Povežite se sa nama

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ I SISTEM: Nema alternative iz iste koverte

Objavljeno prije

na

Đukanović i Knežević nijesu sistemski protivnici koji jedan drugome ne mogu da oproste političke i finansijske zloupotrebe. Oni su dugogodišnji partneri zavađeni oko podjele plijena

 

Protesti se nastavljaju. Samo što  sada i među organizatorima antirežimskih okupljanja na podgoričkim ulicama imamo konkurenciju. Kažu, zdravu.

Pokret Do slobode, iza koga javno stoji odbjegli biznismen Duško Knežević, zakazao je svoj prvi protest za četvrtak veče, pred zgradom Državnog tužilaštva u centru Podgorice. Održaće ga, najavljuju, „uprkos tome što im je Glavni grad uskratio tehničku podršku“.

Problem je nastao, prema onome što znamo u vrijeme dok nastaje ovaj tekst,  kada su organizatori protesta od nadležnih službi Glavnog grada dobili informaciju da im  ne mogu izdati dozvolu za postavljanje bine i video bima. Pošto je još neko, njima nepoznat, zakazao okupljanje u isto vrijeme i na istom mjestu.

Upravo je video bim, prema zamisli Kneževića i njegovih ovdašnjih saradnika, trebalo da bude centralna tačka najavljenog okupljanja. Kako bi se on iz Londona obratio prisutnima i sa njima podijelio informacije „koje posjeduje“ o Vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću.

Knežević danima, preko društvenih mreža i saopštenja, poziva „sve slobodne ljude, prave opozicione partije, NVO, sindikate, studente i oštećene klijente Atlas i IBM banke, koji ukupno imaju preko 90.000 računa, da što masovnije izađu na ulicu u četvrtak…“. Poziv za dolazak je, poručuje Knežević, upućen i pokretu Odupri se. Iako ne zaboravlja da su u toj organizaciji odbili njegove ponude da ih pomogne kao finansijer i(li) govornik na nekom od subotnjih okupljanja. Zato je njegova pozivnica začinjena kritikom.

„Kada sam vidio da organizatori protesta, koji su posledica objavljivanja mog snimka sa kovertom, više ne žele da organizuju proteste, već žele da organizuju svoju organizaciju i da se bave politikom i lovom na fotelje u nekoj imaginarnoj vladi, ja sam odlučio da sa svojim narodom i ljudima koji su se prijavili u pokret Do slobode zajedno organizujem proteste”, objašnjava Knežević.

Koji dan kasnije, njegovi ljudi iz Podgorice pokušavaju ispeglati probleme i prevazići rivalitete. „Knežević je javno podržao organizatore pokreta Odupri se“, saopštio je Božidar Jovanović u ime organizacionog odbora Do slobode, „Bilo je nekih nesuglasica, ali su se izgladile. Očekujemo njihovu podršku.“

Dok ovaj broj Monitora stigne do čitalaca biće mnogo jasnije čemu se nadati a od čega, eventualno, strahovati kada su u pitanju protestna okupljanja i demonstracije nezadovoljstva u organizaciji Kneževićevog pokreta Do slobode.

Sa osnivačima i aktivistima pokreta Odupri se već imamo više iskustva. I prilično jasnu spoznaju o putu kojim su oni izabrali da krenu, pokušavajući da iznude ostavke onih koji reprezentuju korumpirani režim, formiranje tehničke vlade i pripremu fer izbora na svim nivoima.

Opozicija,  zvanično, podržava proteste pod okriljem pokreta Odupri se pa je sa njima, javno, ugovorila  Savez za budućnost . Taj  dokument ostavlja svim stranama-potpisnicama širok prostor za individualno djelovanje. Taj trend solo nastupa nije teško prepoznati. Čak i kada može naštetiti zajedničkom (proklamovanom) cilju.

Prošlonedjeljne trzavice na temu ko je više, odnosno, najviše potrošio pomažući dosadašnja subotnja okupljanja  građana ne vrijedi komentarisati. Suma je nebitna u odnosu na ostvarene benefite. Samo novo čuđenje na još jedan dokaz naivnosti ovdašnjih antirežimlija. Dovoljan je jedan režimski portal, jedan navodni izvor i jedan očigledno falsifikovan dokument da se opoziciona elita upusti u međusobno nadgornjavanje do samouništenja. Bez namjere da bilo šta nauči na prethodnim greškama.

Ima tu i većih problema od novca. Poput nesporazuma o mjestu koje Duško Knežević treba/mora zauzeti u aktuelnim protestima i među njihovim organizatorima.

,,On se sam legitimisao kao pokajnik koji je spreman da snosi svoj dio odgovornosti“, kaže jedan od lidera pokreta Odupri se Džemal Perović, naglašavajući da oni cijene to što Knežević može da uradi kao insajder unutar sistema, „Mi ga pozivamo da on nastavi u tom dijelu, a ne da prisvaja naš protest”.

Onda je Knežević odlučio da, slijedeći vlastite ambicije, organizuje svoje proteste.  To, nailazi na odobravanje makar dijela opozicionih lidera. Nebojša Medojević od početka gura ideju da odbjeglom vlasniku dvije banke u stečaju mora pripasti važnija uloga unutar građanskog pokreta.

„Svako ko želi da uradi nešto treba njega da uključi“, insistira Medojević, „ Da vas podsjetim, u Beogradu je ključni cilj bio da se insajder izvuče iz režima Slobodana Miloševića. To je bio Nebojša Čović. Tek kad se izvukao insajder iz Miloševićevog režima, stvorile su se pretpostavke da se posao dovede do kraj”.

Medojević  pojašnjava kako ,,mi imamo dobru stvar, da se insajder pojavio sam“. Diskutabilno je to da li se Knežević zaista „pojavio sam“ ili ga je na to natjerao  sukob sa višegodišnjim prijateljima, poslovnim partnerima i političkim zaštitnicima koje je on velikodušno sponzorisao/korumpirao. Može, međutim, biti još važnije da dodatno razmotrimo ideju po kojoj se bez paktiranja sa insajderima nema rušenja režima.

I sagledajmo isti primjer.

Nebojša Čović, nekadašnji gradonačelnik Beograda i visokopozicionirani član Miloševićevog SPS promijenio je stranu tokom čuvenih Beogradskih protesta 1996/97. Nakon što ga je Milošević smijenio. Čović je potom, preko DOS-a, stigao do mjesta potpredsjednika Vlade Zorana Đinđića. Nakon ubistva srpskog premijera jedni su Čovića optuživali za paktiranje i saučesništvo sa ubicama iz zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije. Drugi su veličali njegovu ulogu tokom Sablje.

Danas Čović vodi KK Crvenu zvezdu, izvršavajući zadatak koji su mu povjerili njeni najveći navijači, braća Aleksandar i Andrej Vučić. A Srbijom vladaju Vučić i Ivica Dačić, nekadašnji funkcioneri SRS Vojislava Šešelja i Miloševićevog SPS. Revnosno im pomaže ministar odbrane Aleksandar Vulin, nekadašnji JUL-ovac.

Srbijom se danas vlada na isti način kao što je to radio Slobodan Milošević. I kao što u Crnoj Gori radi Milo Đukanović.

Da li je to „posao doveden do kraja“?

Ili je stvar očigledna: bude li  Dušku  Kneževiću udijeljena veća uloga  od svjedoka saradnika sa pripadajućim povlasticama, smjena režima neće biti olakšana već otežana. A ako  se nekim čudom i dese promjene biće samo personalne. Sistem će ostati nedirnut.  Treba li objašnjavati: Đukanović i Knežević nijesu sistemski protivnici. Oni su dugogodišnji partneri zavađeni oko podjele plijena. Ne vjerujete?

„Pozivam lažova koji se predstavlja kao predsjednik Crne Gore da kaže ko mu je osnovao firmu na Kipru i ko su mu svjedoci da je njegova”, izaziva  Knežević podsjećajući Đukanovića na dogovoreno suvlasništvo u bolnici Meljine.  „Naš dogovor je bio da on i moje kompanije dijele zajednički udio 50:50, te da strateški partner bude Abu Dabi Capital Group sa svojim procentom vlasništva“.

Knežević tvrdi kako je Vlada Duška Markovića „bila spremna da napravimo poravnanje za Meljine, ali je Đukanović to zaustavio preko predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, koji je usred pregovora bez osnova uveo stečaj“.  On , međutim, ne govori o tome koliko je puta, i za koje iznose, založio bolnicu kupljenu od države za sitne pare. I gdje je završio taj novac. Podsjetimo, kompleks u kom se nalazi Bolnica Meljine na placu od 50.000 kvadrata, sa 19 objekata površine 20.000 kvadrata, Atlas grupa je kupila 2008. godine za 25 miliona. Uz obećane investicije od 120 miliona, od kojih nije bilo ništa.

U martu 2018. lokalni hercegnovski portal bilježi učinke udruženog rada  kontroverznih političara i tajkuna: „Od 120 miliona investicija predviđenih ugovorom realizovana su samo tri za medicinsku opremu. Većina objekata je pod hipotekom, a kreditno zaduženje je 11,5 miliona. Radnicima nisu isplaćene tri plate, a tu su i dugovanja za doprinose, regrese, poreze, komunalne usluge. Bolnici nedostaju i oprema i kadrovi…“.

Sve to nije smetalo nikome od nadležnih. Dok nije pukla tikva među tajnim partnerima.  Tada je krenula priča o Kneževićevim dugovima i prevarama.

Onda smo vidjeli kako je Knežević finansirao vladajuću partiju. Pročitali kako je žirirao za Đukanovićev kredit koji je od aktuelnog predsjednika napravio legalnog milionera. Čuli kako je podmićivao kontrolore Centralne banke, da bi mu i oprostili zloupotrebe novca deponenata iz njegove dvije banke.

Predsjednik DPS i države Crne Gore više ne nalazi za shodno ni da komentariše dokumentovane optužbe „kleptomana i megalomana“ . Istog onog koji mu je bio žirant, plaćao putovanja, pokrivao dugove na kreditnim karticama… Može mu biti.

Nama preostaje da sagledamo učinke tog partnerstva. Makar u detaljima.

Sada Knežević kaže: „Moj jedini cilj je da, ko god je na vlasti, omogući adekvatan ambijent za poslovanje i stvori uslove za pravnu sigurnost“. Biće da govori o Jadranskom sajmu, Rekreatursu, Meljinama, Pomorskom saobraćaju, opljačkanim štedišama njegovih banaka. Sami procijenite šta i koliko treba vjerovati takvom jemcu. I kome će on koristiti.

Mala pomoć – držite oči i uši otvorene, mnogo toga kazaće se samo.

„Evidentno je da su glavni učesnici protesta Srbi i u njihovom redovima najčešće srećem ljude koji su bila sa nama i na protestima DF-a 2015. godine“, priča ovih dana Andrija Mandić, u intervjuu na portalu in4s, „Nasuprot njima u vođstvu tog pokreta nalaze se pripadnici nacionalnih manjina, koji su do sada maksimalno podržavali vlast DPS-a“.

Nasuprot njima!?

Našetaćemo se mi još dosta dok ne vidimo leđa ovim vlastima i njenim sistemskim/ideološkim sljedbenicima iz opozicije. Ostaje nam pravo da biramo društvo. Ono u kome su moral i znanje važniji od vjere i nacije.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo