Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠE BIJELE LAĐE – KUD PLOVI OVAJ BROD: Linija kokaina, red smrti

Objavljeno prije

na

Nastavljen se beskonačni niz nerazjašnjenih ubistava i razotkrivanja švercovanih narkotika na teritoriji Crne Gore bez hapšenja organizatora tog nečasnog posla

 

Nema mira u Bokokotorskom zalivu.

Prošlog petka nas je, poput plimnog talasa, zapljusnula vijest da je na školskom brodu  Jadran mornarice Vojske CG zaplijenjeno 60 kilograma visokokvalitetnog kokaina vrijednog pet miliona. Akcija službi bezbjednosti, vojne i civilne policije provedena je neposredno pred isplovljavanje Jadrana na dvonedjeljni put do Turske i Grčke (Tivat – Istanbul –Pirej).

Već sledećeg jutra, u subotu, u tri brodska kontejnera u međunarodnoj luci Malta Freeport pronađena su 144 kilograma kokaina koja su bila na putu iz Južne Amerike za Jadransko more, odnosno luke u Baru i Draču. Iz Valete (glavni grad Malte) je stigla i vijest da je ulična vrijednost zaplijenjene robe skoro 16 miliona eura.

Istog dana, tek što je pao mrak, u kotorskom naselju Dobrota ubijen je Veselin Vukotić (69). Ubijeni je otac Jovana i Igora Vukotića koji su, prema navodima policije, vođe škaljarskog klana. A škaljarci su, to na Balkanu već  svi znaju, već pet godina u krvavom ratu sa nekadašnjim saradnicima i komšijama iz kavačkog klana.

U nemilosrdnim sukobima pripadnika bandi koja nose imena kotorskih naselja do danas je – od Kotora, preko Budve, Bara, Podgorice i Mostara, do Beograda i Beča – ubijeno tridesetak osoba „od ranije poznatih policiji“. I nekoliko civila koji su životom platili to što su se u pogrešno vrijeme zatekli na pogrešnom mjestu. Moramo se sječati njihovih imena: Saša Marković, Dragan Zečević, Radivoje Jovanović.

Prošlonedjeljno ubistvo u Kotoru prekinulo je nedugo zatišje u obračunima dva narko klana.

Cetinjanin Nikola Ćupić (35)ubijen je prije nepuna dva mjeseca, 3. februara, nakon što je u centru Podgorice, u podne, eksplozivna naprava aktivirana ispod njegovog automobila. U jednosmjernoj ulici koja razdvaja bašte nekoliko  kafića od muzičke škole. Pokojni je, navodno, bio blizak sa Mariom Miloševićem koji se sumnjiči za učešće u nekoliko profesionalnih egzekucija, i koji se od sredine prošle godine nalazi u pritvoru u Prištini.

Prethodno klanovsko ubistvo u Crnoj Gori izvršeno je sredinom  novembra prošle godine, kada je u podgoričkom naselju Stari aerodrom, takođe po dnevnom svjetlu, ubijen Veselin Kalezić (47) biznismen i bezbjednosno interesantna osoba koja je, navodno, za račun jednog klana prao novac preko noćnih klubova i diskoteka.

Nakon očevog ubistva, sinovi Veselina Vukotića čituljama najavljuju osvetu.  „Tvoja smrt je danas probudila ono što sam zadnjih godina umirivao u sebi. Svako zna što mu je činiti“, poručio je Jovan, „Obraz ćemo sačuvati kako si nas učio cijelog života, a život je prolazan“.

On u Beogradu izdržava kaznu od 15 mjeseci zatvora zbog falsifikovanih putnih isprava, dok ga Grčka potražuje zbog šverca 135 kilograma kokaina, a Crna Gora zbog pokušaja ubistva pripadnika suparničkog klana Vojina Stupara i Miloša Radonjića. Jovan Vukotić je, navodno, pripadnike protivničke ekipe pokušao da ubije u martu 2016. skupa sa Igorom Dedovićem (u bjekstvu) i Milićem Minjom Šakovićem (pritvoren u  Spužu).

Dodatno, u martu ove godine crnogorska policija je protiv njega podnijela krivičnu prijavu zbog navodnog pokušaja ubistva Tamare Zvicer, supruge Radoja Zvicera, jednog od vođa suparničkog klana. Vukotić je, tvrdi policija, Zvicerovoj prvo automobilom prepriječio put, a potom iz pištolja pucao u pravcu automobila u kome su se nalazile ona i njena maljoletna ćerka. Sa njim u vozilu je, tvrde, bio njegov otac. Vukotići su to negirali tvrdeći da je Jovan u to vrijem bio u Ljubljani

Njegov brat Igor nalazi se duže vrijeme u bjekstvu.  Prošle godine je, skupa sa Rankom Radulovićem iz Nikšića i albanskim državljaninom Erogenom Brajovićem, optužen za formiranje kriminalne organizacije koja je planirala niz ubistava – konkurenata iz kriminalnog miljea ali i osoba iz bezbjednosnih i  pravosudnih struktura. Prema tvrdnjama svjedoka saradnika specijalnog tužilaštva koji se u sudskim spisima  vodi pod kodnim imenom Jadranko Jonski, planirana su i ubistva glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i uticajnih pripadnika ANB Zorana Lazovića, Duška Golubovića i Duška Koprivice.

Još jedno podsjećanje, prije nego zaključimo ovaj dio priče: Veselin Vukotić nije prvi roditelj visokopozicioniranih pripadnika kotorskih klanova koje je ubijen. Krajem jula 2017. ispred svog stana u Herceg Novom ubijen je Niko Roganović (66). Tri mjeseca ranije, njegov sin Duško – prema navodima policije pripadnik kavačkog klana – preživio je eksploziju bombe podmetnute ispod automobila ali je u napadu ostao bez obije noge.  Krajem prošle godine, u Beču, plaćene ubice usmrtile su njegovog brata od strica Vladimira Roganovića, takođe pripadnika istog kriminalnog klana.

„Sada počinju sve više da se primenjuju pravila ruske i italijanske mafije – svako ko je uključen u posao, sa sobom uključuje i svoju porodicu“, objašnjava   Marko Nicović advokat, nekadašnji policajac i član Međunarodne policijske asocijacije za borbu protiv droge, „Dakle, ako se neko kandiduje za člana mafije, prvo mora da popiše imena svih članova porodice. Potom mafija proverava da li je to tačno, pa potencijalni član odgovara svojim i životima članova svoje porodice“.

Nicović objašnjava i razlog za sve učestalije zapljene narkotika u lukama na jadranskoj obali. „Luke u Albaniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj postale su glavno raskršće za kokain koji dolazi iz Južne Amerike. Karteli su ranije drogu transportovali preko zapadne Afrike, ali su shvatili da im se više isplati da direktno korumpiraju policiju i carinike ovdje, nego da plaćaju po tri ili četiri paravojske ili policije u Nigeriji… Zato je pritisak veliki i zato dolazi sve više ubistava i sudara oko tržišta i poslova.“

Novi detalj u toj narko priči je saznanje da su u nezakonite i nečasne poslove uključeni i pripadnici Vojske Crne Gore. Nakon otkrića kokaina na brodu Jadran, uhapšeni su stariji vodnici Duško Radenović i Miloš Kulić. Oni su, sumnja se, tokom priprema za isplovljavanje na brod unijeli i sakrili kokain. Plan je podrazumijevao, prema saznanjima koje je javnosti predočio zamjenik specijalnog tužioca Saša Čađenović, da se skrivena droga iskrca u Turskoj i preda  drugim članovima kriminalne organizacije.

„U povratku bi od tih istih lica bile preuzimane iste ili slične količine opojne droge heroin, koji bi bio transportovan u Crnu Goru, radi dalje prodaje…“, naveo je Čađenović.

Uz dvojicu pripadnika vojske kao saučesnik u ovom nečasnom poslu uhapšen je i Radomir Osmajić  dok se Vladimir Račić i Dejan Rovčanin, nalaze u bjekstvu. Sva trojica pomenutih su već osuđivani zbog poslova sa narkoticima. Najveći rejting u svijetu kriminala ima Vladimir Račić koji je, u odsustvu, u Beogradu suđen na 10,5 godina zatvora pošto je kao član narko bande Darka Šarića učestvovao u švercu nekoliko tona tona kokaina iz Južne Amerike.

Prošlonedjeljni događaj i dalje zahtijeva neka objašnjenja. O tome, na primjer, kako je ilegalni transport otkriven. Ponuđene verzije Ministarstva odbrane i Specijalnog tužilaštva značajno se razlikuju.

„Na osnovu operativnih radnji Odjeljenja za vojno obavještajne i bezbjednosne poslove, došlo se do saznanja da određene kriminalne grupe imaju namjeru da iskoriste krstarenje školskog broda Jadran za sprovođenje kriminalnih aktivnosti“, saopšteno je iz Ministarstva odbrane, „Cijeneći navedeno, u ranim jutarnjim časovima vojna policija je izvršila pregled i pretres školskog broda Jadran, pri čemu je pronađeno više desetina kilograma materije za koju se sumnja da je psihoaktivna supstanca. O navedenom su obaviješteni Uprava policije i nadležno tužilaštvo.“

Ako čitamo kako je napisano – onda je vojna policija prvo pronašla skriveni kokain pa tek onda onda o svom saznanju obavijestila civilne kolege.

Katnić nudi drugu verziju: „Postupajući po početnim saznanjima koja su potekla od obavještajno-bezbjednosnog direktorata Ministarstva odbrane i Agencije za nacionalnu bezbjednost, prije više mjeseci je započet rad na prikupljanju dokaza o djelovanju kriminalne organizacije koja se bavila trgovinom opojnim drogama…“.

Nijesmo u mogućnosti da presuđujemo koja je od ovih verzija tačna. Ali imamo pravo da pitamo: ako je riječ o mjesecima pripremanoj akciji, kako su Račić i Rovčanin izbjegli hapšenje?

Pitanje dobija na značaju imamo li u vidu da je prošlonedjeljnom akcijom, iako je riječ o jednoj od najvećih zapljena kokaina u Crnoj Gori, nastavljen niz otkrivanja švercovanih narkotika na našoj teritoriji bez hapšenja organizatora posla. Tek ponekad budu uhapšeni oni sa dna kriminalnog lanca, zaduženi da lično rukuju rizičnim tovarom.

Carinici u Luci Bar otkrili su 14. juna prošle godine  32 pakovanja kokaina u  spoljašnjem dijelu kontejnera-hladnjače u kome su se nalazile banane. “Carinski službenici su, analizom rizika, odredili za pregled dva kontejnera sa bananama koja su iz Ekvadora, preko Malte, pristigla u Luku Bar…“, objašnjavali su iz Uprave carina kako je došlo do otkrivanja droge. Za koju se do danas ne zna ni ko je poslao ni ko je očekivao.

Novi tovar droge otkriven je u Luci Bar sredinom marta. U kontejneru koji je stigao iz Indije, natovaren bijelim lukom, nalazilo se i više od 30 kilograma kokaina. Zvanično je saopšteno kako je ilegalni teret zapijenjen „nakon višednevne koordinirane akcije Uprave carina, Uprave policije i Višeg državnog tužilaštva u Podgorici“. Nezvanično, i ovaj tovar je pao nakon manje-više slučajne kontrole, do koje je došlo pomenutom metodom analize rizika. U svakom slučaju, prodavci i kupci droge ostali su nepoznati.

Baš kao što se od javnosti skrivaju pripadnici komandnog lanca iz VCG i Ministarstva odbrane koji su, nakon što je otkriveno da narkodileri koriste njihove ljude i sredstva za svoj ilagelni posao, zaboravili na vlastitu odgovornost. Kad već nema nikoga ko je u stanju da ih smijeni.

Zoran  RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo