Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVNI UDAR – ZAVRŠNA FARSA: Selekcija laži

Objavljeno prije

na

Pošto je Aleksandar Saša Sinđelić kompromitovao vlastiti iskaz, ali i kompletan sudski postupak  za tzv. državni udar, sud i tužilaštvo pokušavaju da ignorišu stvarnost i davno zacrtani plan istjeraju do kraja. Bez želje da utvrde istinu o izbornom danu 2016. i naručiocima (ne)realizovanog prevrata

 

Nije ali jeste. Ove riječi Aleksandra Saše Sinđelića vrlo dobro opisuju trenutnu konfuziju u sudskom procesu kome dvije godine tepamo državni udar ili terorizam u pokušaju, svako po svom nahođenju. Umjesto završnih riječi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i advokata optuženih, u sudnici Višeg suda kojom komanduje sutkinja Svetlana Mugoša, ove nedjelje gledali smo – farsu.

Mugošino vijeće ne želi da se odredi o iskazima svjedoka saradnika koji ponovo i neupitno dokazuju da ta osoba sa dva imena (kao što tvrde) ili sa dvije različite ličnosti u sebi (kao što to izgleda) laže isuviše često da bi mogao ostati ravnodušan bilo ko koga interesuje istina o onome što se dešavalo na izborni dan 16. oktobra 2016. godine. Zašto?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

NADLEŽNI GLUVI ZA KNEŽEVIĆEVA SVJEDOČENJA: Strah od vođe jači od dokaza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla, pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti.  Jasno je zašto to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva

 

Za sve je kriv Duško Knežević. To  kao molitvu nedjeljama  ponavljaju poslanici-pripravnici iz DPS podmlatka, čelnici Agencije za sprječavanje korupcije predvođeni direktorom Sretenom Radonjićem, prvi ljudi Tužilaštva – VDT Ivica Stanković i glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Potonji se potrudio da laicima predoči pojam udaljena sumnja. Koja,  po svim pitanjima vezanim za predsjednika države i DPS Mila Đukanovića – ne postoji.

SDT je ubijeđen kako nema ni udaljene sumnje da Đukanović ima bilo kakve veze sa Limenkom, Kovertom, Telekomom, Elektroprivredom, ne prijavljenim prihodima i rashodima, tajnim kreditima i preduzećima, prećutanim sponzorisanim putovanjima… Zbog toga ga neće ni saslušati, makar se predsjednik samooptuživao, kao u pričama o biznismenima koji, po osnovu „interesne dobrovoljnosti jedne i druge strane“ finansiraju DPS. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.

Ne tačni, dakle, nego onakvi kakve su oni tražili!?

Pošto je Knežević video snimkom sa Slavoljubom Stijepovićem potvrdio dio vlastitih, a nezakonitih, donacija DPS-u uz tvrdnju da je vladajućoj partiji dao mnogo više novca, pojasnio je: „Prije svakih izbora Milo okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji i šta je njihov doprinos“.

Đukanović je te tvrdnje negirao, zapravo ih potvrđujući: „Ovdje je  riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ta interesna dobrovoljnost nije zabilježena u DPS-ovim finansijskim izvještajima. To nije zasmetalo  specijalnom tužiocu Milivoju Katniću. Iako su u njegovoj nadležnosti brojna krivična djela kojima bi se opisani aranžmani mogli svesti na svega nekoliko riječi (zloupotreba službenog položaja, navođenje na protivzakonit uticaj, kupovina uticaja, davanje i primanje mita, prevara u službi).

SDT Katnić nije saslušao predsjednika DPS-a, nije mu pretresao kuću ni kancelariju, kao što nije ni iz sjedništa vladajuće partije izuzeo dokumentaciju i računare kako bi pokušao utvrditi  stvarne prihode, rashode i novčane tokove. Valjda se ne sjeća da je sve to uradio nakon prošlih izbora, kada se sa optužbama za pranje novca okomio na Pokret za promjene i njihovog predsjednika Nebojšu Medojevića.

NE ČUJU DOBRO: Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović ne odgovaraju na konkretne prozivke

Apetite Specijalnog tužilaštva zadovoljila je dokumentacija iz lokalne podružnice DPS-u Golubovcima. I svjedočenje tadašnjeg gradonačelnika Podgorice i grupe njegovih aktivista sa terena.

Slično je, izgleda, i sa  Đukanovićevim  manje ili više bliskim saradnicima  koji su se, takođe, našli u poslovnim aranžmanima sa Kneževićem i njegovom Atlas grupom.

Dokazujući poslovne/sponzorske veze sa funkcionerima  DPS-a, Duško Knežević je medijima dostavio bankarski izvod koji, kaže, dokazuje da je sa svog računa platio 79.000 funti specijalizaciju  bivšem funkcioneru DPS i ministru zdravlja Budimiru Šegrtu. Plaćanje je, prema pisanju Dana, obavljeno sa Kneževićevog na račun Šegrta u Londonu, u junu 1999. godine, radi isplate troškova specijalizacije u Njufild ortopedik centru u Oksfordu.

,,Sve što je plaćeno, urađeno je po nalogu Mila Đukanovića, i pozivam i Šegrta i njega da kažu sve što se dešavalo i koliko sam novca dao”, čikao je Knežević .  Pošto je Đukanoviću bio žirant za kredit od 1,5 miliona a Šegrt je, koju godinu nakon specijalizacije, bio direktor bolnice u Meljinama. Nakon što je ista postala članica Atlas grupe.

Đukanović i Šegrt su prećutali izazov. Nema naznaka da je  Tužilaštvo reagovalo na navode o mogućoj „kupovini uticaja“. Tamo, doduše, od ranije istražuju da li je Šegrt, kao direktor bolnice, Meljine oštetio državni budžet. Prije nego što je postao ministar zdravlja. Istraga traje kao zla godina.

Zato su u Tužilaštvu uspjeli da, poslije decenijske istrage, podignu optužnicu protiv Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, nekadašnjih direktora Crnogorskog telekoma i Monet-a  koji su, navodno, oštetili firmu sklapajući fiktivne ugovore – sa Kneževićem, podrazumijeva se – o konsultantskim ugovorima koji nikada nijesu izvršeni. Telekom ne tereti nekadašnje menadžere, dok  u tužilaštvu ne smiju ni da pomenu rukavac priče koji vodi do „prve sestre“ Ane Đukanović. Upravo izostavljeni dio daje pun smisao priči o postprivatizacionoj korupciji. Na osnovu koga su u SAD od Dojče i Mađar telekoma (kupac CG Telekoma) naplatili 100 miliona dolara kazne. Prvi brat  nikada nije saslušan u kontekstu ove priče. Mada je neko moćan natjerao, ili naveo, privatizacione fondove da ispod cijene prodaju  akcije Telekoma. I tako omoguće novom vlasniku dvotrećinsku kontrolu.

Sličnu priču Knežević je ispričao povodom  djelimične privatizacije EPCG.

„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, saopštio je  Knežević Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN CG). „Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona evra kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovorila sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“.

Knežević je podsjetio i na (donekle poznate) detalje: ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po ceni od najmanje 7,1 evra po akciji, a za to dobiti proviziju od 0, 35 evra po akciji (pet odsto). Akcije je kupila A2A, da bi nedugo zatim državi ponudila 8,4 eura za akciju EPCG.  To je, na prijedlog Tenderske komisije Vujice Lazovića ocijenjeno kao više od 11,1 euro po akciji koliko je nudio jedan grčki konzorcijum. Najveći dobitnik  aranžmana bila je Prva banka.

Može li preciznije?

U Tužilaštvu, ipak, ćute. Dok se ne naredi drugačije. Baš kao što se i svi akteri priče iz 2009. danas prave neznaveni.  „Nijesam pravi sagovornik“, rekla je Jeknićeva CIN-u. Da vidimo da li će se završiti na tome.

Knežević se, potom, pozabavio likom i djelom predsjednika Skupštine Ivana Brajovića. Neshvatljivo je da tužilaštvo i Agencija za sprječavanje korupcije nijesu prepoznali ništa zanimljivo u pričama o velikim depozitima državnih preduzeća (Aerodromi CG) koji su u Atlas banci držani pod navodno sumnjivim okolnostima, nagomilanim dugovima Brajovića na rivolving kartici Kneževićeve banke, kuporodaji zemljišta kojim je taj dug zatvoren. „Ja sam mom vozaču dao pare da ta zemlja završi na njegovo ime“, tvrdi Knežević ne objašnjavajući zašto je uradio tako nešto. Da pogađamo?

Knežević sada trvdi da Brajovića vlast ucjenjuje tim podacima. Predlaže mu: ,,Brajović ima šansu da kaže javnosti šta se dešavalo iza kulisa svih važnih događaja u Crnoj Gori i tako se donekle opravda za ono što je on radio”. I stavlja do znanja kako ima još aduta u rukavu.

NADLEŽAN SAMO ZA SALATU: Sreten Radonjić, direktor ASK

„Da li želi (misli na Brajovića – prim.a.) da upozna javost sa sadržinom našeg razgovora 21. avgusta 2018. u restoranu Elit u Atlas centru u Podgorici? Sastali smo se u 13.07 sati i započeli naš dogovor. Da ga unaprijed obavijestim da ja imam precizan dokaz o sadržini tog razgovora“. To je jedno od Kneževićevih pitanja na koje Brajović javnosti nije ponudio odgovor. A nadležni ga i ne pitaju. Pa nijesu čuli ni Kneževićev poziv Brajoviću „da upozna građane sa donacijama koje sam dao njegovoj partiji“. Da mu ne staju na muku.

Knežević se nedavno, u svojim feljtoniziranim političko-poslovnim sjećanjima, dohvatio i zajedničkih uspomena sa kumom Branimirom Gvozdenovićem. Uz pričine priče o sastancima i poslovnim dogovorima sa Hajdarovim, Berluskonijem,  Dahlanom, Šinavatrom Knežević pominje i neke lako provjerljive stvari. Poput kredita koje su Gvozdenović i njegov kum Radenko Radojičić uzeli u Atlas banci pa zaboravili da vrate. Jedan od 300 hiljada a drugi od 2,5 miliona eura.

Iako Radojićić i Gvozdenović nerado govore na tu temu, tužilaštvo bi moralo provjeriti te priče. Makar da bi nam svima bilo jasnije koliko su istiniti Kneževićevi navodi kako je „uoči formiranja svake Vlade“ morao da moli SDP-a da prihvate Gvozdenovića za ministra.

Otkriva li nam taj detalj i dio te tajne o posebnom statusu Ivana Brajovića i Kneževićevoj poslovnoj imperiji? Ili je važnije da se pozabavimo njegovom tvrdnjom da je Gvozdenović „i dan danas odgovorni menadžer za KAP“. A da njih dvojica znaju „u ime koga”.

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti. Pa zašto onda to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva?

 

Moćnima se može

Agencija za sprječavanje korupcije ne nalazi ništa sporno u činjenici da je predsjednik države ujedno i predsjednik vladajuće partije. Ne smetaju joj evidentne neistine oko njegovog  prvog kredita i prvog zavnično zarađenog miliona. Nemaju zamjerku na Đukanovićev račun ni nakon saznanja da je kao poslanik u Skupštini Crne Gore 2006. godine utajio osnivanje of-šor firme na Kipru.

Agencija nije mogla preći preko saznanja da je Goran Đurović, nekadašnji član Savjeta RTCG, osnivač preduzeća koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, sa naglaskom na uzgoj zelene salate. Parlamentu je predložila njegovo razrješenje, koje je trke prihvaćeno. Sud je, naknadno, tu odluku osporio kao nezakonitu.

Pažnju Agencije za sprječavanje korupcije ne zavrjeđuju dokumenta i iskazi koji ukazuju da predsjednik i potpredsjednik parlamenta Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović nijesu na zakonit način evidentirali prihode i rashode.

Nijesu nadležni, kažu. Da vlastima ide u prilog – bili bi.

U slučaju nezakonitih partijskih donacija, Agencija je odlučila da glumi nepristrasnost. DPS je po hitnom postupku kažnjen oduzimanjem nelegalne Kneževićeve donacije i maksimalnom kaznom za počinjeni prekršaj. Naglasimo: prekršaj, a ne neko od krivičnih djela sa popisa nadležnosti SDT-a. DPS je momentalno vratio 47,5 hiljada dobijenih od Kneževića (na snimku se čuje da odbjegli biznismen  govori  o 97,5 hiljada) i platio mandatnu kaznu, uz popust (30 odsto) predviđen za savjesne prekršioce koji kaznu prihvate bez sudskog postupka i plate je u roku od osam dana.

Ostali donatori nijesu  pominjani. Niko od njih još nije spreman da priča o svom iznosu „interesne dobrovoljnosti“.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BRANO GVOZDENOVIĆ – 20 GODINA POLITIKE I BIZNISA: Kumovanje na veliko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana i Zlatne plakete najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope

 

Duže od dvije decenije Branimir Gvozdenović, elektroinženjer iz Bara, zauzima istaknute funkcije u državnoj administraciji Crne Gore. Startovao je kao ekspert za ekonomska pitanja na poziciji potpredsjednika Vlade premijera Filipa Vujanovića, zatim i Vlade premijera Mila Đukanovića, da bi karijeru visokog državnog funkcionera nastavio kao  ministar niza resora, od ekonomije do uređenja prostora, turizma i zaštite životne sredine, u kojima je ostavio svoj  teško izlječiv trag.

U Vladi  Duška Markovića za Gvozdenovića nije bilo mjesta, čime je okončana njegova neslavna petnaestogodišnja ministarska karijera. Ipak nije ostao bez  utješne fotelje, u kojoj sjedi kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore. Rijedak primjer polivalentnog stručnjaka pogodnog za sve oblasti državne uprave, kao i za tajne poslove iz takozvane sive zone, o kojima javnost danas izvještava njegov  kum, biznismen Duško Knežević, predsjednik Atlas grupe, koji se nalazi u Londonu, osumnjičen kod kuće za krivično djelo pranja novca i štetu nanijetu državnom budžetu, koja se mjeri stotinama miliona eura.

Vijesti o korupcionaškim poslovima bivšeg ministra, reketiranju stranih investitora, o nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća,  koje Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu zapravo ništa novo.  U javnosti se već duže vrijeme o tome govori,  samo je,  primjera radi, NVO MANS podnio niz krivičnih prijava Vrhovnom državnom tužilaštvu koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi.

Za to i postoje kumovi. Prava insajderska potvrda stigla je odakle se najmanje očekivalo, od razočaranog i odbjeglog kuma. Kumovske veze preobraćene u mržnju obilježile su i druge velike korupcionaške afere poput onih u Budvi, u kojima su o poslovima članova budvanske organizovane kriminalne grupe, bivših gradonačelnika i bivšeg potpredsjednika DPS-a, kod Specijalnog tužioca, najbolje „pjevali“ upravo njihovi kumovi i prijatelji.

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana, koju mu je 2017. godine dodijelila organizacija UNEP, Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Priznanje je dobio na predlog tadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, u konkurenciji predstavnika 21. džave mediteranske regije. Ovjenčan je i Zlatnom plaketom najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope, koju je dobio u Sarajevu, a njegovo ministarstvo proglašeno je – najministarstvom.

Zlatne plakete i lente nisu bile smetnja da ministar Gvozdenović, pored rada za državu poradi i na svojoj dobrobiti, te je po kumovskom kazivanju tokom obavljanja vlasti postao jedan od bogatijih  zemljoposjednika u Crnoj Gori stekavši vrijedne nekretnine na primorju, koje se, navodno, vode na druga imena.

Knežević navodi  da je Gvozdenović suvlasnik ekskluzivne parcele na Jadranskom sajmu u Budvi, na kojoj firma Safiro beach resort planira gradnju dvije kule sa po 15 spratova, odnosno hotel i stanove za tržište. Kao investitor novih solitera nadomak Slovenske plaže, pominje se podgorička kompanija MIA Investments, u vlasništvu turskih državljana.

„Brano je dobio, zajedno sa Milom Đukanovićem samo trećinu udjela u lokaciji koju u Budvi drži Safiro beach, pa su sada uveli Turke da bi izgledalo kao strana investicija“, pojašnjava Knežević. Ista firma Safiro stajala je iza gradnje diskoteke Torch na pijesku Slovenske plaže, nasuprot budućem hotelskom kompleksu.

Knežević tvrdi da je Gvozdenović, preko svog kuma, podgoričkog biznismena Radenka Radojičića, vlasnik lokacije Mala plaža, u zaleđu Kraljičine plaže kod Čanja, poznate po propaloj prodaji  investitorima iz Abu Dabija. „Znao je za dogovor sa Arapima i da će tu biti ekskluzivan turistički rizort, znao je da će u okolini porasti vrijednost zemljišta pa je kupio tu lokaciju pored Kraljičine plaže“, kazao je Knežević.

Pored Male plaže, „vlasnik je zemljišta u Rosama, na Luštici, koja se vodi na ime kompanije Northstar, a naziv projekta je Montrose“, ređa Knežević.  Navedeni projekat turističkog rizorta na hercegnovskoj strani Luštice, jedan je od centralnih izložbenih postavki na festivalu nekretnina FREI, koji se pod pokroviteljstvom Gvozdenovićevih ministarstava svake godine održava u hotelu Maestral. Ili na Sajmu nekretnina u Monte Karlu. O trošku države, naravno.

Kum Duško iznio je niz otužbi protiv kuma   Brana za reketiranje stranih investitora, za protežiranje kumova  zloupotrebom nagomilanih funkcija. Od irskog investitora Luis Megvajera,  suvlasnika hotela Fjord u Kotoru, koji je u međuvremenu srušen, Gvozdenović je, tvrdi Knežević, tražio 2 miliona eura „ da riješi sve njegove probleme u Crnoj Gori“. Pominje i pokušaj reketiranja Rusa, vlasnika kompanije Metropol, u čijem je vlasništvu ostrvo Sv.Marko u tivatskom zalivu, od kojih je kum Brano tražio cijelih 10 miliona eura kako bi ih pripustio da ulažu u izgradnju turističkog smještaja na Ostrvu cvijeća. I to je, kao, jedini razlog što Ostrvo cvijeća nije turistički valorizovano. Svom drugom kumu, pomenutom Radojičiću, sa pozicije predsjednika Borda direktora EPCG,Gvozdenović je namjestio posao izgradnje stanova u Podgorici. Na njegovo ime je, navodno, podigao kredit  u iznosu od 2,5 miliona eura u Atlas banci koji nikada nije vraćen. Čini se kao da se u Atlas banku po pare ulazilo kao u samouslugu, pa Knežević podsjeća Gvozdenovića kako je „lično uzeo 300.000 eura u Atlas banci na ime kredita koji takođe nije vraćen“

Gvozdenović je odbacio sve Kneževićeve navode nazivajući sada već bivšeg kuma nepomenikom koji više nema ni ime ni prezime, ocjenjujući optužbe kao ,,klasične izmišljotine umišljenog bezimenog čovjeka“. Što je bio dovoljno da se Knežević ponovo oglasi, ovoga puta opisujući kuma kao čovjeka koji predstavlja pravu riznicu tajni državnog vrha Crne Gore, upućenog u mnoge strateške odluke, sporne privatizacije, tajne pregovore sa kontroverznim stranim biznismenima…

„Pričao si mi o tajnim pregovorima sa Berluskonijem…, te zašto su propali pregovori sa Arapima oko prodaje Kraljičine plaže, iznosio detalje tajnog dogovora sa Šinavatrom, isto kao i u vezi ulaganja Orascoma i ko je tajni partner u tom projektu…“ , nabraja Knežević.

Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Riječ je o investiciji vrijednoj 1,1 milijardu eura, zajedničkom poslu firme Luštica Development AD i Vlade Crne Gore, zaključenom 2008. godine. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Baysa 1.000 apartmana, 500 vila i gradskih kuća, 7 hotela, dvije marine i mnogo toga još, na ustupljenoj državnoj zemlji. Tajnu izgleda čuvaju dva kuma, Gvozdenović i Knežević. Koji je u jednom od svojih nastupa naveo da je prilikom davanja u zakup Svetog Stefana korišćen isti princip tajnog učešća domaćih zvaničnika.

Tajna nije više to ako za nju znaju makar troje, a treći u ovoj priči je bivši ministar turizma Predrag Nenezić za čijeg mandata je elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom izdato pod višegodišnji zakup. On je „zaslužan“ i za potpisivanje ugovora sa o davanju 690 hektara zemljišta na Luštici, da bi danas, 11 godina kasnije, bio uhljebljen na poziciji člana Upravnog odbora Luštica Development AD.

I Gvozdenović je dao doprinos uvećanju broja nekretnina egipatskoj, odnosno švajcarskoj firmi Orascom Development Holding. Potpisao je ugovor o zakupu atraktivnog ostrva Lastavica sa tvrđavom Mamula,na ulazu u Bokokotorski zaliv, na rok od 49 godina, sa pripadajućim dijelom morskog akvatorijuma.

Izlazio je u susret i drugim stranim investitorima. Potpisao je građevinsku dozvolu za divlju, nelegalnu gradnju Zavale i Avale u Budvi. Samo on zna po čijem nalogu i zašto.

Zalegao je bio ministar Gvozdenović svim snagama da u Skupštini provuče skandalozni projekat gradnje stanova za tržište u Miločeru. Možda se uskoro i sazna da stanove u stoljetnoj šumi miločerskog parka grade investitori sa domaćeg terena, čiji identitet čuvaju razne of šor kompanije. Ali je Gvozdenović će ostati upamćen kao ministar koji se borio za devastaciju bisera crnogorske obale. Trajna degradacija prostora učinak je Gvozdenovićevog trostrukog mandata u resoru planiranja i uređenja prostora. Našao se pripadnicima moćnog građevinskog lobija kojima je namjenskim planskim dokumentima omogućio varvarsko betoniranje obale, naročito Budve, Bečića, Pržna, Svetog Stefana, Petrovca….Postao je sinonim za kovanice betonizacija i budvanizacija prostora, jednako kao i za ekspanziju bespravne gradnje koja je cvjetala za vrijeme njegovog ministrovanja. Da bi broj nelegalnih objekata dostigao cifru od 100.000.

Za jednog čovjeka premnogo. Kumovska afera Gvozdenović-Knežević pokazuje da su građani decenijama  obmanjivani, da ništa nije onako kako im je predstavljeno. Iza svake privatizacije ili velike, strateške investicije izroniće neko nepočinstvo, lažne firme i vlasnici. Kao što Knežević tvrdi, kako je Gvozdenović, koji je učestvovao u spornoj privatizaciji KAP-a „i dan danas odgovorni menadžer za KAP te da on zna u ime koga“.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MILO ĐUKANOVIĆ – PREKO PRVE DO LEGALIZACIJE BOGATSTVA: Povlašćeni kupac, povlašćeni prodavac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik je zvanični milioner postao tako što je akcije plaćene po 127,8  prodavao za 102 eura. Kada shvatite tu operaciju, postaće vam jasna kompletna priča o  prvobitnoj akumulaciji i distribuciji kapitala u vrijeme crnogorske tranzicije

 

Šta je to što povezuje Elektroprivedu Crne Gore a.d. i Capital invest d.o.o? Možete zaokružiti svaki od ponuđenih odgovora: identično poslovno okruženje, slične upravljačka struktura, investicije u iste projekte… Razlikuju ih, međutim, poslovne strategije vlasnika (upravljača) koje su – konačno – donijele i sasvim suprotan poslovni rezultat.

Nnova priča o Milu Đukanoviću, Prvoj banci i prvom milionu.

Nakon što je uz pomoć (ne) prijatelja Duška Kneževića, Dušana Bana i Željka Mihailovića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura Milo Đukanović je početkom avgusta 2007. godine uzeo učešće u dokapitalizaciji Prve banke tako što je za 11.657 akcija platio 1,49 miliona eura.

To je bio dobar posao.  Stariji brat je  akcije platio po istoj, nominalnoj, cijeni od 127,8 eura po kojoj je, početkom novembra 2006., mlađi  brat Aco  skoro 18 hiljada akcija (precizno: 17.977) tadašnje Nikšićke banke kupio od Ministarstva finansija.  Kkada je Đukanović upisao svoje akcije po nominalnoj cijeni one su  prodavane  na Montenegroberzi za 30 odsto više (188 eura). .

Među tadašnjim učesnicima dokapitalizacije Prve banke našao se i Svetozar Marović, preko isturenog  partnera iz Budve Branka Ćupića (riječ je o jednoj od najdegutantnijih priča crnogorske prvobitne akumulacije). Sjećate se, možda, one: „Sumnja nije dokaz. Dokažimo i onda nećemo sumnjati“, S. Marović, potpredsjednik Vlade, DPS-a i vođa organizovane kriminalne grupe iz Budve, novembar 2014.

Elektroprivereda Crne Gore (EPCG) jedan od tada najvećih akcionara Nikšićke banke nije učestvovala u dokapitalizaciji. Njihov akcijski kapital, po okončanom poslu, paoje  na nekih devet odsto, za razliku od, starijeg Đukanovića koji je tada „vladao“ sa skoro sedam odsto akcija Prve banke.

Tadašnji predsjednik DPS i poslanik u Skupštini Crne Gore ovim angažmanom prekršio je tada važeći Zakon o konfliktu interesa.

Prema Centralnom registru Privrednog suda u Podgorici on je bio osnivač, izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik Capital investa. «Javni funkcioner ne može biti član organa privrednog društva, izuzev skupštine akcionara»,  propisivao je Zakon o konfliktu interesa. Time što je izvršni direktor kompanije koju je osnovao poslanik Đukanović je kršio Zakon. To  niko od nadležnih nije smio da mu kaže. Možda i zato što je  Zakon o konfliktu interesa bio jasan: prihodi i imovina koju su javni funkcioneri stekli za vrijeme trajanja mandata, a koja nije prijavljena Komisiji ili za koju ne postoji pravni osnov smatraju se nezakonito stečenom imovinom. I podliježu procesu oduzimanja nakon što Komisija o svojim saznanjima obavijesti Državnog tužioca.

Danas znamo da je i tadašnja Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma obmanula  javnost potvrđujući lažnu tvrdnju da je Capital invest kredit u Londonu dobila unaprijed zalažući akcije koje je tek trebala da kupi.

Oni su  tada saopštili kako su izvori kapitala kojima je aktuelni predsjednik postao uticajan bankar „apsolutno regularni“. Da otklone sve moguće zabune, pritvrdili Đukanovićevu tezu da je kako garanciju kredita u Londonu priložio „akcije Prve banke, prije nego ih je kupio“. Veselo. Koju godinu kasnije tadašnji direktor Uprave Peđa Mitrović ranjen je u tzv. „klasičnoj sačekuši“.

Finansijski stručnjaci su, upozoravali da je posao u kome se uz pomoć kreditnog aranžmana postaje suvlasnik neke komercijalne banke u suprotnosti sa Bazelskim principima supervizije III i IV koji preporučuju pravila o osnivačima banaka i vlasnicima njihovih akcija.

Iz Monitora smo tada Centralnu banku CG pitali da li je Milo Đukanović na zakonit način postao vlasnik akcija Prve banke pošto je akcije kupio kreditom, a on i njegovi najbliži srodnici ( brat i sestra) već posjeduju oko četrdeset odsto akcija, što znači da skupa imaju dominantnu poziciju među akcionarima Prve.

Ovo je bio odgovor:  «CB je dobila rješenje Komisije za hartije od vrijednosti o uspješnosti emisije akcija Prve banke, kao jedinog nadležnog tijela za izdavanje ovakvog rješenja, a bez prethodnog traženja provjere od strane CBCG, što do sada nije bio slučaj. Time je u praksi uspostavljena uloga CBCG u utvrđivanju  uspješnosti ove emisije zapostavljena. Ukoliko se novi akcionari obrate za davanje odobrenja za sticanje kvalifikovanog učešća, CB će  u kontekstu  razmatranja  tih zahtjeva ispitati sve  relevantne činjenice.»

Neće proći mnogo a akcionari Prve zatražiće  verifikaciju od CBCG. Ali ne zbog poštovanja Zakona. Već da bi ispunili formalne uslove za dobijanje 44 miliona državne pomoći.

Postoji, konačno, i ekonomski aspekt  priče. Pmenuli smo da je stariji Đukanović svoje akcije platio 30 odsto manje nego što su one vrjedjele na berzi. Jedva  mjesec nakon njegovog ulaska među akcionare Prve cijena akcija na Montenegroberzi dostigla vrijednost od 334 eura. To bi značilo da je on već u tom trenutku bio dobar blizu 300 odsto. Nekih 2,5 miliona. To bi bilo tačno da nije jednog „malog“ ali indikativnog detalja: za mjesec dana u kome je cijena akcija Prve banke porasla sa 189 na 334 eura, ukupno je prodato/kupljeno 48 akcija.

Iz toga proizilazi da bi Milo Đukanović, pod uslovom da bude jedini prodavac, svoj paket akcija Prve banke mogao prodati za nešto više od 20 godina. U septembru-oktobru 2027.!?

Njegov kredit u Londonu nije mogao da toliko čeka. Zato je Đukanović već u julu 2008. godine  na berzi prodao 2.540 akcija po cijeni od 610,4 eura za komad. Ukupno 1,550 miliona eura – taman toliko  mu je trebalo da vrati dug Pireus banci.

Nekim čudom Komisija za hartije od vrijednosti nije obratila pozornost na ovu transakciju. A trebala je iz makar dva razloga. Prvo, od momenta kada je Đukanović kupio akcije, do momenta kada je prodao njihovu petinu, preko Montenegroberze prometovano je ukupno nepunih 400 akcija Prve banke . Skoro pa šest puta manje nego što je Đukanović prodao u jednom danu. Prije njegovog izlaska na tržište, najveći dnevni promet akcijama Prve banke iznosio je 33 akcije, odnosno, 27,6 hiljada eura. Dok ukupan promet akcijama Prve banke u tom periodu nije iznosio ni 10-15 odsto vrijednosti transakcije kojom je Đukanović pokrio jedan od svojih kredita.

Ne znamo „srećnog dobitnika“ akcija iz predsednikovog portfolija. On je  i naostao skriven iza tzv. kastodi računa jedne od banaka koje su tih dana igrale na berzi. To svjedoči da je u pitanju bila unaprijed pripremljena operacija.

U momentu kada Đukanović svoj paket akcija iznosi na berzu Prva banka je  u  velikim nevoljama. emima. O kojima se  u javnosti uglavnom ćuti.  Ali insajedi su upućeni u ono što predstoji.

Početkom septembra te godine Monitor otvara Pandorinu kutiju:“ Jedna banka Crne Gore obmanjuje komintente. Pošto na ino-računima nema dovoljno novca da realizuje preuzete SWIFT naloge (plaćanje prema inostranstvu), njeni službenici šminkaju dokumentaciju o izvršenim plaćanjima, iako znaju da ino-dobavljač nije dobio očekivana sredstva…“.

Nijesu prošla ni dva mjeseca na ova i slična upozorenja reaguju kako Centralna banka, tako i tržište hartija od vrijednosti. Akcije Prve padaju na nekih 250 eura (kraj oktobra) s tim što je njihova trgovina dobila na intenzitetu nakon Đukanovićevog izlaska na berzu. A država sprema zakonski okvir kako bi novcem poreskih obveznika pomogla spašavanje finansijskog utopljenika.

Problem je što Prva nema akcijski kapital kojim bi, makar formalno,  garantovala neophodnu pozajmicu od 44 miliona eura. U igru uskače Elektroprivreda Crne Gore. Najvrjednije crnogorske preduzeće, koje tih godina (mahom zbog nepovoljnih aranžmana sa Kombinatom aluminijuma) posluje sa velikim gubicima, odlučuje da se pridruži Acu Đukanoviću i dokapitalizaciji banke. Sa šest niliona eura.

To je to. Preduzeće  u vlasništvu  Mila Đukanovića koristi praktično poslednju priliku i dio svojih akcija prodaje po cijeni pet puta većoj od kupovne. Istovremeno, državno preuzeće kojim Đukanović rukovodi kao predsjednik Vlade ulaže novac u Prvu banku.  EPCG tu poslovnu godinu završava sa zvaničnim gubitkom od 18 miliona eura.

Teš kto je na račune EPCG u Prvoj banci legao novac dobijen od A2A, u ljeto 2009., Elektroprivreda Prvoj daje „kredit“ od 10 miliona za koji je već tada dogovoreno da se, nakon šet godina, pretvori u akcijski kapital. Nije dovoljno.

EPCG odlučuje da i u aprilu 2011. Prvu pomogne tako što će kroz novu emisiju akcija uložiti još 1,8 miliona kako bi sačuvala postojeći procenat ućešća u akcijskom kapitalu (sada već oko 20 odsto). Kada se pokazalo da ostali akcionari nijesu spremni, ili nijesu kadri da zagrizu koliko se od njih očekuje da bi emisija bila uspješna, ponovo je priskočila EPCG i svoje učešće u akcijskom kapitalu podigla na preko 20 odsto.

Montenegroberza je , prvi i jedini put, tog 19. Aprila 2011, pProdužila rad za dva sata kako bi uplata EPCG stigla u propisanom roku. U suprotnom, dokapitalizacija bi propala.

EPCG je „braneći“ početni ulog od 2,6 miliona eura akcijskog kapitala, u akcije Prve banke usula više od 20 miliona. Koji danas ne vrijede ni djelić tog novca.

Preuzetnik Đukanović vukao je poteze koji su sasvim suprotni onome što je preko vladinih predstavnika u EPCG radio političar Đukanović. U aprilu 2013. on prodaje preostale akcije Prve banke po cijeni od 102 eura. Sa prihodom  nešto većim od milion eura postaje zvanični milioner.  Slavlje ne može da pokvari podatak da je Đukanović akcije prodao po cijeni manjoj od one po kojoj ih je kupio. Ili da je, neposredno pred njegov izlazak na berzu, vrijednost akcija Prve neočekivano porasla za 25 odsto. Znate već – poslije je opet pala.

Opet je  kupac akcija je, zvanično, ostao nepoznat. Tu nije jedna začkoljica. Duško Knežević je mešetar sa iskustvom. Na vrijeme je obezbijedio vlasničko učešće i na ovdašnjim berzama i u Centralnoj depozitarnoj agenciji. Po tom osnovi on je u posjedu informacija koje nijesu javno vidljive sa „sunčane strane“ berzanske trgovine u Crnoj Gori. Pitanje vremena kada će ih podijeliti sa nama. Ako  drugačije ne odluči.

  Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo