Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: TEŽAK  PUT DO BRENDA ZA MORAČKU ŠLJIVU: Čeka se vjetar u leđa

Objavljeno prije

na

Otkako je prije deset godina propao pokušaj Donjomoračana da uz pomoć stranih stručnjaka svoju šljivovicu legalno plasiraju na tržište, ne gaje više nadu da će se to ikada desiti. I pored toga, za sada, sve što proizvedu uspješno prodaju, dovijajući se na razne načine. Ipak, tvrde da bi njihova domaća rakija bila reprezentativan proizvod, čak i na evropskom tržištu

 

U donjomoračkim kućama u prošlosti kad na trpezi nije bilo dovoljno  ni hljeba, domaće  „šljive“ nije nikad falilo. Uz to piće  se rađalo, udavalo, ženilo i umiralo…Donjomoračani decenijama znatno doprinose kućnom budžetu prodajući to piće. Ni danas se  u kolašinskom kraju za litar „moračke“ ne žali para. I pored neospornog kvaliteta, specifične tehnologije proizvodnje i  tražnje na tržištu,  u tom kraju nikad nijesu uspjeli da „brendiraju“  proizvod zbog kojeg su ponosni.

„Odavno je moračka ‘šljiva’ trebalo da osvoji regularno tržište u regionu, ali i šire. Nažalost, svi pokušaji da do toga dođe su propadali nekako pred sam kraj procesa. Komplikovane procedure, ali i, uvjerio sam se, nespremnost nadležnih na državnom nivou da ovom proizvdu daju mjesto koje zaslužuje, bile su osnovne kočnice“, kaže za Monitor jedan od  proizvođača najkvalitetnije rakije Momo Rakočević iz sela Prekobrđe.

On podsjeća kako su Donjomoračani prije deset godina bili najbliže tome da zaštite svoju „šljivu“. Kroz projekat, posvećen organskoj proizvodnji, pomagali su im stručnjaci iz Njemačke i Švajcarske. Oni su nudili i 7.000 eura kao novčanu donaciju, ostatak novca trebalo je da obezbijede  proizvođači.  Nijesu to bile, kaže Rakočević, male pare, a pomoći, s lokalnog ili državnog nivoa, nijesu se mogli nadati. Bez novca, projekat je propao.

„Od tada  nema više pokušaja. Sada je situacija poprilično haotična. Proizvodi svako na svoj način i prodaje po cijeni koja mu odogvora. Prosječna cijena litra rakije, proizvedene u Morači, kreće se od osam do deset eura. To, ukoliko je proizvedena na tradicionalan način, uz mnogo truda i od kvalitetnih šljiva. Nažalost, ima nekih domaćina, koji sve te kriterijume zanemeruju, pa kafanama prodaju i po dva-tri eura litar.“

Rakočević objašnjava da su zbog specifične klime i zemljišta šljive u Morači posebnog kvaliteta,  pa i alkoholno piće od njih ima specifičnosti koje se ne mogu postići u drugim krajevima države ili regiona. U tom kraju kolašinske opštine dominira „požeška“ šljiva. Za litar kvalitetnog pića, potrebno je osam do deset  kilograma zrelih plodova. Njemci  i Švajcarci, koji su prije deceniju pomagali da se rakija iz Morače legalno i bolje pozicionira na tržištu, nijesu nalazili mane ni tradicionalnom načinu na koji se proizvodi.

„Pored klime i zemljišta, prednosti su nam bile i to što na 100 kilometara nije bilo nijedne fabrike, kao izvora zagađenosti. Oko 20 domaćinstava,  u to doba,  kada je riječ o procesu proizvodnje, potpuno je zadovoljavalo visoke ekološke standarde. Ne sumnjam da bi tako bilo i sada. Nemamo mi razloga da se plašimo standarda Evropske unije. Prije bih rekao da neko želi da nametne stav da je teško pratiti te zahtjeve“, objašnjava Rakočević.

Rakija se tradicionalno pakuje u staklenu ambalažu a  prije toga čuva u drvenim buradima. Skladišti  se u podrumima, koji su, uglavnom, ozidani kamenom. „Trebalo bi , možda, još provjeriti starost kazana u kojima se rakija peče i zamijeniti  ih novijim. Nakon toga, ne bi bilo bojazni od kriterijuma koji važe u toj oblasti poljoprivrede“,  kaže naš sagovornik.

Moračani su saglasni da je prije nego što bi ponovo krenuli u komplikovane procedure za dobijenje „brenda“ za svoj proizvod, ponovo trebalo osnovati udruženje.

Formiranje udruženja, tvrde u kolašinskoj lokalnoj upravi,  jedan je od prioriteta kada je riječ o podsticajnim mjerama za poljoprivrednike.

„Kolašinskoj poljoprivredi neophodna je energija udruživanja. Čak i najorganizovaniji i najproduktivniji poljoprivredni proizvođači  na području naše opštine nemaju mogućnosti za kvalitetne samostalne nastupe na tržištu. Čine se prvi koraci, pa smo s puno ambicija prihvatili inicijativu iz Donje Morače da se započne formiranje udruženja proizvo]ača domaće rakije. U tu svrhu smo izdvojili i 10.000 eura“, objašnjava predsjednik Opštine Milosav Bulatović.

Formiranje udruženja, očekuje on, stvoriće mogućnosti i za podizanje kvaliteta domaće rakije, ali i za obezbjeđivanje  potrebnih sertifikata za nastup na tržištu.

„Ubrzo će se inicijativa pretvoriti u organizacione oblike: udruženje će postaviti norme i standarde po kojima će se ovdašnja tradicija  u proizvodnji domaće rakije transformisati u sertifikovana pakovanja spremna za inostrana tržišta“,-  najvaljuje predsjednik Opštne.

U Donjoj Morači kažu da ne mogu pratiti Bulatovićev optimizam dok ne vide prve konkretne poteze.  Podsjećaju kako su, kroz inostranu podršku,  prije deset godina,  obezbijedili novac za fabriku za preradu voća. Opština je trebalo  samo da obezbijedi objekat, gdje bi pogon bio smješten.

„Mjeseci moljakanja nijesu urodili plodom. Od nekoliko mogućnosti, to jest, praznih objekata na području Donje Morače, od Opštine nijesmo dobili nijedan  gdje bi mogli da smjestimo mašine. Tako smo izgubili znatna sredstva, koja bi oživjela voćarstvo u ovom kraju“, objašnjavaju mještani.

Nekolicina Moračana imali su brojne probleme kada su krenuli da traže sertifikate za piće koje proizvode. Obično se, tvrde, sve završavalo poslije uloženog novca i truda na negativnim odgovorima iz resornog ministarstva. Dobijali su objašnjanje da su propustili nešto u proceduri, da su zakasnili i slično. Prije nekoliko godina, kaže jedan od njih, tražio je dozvolu da može da peče rakiju od kruške „viljamovke“ koja je rodila na njegovom imanju.  Iz  ministarstva su ga savjetovali  da nađe tržište za voće što, naravno, nije uspio.

U Donjoj Morači sigurni su da umiju da proizvedu alkoholna pića „dostojna konkurencije s najpoznatijim svjetskim brendovima“. Procedure za dobijanje sertifikata nijesu im najjasnije i izgledaju im komplikovano i skupo. Ne kriju ni sumnju da nadležnim s državnog nivoa, možda, nije u interesu da moračka šljiva  bude „regularan i kvalitetan proizvod na domaćem tržištu.“

Svjesni su da i oni treba da učine još puno toga kako bi obezbijedili  što dosljednije poštovanje tradicionalnog načina prizvodnje i savremenih standarda.

„Prije svega, jačina šljive ne treba da prelazi 38 do 40 ‘gradi’. Sada, nažalost, peku mnogo jaču rakiju, što znatno utiče na aromu i neka specifična svojstva. Ni u jednoj od rakija ne smije biti dodatog šećera jer je to, prosto, tradicija. Šećeruša, tako se zove rakija u čiju kominu ili trop neki  sipaju šećer džakovima. Takva komina daje mnogo više rakije ali “od nje boli glava”…“

Rakočević objašnjava i kako bi, što se ranije praktikovalo, šljiva, prije nego što dospije na tržište,  trebalo da odstoji najmanje godinu. Potrebno je i da „prevri“ desetak puta. Sada je  drugačije.  Zbog velike potražnje i zbog nedostatka novca u domaćinstvima proizvođača, gotovo sva ispečena rakija proda se za dva mjeseca.

„Ipak, znam da na desetine domaćinstava u ovom kraju mogu da  proizvode  u skladu s najvišim evropskim standardima. Treba nam vjetar u leđa od nadležnih institucija, savjeti i olakšavanje procedura. Poslije toga, ne bojimo se za mjesto šljive na tržištu.  Pored toga što je donjomorački ponos, ta rakija bi mogla postati i državni vrlo lako i za vrlo kratko vrijeme“, siguran je Rakočević.

 

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U BERANSKOM SIMON VOJAŽU: Opet iz rikverca u rikverc

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja. Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata radnicima

 

Kada je u decembru 2005. godine organizovana licitacija za prodaju beranskog autoprevoznog preduzeća Jugoprevoz, pojavili su se tada malo poznati Mehmed Adrović i potpuno nepoznati luksemburkški državljanin Simon Bernar.

Mehmed Adrović, zvani Meša, koju godinu kasnije će se politički aktivirati u Demokratskoj partiji socijalista. Danas je predsjednik Opštinskog odbora te partije u Petnjici i predsjednik lokalnog parlamenta u tom mjestu.

Skoro deceniju i po kasnije, kolo sreće se okrenulo. Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja.To najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata svojim radnicima.

„Posljednja plata je bila za jun 2018. Mi ne znamo više ni kako ni zašto radimo. Svima nam je stalo da se preduzeće ne ugasi, ali ovo je postala potpuno neodrživa situacija” – napisali su oni u pismu koje su dostavili medijima prije štrajka.

Radnici ne mogu da vjeruju da njihova firma sa čitavim kompleksom imovine, autobuskom stanicom sa restoranom, tehničkim pregledom, servisom za održavanje motornih vozila, turističkom agencijom, kao i najvećim voznim parkom na sjeveru Crne Gore, ne može da opstane.

„Došli smo u situaciju da nam druga preduzeća zbog dugovanja oduzimaju autobuse, ili ih kupuju za male pare, a mi ne znamo gdje taj novac ide” – pišu radnici.

Došli su na ivicu, a država im je okrenula leđa. „Da li zbog toga što je vlasnik visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, pa mu tolerišu sve što radi, odnosno ne radi” – pitaju radnici.

Zbog ovakve situacije zaposleni skoro svakodnevno napuštaju firmu i odlaze kod drugih poslodavaca. Od nekadašnjih stotinu dvadeset, ostalo je trenutno svega oko četrdeset zaposlenih.

„Mi molimo nadležne državne organe, inspekcijske službe, a zatim tužilaštvo i policiju, da se uključe u rješavanje situacije koja je postala neizdrživa. Najveći dio nas koji smo ostali i dalje da radimo, u poznim smo godinama, kada nas više niko neće. Sve mlađe što je bilo, pobjeglo je. Valja hraniti porodice, a platu nijeste primili dvije godine” – kažu radnici.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BILJNE VRSTE NA SJEVERU UGROŽENE NELEGALNIM BRANJEM: Kao ničije 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesavjesno, nelegalno branje i prodaja, uskoro će iskorijeniti  nekoliko biljnih vrsta sa crnogorskih planina, tvrde ekolozi. Godinama stižu ista upozorenja  o alarmantnom stanju u toj oblasti, a država ne čini ništa da zaštiti biljno blago

 

Iz kolašinskog Sekretarijata za zaštitu životne sredine,  prije nekoliko dana su saopštili da je na području te opštine, kontinuirano i sve ozbiljnije, ugroženo nekoliko biljnih vrsta.  Riječ je o ljekovitom bilju i šumskim plodovima, a najugorženiji su, kažu stručnjaci za ekologiju iz te lokalne uprave, lincura, somina, borovnica… Kontrola branja šumskih plodova je nedovoljna, piše u izvještaju o stanju životne sredine.

Kolašin nije izuzetak. Nelegalnom berbom i nedostatkom sistemskih zaštitnih mehanizama ugrožene su mnoge biljne vrste. Kolašin nije izuzetak.  Stanje je isto na cijelom sjeveru. Tek pojedini sporadnični projekti, koje relizuje isključivo civilni sektor, skrenu pažnju na taj ogroman problem. Država nije učinila ništa više od deklarativnog zalaganja da se biljne vrste, među kojima su neke i zaštićene, sačuvaju.

Žuta lincura (Gentiana lutea), polako nestaje, tvrde ekolozi. Svejedno, gotovo na svakoj pijaci je moguće kupiti od onih koji su je nelegalno ubrali. To je nacionalnim zakondovstvom zaštićena biljna vrsta, uvrštena i  u međunarodnu „Habitat direktivu“. Korijen biljke je ljekovit, koristi se i u zvaničnoj i u alternativnoj medicini. Zato je nekontrolisana berba i prodaja na crnom tržištu  dovela i do nestajanja.

Na našim prostorima postala je vrlo popularna  40-ih godina prošlog vijeka, zbog čega je počela i obimnija berba, odnosno kopanje korijena. Njen hemijski sastav otkriven je tek početkom 20. vijeka, iako je  korištena mnogo prije  toga. Osim u Crnoj Gori, na Balkanu je ima u Bosni, Hrvatskoj (Lici) i jugozapadnoj Srbiji.

Zbog široke primjene, kultivacija lincure ekonomski je opravdana. Ipak, tek rijetki u našoj državi, finasirani, uglavnom, stranim grantovima, su se upustili u plantažni uzgoj te biljke i tako pokušali da sačuvaju njena prirodna staništa.

Prije nekoliko godina NVO Natura, uz podršku UNDP-a, u okviru projekta Ljekovito bilje – značaj za lokalni ekonomski razvoj i očuvanje prirodnih resursa, počela je eksperimentalno plantažni uzgoj Gentiana lutea nadomak Kolašina.  Tako je formirana prva eksperimentalna parcela za plantažno gajenje lincure u Crnoj Gori.

„Plantažna proizvodnja lincure je važna jer se na ovaj način štiti životna sredina, odnosno ova rijetka i zaštićena biljna vrsta. Zbog velike potražnje u narodnoj i zvaničnoj medicini lincura se nelegalno i nekontrolisano eksploatiše“ –  kažu u toj NVO.

Projekat podrazumijeva da se sadnice lincure vraćaju  u prirodno okruženje kako bi se na taj način povećala brojnost te rijetke biljke. Plantažna proizvodnja lincure, objašnjavaju, može da bude i značajan ekonomski oslonac stanovništva na selu. Naredne faze tog projekta su formiranje pokaznih parcela u zaštićenim područjima i formiranje eksperimentalnih parcela u okviru nekoliko domaćinstava u Kolašinu i Andrijevici.

„Sve ovo se radi u okviru aktivnost za uspostavljanje Regionalnog parka Komovi. Htjeli smo da pokažemo kako postoji i mogućnost plantažnog gajenja, ali i da zaštitimo lincuru u prirodnim staništima. Pored toga, plantažno gajenje je i siguran i dobar način da poljoprivrednici zarade“ – kaže direktor NVO Natura Mikan Medenica.

Očekivani prinos sa hektara je do 10 tona ljekovitog korijenja, tokom prvih godina, kasnije i više. Iskustva uzgajivača u okruženju svjedoče da se na hektaru zemljišta gaji i do 100.000 biljaka, uz  prinos  svježeg korijena od 24 do 40 tona. Nakon sušenja ostane od šest do 10 tona po hektaru. Taj  prinos se odnosi na biljke stare pet godina, u šestoj godini može biti i do 30 odsto veći, a u sedmoj čak i do 70 odsto.

Prema podacima, koji se mogu naći u medijima iz regiona, cijena  osušenog korijena kreće se od 10 do 12 eura po kilogramu. Ulaganja potrebna za gajenje lincure nijesu  velika – samo priprema zemlje i ručni rad. Zaštita joj nije potrebna,  jer je u prirodi ništa ne napada. Pored svega toga, plnatažni zasadi su i dalje rijetkost.

Na listi ugroženih bilnih vrsta na sjeveru je odavno i šumska  borovnica. Iako svake godine sa zvaničnih adresa stigne bar po jedan apel nesavjesnim beračima i otkupljivačima, na nivou su incidenta krivične prijave protiv njih. Na planinama sjevera svakog ljeta taj šumski plod se tamani, branjem mehaničkim sredstvima, što je zakonom zabranjeno. Posao kontrole branja borovnice, prije par godina, povjeren je Upravi za šume, čiji službenici su više puta ponovili kako niti imaju potrebnu logistiku niti im ostaje vremena da se tom poslu ozbiljnije posvete. Za to vrijeme, na stotine tona „plavog blaga“ sjevera, ubranog nelegalno, završi na evropskom tržištu. Dobro zarade samo otkupljivači.

Borovnice treba isključivo brati ručno i nikako grebenom, ponavljaju, obično početkom ljeta,  iz  Ministarstva poljoprivrede. Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je zakonom,  a za nepoštovanje zakonskih odredbi  predviđene su kazne od 2.000 do 40.000 eura.

Jednocifren je broj onih koji su tokom minule decenije platili tu kaznu. A decenijama je, od jula do septembra,  u borovnjacima na stotine berača, koji po bagatelnim cijenama prodaju ubrane plodove desetinama otkupljivača.

U više navrata na uništavanje borovnjaka upozoravali su botaničar Danijel Vincek i prof. dr Miodrag Jovančević sa Biotehničkog fakulteta iz Bijelog Polja.  Nesavjesnim branjem, pored lošeg kvaliteta berbe, uništavaju se i mješoviti pupoljci, lome stabljike, pa se svake naredne godine smanjuje rod. Drastično se smanjuju i površine pokrivene borovnjacima.

Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o bližem načinu i uslovima sakupljanja, korišćenja i prometa nezaštićenih divljih vrsta životinja, biljaka i gljiva koje se koriste u komercijalne svrhe.

„Sakupljanje borovnice u komercijalne svrhe dozvoljeno je u optimalnoj fazi vegetativnog razvoja (fazi sazrijevanja bobice) pod uslovom da se ne upotrebljavaju mehanička sredstva (grebeni i dr.); ne čupaju ili oštećuju podzemni organi; na području sakupljanja ostavi najmanje 25 odsto od ukupno utvrđene količine biljne vrste, ne lome, oštećuju stabla i grane žbunova i ne nanosi druga šteta borovnici i njenom staništu“ regulisano je propisima, koje niko  ne poštuje.

Propisano je da branje u komercijalne svrhe treba da obavljaju samo obučeni berači. Nikada nijedna obuka zvanično nije organizovana.

                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VRHOVNI SUD RJEŠENJE MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE PROGLASIO NEZAKONITIM: Traži se ponovo domaćin kolašinskih rijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvogodišnje nesuglasice između kolašinskih ribolovnih klubova, okončao je Vrhovni sud. Ministarstvo poljoprivrede ponovo konkursom traži klub koji će gazdovati ribljim fondom na području te opštine, nakon što je sud prethodni izbor proglasio nezakonitim

 

Rješenje kojim je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja prije dvije godine dodijelilo upravljanje ribljim fondom na područku kolašinske opštne Sportsko ribolovnom klubu (SRK) Tara i Morača nezakonito je. Tako je odlučio Vrhovni sud,  nakon što je Sportski flaj fišing klub (SFFK) Maniro, koji je ranije gazdovao kolašinskim vodama, osporio rješenje resornog ministarstva.

U tužbi tog kluba je istaknuto da je u postupku odlučivanja Ministarstvo zanemarilo činjenicu da je SRK Tara i Morača još 2016. godine isključeno iz članstva Saveza sportsko-ribolovnih organizacija Crne Gore. Članstvo u tom savezu obaveza je za sve koji se kandiduju za gazdovanje vodama.

Iako je 2018. Ministarstvo poljoprivrede povjerilo gazdovanje vodama SRK Tara i Morača na šest godina, pritisnuti sudskim odlukama, u tom resoru ponovo konkursom traže „domaćina“.

Javni oglas će trajati do sredine narednog mjeseca.

„Očekujemo da će ovog puta resorno ministarstvo postupiti kako je presudom naloženo. Dokazali smo da SRK Tara i Morača nezakonito upravlja vodama. Gupa ljudi, okupljenih u tom klubu, godinama ruši svaki pokušaj da se na kolašinskim vodama uvede red, da se ribolov obavlja  u skladu sa zakonom, da se u našem gradu razvija i ribolovni turizam“ – kazao je Mile Lazarević iz SFFK Maniro.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo