FOKUS
NADLEŽNI GLUVI ZA KNEŽEVIĆEVA SVJEDOČENJA: Strah od vođe jači od dokaza

Nema ni udaljene sumnje da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla, pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti. Jasno je zašto to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva
Za sve je kriv Duško Knežević. To kao molitvu nedjeljama ponavljaju poslanici-pripravnici iz DPS podmlatka, čelnici Agencije za sprječavanje korupcije predvođeni direktorom Sretenom Radonjićem, prvi ljudi Tužilaštva – VDT Ivica Stanković i glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Potonji se potrudio da laicima predoči pojam udaljena sumnja. Koja, po svim pitanjima vezanim za predsjednika države i DPS Mila Đukanovića – ne postoji.
SDT je ubijeđen kako nema ni udaljene sumnje da Đukanović ima bilo kakve veze sa Limenkom, Kovertom, Telekomom, Elektroprivredom, ne prijavljenim prihodima i rashodima, tajnim kreditima i preduzećima, prećutanim sponzorisanim putovanjima… Zbog toga ga neće ni saslušati, makar se predsjednik samooptuživao, kao u pričama o biznismenima koji, po osnovu „interesne dobrovoljnosti jedne i druge strane“ finansiraju DPS. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.
Ne tačni, dakle, nego onakvi kakve su oni tražili!?
Pošto je Knežević video snimkom sa Slavoljubom Stijepovićem potvrdio dio vlastitih, a nezakonitih, donacija DPS-u uz tvrdnju da je vladajućoj partiji dao mnogo više novca, pojasnio je: „Prije svakih izbora Milo okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji i šta je njihov doprinos“.
Đukanović je te tvrdnje negirao, zapravo ih potvrđujući: „Ovdje je riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.
Ta interesna dobrovoljnost nije zabilježena u DPS-ovim finansijskim izvještajima. To nije zasmetalo specijalnom tužiocu Milivoju Katniću. Iako su u njegovoj nadležnosti brojna krivična djela kojima bi se opisani aranžmani mogli svesti na svega nekoliko riječi (zloupotreba službenog položaja, navođenje na protivzakonit uticaj, kupovina uticaja, davanje i primanje mita, prevara u službi).
SDT Katnić nije saslušao predsjednika DPS-a, nije mu pretresao kuću ni kancelariju, kao što nije ni iz sjedništa vladajuće partije izuzeo dokumentaciju i računare kako bi pokušao utvrditi stvarne prihode, rashode i novčane tokove. Valjda se ne sjeća da je sve to uradio nakon prošlih izbora, kada se sa optužbama za pranje novca okomio na Pokret za promjene i njihovog predsjednika Nebojšu Medojevića.

NE ČUJU DOBRO: Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović ne odgovaraju na konkretne prozivke
Apetite Specijalnog tužilaštva zadovoljila je dokumentacija iz lokalne podružnice DPS-u Golubovcima. I svjedočenje tadašnjeg gradonačelnika Podgorice i grupe njegovih aktivista sa terena.
Slično je, izgleda, i sa Đukanovićevim manje ili više bliskim saradnicima koji su se, takođe, našli u poslovnim aranžmanima sa Kneževićem i njegovom Atlas grupom.
Dokazujući poslovne/sponzorske veze sa funkcionerima DPS-a, Duško Knežević je medijima dostavio bankarski izvod koji, kaže, dokazuje da je sa svog računa platio 79.000 funti specijalizaciju bivšem funkcioneru DPS i ministru zdravlja Budimiru Šegrtu. Plaćanje je, prema pisanju Dana, obavljeno sa Kneževićevog na račun Šegrta u Londonu, u junu 1999. godine, radi isplate troškova specijalizacije u Njufild ortopedik centru u Oksfordu.
,,Sve što je plaćeno, urađeno je po nalogu Mila Đukanovića, i pozivam i Šegrta i njega da kažu sve što se dešavalo i koliko sam novca dao”, čikao je Knežević . Pošto je Đukanoviću bio žirant za kredit od 1,5 miliona a Šegrt je, koju godinu nakon specijalizacije, bio direktor bolnice u Meljinama. Nakon što je ista postala članica Atlas grupe.
Đukanović i Šegrt su prećutali izazov. Nema naznaka da je Tužilaštvo reagovalo na navode o mogućoj „kupovini uticaja“. Tamo, doduše, od ranije istražuju da li je Šegrt, kao direktor bolnice, Meljine oštetio državni budžet. Prije nego što je postao ministar zdravlja. Istraga traje kao zla godina.
Zato su u Tužilaštvu uspjeli da, poslije decenijske istrage, podignu optužnicu protiv Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, nekadašnjih direktora Crnogorskog telekoma i Monet-a koji su, navodno, oštetili firmu sklapajući fiktivne ugovore – sa Kneževićem, podrazumijeva se – o konsultantskim ugovorima koji nikada nijesu izvršeni. Telekom ne tereti nekadašnje menadžere, dok u tužilaštvu ne smiju ni da pomenu rukavac priče koji vodi do „prve sestre“ Ane Đukanović. Upravo izostavljeni dio daje pun smisao priči o postprivatizacionoj korupciji. Na osnovu koga su u SAD od Dojče i Mađar telekoma (kupac CG Telekoma) naplatili 100 miliona dolara kazne. Prvi brat nikada nije saslušan u kontekstu ove priče. Mada je neko moćan natjerao, ili naveo, privatizacione fondove da ispod cijene prodaju akcije Telekoma. I tako omoguće novom vlasniku dvotrećinsku kontrolu.
Sličnu priču Knežević je ispričao povodom djelimične privatizacije EPCG.
„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, saopštio je Knežević Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG). „Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona evra kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovorila sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“.
Knežević je podsjetio i na (donekle poznate) detalje: ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po ceni od najmanje 7,1 evra po akciji, a za to dobiti proviziju od 0, 35 evra po akciji (pet odsto). Akcije je kupila A2A, da bi nedugo zatim državi ponudila 8,4 eura za akciju EPCG. To je, na prijedlog Tenderske komisije Vujice Lazovića ocijenjeno kao više od 11,1 euro po akciji koliko je nudio jedan grčki konzorcijum. Najveći dobitnik aranžmana bila je Prva banka.
Može li preciznije?
U Tužilaštvu, ipak, ćute. Dok se ne naredi drugačije. Baš kao što se i svi akteri priče iz 2009. danas prave neznaveni. „Nijesam pravi sagovornik“, rekla je Jeknićeva CIN-u. Da vidimo da li će se završiti na tome.
Knežević se, potom, pozabavio likom i djelom predsjednika Skupštine Ivana Brajovića. Neshvatljivo je da tužilaštvo i Agencija za sprječavanje korupcije nijesu prepoznali ništa zanimljivo u pričama o velikim depozitima državnih preduzeća (Aerodromi CG) koji su u Atlas banci držani pod navodno sumnjivim okolnostima, nagomilanim dugovima Brajovića na rivolving kartici Kneževićeve banke, kuporodaji zemljišta kojim je taj dug zatvoren. „Ja sam mom vozaču dao pare da ta zemlja završi na njegovo ime“, tvrdi Knežević ne objašnjavajući zašto je uradio tako nešto. Da pogađamo?
Knežević sada trvdi da Brajovića vlast ucjenjuje tim podacima. Predlaže mu: ,,Brajović ima šansu da kaže javnosti šta se dešavalo iza kulisa svih važnih događaja u Crnoj Gori i tako se donekle opravda za ono što je on radio”. I stavlja do znanja kako ima još aduta u rukavu.

NADLEŽAN SAMO ZA SALATU: Sreten Radonjić, direktor ASK
„Da li želi (misli na Brajovića – prim.a.) da upozna javost sa sadržinom našeg razgovora 21. avgusta 2018. u restoranu Elit u Atlas centru u Podgorici? Sastali smo se u 13.07 sati i započeli naš dogovor. Da ga unaprijed obavijestim da ja imam precizan dokaz o sadržini tog razgovora“. To je jedno od Kneževićevih pitanja na koje Brajović javnosti nije ponudio odgovor. A nadležni ga i ne pitaju. Pa nijesu čuli ni Kneževićev poziv Brajoviću „da upozna građane sa donacijama koje sam dao njegovoj partiji“. Da mu ne staju na muku.
Knežević se nedavno, u svojim feljtoniziranim političko-poslovnim sjećanjima, dohvatio i zajedničkih uspomena sa kumom Branimirom Gvozdenovićem. Uz pričine priče o sastancima i poslovnim dogovorima sa Hajdarovim, Berluskonijem, Dahlanom, Šinavatrom Knežević pominje i neke lako provjerljive stvari. Poput kredita koje su Gvozdenović i njegov kum Radenko Radojičić uzeli u Atlas banci pa zaboravili da vrate. Jedan od 300 hiljada a drugi od 2,5 miliona eura.
Iako Radojićić i Gvozdenović nerado govore na tu temu, tužilaštvo bi moralo provjeriti te priče. Makar da bi nam svima bilo jasnije koliko su istiniti Kneževićevi navodi kako je „uoči formiranja svake Vlade“ morao da moli SDP-a da prihvate Gvozdenovića za ministra.
Otkriva li nam taj detalj i dio te tajne o posebnom statusu Ivana Brajovića i Kneževićevoj poslovnoj imperiji? Ili je važnije da se pozabavimo njegovom tvrdnjom da je Gvozdenović „i dan danas odgovorni menadžer za KAP“. A da njih dvojica znaju „u ime koga”.
Nema ni udaljene sumnje da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti. Pa zašto onda to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva?
Moćnima se može
Agencija za sprječavanje korupcije ne nalazi ništa sporno u činjenici da je predsjednik države ujedno i predsjednik vladajuće partije. Ne smetaju joj evidentne neistine oko njegovog prvog kredita i prvog zavnično zarađenog miliona. Nemaju zamjerku na Đukanovićev račun ni nakon saznanja da je kao poslanik u Skupštini Crne Gore 2006. godine utajio osnivanje of-šor firme na Kipru.
Agencija nije mogla preći preko saznanja da je Goran Đurović, nekadašnji član Savjeta RTCG, osnivač preduzeća koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, sa naglaskom na uzgoj zelene salate. Parlamentu je predložila njegovo razrješenje, koje je trke prihvaćeno. Sud je, naknadno, tu odluku osporio kao nezakonitu.
Pažnju Agencije za sprječavanje korupcije ne zavrjeđuju dokumenta i iskazi koji ukazuju da predsjednik i potpredsjednik parlamenta Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović nijesu na zakonit način evidentirali prihode i rashode.
Nijesu nadležni, kažu. Da vlastima ide u prilog – bili bi.
U slučaju nezakonitih partijskih donacija, Agencija je odlučila da glumi nepristrasnost. DPS je po hitnom postupku kažnjen oduzimanjem nelegalne Kneževićeve donacije i maksimalnom kaznom za počinjeni prekršaj. Naglasimo: prekršaj, a ne neko od krivičnih djela sa popisa nadležnosti SDT-a. DPS je momentalno vratio 47,5 hiljada dobijenih od Kneževića (na snimku se čuje da odbjegli biznismen govori o 97,5 hiljada) i platio mandatnu kaznu, uz popust (30 odsto) predviđen za savjesne prekršioce koji kaznu prihvate bez sudskog postupka i plate je u roku od osam dana.
Ostali donatori nijesu pominjani. Niko od njih još nije spreman da priča o svom iznosu „interesne dobrovoljnosti“.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom