Otkako je prije deset godina propao pokušaj Donjomoračana da uz pomoć stranih stručnjaka svoju šljivovicu legalno plasiraju na tržište, ne gaje više nadu da će se to ikada desiti. I pored toga, za sada, sve što proizvedu uspješno prodaju, dovijajući se na razne načine. Ipak, tvrde da bi njihova domaća rakija bila reprezentativan proizvod, čak i na evropskom tržištu
U donjomoračkim kućama u prošlosti kad na trpezi nije bilo dovoljno ni hljeba, domaće „šljive“ nije nikad falilo. Uz to piće se rađalo, udavalo, ženilo i umiralo…Donjomoračani decenijama znatno doprinose kućnom budžetu prodajući to piće. Ni danas se u kolašinskom kraju za litar „moračke“ ne žali para. I pored neospornog kvaliteta, specifične tehnologije proizvodnje i tražnje na tržištu, u tom kraju nikad nijesu uspjeli da „brendiraju“ proizvod zbog kojeg su ponosni.
„Odavno je moračka ‘šljiva’ trebalo da osvoji regularno tržište u regionu, ali i šire. Nažalost, svi pokušaji da do toga dođe su propadali nekako pred sam kraj procesa. Komplikovane procedure, ali i, uvjerio sam se, nespremnost nadležnih na državnom nivou da ovom proizvdu daju mjesto koje zaslužuje, bile su osnovne kočnice“, kaže za Monitor jedan od proizvođača najkvalitetnije rakije Momo Rakočević iz sela Prekobrđe.
On podsjeća kako su Donjomoračani prije deset godina bili najbliže tome da zaštite svoju „šljivu“. Kroz projekat, posvećen organskoj proizvodnji, pomagali su im stručnjaci iz Njemačke i Švajcarske. Oni su nudili i 7.000 eura kao novčanu donaciju, ostatak novca trebalo je da obezbijede proizvođači. Nijesu to bile, kaže Rakočević, male pare, a pomoći, s lokalnog ili državnog nivoa, nijesu se mogli nadati. Bez novca, projekat je propao.
„Od tada nema više pokušaja. Sada je situacija poprilično haotična. Proizvodi svako na svoj način i prodaje po cijeni koja mu odogvora. Prosječna cijena litra rakije, proizvedene u Morači, kreće se od osam do deset eura. To, ukoliko je proizvedena na tradicionalan način, uz mnogo truda i od kvalitetnih šljiva. Nažalost, ima nekih domaćina, koji sve te kriterijume zanemeruju, pa kafanama prodaju i po dva-tri eura litar.“
Rakočević objašnjava da su zbog specifične klime i zemljišta šljive u Morači posebnog kvaliteta, pa i alkoholno piće od njih ima specifičnosti koje se ne mogu postići u drugim krajevima države ili regiona. U tom kraju kolašinske opštine dominira „požeška“ šljiva. Za litar kvalitetnog pića, potrebno je osam do deset kilograma zrelih plodova. Njemci i Švajcarci, koji su prije deceniju pomagali da se rakija iz Morače legalno i bolje pozicionira na tržištu, nijesu nalazili mane ni tradicionalnom načinu na koji se proizvodi.
„Pored klime i zemljišta, prednosti su nam bile i to što na 100 kilometara nije bilo nijedne fabrike, kao izvora zagađenosti. Oko 20 domaćinstava, u to doba, kada je riječ o procesu proizvodnje, potpuno je zadovoljavalo visoke ekološke standarde. Ne sumnjam da bi tako bilo i sada. Nemamo mi razloga da se plašimo standarda Evropske unije. Prije bih rekao da neko želi da nametne stav da je teško pratiti te zahtjeve“, objašnjava Rakočević.
Rakija se tradicionalno pakuje u staklenu ambalažu a prije toga čuva u drvenim buradima. Skladišti se u podrumima, koji su, uglavnom, ozidani kamenom. „Trebalo bi , možda, još provjeriti starost kazana u kojima se rakija peče i zamijeniti ih novijim. Nakon toga, ne bi bilo bojazni od kriterijuma koji važe u toj oblasti poljoprivrede“, kaže naš sagovornik.
Moračani su saglasni da je prije nego što bi ponovo krenuli u komplikovane procedure za dobijenje „brenda“ za svoj proizvod, ponovo trebalo osnovati udruženje.
Formiranje udruženja, tvrde u kolašinskoj lokalnoj upravi, jedan je od prioriteta kada je riječ o podsticajnim mjerama za poljoprivrednike.
„Kolašinskoj poljoprivredi neophodna je energija udruživanja. Čak i najorganizovaniji i najproduktivniji poljoprivredni proizvođači na području naše opštine nemaju mogućnosti za kvalitetne samostalne nastupe na tržištu. Čine se prvi koraci, pa smo s puno ambicija prihvatili inicijativu iz Donje Morače da se započne formiranje udruženja proizvo]ača domaće rakije. U tu svrhu smo izdvojili i 10.000 eura“, objašnjava predsjednik Opštine Milosav Bulatović.
Formiranje udruženja, očekuje on, stvoriće mogućnosti i za podizanje kvaliteta domaće rakije, ali i za obezbjeđivanje potrebnih sertifikata za nastup na tržištu.
„Ubrzo će se inicijativa pretvoriti u organizacione oblike: udruženje će postaviti norme i standarde po kojima će se ovdašnja tradicija u proizvodnji domaće rakije transformisati u sertifikovana pakovanja spremna za inostrana tržišta“,- najvaljuje predsjednik Opštne.
U Donjoj Morači kažu da ne mogu pratiti Bulatovićev optimizam dok ne vide prve konkretne poteze. Podsjećaju kako su, kroz inostranu podršku, prije deset godina, obezbijedili novac za fabriku za preradu voća. Opština je trebalo samo da obezbijedi objekat, gdje bi pogon bio smješten.
„Mjeseci moljakanja nijesu urodili plodom. Od nekoliko mogućnosti, to jest, praznih objekata na području Donje Morače, od Opštine nijesmo dobili nijedan gdje bi mogli da smjestimo mašine. Tako smo izgubili znatna sredstva, koja bi oživjela voćarstvo u ovom kraju“, objašnjavaju mještani.
Nekolicina Moračana imali su brojne probleme kada su krenuli da traže sertifikate za piće koje proizvode. Obično se, tvrde, sve završavalo poslije uloženog novca i truda na negativnim odgovorima iz resornog ministarstva. Dobijali su objašnjanje da su propustili nešto u proceduri, da su zakasnili i slično. Prije nekoliko godina, kaže jedan od njih, tražio je dozvolu da može da peče rakiju od kruške „viljamovke“ koja je rodila na njegovom imanju. Iz ministarstva su ga savjetovali da nađe tržište za voće što, naravno, nije uspio.
U Donjoj Morači sigurni su da umiju da proizvedu alkoholna pića „dostojna konkurencije s najpoznatijim svjetskim brendovima“. Procedure za dobijanje sertifikata nijesu im najjasnije i izgledaju im komplikovano i skupo. Ne kriju ni sumnju da nadležnim s državnog nivoa, možda, nije u interesu da moračka šljiva bude „regularan i kvalitetan proizvod na domaćem tržištu.“
Svjesni su da i oni treba da učine još puno toga kako bi obezbijedili što dosljednije poštovanje tradicionalnog načina prizvodnje i savremenih standarda.
„Prije svega, jačina šljive ne treba da prelazi 38 do 40 ‘gradi’. Sada, nažalost, peku mnogo jaču rakiju, što znatno utiče na aromu i neka specifična svojstva. Ni u jednoj od rakija ne smije biti dodatog šećera jer je to, prosto, tradicija. Šećeruša, tako se zove rakija u čiju kominu ili trop neki sipaju šećer džakovima. Takva komina daje mnogo više rakije ali “od nje boli glava”…“
Rakočević objašnjava i kako bi, što se ranije praktikovalo, šljiva, prije nego što dospije na tržište, trebalo da odstoji najmanje godinu. Potrebno je i da „prevri“ desetak puta. Sada je drugačije. Zbog velike potražnje i zbog nedostatka novca u domaćinstvima proizvođača, gotovo sva ispečena rakija proda se za dva mjeseca.
„Ipak, znam da na desetine domaćinstava u ovom kraju mogu da proizvode u skladu s najvišim evropskim standardima. Treba nam vjetar u leđa od nadležnih institucija, savjeti i olakšavanje procedura. Poslije toga, ne bojimo se za mjesto šljive na tržištu. Pored toga što je donjomorački ponos, ta rakija bi mogla postati i državni vrlo lako i za vrlo kratko vrijeme“, siguran je Rakočević.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice