Povežite se sa nama

SVIJET

EVROPA,  BEZBJEDNOST , PRIORITETI: Ni bojište ni lopta za igru supersila

Objavljeno prije

na

Definitivna propast američko-ruskog ugovora o raketama srednjeg dometa, vraća Evropu na vjetrometinu novog Hladnog rata, u rizik da postane bojište. Da je to oružje s nuklearnim bojevim glavama ikada upotrijebljeno, teorijski Evropa bi postala ozračeni pakao, a ne ni SAD ni ondašnji Sovjetski savez do kojih te rakete ne mogu da dobace. Ovog puta bi moglo biti hladnije nego prije tri decenije

 

Dosadašnji svjetski poredak se raspada. Preostali branioci liberalnih vrijednosti prolaze kroz fazu nesigurnosti. Ko će smoći snage i volje da sve djelove postavi na svoje mjesto? Ovo su neka pitanja koja su pokrenuta na prošlonedjeljnoj Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti, najvećem skupu te vrste na svijetu. Na 55. Mihnensku konferenciju o bezbjednosti došao je rekordan broj učesnika. Među 500 gostiju bilo je 40 šefova država ili vlada, kao i 100 ministara uglasvnom spoljnopolitičog i odbrambenoh resora.

Sve njih sačekao je zabrinjavajući Minhenski izvještaj o bezbjednosti. “Nastupa nova era borbe za vlast između SAD, Kine i Rusije. Ona ide ruku pod ruku s određenim vakumom vlasti koji se odnosi na liberalni međunarodni poredak”, ocijenio je šef konferencije, istaknurti njemački ambasador, Volfgang Išinger.

Prema izvještaju, Sjedinjene Američke Države, s predsjednikom Donaldom Trampom na čelu, pokazuju malo interesa za međunarodne sporazume, otvoreno stavljajući pod znak pitanja institucije kao što su Sjevernoatlantski pakt (NATO) i Ujedinjhene nacije (UN). Autori izvještaja ocjenjuju kako SAD pod Trampom više ne žele ulogu vodeće sile u slobodnom svijetu. Za transatlantske saveznike, još je teško kada Tramp pohvali “neliberalne vođe” –  u Brazilu ili na Filipinima, kaže se u izvještaju o bezbjednosti.

SAD su, nastavlja se, identifikovale “Kinu i Rusiju kao dva glavna strateška izazivača”. Novo suparništvo između tri velike sile ispoljava se drugačije nego u prošlosti. Sukob između Vašingtona i Pekinga trenutno se najviše odražava na ekonomska i trgovinska pitanja. Rusija i  Kina se, osjećaju ujedinjene u „savezu autokratija” kao protivigrači Zapada. Istovremeno su Moskva i Peking međusobno konkurenti i pomno vrebaju jedan na drugog kada se radi o geopolitičkim pitanjima, ocjenjuje se u izvještaju.

Rivalstvo između Rusije i SAD postoji prvenstveno u politici naoružanja. I ovdje izvještaj daje malo nade za brzo poboljšanje. Poslije raskida Ugovora o zabrani upotrebe nuklearnih raketa srednjeg dometa (INF), pod pitanjem su i drugi djelovi sporazuma.

Ambasador Išinger je zabrinut zbog razvoja situacije između SAD i Rusije. „Za globalnu budućnost bi bila katastrofa kada bismo dozvolili situaciju u kojoj se razvija klasično rivalstvo velikih sila“, kaže Išinger. On smatra da ima dovoljno zajedničkih tačaka između Rusije, SAD, Evrope, Kine i drugih država da bi mogla da se razvije saradnja i da integracija prevaziđe rivalstvo.

Evropa kao da nije prisutna u strateškim planskim igrama, ocjenjuje se u izvještaju. EU  je loše pripremljena za novo nadmetanje velikih sila i to ne samo zbog rasprave o ” više strateške autonomije” za stari kontinent. Trenutno niko nema dobro osmišljen “plan B”, s kojim bi se Evropa bezbjednosno-politički mogla emancipovati.

Kko treba da pokupi djelove polupanog svjetskog poretka? Njemačka kancelarka Angela Merkel je u video poruci uoči konferencije rekla da želi da radi na očuvanju međunarodnih institucija. To je, po njenim riječima, sada “u najmanju ruku podjednako važno kao što je bilo tokom Hladnog rata”.

Njemačka, glavna sila u EU, posvećena je liberalnom svjetskom poretku. Ministar spoljnih poslova Haiko Mas nedavno je pozvao na formiranje globalnog “saveza multilateralaca”.

Novo istraživanje fondacije Friedrih Ebert pokazuje da samo 42 posto Francuza, ali zato 59 posto Njemaca smatra da bi njihova zemlja na međunarodnom planu trebalo da ostane uglavnom neutralna. Vojne intervencije odbacuje mnogo više Njemaca (65 posto) nego Francuza (50 posto). To je odraz različitih političkih procesa i strateških kultura Berlina i Pariza. “Trenutna kriza transatlantskog partnerstva je veći izazov za Njemačku nego za Francusku, koja je uvijek imala nezavisniji pristup”, kaže se u Minhenskom bezbjednosnom izvještaju.

U EU su najvažniji partneri Njemačka i Francuska, Njihova saradnja bi trebalo da bude što šira i skladnija. Globalni nuklearni rulet je ponovo krenuo. Nova trka u atomskom naoružanju posebno je opasna dok je u Bijeloj kući u Vašingtonu nepredvidivi predsjednik Donald Tramp, a u Moskvi se hibridni ratovi vide kao način povratka stare moći, kako ocjenjuje vodeća zapadna štampa.

Ovakva razmišljaja naročito su prisutna otkako su 2. februara SAD jednostrano otkazale Sporazum INF, tvrdeći da ga Rusija ionako hronično krši. U Moskvi to demantuju, kriveći Vašington za eskalaciju izgradnjom raketnog štita, pa je predsjednik Vladimir Putin objavio da i Rusija napušta ugovor.

Sporazum o nuklearnom oružju srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces) zabranjuje SAD i zemljama nasljednicama Sovjetskog saveza probe, posjedovanje i proizvodnju čitave klase oružja – krstareće rakete lansirane sa zemlje sa dometom od 500 do 5.500 kilometara. Sporazum su 1987. potpisali tadašnji predsjednici Ronald Regan i Mihail Gorbačov i on predstavlja dio američko-ruskih napora za kontrolu naoružanja.

Ugovor INF regulisao je uništavanje i zabranu projektila koji mogu da nose nuklearne bojeve glave. Dok dvije strane igraju ping-pong međusobnim optužbama, u Evropi strahuju da ne postanu loptica za igru supersila ili bojište.

Danas Rusija i SAD, između ostalog, i zbog zabrane, posjeduju druge projektile, one koji se ispaljuju s podmornica ili iz aviona, da se ne pominju bespilotne letilice. Vojna korist od oružja koje je obuhvaćeno sporazumom INF, u poređenju s oružjem odnosno projektilima s podmornica i aviona „ne može se procijeniti“, kaže njemački stručnjak za bezbjednost Volfgang Rihter.

SAD smatraju da Rusija svojim novim krstarećim raketama krši sporazum. Zbog toga je generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg “hitno” zatražio od Rusije da se izjasni o optužbama i priži “vjerodostojne odgovore” o raketnom sistemu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin optužuje NATO da njegov raketni sistem stacioniran u Rumuniji, uz pomoć američkih raketa u svako doba može da se pretvori u nuklearno oružje. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu rekao je da bi uskoro trebalo da se počne s radom na razvijanju nove rakete srednjeg dometa iznad 500 kilometara.

Tramp je rekao da će SAD proizvoditi takvo oružje ukoliko Rusija a i Kina ne pristanu na novi sporazum.

Ima mišljenja da Rusija, baš kao i SAD, žele da se oslobode stega tog ugovora. Ipak se dvije strane u jednome slažu: od 1987. porastao je broj zemalja koje raspolažu ovom kategorijom oružja, ali nisu dio ugovora. Ima mišljenja da ni Rusija ni SAD nemaju više interesa da se odreknu zemaljskih raketa srednjeg dometa.

Obje zemlje procjenjuju da strateški, a uskoro i vojno, naspram njih stoji nadolazeća supersila NR Kina. Kina posjeduje takvo oružje, a nije dio ugovora, pa ne podliježe nikakvom režimu kontrole raketnih sistema srednjeg dometa. To bi značilo da Kina mora da uništi veliki broj svojih raketa. Istovremeno, SAD ne bi morale ničega da se odreknu, jer se oslanjaju na oružje koje se koristi u mornarici ili vazduhoplovstvu.

Neki stručnjaci smatraju da SAD novim sistemima žele da prikoče uticaj Kine u Aziji. Opet, Rusi već raspolažu takvim oružjem.

Definitivna propast američko-ruskiog ugovora o raketama srednjeg dometa, vraća Evropu na vjetrometinu novog Hladnog rata, u rizik da postane bojište. Da je to oružje s nuklearnim bojevim glavama ikada upotrijebljeno, teorijski Evropa bi postala ozračeni pakao, a ne SAD ili ondašnji Sovjetski savez do kojih te rakete ne mogu da dobace. Ovog puta bi moglo biti hladnije nego prije tri decenije,

Pitanje zabrane ovih projektila je za Evropu oduvijek bilo biti ili ne biti. U vrijeme Hladnoig rata NATO je odgovorio tzv dvosmjernom odlukom – strateškom prijetnjom vlastodršcima u Kremlju: ukoliko Sovjetsk Savez ne uništi SS-20, onda će i NATO napraviti isto oružje. NATO je odlukom od 12. decembra 1979. omogućio da se od 1983. stacioniraju američke rakete peršing, kao i krstareće rakete radi odbrane od sovjetskih raketa SS-20.

Postojeći sistem sporazuma o naoružanju zastarijeva i zahtijeva obnovu. Posljednji sporazum, Novi START Ugovor iz 2010. godine ističe 2021. godine i u ovom trenutku, čini se malo vjerovatnim da će ga Moskva i Vašington produžiti. Ugovor o ograničavanju raketnog odbrambenog sistema su SAD otkazale još 2002. godine.

U Evropi odlično znaju za sve ove interese, ali osjećaju da su ostavljeni usred njih. Jer prije četiri decenije su SAD važile kao dobroćudni hegemon cijelog Zapada, a danas to više nisu. Pod nepostojanim Trampom su SAD postale fakultativni partner. Konsultacije i zajednička zapadna potraga za pozicijama u globalnoj politici otkazana je do daljeg.

Pri tome bezbjednosni interes Evrope tokom godina nije se promijenio ni za pedalj: ne postati bojište ili lopta za igru supersila.

 

Sumnje

U centru pažnje, zbog sumnji SAD i NATO da Rusija krši ugovor o balističkim raketama srednjeg dometa je nova ruska raketa koja se u medijima naziva Novator 9M729 ili, prevedeno na NATO-kod, SSC-8. Smatra se da je Rusija počela da testira novu raketu još 2008.

Prema Njujork tajmsu, administracija  Baraka Obame o toj je temi razgovarala sa Rusijom. No, izbjegavala je oštrije verbalne napade, očito u nadi da će uspjeti da se oko toga dogovori s Kremljom.

Do 2015. Rusija je završila obiman program testiranja koje je organizovano tako „da se sakrije pravi karakter testova i mogućnosti rakete”. Raketa 9M729, je navodno kratkog dometa, a prema američkim saznanjima ima domet do 3.400 kilometara. Prema poljskim saznanjima, nedavno su te rakete stacionirane u ruskoj enklavi Kalinjingrad.

Upućeni tvrde da je to povreda ugovora INF. I NATO to tako vidi. Rusija priznaje da postoje rakete tipa 9M279, ali poriče da one krše ugovor INF.

Njujork tajms je objavio članak prema kojem ta raketa predstavlja „direktnu opasnost” za najveći dio Evrope i djelove Azije. Američki posmatrači prenose da se radi o raketama koje veoma liče na već postojeće modele, pa je teško otkriti ih.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AMERIČKI IZBORI 2020.: Kada demokratija postane šala 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analitičari se slažu da fenomen Donald Tramp mora da bude zapamćen i analiziran kako bi se izvukle lekcije. Kakvi god da budu rezultati izbora, Amerika će se boriti sa trampizmom u narednom periodu

 

Novembarske izbore u SAD-u ne treba sagledavati kao borbu dva predsjednička kandidata, već kao izbore na kojima će se ljudi boriti za ideale poklekle demokratije i sankcionisati poteze predsjednikovanja Donalda Trampa, smatraju brojni analitičari i svjetski mediji. Ovogodišnji predsjednički izbori u SAD-u dobijaju i epitet najvažnijih. Neki idu toliko daleko da ih nazivaju događajem koji će imati najdugosežnije posljedice. Ulozi, piše magazine The Conversation su nemjerljivi. Kao i posljedice.

 Noam Čomski smatra da nastavak Trampovog predsjednikovanja ne predstavlja samo prijetnju za SAD, već za svijet u cjelini. Uz mogući drugi Trampov mandat Čomski postavlja sentence ,,najopasniji trenutak u istoriji”, ,,autoritarijanizam u usponu”, pa i ,,nuklearni rat”.

,,Tramp je uspio u nečemu stvarno impresivnom – uspio je povećati prijetnje od sve tri opasnosti. Uvećao je razvoj novih, opasnih oružja, što znači da će i ostali uraditi isto, a to je povećana prijetnja za sve nas”, govorio je Čomski za New Statesman. ,,Kada je u pitanju ekološka katastrofa, dodatno se potrudio da maksimizira upotrebu fosilnih goriva i ukine regulative koje su donekle ublažavale efekte nadolazeće katastrofe ako nastavimo sa našim sadašnjim kursom”, komentariše Čomski uticaje Trampove vladavine na ovu važnu oblast. Na kraju, ali ne manje bitno osvrnuo se na urušavanje demokratije. ,,Postala je šala!”, kaže Čomski. Po njemu izvršne grane vlasti su u potpunosti pročišćene od bilo kakvih disidentskih glasova. ,,Ostala je samo grupa sikofanata”, zaključuje naučnik.

Predsjednikovanje Donalda Trampa bilo je horor šou koji se završava pandemijom koja je izmakla kontroli, ekonomskom recesijom i sve većom političkom polarizacijom, piše londonski Gardijan. Demokratija u njegovoj zemlji je teško pogođena tokom njegovog prvog četvorogodišnjeg mandata. Gardianovi analitičari  kažu da demokratija ne bi preživjela ukoliko Tramp dobije nove četiri godine. Oni u svojim člancima otvoreno pozivaju Amerikance da glasaju za Trampovog protivkandidata Džo Bajdena.

Rasizam, mizoginija, homofobija i transfobija su polja na kojima se sadašnji predsjednik SAD-a najbolje snalazi piše ovaj list. Govoriti ultradesničarskoj grupaciji Proud Boys, da budu pripravni je bilo previše čak i od njega. Bajden je to protumačio kao pištaljku za „pse čuvare“. Kada na to dodate akcije koje je preduzimao protiv muslimana, zidanje zida na granici sa Meksikom i mnoge druge stvari sa sličnim potpisom, jasno je da je sve karte bacio na ideju nadmoći bijele Amerike, podsjeća engleski list.

Korona virus je kao i mnogim svjetskim liderima došao u pogrešnom momentu i  dodatno razotkrio njihovu nemogućnost nošenja sa vanrednim situacijama, ali u Trampovom slučaju i odsustvo empatije za preminule i njihove porodice.

Dragan LUČIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30 oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo