Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: TEŽAK  PUT DO BRENDA ZA MORAČKU ŠLJIVU: Čeka se vjetar u leđa

Objavljeno prije

na

Otkako je prije deset godina propao pokušaj Donjomoračana da uz pomoć stranih stručnjaka svoju šljivovicu legalno plasiraju na tržište, ne gaje više nadu da će se to ikada desiti. I pored toga, za sada, sve što proizvedu uspješno prodaju, dovijajući se na razne načine. Ipak, tvrde da bi njihova domaća rakija bila reprezentativan proizvod, čak i na evropskom tržištu

 

U donjomoračkim kućama u prošlosti kad na trpezi nije bilo dovoljno  ni hljeba, domaće  „šljive“ nije nikad falilo. Uz to piće  se rađalo, udavalo, ženilo i umiralo…Donjomoračani decenijama znatno doprinose kućnom budžetu prodajući to piće. Ni danas se  u kolašinskom kraju za litar „moračke“ ne žali para. I pored neospornog kvaliteta, specifične tehnologije proizvodnje i  tražnje na tržištu,  u tom kraju nikad nijesu uspjeli da „brendiraju“  proizvod zbog kojeg su ponosni.

„Odavno je moračka ‘šljiva’ trebalo da osvoji regularno tržište u regionu, ali i šire. Nažalost, svi pokušaji da do toga dođe su propadali nekako pred sam kraj procesa. Komplikovane procedure, ali i, uvjerio sam se, nespremnost nadležnih na državnom nivou da ovom proizvdu daju mjesto koje zaslužuje, bile su osnovne kočnice“, kaže za Monitor jedan od  proizvođača najkvalitetnije rakije Momo Rakočević iz sela Prekobrđe.

On podsjeća kako su Donjomoračani prije deset godina bili najbliže tome da zaštite svoju „šljivu“. Kroz projekat, posvećen organskoj proizvodnji, pomagali su im stručnjaci iz Njemačke i Švajcarske. Oni su nudili i 7.000 eura kao novčanu donaciju, ostatak novca trebalo je da obezbijede  proizvođači.  Nijesu to bile, kaže Rakočević, male pare, a pomoći, s lokalnog ili državnog nivoa, nijesu se mogli nadati. Bez novca, projekat je propao.

„Od tada  nema više pokušaja. Sada je situacija poprilično haotična. Proizvodi svako na svoj način i prodaje po cijeni koja mu odogvora. Prosječna cijena litra rakije, proizvedene u Morači, kreće se od osam do deset eura. To, ukoliko je proizvedena na tradicionalan način, uz mnogo truda i od kvalitetnih šljiva. Nažalost, ima nekih domaćina, koji sve te kriterijume zanemeruju, pa kafanama prodaju i po dva-tri eura litar.“

Rakočević objašnjava da su zbog specifične klime i zemljišta šljive u Morači posebnog kvaliteta,  pa i alkoholno piće od njih ima specifičnosti koje se ne mogu postići u drugim krajevima države ili regiona. U tom kraju kolašinske opštine dominira „požeška“ šljiva. Za litar kvalitetnog pića, potrebno je osam do deset  kilograma zrelih plodova. Njemci  i Švajcarci, koji su prije deceniju pomagali da se rakija iz Morače legalno i bolje pozicionira na tržištu, nijesu nalazili mane ni tradicionalnom načinu na koji se proizvodi.

„Pored klime i zemljišta, prednosti su nam bile i to što na 100 kilometara nije bilo nijedne fabrike, kao izvora zagađenosti. Oko 20 domaćinstava,  u to doba,  kada je riječ o procesu proizvodnje, potpuno je zadovoljavalo visoke ekološke standarde. Ne sumnjam da bi tako bilo i sada. Nemamo mi razloga da se plašimo standarda Evropske unije. Prije bih rekao da neko želi da nametne stav da je teško pratiti te zahtjeve“, objašnjava Rakočević.

Rakija se tradicionalno pakuje u staklenu ambalažu a  prije toga čuva u drvenim buradima. Skladišti  se u podrumima, koji su, uglavnom, ozidani kamenom. „Trebalo bi , možda, još provjeriti starost kazana u kojima se rakija peče i zamijeniti  ih novijim. Nakon toga, ne bi bilo bojazni od kriterijuma koji važe u toj oblasti poljoprivrede“,  kaže naš sagovornik.

Moračani su saglasni da je prije nego što bi ponovo krenuli u komplikovane procedure za dobijenje „brenda“ za svoj proizvod, ponovo trebalo osnovati udruženje.

Formiranje udruženja, tvrde u kolašinskoj lokalnoj upravi,  jedan je od prioriteta kada je riječ o podsticajnim mjerama za poljoprivrednike.

„Kolašinskoj poljoprivredi neophodna je energija udruživanja. Čak i najorganizovaniji i najproduktivniji poljoprivredni proizvođači  na području naše opštine nemaju mogućnosti za kvalitetne samostalne nastupe na tržištu. Čine se prvi koraci, pa smo s puno ambicija prihvatili inicijativu iz Donje Morače da se započne formiranje udruženja proizvo]ača domaće rakije. U tu svrhu smo izdvojili i 10.000 eura“, objašnjava predsjednik Opštine Milosav Bulatović.

Formiranje udruženja, očekuje on, stvoriće mogućnosti i za podizanje kvaliteta domaće rakije, ali i za obezbjeđivanje  potrebnih sertifikata za nastup na tržištu.

„Ubrzo će se inicijativa pretvoriti u organizacione oblike: udruženje će postaviti norme i standarde po kojima će se ovdašnja tradicija  u proizvodnji domaće rakije transformisati u sertifikovana pakovanja spremna za inostrana tržišta“,-  najvaljuje predsjednik Opštne.

U Donjoj Morači kažu da ne mogu pratiti Bulatovićev optimizam dok ne vide prve konkretne poteze.  Podsjećaju kako su, kroz inostranu podršku,  prije deset godina,  obezbijedili novac za fabriku za preradu voća. Opština je trebalo  samo da obezbijedi objekat, gdje bi pogon bio smješten.

„Mjeseci moljakanja nijesu urodili plodom. Od nekoliko mogućnosti, to jest, praznih objekata na području Donje Morače, od Opštine nijesmo dobili nijedan  gdje bi mogli da smjestimo mašine. Tako smo izgubili znatna sredstva, koja bi oživjela voćarstvo u ovom kraju“, objašnjavaju mještani.

Nekolicina Moračana imali su brojne probleme kada su krenuli da traže sertifikate za piće koje proizvode. Obično se, tvrde, sve završavalo poslije uloženog novca i truda na negativnim odgovorima iz resornog ministarstva. Dobijali su objašnjanje da su propustili nešto u proceduri, da su zakasnili i slično. Prije nekoliko godina, kaže jedan od njih, tražio je dozvolu da može da peče rakiju od kruške „viljamovke“ koja je rodila na njegovom imanju.  Iz  ministarstva su ga savjetovali  da nađe tržište za voće što, naravno, nije uspio.

U Donjoj Morači sigurni su da umiju da proizvedu alkoholna pića „dostojna konkurencije s najpoznatijim svjetskim brendovima“. Procedure za dobijanje sertifikata nijesu im najjasnije i izgledaju im komplikovano i skupo. Ne kriju ni sumnju da nadležnim s državnog nivoa, možda, nije u interesu da moračka šljiva  bude „regularan i kvalitetan proizvod na domaćem tržištu.“

Svjesni su da i oni treba da učine još puno toga kako bi obezbijedili  što dosljednije poštovanje tradicionalnog načina prizvodnje i savremenih standarda.

„Prije svega, jačina šljive ne treba da prelazi 38 do 40 ‘gradi’. Sada, nažalost, peku mnogo jaču rakiju, što znatno utiče na aromu i neka specifična svojstva. Ni u jednoj od rakija ne smije biti dodatog šećera jer je to, prosto, tradicija. Šećeruša, tako se zove rakija u čiju kominu ili trop neki  sipaju šećer džakovima. Takva komina daje mnogo više rakije ali “od nje boli glava”…“

Rakočević objašnjava i kako bi, što se ranije praktikovalo, šljiva, prije nego što dospije na tržište,  trebalo da odstoji najmanje godinu. Potrebno je i da „prevri“ desetak puta. Sada je  drugačije.  Zbog velike potražnje i zbog nedostatka novca u domaćinstvima proizvođača, gotovo sva ispečena rakija proda se za dva mjeseca.

„Ipak, znam da na desetine domaćinstava u ovom kraju mogu da  proizvode  u skladu s najvišim evropskim standardima. Treba nam vjetar u leđa od nadležnih institucija, savjeti i olakšavanje procedura. Poslije toga, ne bojimo se za mjesto šljive na tržištu.  Pored toga što je donjomorački ponos, ta rakija bi mogla postati i državni vrlo lako i za vrlo kratko vrijeme“, siguran je Rakočević.

 

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo