane“ napade na Jevreje širom Njemačke, Austrije i djelova današnje Ćeške. Ubijene su stotine Jevreja, a uništeno preko 7000 prodavnica, sinagoga i drugih prostora za molitve. Oko 30.000 Jevreja je uhapšeno i odvedeno u kampove. Ostatak priče je dobro poznat.

Dragan LUČIĆ

Dok su izraelski tenkovi i trupe napredovali ka samom srcu Gaza sitija i povećavali turobne cifre uništenja, zaključen je dogovor o prvoj fazi mira između Izraela i uprave u Gazi predvođene Hamasom. Naravno, vijest je slavodobitno objavio Donald Tramp na svojoj mreži Truth Social. Lideri arapskih zemalja, Turske, i EU, podržali su postizanje sporazuma. Nakon parafiranja prve faze mirovnog plana, veliki je izazov održati ga u životu

Dvije mučne godine su za nama. Protekli utorak donio je drugu godišnjicu napada Hamasa na Izrael koji je iskorišćen kao povod za izraelsko uništavanje Gaze koje će najveći dio svijeta, sa zakašnjenjem,  obilježiti pečatom genocida.

Rat je počeo kada su borci iz Gaze izveli iznenadni napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine, ubijajući, prema procjenama,  oko 1.200 ljudi, civila i vojnika. Sa sobom su odveli 251 taoca u Gazu. Izraelski lideri obećali su razornu ofanzivu kako bi uništili Hamas i oslobodili taoce.

U četvrtak ujutro, dok su izraelski tenkovi i trupe napredovali ka samom srcu Gaza sitija i povećavali turobne cifre uništenja, zaključen je dogovor o prvoj fazi mira između Izraela i uprave u Gazi predvođene Hamasom.

Suve brojke ne mogu obuhvatiti razmjere užasa kroz koji do današnjeg dana prolazi Gaza. U izrelskim napadima ugašeno je više od 67000 života, 170.000 je ranjenih, a njih više od 40.000 ima trajne tjelesne posljedice, navodi Svjetska zdravstvena organizacija. Život 2,1 miliona Palestinaca koji žive na toj teritoriji je potpuno promijenjen. Prema podacima UN-ovog Satelitskog centra, najmanje 102.067 zgrada je uništeno. Ne samo javne, obrazovne, zdravstvene institucije već i građevine kolektivnog stanovanja – nečiji domovi.

Usred neprekidnog nasilja i bombardovanja, humanitarni i zdravstveni zvaničnici UN-a upozoravaju da djeca plaćaju najtežu cijenu — desetine hiljada je ubijeno, osakaćeno ili teško pothranjeno. Predstavnik UNICEF-a Rikardo Pires izjavio je da je neproporcionalni odgovor Izraela ostavio djecu da predugo pate u tijelu i duhu. Prema podacima ove organizacije 64.000 djece je ubijeno ili ranjeno od oktobra 2023. — jedno dijete svakih 17 minuta. Među njima više od hiljadu beba. Mnoga djeca su traumatizovana, siročad i više puta raseljavana.

„Potreba za prekidom vatre nikada nije bila hitnija. Od subote ujutro, najmanje 14 djece je, prema izvještajima, ubijeno dok se snažno bombardovanje i granatiranje Gaze od strane Izraela nastavlja, javili su iz UNICEF-a.

Od svakih deset ljudi, jedan je ubijen ili ranjen u izraelskom napadu. Ostalih devet je raseljeno. Najmanje troje nije jelo danima. Od deset zgrada koje su stajale u Gazi prije rata, osam je oštećeno ili sravnjeno sa zemljom. Od deset domova, devet je uništeno. Od deset hektara obradive zemlje, osam je razoreno. Više od 2.000 ljudi koji su pokušavali doći do hrane ubijeno je, kazuju podaci Ministarstva zdravlja Gaze.

Koliko su napadi na zdravstvene ustanove, ograničavanje uvoza medicinskih zaliha i komplikovani proces podjele ono malo humanitarne pomoći koja stigne do Gaze oštetili preopterećene ostatke bolnica ne može se sa sigurnošću tvrditi. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od 36 bolnica u Gazi, samo 14 djelimično funkcioniše,  od čega nijedna na sjeveru. Od 176 primarnih zdravstvenih centara, aktivno je samo 62.

Mediji prenose da je ovaj rat najsmrtonosniji sukob za novinare, zdravstvene radnike i osoblje UN-a u istoriji. To su tvrdnje Komiteta za zaštitu novinara i Ujedinjenih nacija.

Porodice su  primorane da se sele svakih nekoliko mjeseci kako bi izbjegle nove izraelske ofanzive. Mnogi su raseljeni više puta. Prenatrpana i neuslovna šatorska naselja prekrivaju veliki dio juga Gaze.

Izraelska vojska sada drži pod kontrolom gotovo cijelu teritoriju Gaze, potiskujući većinu palestinskog stanovništva u mali pojas duž južne obale. Pod izraelskom kontrolom, teren je preobražen,  cijele četvrti Gaza sitija i sela uz granicu sravnjeni su, izgrađeni su novi putevi i vojni punktovi.

Izrael je, prema riječima stručnjaka i organizacija za ljudska prava, namjerno u Gazi koristio politiku izgladnjivanja. Svaka odluka vlasti dodatno je stezala obruč dok glad nije postala neizbježna. Nakon mjeseci upozorenja humanitarnih organizacija, svjetska institucija za praćenje kriza sa hranom objavila je u avgustu da je Gaza siti zvanično ušao u stanje gladi.

Prema nalazima švajcarske organizacije Euro-Med Human Rights Monitor, izraelska politika blokiranja svega što je potrebno za preživljavanje dokazuje da je namjera Izraela da izgladni Gazu i ubije još više Palestinaca. „Glad u Gazi se razlikuje od drugih po tome što nije posljedica prirodnih katastrofa ili ekonomskog kolapsa“ rekao je predsjednik ove organizacije Remi Abdu i dodao da je ona rezultat politike koja koristi hranu i vodu kao oružje rata i alat genocida.

Portparol Kancelarije UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), Jens Laerke, rekao je da je od oktobra 2023. za ulazak u Gazu više od 8.000 humanitarnih misija zahtijevalo odobrenje Izraela, a skoro polovina je bila odbijena, odložena ili ometana. Koliko je humanitarna pomoć ključna za Gazu u jesan 2025. godine može nam otkriti i jedan stariji podatak. Do 2023. godine, četiri od pet Palestinaca u Gazi zavisilo je od humanitarne pomoći, nezaposlenost mladih iznosila je 67 odsto, a bolesti povezane s neuhranjenošću bile su široko rasprostranjene. A onda su uslijedile godine razaranja.

U septembru je nezavisna međunarodna komisija UN-a zaključila da je Izrael počinio četiri od pet genocidnih djela definisanih Konvencijom o genocidu iz 1948. godine: masovna ubistva, nanošenje teških tjelesnih i mentalnih povreda, namjerno stvaranje uslova za uništenje naroda i sprječavanje rađanja. Komisija je zaključila da: „Država Izrael snosi odgovornost za neuspjeh da spriječi genocid, za njegovo sprovođenje i za nekažnjavanje počinilaca“. U saopštenju od 16. septembra, UN je zatražio da Izrael prekine politiku izgladnjivanja, ukine opsadu i omogući neometan pristup humanitarnoj pomoći i osoblju UN-a.

Dvije godine od napada na Izrael i užasnog stradanja Gaze svijet obilježava humanitarnim akcijama, koncertima, skupovima, panel diskusijama… I protestima.  Protesta je bilo i u srcu Izraela. Hiljade ljudi okupile su se u južnom Izraelu u utorak kako bi oplakale svoje poginule, u sedmici obilježavanja dvije godine od napada Hamasa. Da je ova zemlja podijeljena po ovom pitanju govori i činjenica da je glavni komemorativni događaj u Tel Avivu, koji su organizovale porodice žrtava, bio odvojen od ceremonije koju će vlada održati naredne sedmice. Ova podjela odražava duboko neslaganje u vezi s vođstvom premijera Benjamina Netanjahua, kojeg mnogi krive za neuspjeh da obezbijedi prekid vatre koji bi omogućio oslobađanje preostalih talaca. Naravno tu je i krajnja desnica koja traži dalje satiranje Palestine.

Masovni građanski protesti su naveli neke vlade zapadnoevropskih država da počnu odustajati od bezrezervne podrške zvaničnom Izraelu, uprkos očiglednosti masovnih zločina.

Pravičan mir još je daleko. Svejedno, svijet je odahnuo zbog vijesti da su se Izrael i Hamas  u Egiptu složili oko početne faze mirovnog plana. To bi trebalo da donese obustavu neprijateljstva u razorenoj enklavi. Naravno, vijest je slavodobitno objavio Donald Tramp na svojoj mreži Truth Social. „ Svi taoci koji se drže u Gazi uskoro će biti oslobođeni. Izrael će povući trupe do dogovorene linije kao prvi korak ka snažnom, trajnom i vječnom miru“ , napisao je američki predsjednik.

Hamas je u četvrtak saopštio da je prihvatio prijedlog američkog predsjednika i potvrdio da sporazum uključuje izraelsko povlačenje iz enklave i razmjenu talaca za zatvorenike. Dvadeset talaca za koje se vjeruje da su još živi mogli bi biti oslobođeni već ovog vikenda, dok izvori navode da bi 1.700 palestinskih zatvorenika trebalo da bude pušteno iz izraelskih zatvora u roku od 72 sata od potpisivanja sporazuma, koje se očekuje u četvrtak dok ovaj broj Monitora ide   u štampu.

I Hamas se obratio posrednicima i američkom predsjedniku, s pozivom da  Tramp i države garanti  sporazuma, kao i sve arapske, islamske i međunarodne strane  prinude okupacionu vladu da u potpunosti sprovede  obaveze iz sporazuma i spriječe je da izbjegne ili odloži sprovođenje dogovorenog. Druga po veličini oružana grupa u Gazi Palestinski Islamski Džihad saopštila je da je dogovor o prekidu vatre rezultat ogromnih žrtava u Gazi, a ne poklon od bilo koga. Istovremeno priznaju međunarodne napore koji su omogućili dogovor, prenosi Al Džazira.

„Ovo je diplomatski uspjeh i nacionalna i moralna pobjeda za Državu Izrael… Od početka sam jasno rekao: nećemo se odmarati dok se svi naši taoci ne vrate i dok svi naši ciljevi ne budu postignuti“, rekao je izraelski premijer. Izraelski bezbjednosni kabinet  se u četvrtak sastaje da odobri oslobađanje palestinskih zatvorenika i, uprkos protivljenju krajnje desnih članova vladajuće koalicije, malo je vjerovatno da će odbiti ovaj sporazum. Netanjahu je ovo ocijenio kao veliki dan za Izrael. Objavio je i da će Izrael uz Božju pomoć, nastaviti da ostvaruje sve svoje  ciljeve i širi mir sa susjedima.

Jedan od posrednika, premijer Katara potvrdio je da je postignut dogovor, dok je portparol katarskog ministarstva Majed al-Ansari napisao na X-u da će detalji biti objavljeni kasnije.

I predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan je izrazio veliko zadovoljstvo. „Izražavam iskrenu zahvalnost predsjedniku SAD-a, koji je pokazao potrebnu političku volju da ohrabri izraelsku vladu da pristane na prekid vatre, kao i našim bratskim državama Kataru i Egiptu na njihovoj značajnoj podršci u postizanju sporazuma“. Dodao je da će Turska pažljivo pratiti strogo sprovođenje sporazuma. „Isto tako, nastavićemo našu borbu sve dok u Palestini ne bude uspostavljena nezavisna, suverena i teritorijalno jedinstvena država Palestina, zasnovana na granicama iz 1967. godine, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom“, napomenuo  je predsjednik Turske.

Šefica diplomatije EU Kaja Kallas kazala je da će EU učiniti sve da podrži sprovođenje plana te da je ovo značajan proboj i stvarna šansa za okončanje rata i oslobađanje svih zarobljenika. Situaciju je okarakterisala velikim diplomatskim uspjehom. Britanski premijer Keir Starmer je naglasio da dogovor o prvoj fazi plana za Gazu mora biti sproveden u potpunosti, bez odlaganja i uz trenutno ukidanje svih ograničenja za isporuku humanitarne pomoći Gazi.

Generalni sekretar UN-a António Guterres napisao je u saopštenju: „Cijenim diplomatske napore SAD, Katara, Egipta i Turske u postizanju ovog prijeko potrebnog proboja“, usput je upozorio da mir mora biti osiguran, a borbe zaustaviti jednom zauvijek. On će podržati punu implementaciju sporazuma, pojačati isporuku kontinuirane i principijelne humanitarne pomoći te unaprijediti napore na obnovi Gaze“. Zaključio je  da ulog nikad nije bio veći.

Mnogi detalji dogovora postignutog nakon trodnevnih indirektnih pregovora u Šarm el Šeiku ostaju nejasni, a izazovi u sprovođenju su ogromni. Ako su pregovarači uspjeli da premoste razlike između Hamasa i Izraela oko prve faze Trampovog plana, ostaje neizvjesno da li je postignut napredak po zahtjevnijim pitanjima.

Rat u Gazi proširio se regionom, izazvavši sukobe u Libanu, Jemenu i Iranu. Regionalni lideri sada se suočavaju sa pitanjem ko će obezbijediti trupe za mirovnu misiju i ko će platiti obnovu Gaze, koja će trajati decenijama.

Prije postizanja dogovora, londonski Gardijan podsjetio je da je od 2024. godine kružilo više verzija mirovnih planova: američko-izraelska iz Vilson Centra, prijedlog Rand korporacije, principi Ujedinjenih Arapskih Emirata i plan Egipta. Saudijsko-francuska verzija ih je objedinjavala u tzv. Njujoršku deklaraciju, koju je usvojila konferencija UN-a u julu, a potvrdila Generalna skupština u septembru, uz glasove protiv Izraela i SAD.

Američki pregovarači Stiv Vitkof i Džered Kušner su bili u Šarm el-Šeiku. Plan je bio da ostanu tamo dok se dogovor ne postigne. Najviši Netanjahuov savjetnik Ron Dermer takođe je učestvovao u razgovorima. U Egipat je u srijedu stigao i katarski premijer i ministar vanjskih poslova šeik Mohamed bin Abdulrahman bin Jasim Al Thani.

Da se nešto značajno sprema potvrdio je  egipatski predsednik Abdel-Fatah el-Sisi kada je u srijedu izjavio da je dobio veoma ohrabrujuće poruke od posrednika u pregovorima.

Nakon parafiranja prve faze mirovnog plana, veliki je izazov održati ga u životu.

Dragan LUČIĆ

Dobili smo novi plan za mir u Gazi. Tramp je Hamasu dao ultimatum od tri ili četiri dana da odgovori na njegov predlog upozoravajući ih da će „platiti u paklu” ako odbiju dogovor. Izraelska ofanziva je  nastavljena  prouzrokujući nove civilne žrtve

Opet se iz Vašingtona maše planovima za Gazu. Ovoga puta se ne radi o idejnim planovima za Gaza rivijeru već o novom mirovnom prijedlogu. Na zajedničkoj konferenciji u Bijeloj kući ovaj plan su predstavili američki predsjednik Donald Tramp i izraelski premijer Benjamin Netanjahu.

Predsjednik SAD u svom stilu nazvao je ovo potencijalno jednim od najvećih dana civilizacije ikada. Navodni sveobuhvatni kraj rata u Gazi predstavljen je kroz dvadeset tačaka. „Mi smo više nego veoma blizu”, slavodobitno je reagovao Tramp. Na novinarsko pitanje šta će biti ako se Hamas ne složi sa ovim idejama, odgovorio je da neće biti dobro po njih.

Tramp je Hamasu dao ultimatum od tri ili četiri dana da odgovori na njegov predloženi plan mira i obnove u Gazi, upozoravajući ih da će „platiti u paklu” ako odbiju ponudu. U međuvremenu izraelska ofanziva se nastavlja,  prouzrokujući nove civilne žrtve.

„Ako Hamas odbije vaš plan… ili ako ga navodno prihvate a zatim praktično učine sve da ga ospore, Izrael će završiti posao sam”, kazao je Netanjahu tokom  konferencije za novinare u Vašingtonu.  U takvim okolnostima Tramp je potvrdio američku podršku.

Plan predviđa da Izrael oslobodi 250 palestinskih zatvorenika sa doživotnim kaznama, kao i 1.700 Palestinaca uhapšenih od početka rata, u zamjenu za oslobađanje 48 talaca koje drži Hamas, od kojih se vjeruje da je 20 živo.

Izrael bi trebao postepeno povlačiti iz Gaze dok će privremene Međunarodne stabilizacione snage (ISF), koje će predvoditi arapski partneri preuzimati bezbjednosne uloge. U međuvremenu, palestinski komitet, pod nadzorom međunarodnog tijela nazvanog Odbor za mir, upravljaće Gazom dok reformisana Palestinska uprava ne bude spremna da preuzme vlast. Odborom za mir prenose mediji bi predsjedavao Tramp. Spekuliše se i da bi jaku ulogu u njemu imao bivši britanski premijer Toni Bler.

Čeka se odgovor Hamasa. Ključni posrednici Katar i Egipat proslijedili su im plan.  Pakistan, Jordan, UAE, Indonezija, Turska, Saudijska Arabija, Katar i Egipat izdali su zajedničko saopštenje kojim su izrazili podršku planu. Palestinska uprava, koja upravlja djelovima izraelski okupirane Zapadne obale, ali bi eventualno mogla preuzeti neku ulogu u postratnoj vladi Gaze, pozdravila je Trampove, kako su rekli,  iskrene i odlučne napore. I Kremlj je u utorak rekao da se nada da će Trampov plan za mir u Gazi biti proveden.

Katarski premijer Mohamed bin Abdulrahman bin Jasim Al Thani rekao je kanalu Al Jazeera u utorak da povlačenje Izraela iz Gaze, kako je opisano u planu, zahtijeva pojašnjenje i raspravu. Dodao je da je okončanje rata jasna odredba u planu. „Plan je u ranoj fazi i treba ga razvijati. Pokušavamo stvoriti put koji štiti prava Palestinaca”.

I Ankari je izgleda stalo do ovih pregovora. Turski šef obavještajne službe Ibrahim Kalin poslat je u Dohu od strane predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da učestvuje u razgovorima s Hamasom o američkom prijedlogu, prenio je navode turskih medija Times of Israel.

Plan su podržale i evropske zemlje poput Njemačke i Francuske čiji je predsjednik Emanuel Makron nakon nedavnih oštrih izjava na račun Donalda Trampa i mogućnosti mira u Gazi poslao drugačiju poruku. Pozdravio je posvećenost američkog predsjednika u okončanju rata u Gazi i oslobađanju svih talaca.

Američki predsjednik, ohrabren reakcijama sa svih strana svijeta  ponovo je zavapio za Nobelovom nagradom. Ukoliko ovu nagradu daju nekom drugom to će biti uvreda za SAD, rekao je u vojnoj bazi u Kvantiku. .

Plan izgleda  prelazi preko nekoliko ranije izričitih crvenih linija Hamasa, uključujući i njihovo razoružanje grupe i isključivanje iz upravljanja Gazom. Prema prijedlogu, sva Hamasova infrastruktura, iznad i ispod zemlje, uključujući i tunele, bila bi uništena pod nadzorom nezavisnih posmatrača, bez šanse za obnavljanjem.

Sa ciljevima Tel Aviva kosi se oprost, odnosno siguran prolaz u treće zemlje za članove Hamasa koji se obavežu na mirnu koegzistenciju i predaju oružje.

Postepeno povlačenje izraelske vojske iz Gaze ostavlja prostor za tumačenja, kao što je primijetio katarski premijer. U planu se tvrdi da Izrael neće okupirati ili anektirati Gazu, ali IDF će se povući na osnovu standarda i vremenskih okvira vezanih za demilitarizaciju koji će biti dogovoreni između vojske Tel Aviva, SAD-a, tranzicione vlasti i ISF-a. Čak i ako dođe do potpunog povlačenja iz Gaze, planom se predviđa da Izrael zadrži prisutnost u sigurnosnom perimetru dok Gazu ne učini sigurnom od bilo koje ponovne terorističke prijetnje. Ko će to da procijeni, izgleda da ne piše u sadašnjoj verziji dokumenta.

Neimenovani izvor iz Hamasa rekao je agenciji AFP da su oni počeli niz konsultacija unutar svojih političkih i vojnih rukovodstava, unutar Palestine i u inostranstvu. Rečeno je da će ovo trajati nekoliko dana zbog složenosti komunikacije među članovima rukovodstva.  Oni koji dobro poznaju situaciju kažu da i među njima ima različitih mišljenja, te da ta Hamas nije kompaktna grupa  koliko se to često predstavlja javnosti.

AFP je prenio kako njihovi izvori navode da Hamas nastoji da izmijeni klauzule o razoružanju i vremenskom okviru za oslobađanje talaca, što su ključni izraelski zahtjevi za okončanje sukoba. Njihov insajder je rekao da Hamas želi da izmijeni i klauzule o protjerivanju kadrova Hamasa i frakcija. Lideri Hamasa takođe traže međunarodne garancije za potpuno izraelsko povlačenje iz Pojasa Gaze i garancije da neće biti pokušaja atentata unutar ili izvan teritorije.

BBC je u četvrtak prenio da se po njihovim izvorima jedan od lidera Hamasa protivi ovom planu.

Analitičari pokušavaju dati odgovore na novonastalu situaciju. „Razumno je pretpostaviti da će Hamas to odbiti”, napisali su bivši šef obavještajne službe IDF-a Tamir Hajman i Ofer Guterman, viši istraživač za rješavanje konflikata na Institutu za studije nacionalne bezbjednosti u Tel Avivu.

Javnost je za sada imala prilike da vidi izjave drugih grupacija u Gazi.  Islamski Džihad, saveznik Hamasa, rekao je da plan podstiče dalju agresiju prema Palestincima. „Kroz ovo, Izrael pokušava, preko SAD, nametnuti ono što nije mogao postići ratom”, navodi grupa u saopštenju. Abu Ali Hasan, visoki član Narodnog fronta za oslobođenje Palestine koji je tokom rata sarađivao sa Hamasom, rekao je agenciji Sand: „Trampov plan recept za upravljanje ratom i njegovo produženje, a ne za njegov kraj”.

Svjetski poznati grčki intelektualac,  Janis Varufakis ovaj plan smatra izuzetno opasnim, te da ni do njega ne bi došlo da nije bilo pritiska javnosti na Izrael i SAD posljednjih mjeseci. Naziva ga Trampovom ličnom aneksijom Gaze, pod upravom Tonija Blera. „Sada je vrijeme da se pritisak dodatno pojača, a ne da nas odvlače zahtjevi Trampa i Netanjahua, kako bi jednaka politička i ljudska prava postala stvarnost od rijeke Jordan do Sredozemnog mora“, piše Varufakis.

Ima dosta onih koji smatraju da je Hamasovo odbijanje Netanjahuov plan od starta. To bi mu omogućilo da se još jače osloni na svoje planove za rat u Gazi uz najavljenu Trampovu punu podršku.

I bivši izraelski premijer Ehud Olmert, inače oštar kritičar Netanjahua. skeptičan je prema šansama za uspjeh prijedloga za Gazu. On smatra da su izmjene koje je Bibi u posljednjem trenutku uspio ubaciti – uključujući usporavanje i ograničavanje izraelskog povlačenja, kao i nejasnu formulaciju o izgledima za palestinsku državu, vjerovatno bile manevar sabotaže kako bi se Hamas primorao da odbaci sporazum.

Dok u Izraelu raste nezadovoljstvo ratnim akcijama koje vodi premijer, mir za njegove glavne saveznike poput Bezalela Smotriča i Itamara Ben Gvira nije opcija. Ovi krajnji desničari, koji su postali persone non grate u jednom broju zapadnih zemalja, odavno prijete obaranjem vlade. Smotrič je odbacio Trampov plan, objavivši na društvenim mrežama da je to diplomatski neuspjeh, zatvaranje očiju i okretanje leđa svim lekcijama 7. oktobra. Ben-Gvir je bio ljut i zbog izvinjenja koje je Kataru iz Vašingtona uputio Netanjahu radi raketiranja Dohe.

Nedugo nakon konferencije sa Trampom, Netanjahu je pred Izraelcima ublažio slaganje sa mirovnim planom. Objasnio je domaćoj publici da nije pristao na palestinsku državu i da će izraelska vojska ostati u većini Gaze.

Demonstracije na kojima se zahtijevaju pregovori za okončanje rata i povratak izraelskih talaca, trajale su gotovo od početka sukoba, a mnoge ankete u posljednjih nekoliko mjeseci sugerisale su da većina izraelske javnosti želi kraj rata. Opozicioni poslanici, uključujući njihovog lidera Jaira Lapida, više puta su nudili Netanjahuu podršku potrebnu za usvajanje prekida vatre, čineći prihvatanje američkih uslova politički mogućim i popularnim u javnosti. Ovo bi premijerovu sudbinu stavilo u ruke njegovih političkih neprijatelja.

Među 20 tačaka američkog plana su mnoge vezane za izraelske ratne ciljeve: povratak talaca, razoružavanje Hamasa kao vojne i političke sile, stvaranje privremene međunarodne administracije u Gazi…

Ključno je da Trampov prijedlog nema jasne detalje u najvažnijim djelovima. Jedini jasno definisan vremenski okvir odnosi se na kraj rata, oslobađanje izraelskih talaca i puštanje palestinskih zatvorenika.

Pored ispunjavanja većine izraelskih zahtjeva, Trampov plan za Gazu omogućava Netanjahuu da se predstavi kao pobjednički ratni vođa pred predstojeće izbore naredne godine, kao i pred eventualnu istragu o propustima vlade koji su možda doveli do napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023.

Masovni pokušaj građanskih aktivista iz raznih zemalja  da morem dostave humanitarnu pomoć Gazi nije uspio. Izraelska mornarica presrela je brodove Sumud flotile i privela učesnike, među kojima je i poznata aktivistkinja Greta Tunberg, ali i aktivista iz Srbije Ognjen Marković. Više od 40 brodova krenulo je prije mjesec dana iz Barselone sa ciljem da probiju izraelsku blokadu Gaze, ali su zaustavljeni prvog oktobra u zoni koju Izrael smatra zabranjenom.

Ova i slična pomoć su samo jedan od razloga zašto svijet vapi za bilo kakvom vrstom primirja. „Važno je da dobijemo to primirje, a zatim i da humanitarna pomoć stigne, ne samo da spriječimo glad koja se širi na jug, već i da osiguramo da su djeca i porodice zaštićeni“, rekao je portparol UNICEF-a Rikardo Pires.

Zima je na pragu. Šatora je mnogo. Nevoljnika još više. Sa zimom dolaze nove nedaće za palestinski narod. Pitanje za sve je – kako preživjeti novi mirovni plan.

Povratak kolonijalizma

Mnogi Palestinci su oprezni prema prijedlogu za okončanje sukoba. Posebno jer plan ne predviđa jasan put ka palestinskoj državnosti, več uvodi Odbor za mir na čijem čelu bi bili Tramp i Bler.  Neke to podsjeća na kolonijalni britanski mandat nad Palestinom od 1920. do 1948.

Sličnog mišljenja je i  Janus Varufakis koji smatra da ako se plan sprovede, to će čovječanstvo zvanično vratiti u zakon bijelog kolonizatora koji bira koju zemlju će okupirati, koji porobljeni narod će koristiti kao svoje agente, a koji će istrijebiti.

Britanija je u pomenutom mandatu imala vojno-administrativnu kontrolu nad Palestinom, a cijeli period je obilježen tenzijama i događajima koji su oblikovali današnji konflikt.

U periodu nakon Prvog svjetskog rata i kasnijih geopolitičkih promjena, Liga naroda dodijelila je Britaniji mandat da upravlja teritorijom Palestine. Ovaj region bio je pod kontrolom Osmanskog carstva sve dok ono nije propalo nakon završetka rata. Britanski mandat je imao za cilj da pomogne bivšim osmanskim teritorijama da se transformišu u funkcionalne entitete, uz istovremeno obezbjeđivanje uspješne primjene Balfurove deklaracije iz 1917. godine. Ta deklaracija priznala je britansku podršku za uspostavljanje nacionalnog doma jevrejskog Naroda, ali i obavezu da se zaštite i prava lokalnog arapskog stanovništva. Pod britanskom kontrolom, Palestina je prošla kroz značajne socioekonomske i političke promjene, kao i kroz talas doseljavanja Jevreja, što je izazvalo protivljenje Palestinaca i političke potrese u regionu.

Nakon Drugog svjetskog rata, britanska vlast nad Palestinom sve više je slabila pod pritiskom oružanih cionističkih grupa i arapskog nezadovoljstva. U maju 1948. Britanija se povukla i mandat je formalno prestao.

Palestinci o toj prelomnoj godini i danas pričaju kao o ām al-nakbah ili godini katastrofe. Već tada je sa ove teritorije, po brojnim izvorima, raseljeno oko 700.000 Palestinaca.

Dragan LUČIĆ