Povežite se sa nama

FOKUS

BRANO GVOZDENOVIĆ – 20 GODINA POLITIKE I BIZNISA: Kumovanje na veliko

Objavljeno prije

na

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana i Zlatne plakete najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope

 

Duže od dvije decenije Branimir Gvozdenović, elektroinženjer iz Bara, zauzima istaknute funkcije u državnoj administraciji Crne Gore. Startovao je kao ekspert za ekonomska pitanja na poziciji potpredsjednika Vlade premijera Filipa Vujanovića, zatim i Vlade premijera Mila Đukanovića, da bi karijeru visokog državnog funkcionera nastavio kao  ministar niza resora, od ekonomije do uređenja prostora, turizma i zaštite životne sredine, u kojima je ostavio svoj  teško izlječiv trag.

U Vladi  Duška Markovića za Gvozdenovića nije bilo mjesta, čime je okončana njegova neslavna petnaestogodišnja ministarska karijera. Ipak nije ostao bez  utješne fotelje, u kojoj sjedi kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore. Rijedak primjer polivalentnog stručnjaka pogodnog za sve oblasti državne uprave, kao i za tajne poslove iz takozvane sive zone, o kojima javnost danas izvještava njegov  kum, biznismen Duško Knežević, predsjednik Atlas grupe, koji se nalazi u Londonu, osumnjičen kod kuće za krivično djelo pranja novca i štetu nanijetu državnom budžetu, koja se mjeri stotinama miliona eura.

Vijesti o korupcionaškim poslovima bivšeg ministra, reketiranju stranih investitora, o nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća,  koje Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu zapravo ništa novo.  U javnosti se već duže vrijeme o tome govori,  samo je,  primjera radi, NVO MANS podnio niz krivičnih prijava Vrhovnom državnom tužilaštvu koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi.

Za to i postoje kumovi. Prava insajderska potvrda stigla je odakle se najmanje očekivalo, od razočaranog i odbjeglog kuma. Kumovske veze preobraćene u mržnju obilježile su i druge velike korupcionaške afere poput onih u Budvi, u kojima su o poslovima članova budvanske organizovane kriminalne grupe, bivših gradonačelnika i bivšeg potpredsjednika DPS-a, kod Specijalnog tužioca, najbolje „pjevali“ upravo njihovi kumovi i prijatelji.

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana, koju mu je 2017. godine dodijelila organizacija UNEP, Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Priznanje je dobio na predlog tadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, u konkurenciji predstavnika 21. džave mediteranske regije. Ovjenčan je i Zlatnom plaketom najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope, koju je dobio u Sarajevu, a njegovo ministarstvo proglašeno je – najministarstvom.

Zlatne plakete i lente nisu bile smetnja da ministar Gvozdenović, pored rada za državu poradi i na svojoj dobrobiti, te je po kumovskom kazivanju tokom obavljanja vlasti postao jedan od bogatijih  zemljoposjednika u Crnoj Gori stekavši vrijedne nekretnine na primorju, koje se, navodno, vode na druga imena.

Knežević navodi  da je Gvozdenović suvlasnik ekskluzivne parcele na Jadranskom sajmu u Budvi, na kojoj firma Safiro beach resort planira gradnju dvije kule sa po 15 spratova, odnosno hotel i stanove za tržište. Kao investitor novih solitera nadomak Slovenske plaže, pominje se podgorička kompanija MIA Investments, u vlasništvu turskih državljana.

„Brano je dobio, zajedno sa Milom Đukanovićem samo trećinu udjela u lokaciji koju u Budvi drži Safiro beach, pa su sada uveli Turke da bi izgledalo kao strana investicija“, pojašnjava Knežević. Ista firma Safiro stajala je iza gradnje diskoteke Torch na pijesku Slovenske plaže, nasuprot budućem hotelskom kompleksu.

Knežević tvrdi da je Gvozdenović, preko svog kuma, podgoričkog biznismena Radenka Radojičića, vlasnik lokacije Mala plaža, u zaleđu Kraljičine plaže kod Čanja, poznate po propaloj prodaji  investitorima iz Abu Dabija. „Znao je za dogovor sa Arapima i da će tu biti ekskluzivan turistički rizort, znao je da će u okolini porasti vrijednost zemljišta pa je kupio tu lokaciju pored Kraljičine plaže“, kazao je Knežević.

Pored Male plaže, „vlasnik je zemljišta u Rosama, na Luštici, koja se vodi na ime kompanije Northstar, a naziv projekta je Montrose“, ređa Knežević.  Navedeni projekat turističkog rizorta na hercegnovskoj strani Luštice, jedan je od centralnih izložbenih postavki na festivalu nekretnina FREI, koji se pod pokroviteljstvom Gvozdenovićevih ministarstava svake godine održava u hotelu Maestral. Ili na Sajmu nekretnina u Monte Karlu. O trošku države, naravno.

Kum Duško iznio je niz otužbi protiv kuma   Brana za reketiranje stranih investitora, za protežiranje kumova  zloupotrebom nagomilanih funkcija. Od irskog investitora Luis Megvajera,  suvlasnika hotela Fjord u Kotoru, koji je u međuvremenu srušen, Gvozdenović je, tvrdi Knežević, tražio 2 miliona eura „ da riješi sve njegove probleme u Crnoj Gori“. Pominje i pokušaj reketiranja Rusa, vlasnika kompanije Metropol, u čijem je vlasništvu ostrvo Sv.Marko u tivatskom zalivu, od kojih je kum Brano tražio cijelih 10 miliona eura kako bi ih pripustio da ulažu u izgradnju turističkog smještaja na Ostrvu cvijeća. I to je, kao, jedini razlog što Ostrvo cvijeća nije turistički valorizovano. Svom drugom kumu, pomenutom Radojičiću, sa pozicije predsjednika Borda direktora EPCG,Gvozdenović je namjestio posao izgradnje stanova u Podgorici. Na njegovo ime je, navodno, podigao kredit  u iznosu od 2,5 miliona eura u Atlas banci koji nikada nije vraćen. Čini se kao da se u Atlas banku po pare ulazilo kao u samouslugu, pa Knežević podsjeća Gvozdenovića kako je „lično uzeo 300.000 eura u Atlas banci na ime kredita koji takođe nije vraćen“

Gvozdenović je odbacio sve Kneževićeve navode nazivajući sada već bivšeg kuma nepomenikom koji više nema ni ime ni prezime, ocjenjujući optužbe kao ,,klasične izmišljotine umišljenog bezimenog čovjeka“. Što je bio dovoljno da se Knežević ponovo oglasi, ovoga puta opisujući kuma kao čovjeka koji predstavlja pravu riznicu tajni državnog vrha Crne Gore, upućenog u mnoge strateške odluke, sporne privatizacije, tajne pregovore sa kontroverznim stranim biznismenima…

„Pričao si mi o tajnim pregovorima sa Berluskonijem…, te zašto su propali pregovori sa Arapima oko prodaje Kraljičine plaže, iznosio detalje tajnog dogovora sa Šinavatrom, isto kao i u vezi ulaganja Orascoma i ko je tajni partner u tom projektu…“ , nabraja Knežević.

Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Riječ je o investiciji vrijednoj 1,1 milijardu eura, zajedničkom poslu firme Luštica Development AD i Vlade Crne Gore, zaključenom 2008. godine. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Baysa 1.000 apartmana, 500 vila i gradskih kuća, 7 hotela, dvije marine i mnogo toga još, na ustupljenoj državnoj zemlji. Tajnu izgleda čuvaju dva kuma, Gvozdenović i Knežević. Koji je u jednom od svojih nastupa naveo da je prilikom davanja u zakup Svetog Stefana korišćen isti princip tajnog učešća domaćih zvaničnika.

Tajna nije više to ako za nju znaju makar troje, a treći u ovoj priči je bivši ministar turizma Predrag Nenezić za čijeg mandata je elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom izdato pod višegodišnji zakup. On je „zaslužan“ i za potpisivanje ugovora sa o davanju 690 hektara zemljišta na Luštici, da bi danas, 11 godina kasnije, bio uhljebljen na poziciji člana Upravnog odbora Luštica Development AD.

I Gvozdenović je dao doprinos uvećanju broja nekretnina egipatskoj, odnosno švajcarskoj firmi Orascom Development Holding. Potpisao je ugovor o zakupu atraktivnog ostrva Lastavica sa tvrđavom Mamula,na ulazu u Bokokotorski zaliv, na rok od 49 godina, sa pripadajućim dijelom morskog akvatorijuma.

Izlazio je u susret i drugim stranim investitorima. Potpisao je građevinsku dozvolu za divlju, nelegalnu gradnju Zavale i Avale u Budvi. Samo on zna po čijem nalogu i zašto.

Zalegao je bio ministar Gvozdenović svim snagama da u Skupštini provuče skandalozni projekat gradnje stanova za tržište u Miločeru. Možda se uskoro i sazna da stanove u stoljetnoj šumi miločerskog parka grade investitori sa domaćeg terena, čiji identitet čuvaju razne of šor kompanije. Ali je Gvozdenović će ostati upamćen kao ministar koji se borio za devastaciju bisera crnogorske obale. Trajna degradacija prostora učinak je Gvozdenovićevog trostrukog mandata u resoru planiranja i uređenja prostora. Našao se pripadnicima moćnog građevinskog lobija kojima je namjenskim planskim dokumentima omogućio varvarsko betoniranje obale, naročito Budve, Bečića, Pržna, Svetog Stefana, Petrovca….Postao je sinonim za kovanice betonizacija i budvanizacija prostora, jednako kao i za ekspanziju bespravne gradnje koja je cvjetala za vrijeme njegovog ministrovanja. Da bi broj nelegalnih objekata dostigao cifru od 100.000.

Za jednog čovjeka premnogo. Kumovska afera Gvozdenović-Knežević pokazuje da su građani decenijama  obmanjivani, da ništa nije onako kako im je predstavljeno. Iza svake privatizacije ili velike, strateške investicije izroniće neko nepočinstvo, lažne firme i vlasnici. Kao što Knežević tvrdi, kako je Gvozdenović, koji je učestvovao u spornoj privatizaciji KAP-a „i dan danas odgovorni menadžer za KAP te da on zna u ime koga“.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SEDAMDESET GODINA ZATVORA U SLUČAJU DRŽAVNI UDAR: Presuda koja neće označiti kraj farse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osuđujuća presuda bez valjanih materijalnih dokaza može koristiti samo onima koji priželjkuju stare podjele i nestabilnost izazvanu tenzijama na nacionalnoj i ideološkoj osnovi. Kako bi u drugi plan pale priče o izbornim prevarama, političkoj korupciji, kriminalu, klijentelizmu, nepotizmu

 

Četrnaest optuženih u procesu državni udar osuđeno je na  gotovo 70 godina zatvora.

Suzana Mugoša, predsjednica sudskog vijeće Višeg suda u Podgorici saopštila je, u četvrtak, prvostepene presude optuženima. Svi su krivi i sljeduje ih zatvor. Izrečene kazne se kreću od godinu dana uslovno na koliko je osuđena Kristina Hristić, do 15 godina koliko je, u odsustvu, dobio ruski državljanin i navodni obavještajac Eduard Šišmakov.

Za optužene, odnosno, sada već osuđene postoji  makar jedna dobra vijest – pravosnažnu presudu čekaće na slobodi, pošto sud nije tražio da im se odredi pritvor nakon izricanja prvostepene presude (izuzetak je Bratislav Dikić koji, ako smo dobro razumjeli presudu, ostaje u zatvoru).

To je, u najkraćem, epilog gotovo dvogodišnjeg sudskog spora koji nas je, prema riječima advokata i nekadašnjeg sudije Vladana Bojića, stavio pred težak izbor: „Ako povjerujemo u ovu glupost onda smo idioti, a ako ne povjerujemo onda smo državni neprijatelji“.  Jeste da izrečeno zvuči grubo ali slikovito i prilično precizno opisuje  sve ono čemu svjedočimo od 16. oktobra  2016.

Već na prvi pogled, jasno je da se sudsko vijeće pri izricanju presude nije držalo preporuke specijalnog tužoca Saše Čađenovića da se blaža presuda izrekne Milanu Kneževiću, predsjedniku Demokratske narodne partije (DNP), pošto je njegovo navodno ućešće u zavjeri bilo „ideološki motivisano i nije stekao nikakvu materijalnu korist“.  Čađenović je  za Andriju Mandića, predsjednika Nove srpske demokratije (NOVA) i Mihaila Čađenovića, vozača u Demokratskom frontu (DF) nije našao slične olakšavajuće okolnosti pa je predložio da njihova kazna bude veća.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 10. MAJA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo