Povežite se sa nama

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ I SISTEM: Nema alternative iz iste koverte

Objavljeno prije

na

Đukanović i Knežević nijesu sistemski protivnici koji jedan drugome ne mogu da oproste političke i finansijske zloupotrebe. Oni su dugogodišnji partneri zavađeni oko podjele plijena

 

Protesti se nastavljaju. Samo što  sada i među organizatorima antirežimskih okupljanja na podgoričkim ulicama imamo konkurenciju. Kažu, zdravu.

Pokret Do slobode, iza koga javno stoji odbjegli biznismen Duško Knežević, zakazao je svoj prvi protest za četvrtak veče, pred zgradom Državnog tužilaštva u centru Podgorice. Održaće ga, najavljuju, „uprkos tome što im je Glavni grad uskratio tehničku podršku“.

Problem je nastao, prema onome što znamo u vrijeme dok nastaje ovaj tekst,  kada su organizatori protesta od nadležnih službi Glavnog grada dobili informaciju da im  ne mogu izdati dozvolu za postavljanje bine i video bima. Pošto je još neko, njima nepoznat, zakazao okupljanje u isto vrijeme i na istom mjestu.

Upravo je video bim, prema zamisli Kneževića i njegovih ovdašnjih saradnika, trebalo da bude centralna tačka najavljenog okupljanja. Kako bi se on iz Londona obratio prisutnima i sa njima podijelio informacije „koje posjeduje“ o Vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću.

Knežević danima, preko društvenih mreža i saopštenja, poziva „sve slobodne ljude, prave opozicione partije, NVO, sindikate, studente i oštećene klijente Atlas i IBM banke, koji ukupno imaju preko 90.000 računa, da što masovnije izađu na ulicu u četvrtak…“. Poziv za dolazak je, poručuje Knežević, upućen i pokretu Odupri se. Iako ne zaboravlja da su u toj organizaciji odbili njegove ponude da ih pomogne kao finansijer i(li) govornik na nekom od subotnjih okupljanja. Zato je njegova pozivnica začinjena kritikom.

„Kada sam vidio da organizatori protesta, koji su posledica objavljivanja mog snimka sa kovertom, više ne žele da organizuju proteste, već žele da organizuju svoju organizaciju i da se bave politikom i lovom na fotelje u nekoj imaginarnoj vladi, ja sam odlučio da sa svojim narodom i ljudima koji su se prijavili u pokret Do slobode zajedno organizujem proteste”, objašnjava Knežević.

Koji dan kasnije, njegovi ljudi iz Podgorice pokušavaju ispeglati probleme i prevazići rivalitete. „Knežević je javno podržao organizatore pokreta Odupri se“, saopštio je Božidar Jovanović u ime organizacionog odbora Do slobode, „Bilo je nekih nesuglasica, ali su se izgladile. Očekujemo njihovu podršku.“

Dok ovaj broj Monitora stigne do čitalaca biće mnogo jasnije čemu se nadati a od čega, eventualno, strahovati kada su u pitanju protestna okupljanja i demonstracije nezadovoljstva u organizaciji Kneževićevog pokreta Do slobode.

Sa osnivačima i aktivistima pokreta Odupri se već imamo više iskustva. I prilično jasnu spoznaju o putu kojim su oni izabrali da krenu, pokušavajući da iznude ostavke onih koji reprezentuju korumpirani režim, formiranje tehničke vlade i pripremu fer izbora na svim nivoima.

Opozicija,  zvanično, podržava proteste pod okriljem pokreta Odupri se pa je sa njima, javno, ugovorila  Savez za budućnost . Taj  dokument ostavlja svim stranama-potpisnicama širok prostor za individualno djelovanje. Taj trend solo nastupa nije teško prepoznati. Čak i kada može naštetiti zajedničkom (proklamovanom) cilju.

Prošlonedjeljne trzavice na temu ko je više, odnosno, najviše potrošio pomažući dosadašnja subotnja okupljanja  građana ne vrijedi komentarisati. Suma je nebitna u odnosu na ostvarene benefite. Samo novo čuđenje na još jedan dokaz naivnosti ovdašnjih antirežimlija. Dovoljan je jedan režimski portal, jedan navodni izvor i jedan očigledno falsifikovan dokument da se opoziciona elita upusti u međusobno nadgornjavanje do samouništenja. Bez namjere da bilo šta nauči na prethodnim greškama.

Ima tu i većih problema od novca. Poput nesporazuma o mjestu koje Duško Knežević treba/mora zauzeti u aktuelnim protestima i među njihovim organizatorima.

,,On se sam legitimisao kao pokajnik koji je spreman da snosi svoj dio odgovornosti“, kaže jedan od lidera pokreta Odupri se Džemal Perović, naglašavajući da oni cijene to što Knežević može da uradi kao insajder unutar sistema, „Mi ga pozivamo da on nastavi u tom dijelu, a ne da prisvaja naš protest”.

Onda je Knežević odlučio da, slijedeći vlastite ambicije, organizuje svoje proteste.  To, nailazi na odobravanje makar dijela opozicionih lidera. Nebojša Medojević od početka gura ideju da odbjeglom vlasniku dvije banke u stečaju mora pripasti važnija uloga unutar građanskog pokreta.

„Svako ko želi da uradi nešto treba njega da uključi“, insistira Medojević, „ Da vas podsjetim, u Beogradu je ključni cilj bio da se insajder izvuče iz režima Slobodana Miloševića. To je bio Nebojša Čović. Tek kad se izvukao insajder iz Miloševićevog režima, stvorile su se pretpostavke da se posao dovede do kraj”.

Medojević  pojašnjava kako ,,mi imamo dobru stvar, da se insajder pojavio sam“. Diskutabilno je to da li se Knežević zaista „pojavio sam“ ili ga je na to natjerao  sukob sa višegodišnjim prijateljima, poslovnim partnerima i političkim zaštitnicima koje je on velikodušno sponzorisao/korumpirao. Može, međutim, biti još važnije da dodatno razmotrimo ideju po kojoj se bez paktiranja sa insajderima nema rušenja režima.

I sagledajmo isti primjer.

Nebojša Čović, nekadašnji gradonačelnik Beograda i visokopozicionirani član Miloševićevog SPS promijenio je stranu tokom čuvenih Beogradskih protesta 1996/97. Nakon što ga je Milošević smijenio. Čović je potom, preko DOS-a, stigao do mjesta potpredsjednika Vlade Zorana Đinđića. Nakon ubistva srpskog premijera jedni su Čovića optuživali za paktiranje i saučesništvo sa ubicama iz zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije. Drugi su veličali njegovu ulogu tokom Sablje.

Danas Čović vodi KK Crvenu zvezdu, izvršavajući zadatak koji su mu povjerili njeni najveći navijači, braća Aleksandar i Andrej Vučić. A Srbijom vladaju Vučić i Ivica Dačić, nekadašnji funkcioneri SRS Vojislava Šešelja i Miloševićevog SPS. Revnosno im pomaže ministar odbrane Aleksandar Vulin, nekadašnji JUL-ovac.

Srbijom se danas vlada na isti način kao što je to radio Slobodan Milošević. I kao što u Crnoj Gori radi Milo Đukanović.

Da li je to „posao doveden do kraja“?

Ili je stvar očigledna: bude li  Dušku  Kneževiću udijeljena veća uloga  od svjedoka saradnika sa pripadajućim povlasticama, smjena režima neće biti olakšana već otežana. A ako  se nekim čudom i dese promjene biće samo personalne. Sistem će ostati nedirnut.  Treba li objašnjavati: Đukanović i Knežević nijesu sistemski protivnici. Oni su dugogodišnji partneri zavađeni oko podjele plijena. Ne vjerujete?

„Pozivam lažova koji se predstavlja kao predsjednik Crne Gore da kaže ko mu je osnovao firmu na Kipru i ko su mu svjedoci da je njegova”, izaziva  Knežević podsjećajući Đukanovića na dogovoreno suvlasništvo u bolnici Meljine.  „Naš dogovor je bio da on i moje kompanije dijele zajednički udio 50:50, te da strateški partner bude Abu Dabi Capital Group sa svojim procentom vlasništva“.

Knežević tvrdi kako je Vlada Duška Markovića „bila spremna da napravimo poravnanje za Meljine, ali je Đukanović to zaustavio preko predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, koji je usred pregovora bez osnova uveo stečaj“.  On , međutim, ne govori o tome koliko je puta, i za koje iznose, založio bolnicu kupljenu od države za sitne pare. I gdje je završio taj novac. Podsjetimo, kompleks u kom se nalazi Bolnica Meljine na placu od 50.000 kvadrata, sa 19 objekata površine 20.000 kvadrata, Atlas grupa je kupila 2008. godine za 25 miliona. Uz obećane investicije od 120 miliona, od kojih nije bilo ništa.

U martu 2018. lokalni hercegnovski portal bilježi učinke udruženog rada  kontroverznih političara i tajkuna: „Od 120 miliona investicija predviđenih ugovorom realizovana su samo tri za medicinsku opremu. Većina objekata je pod hipotekom, a kreditno zaduženje je 11,5 miliona. Radnicima nisu isplaćene tri plate, a tu su i dugovanja za doprinose, regrese, poreze, komunalne usluge. Bolnici nedostaju i oprema i kadrovi…“.

Sve to nije smetalo nikome od nadležnih. Dok nije pukla tikva među tajnim partnerima.  Tada je krenula priča o Kneževićevim dugovima i prevarama.

Onda smo vidjeli kako je Knežević finansirao vladajuću partiju. Pročitali kako je žirirao za Đukanovićev kredit koji je od aktuelnog predsjednika napravio legalnog milionera. Čuli kako je podmićivao kontrolore Centralne banke, da bi mu i oprostili zloupotrebe novca deponenata iz njegove dvije banke.

Predsjednik DPS i države Crne Gore više ne nalazi za shodno ni da komentariše dokumentovane optužbe „kleptomana i megalomana“ . Istog onog koji mu je bio žirant, plaćao putovanja, pokrivao dugove na kreditnim karticama… Može mu biti.

Nama preostaje da sagledamo učinke tog partnerstva. Makar u detaljima.

Sada Knežević kaže: „Moj jedini cilj je da, ko god je na vlasti, omogući adekvatan ambijent za poslovanje i stvori uslove za pravnu sigurnost“. Biće da govori o Jadranskom sajmu, Rekreatursu, Meljinama, Pomorskom saobraćaju, opljačkanim štedišama njegovih banaka. Sami procijenite šta i koliko treba vjerovati takvom jemcu. I kome će on koristiti.

Mala pomoć – držite oči i uši otvorene, mnogo toga kazaće se samo.

„Evidentno je da su glavni učesnici protesta Srbi i u njihovom redovima najčešće srećem ljude koji su bila sa nama i na protestima DF-a 2015. godine“, priča ovih dana Andrija Mandić, u intervjuu na portalu in4s, „Nasuprot njima u vođstvu tog pokreta nalaze se pripadnici nacionalnih manjina, koji su do sada maksimalno podržavali vlast DPS-a“.

Nasuprot njima!?

Našetaćemo se mi još dosta dok ne vidimo leđa ovim vlastima i njenim sistemskim/ideološkim sljedbenicima iz opozicije. Ostaje nam pravo da biramo društvo. Ono u kome su moral i znanje važniji od vjere i nacije.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MORE, JEZERA, RIJEKE I POTOCI NA OLTARU PROFITA: Ovo je bila Tara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada, kad krenemo na ovdašnje rijeke, valja ponijeti i flašu sa pitkom vodom. Uvoznom, po mogućnosti

 

Region su obišli snimci velikih bagera koji, obasjani mjesečinom, vade pijesak iz korita Tare. Potom su fotografije zamućene rijeke, izmještene iz  prirodnog toka i utjerane u betonska korita, otišle još dalje u svijet.

Ravnodušni su ostali samo zvaničnici i glasnogovornici nadležnih institucija u Crnoj Gori. Zato će Kolašinci uz podršku organizacije KOD u nedjelju organizovati protest – prvi takve vrste od početka gradnje auto puta – ne bi li  investitore i izvođače natjerali da poštuju propise i zaustave  dalju uništavanje  Tare.

“Svjedoci smo neljudskog odnosa pojedinaca prema jednom od najljepših darova prirode Crnoj Gori i  sramnog uništavanja vrijednih prirodnih resursa.  Svjedoci smo i izostanka adekvatnog reagovanja relevantnih i odgovornih institucija,  kojima građani plaćaju da ne dozvole da se takve stvari događaju i koje to ne sprečavaju. To je nedopustivo, imajući u vidu čak i neobjašnjivo tolerantan odnos samih građana prema čitavom ovom problemu“, kaže za Monitor Bojan Minić jedan od organizatora protesta.

„Tara je već dvije godine mrtva rijeka i više je ne možemo odbraniti“ ,poručio je početkom sedmice  predsjednik Sportsko ribolovnog kluba (SRK) Tara i  Morača Momir  Živković. Potom su, uz ocjenu da je situacija na Tari  izmakla kontroli, iz SRK Tara i Morača najvili da će raspustiti  ribočuvarsku službu na toj rijeci „jer nemaju više šta da brane“.

Sve to je posljedica višemjesečne (neki kažu višegodišnje) serije „incidenata“ koji su kulminirali ovonedjeljnim zamućenjem Tare, nekoliko dana nakon što su  kamere SRK snimile kako mehanizacija kineske komapanije CRBC oko  ponoći  vadi šljunak iz korita.

„Kako ikome prodati ribolovnu dozvolu za ovo oranje od rijeke. Liči li Tara danas na Suzu Evrope? Kome prodati priču o ekološkoj državi i bistroj rijeci. Ja nemam obraza nikome uzeti novac, a onda ga odvesti do mrtve rijeke“, kaže predsjednik SRK. Živković tvrdi da su se mnoge grupe stranih sportskih riblovaca vraćale iz Kolašina vidjevši kakvo je stanje u revirima (prostorima) za sportski ribolov.

Priča je sa sjevera države stigla do samita UNESCO-a koji je nedavno završen u Bakuu. Tara se našla u izvještaju usvojenom na Komitetu za Svjetsku baštinu, i u njemu se izražava zabrinutost zbog mogućih posljedica koje bi gradnje autoputa mogla proizvesti na (nekadašnju) Suzu Evrope koja je dio svjetske prirodne baštine.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ROĆEN I NOVI DVORSKI SNIMCI: Razjebavanje države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno je: nećemo, dok je zarobljenog tužilaštva i institucija, saznati ko je snimao Roćena, jesu li umješane strane ili domaće službe, te ko je i zašto baš sada lansirao te snimke.  Snimci međutim, jasno govore ono što znamo – da je ova vlast, sa svojim kracima u podzemlju i bezbjednosnim službama, stvarno, što bi reko Roćen, razjebala Crnu Goru. Hoće li je rat snimcima dokusuriti, vidjećemo

 

Dobili smo nove snimke s dvora. Već gotovo mjesec dana portal IN4S objavljuje tajno snimane razgovore Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova i ambasadora u Moskvi, danas aktuelnog savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića, kojima se prikazuje nezvanično, ne baš  diplomatsko lice Roćena. Snimci datiraju iz 2005, 2006. godine, kada je Roćen bio ambasador Crne Gore u Moskvi.

Do sada je objavljeno šest Roćenovih razgovora sa predstavnicima različitih struktura, od vrha vlasti, do stranih diplomata, ruskih oligarha, te lokalnih kontroverznih biznismena. Najprije je objavljen razgovor Roćena   sa suprugom predsjednika Đukanovića Lidijom, a onda su uslijedili ostali – sa Milom Đukanovićem, bivšim ministrom spoljnih poslova Srbije Vukom Jeremićem, ruskim oligarhom Olegom Deripaksom koji se vezivao sa Kombinat aliminijuma u Podgorici, Duškom Kneževićem, biznismenom do skoro bliskom samom vrhu vlasti, Srećkom Radonjićem, vlasnikom više butika u elitnom dijelu Podgorice, te Rankom Ubovićem,  vlasnikom nekadašnjeg podgoričkog lokala Grand i jednim od vlasnika Hidroenergije Montenegro.

Kroz razgovore se prikazuje nezvanično lice Roćena, koji o važnim državnim poslovima i oblastima od javnog interesa, govori kao, što bi on rekao o – „zajebancijama“. Snimci ukazuju na bahat odnos prema državi i njenim resursima, što i nije neka novost. Najbolja ilustracija prirode tih razgovora i snimaka je dio razgovora sa Vukom Jeremićem, gdje Roćen kroz smijeh kaže: „Jeb..mo majku Srbiji i Crnoj Gori”, nakon čega obojica padaju u smijeh. Jeremić potom dodaje: “Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u p..ku materinu”. Pa opet smijeh. Konačno,  nasmijani Roćen poentira: “Nije nego obrnuto”.

Posljednji u nizu snimaka, razgovor sa Rankom Ubovićem, pokazuje kako Roćen vidi crnogorske medije, odnosno novinare, uredništvo i menadžment Radio Televizije Crne Gore (RTCG). U to vrijeme na čelu RTCG bio je Radovan Miljanjić, kasnije ambasador Crne Gore na Kosovu. Takođe, govori u prilog davnim sumnjama da je Roćen bio zadužen za kadrovsku, pa samim tim i programsku politiku bivše državne televizije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo