Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO KOMŠIĆ,BIVŠI GRADONAČELNIK SARAJEVA I ČLAN RATNOG PREDSJEDNIŠTVA BiH: BiH je žilava država

Objavljeno prije

na

Vladajući neprekidno podgrijavaju strah, ali BiH nisu uspjeli uništiti ratom, pa  ne mogu ni ratnim prijetnjama  

 

MONITOR: Kakvo je političko i ekonomsko  stanje u BiH?
KOMŠIĆ: Ekonomsko stanje je bolje od političkog, jer ekonomija ima svoje putove koji izbjegavaju političke blokade. To se vidi po ekonomskim pokazateljima: izvoz se povećava svake godine, investicije se  povećavaju, budžeti kantona, entiteta i države se također povećavaju jer rastu prihodi od indirektnih poreza. Naravno, svi bi ti pokazatelji mogli biti bolji da je bolja politička situacija. Nju određuju i dalje nacionalističke  stranke koje imaju vlast. One, svaka na svoj način, blokiraju državu, posebno put ka EU i NATO-u. Te integracije su uvjet sigurnosti svake zemlje. Postoji politika koja negira BiH kao državu, njenu budućnost, koja zagovara otvoreno dezintegraciju.Tu politiku vodi Milorad Dodik, član Predsjedništva države. Politika HDZ-a, podržana iz Hrvatske, također  indirektno blokira državu jer neprestano postavlja uvjete za njeno funkcioniranje. Ispunjenje tih uvjeta ne vodi BiH ka evropskim integracijama kao što tvrde,nego  u dezintegraciju države. S treće strane je politika SDA, koja je razapeta između nacionalnih bošnjačkih interesa i državnih interesa. Da bi bila vjerodostojno državotvorna, kao što za sebe tvrdi, morala bi se odreći  prioriteta nacionalnog nad državnim.Stranke koje su izvan toga, koje za sebe tvrde da su građanske, stavile su se u defanzivu i nemaju uticaja, izuzev Demokratske fronte Željka Komšića. Politički napredak se postiže samo uz pomoć pritisaka međunarodne zajednice ili pojedinih uticajnih država.

MONITOR: Jesu li političke elite za evropske integracije?
KOMŠIĆ:Verbalno su svi za evropske integracije, ali malo čine da do toga dođe. Reforme koje su uvjet za otvaranje pregovora sa EU se ne provode, a to je odgovornost valadajućih stranaka. Dodatni problem je odnos prema NATO-u. Niti jedna zemlja u tranziciji nije primljena u EU bez prethodnog ulaska u NATO. Dodik i većina srpskih stranaka u BiH je protiv toga iako je Dodikov glavni politički partner Čović – za.  Oni veoma uspješno dogovorno sve blokiraju. Bošnjačka strana jeste za to, ali nema moć da to provede. Stojimo u blokadi.

MONITOR: Zašto je najavljeno uspostavljanje rezervnog sastava policije Republike Srpske unijelo uznemirenost među građaneBiH?
KOMŠIĆ:Taj potez RS-a se desio u vrijeme veoma zaoštrenih političkih odnosa. Iz RS-a i Srbije se cjelovitost BiH veže za status Kosova, HDZ BIH obnavlja javno Herceg-Bosnu i ima podršku vlasti iz Hrvatske. To je veoma nepovoljan kontekst za takve poteze, bez obzira na potrebe koje se javljaju u vrijeme unutarnjih destabilizacija vlasti ili migrantske krize kojom se to pravda. Svaka militarizacija se tumači kao zveckanje oružjem, kao destabilizacija države, a ne kao stabilizacija. Uostalom, to je protivno Daytonskom sporazumu koji zabranjuje svaki vojni debalans u BiH i regiji.

MONITOR: Da li je to priprema za rat?
KOMŠIĆ:Mislim da je to više pritisak na međunarodnu zajednicu koja od Srbije traži priznanje Kosova nego ratna priprema. To je i pritisak na domaću politiku da prihvati formiranje Ministarskog vijeća pod uvjetima koje diktira Dodik. To nije neka velika snaga za rat. Također, Dodik stalno pokušava entitet RS uzdići u državu, sa državnom infrastrukturom.  Uzaludno, Daytonski sporazum to ne dozvoljava i on može ići samo do granice njegovog rušenja.

MONITOR: Hoće li će Federacija odgovoriti recipročnim mjerama?
KOMŠIĆ: Ako bi Federacija uradila isto, onda bi se dobio antipod, onda se time u suprotnost dovode entiteti. Vjerujem da će u Federaciji to shvatiti i da neće tako reagirati. 

MONITOR: Je li strah  ambijent u kojem sada žive građani BiH, pa mnogi iz nje bježe?
KOMŠIĆ:Strah je veoma opasan ambijent i vladajući ga neprestano podgrijavaju. Militarizacija je samo jedno od sredstava toga straha. Oni to rade da bi se održavali na vlasti, jer se gotovo svi izbori obavljaju u tom ambijentu. Oni time homogeniziraju narode, raspiruju nacionalnu mržnju i učvršćuju rejtinge. Strah vodi u nepovjerenje, a ono izaziva društvene podjele. Društvene podjele vode u podjele države. Sve to nacionalisti znaju i  radi toga to rade. Ljudi bježe od toga, nitko neće zveckanje oružjem niti primisao o ratu, posebno omladina. Bježi se također od besperspektivnosti.

MONITOR: Milorad Dodik prijeti otcjepljenjem entiteta RS. Može li u tome uspjeti?
KOMŠIĆ: Ne.  To bi bilo potpuno rušenje Daytonskog sporazuma. Zemlje garanti tog sporazuma to ne smiju dozvoliti, posebno SAD jer je to njihov jedini uspješni međunarodni  projekat poslije Drugog svjetskog rata. Također, to bi izazvalo veliki otpor u samoj BiH.

MONITOR: I dalje se pokušava obnoviti Herceg Bosna. Kome je to u interesu?
KOMŠIĆ:Obnova Herceg-Bosne je u interesu samo HDZ-u BiH i Hrvatske, jer oni time žele naknadno neutralizirati presudu Haškog suda o Udrženom zločnačkom poduhvatu. Tom presudom je ta ratna paradržavna tvorevina proglašena ratnim zločinom i svi njeni glavni  funkcioneri su osuđeni kao ratni zločinci. Na čelu Udruženog zločinačkog poduhvata je bio Franjo Tuđman, tako glasi presuda. Hrvatskom narodu u cjelini to nije interes, jer obnova Herceg-Bosne je nepriznavanje zločina, afirmacija i glorifikacija zločinaca i tretiranje zločinačke tvorevine kao nacionalnog interesa.

MONITOR: Prijeti li BiH podjela zbog politike koju vode Dodik i Čović?
KOMŠIĆ:Obojica vode politiku podjele, svaki na svoj način. Dodik otvoreno, Čović više prikriveno. Oni u tome ne mogu uspjeti, to se ne može postići legalno, u demokratskoj proceduri. Silom se to takođe ne može uraditi. 

MONITOR: Vi ste učesnik mirovnih pregovora u Dejtonu. Može li Dejtonski sporazum spriječiti rušenje Bosne i Hercegovine?
KOMŠIĆ:Daytonski sporazum ima dosta nedostataka, ima u njemu tzv. sistemskih greški. Najveći nedostatak je entitetsko uređenje države koje omogućuje blokade državnih institucija, sukob države i entiteta, te entiteta međusobno. Zbog toga je država u cjelini nefunkcionalna i neracionalna. Uz to, ona je nedemokratska jer u entitetima nije izjednačeno pasivno sa aktivnim pravom glasa. No i  takav sporazum sprečava rušenje BiH, sprečava uvođenje entničkih kriterija u izbore i pri formiranju izvršnih organa vlasti.

MONITOR: Da li I Vas događaji u BiH i ostalom dijelu našeg regiona podsjećaju na ratne devedesete i postoji li opasnost od novih sukoba?
KOMŠIĆ: Samo na prvi pogled. Zaoštreni su odnosi u BiH, zatim između Hrvatske i Slovenije, između Hrvatske i Srbije, Hrvatske i Srbije prema BiH. Čini se kaos, ali nije ni blizu predratnog vremena. To ne može eskalirati u međusobne sukobe ili u regionalni sukob. BiH je žilava, nisu je uspjeli uništiti ratom, ne mogu ni ratnim prijetnjama.

MONITOR: Zvaničnici BiH tvrde da se  Hrvatska miješa u unutrašnje stvari BiH
KOMŠIĆ: Od dolaska na vlast sadašnje garniture HDZ-a, Hrvatska se direktno miješa u unutarnje stvari naše zemlje. Ona to radi perfidno, pod izgovorom da želi BiH pomoći na putu ka EU, kao regionalni lider, kao potpisnik Daytonskog sporazuma i njegov jamac, te kao najbolji prijatelj BiH. Kamo sreće da je tako. U Evropskim institucijama se ponaša suprotno od toga što govori, ponižava BiH, prokazuje je kao regionalnog destablizatora, kao prijetnju Evropi, kao neuređenu državu u kojoj su narodi ugroženi, itd. Sve je to u funkciji učvršćivanja vlasti HDZ-a BiH, stvaranja pretpostavki za podjelu države i obnovu Herceg-Bosne. To nije interes Hrvatske.


Između dejtonskih okova i Brisela

MONITOR: Je li BiH, kako kažu pojedini analitičari, razapeta između dejtonskih okova i Brisela?

KOMŠIĆ: Jeste. BiH je razapeta između evropske demokracije i daytonskih rješenja. Evropska unija ne poznaje etnička rješenja u izborima i u formiranju vlasti. Daytonski sporazum je od BiH napravio, kako sam rekao, nefunkcionalnu i skupu državu, sa ograničenim građanskim pravima. Imamo pet nivaoa vlasti sa veoma nerazvijenom lokalnom samoupravom. Većina budžeta se troši na nefunkcionalnu državnu administraciju, čije se nadložnosti često preklapaju. To tu administraciju čini neefikasnom, građane čini nezadovoljnima, a kapital od toga bježi. Zato bi bilo važno da BiH postane što prije članica EU i da primjenjuje evropske standarde u svemu. Mi smo mala zemlja, ali dovoljno bogata za ovaj broj stanovnika, nismo prezadužena država, imamo radine i sposobne ljude, mogli bi se ubrzano razvijati i postati poželjna zemlja za život.


Vučić govori kao Milošević

MONITOR: I Srbija se miješa u unutrašnje odnose u BiH, što je takođe osporavanje njenog suvereniteta…

KOMŠIĆ: Da, i to otvoreno. Funkcioneri Srbije su u posljednje vrijeme otvoreno dovodili u pitanje opstojnost BiH. Sudbinu BiH  stalno povezuju sa Kosovom iako to jedno s drugim nema nikakve veze. BiH je dobila međunarodno priznanje kao i druge bivše republike SFRJ, njene granice su međunarodno priznate, njena državnost utvrđena Daytonskim sporazumom koji je potpisala i Srbija. Posljednje dovođenje u pitanje BiH je Vučićeva izjava na nedavnom sajmu u Mostaru kada je izjavio da će Srbija poštovati suverenitet i teritorijalni integritet susjednih država u mjeri u kojoj se to prizna Srbiji. Kako će se svijet odnositi prema samostalnosti Kosova ubuduće, ne može imati nikakve posljedice za BiH jer BiH o tome ne odlučuje. Vučić je faktički zaprijetio svijetu preko BiH. To je nedopustivo od države koja tvrdi da je prijatelj BiH. Ima još nešto znakovito u Vučićevoj retorici. On govori o potrebi razvijanja prijateljskih odnosa Srba i Bošnjaka, a da nikada ne pominje prijateljstvo država. Drugim riječima, njemu trebaju Bošnjaci bez države. To je govorio i Milošević. Sličnu retoriku ima Plenković, on govori o prijateljstvu Hrvatske s BiH, ali nikada ne pominje Bošnjake u tom kontekstu. On bi želio BiH bez Bošnjaka.

 

HDZ satanizuje partizansku borbu

MONITOR: Na nedavno pitanje novinara da li će Vlada Federacije BiH pomoći sanaciju Titove pećine, koja je zatvorena, iz Ministarstva kulture preporučeno im je da “apliciraju za projekat sanacije”. Uskoro tu  treba da bude obilježena 75. godišnjica njemačkog desanta na Drvar.

KOMŠIĆ: Odgovor Ministarstva je u skladu s politikom HDZ-a u BiH i u Hrvatskoj. Oni su odavno partizane satanizirali i cijelu njihovu borbu obezvrijedili. U Zagrebu su sklonili Titovo ime s trga. Hrvatska se nakon više od pola stoljeća naknadno stavlja na poraženu stranu u Drugom svjetskom ratu. To nitko pametan ne radi niti bi uradio. Slično se ponaša HDZ BiH. Sve što ima veze s partizanima devalvira se. U prošlom ratu porušili su sve partizanske spomenike do kojih su stigli. Partizansko groblje u Mostaru se i danas skrnavi iako je to remek djelo Bogdana Bogdanovića. Ministarstvo koje vodi HDZ će učiniti sve da se ta godišnjica ne proslavlja. Očito da je to za njih poraz, a ne uspjeh. Takvom politikom stavlja se ljaga na cijeli hrvatski narod, I to naknadno. To nije politika, to je ludost.

 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo