Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Protesti nijesu polje za uske  partijske interese

Objavljeno prije

na

Previše se naglašava slučaj Kotor, čak se ta tenzija pojačava dominantno iz opozicionih struktura, što je poseban indikator. To govori o naglašenom podražavanju usko partijskih interesa, opozicionim pekmen igricama, koje ne samo što su kontraproduktivne za stvaranja jake alternative vladajućoj strukturi, već su dugoročno razorne

  

MONITOR: Kako vidite ono što se desilo u Kotoru? Odbornici SDP pomogli su smjenu gradonačelnika Vladimira Jokića, uprkos potpisanom Sporazumu za budućnost, u kom se opozicija između ostalog obavezuje na jedinstvo.

MARIĆ: Kotorski slučaj možemo posmatrati iz dva ugla. Jedan je pravni, a drugi politički. Iako je uzet kao polazište teško je vjerovati da je problem poštovanja procedure bio toliko izražen i doveo do nepomirljivih političkih razlaza. Bliži sam stavu da su političke razlike realnost među opozicionim partijama i da imaju jak intenzitet. Osnova tih razlika je raznovrsna, od poimanja sadržaja crnogorskog društva do interesnih matrica koje se dominantno drže u granicama partijskog dijelovanja. Upravo iz ovih razloga suštinsko jedinstvo opozicionih subjekata izgleda kao utopija. Vjerujem da se ono može ostvariti samo u krajnje pojednostavljenom cilju, definisanom kao neophodnost smjene DPS vlasti.

Upravo u ovoj nedovršenosti opozicionih struktura, pa i cjelokupnog političkog sistema treba tražiti uzroke koje pojedince usmjere ka velikim političkim greškama, čineći direktnu štetu jačanju opozicionih struktura.

 

MONTIOR: Centrala SDP tvrdila je da njihovi odbornici nemaju njihovu saglasnost  za postupanje u Kotoru.  Mislite li da je moguće da su odbornici djelovali mimo saglasnosti vrha?  

MARIĆ: Mislim da je priča nešto složenija. Upravo prateći svoj politički kurs, svoj ideološko-interesni obrazac, SDP je gradio svoju poziciju u opozicionoj vlasti u Kotoru. Ne smijemo zaboraviti da je ova partija na državnom nivou skoro dvije decenije uspješno koalirala u vladajućoj strukturi, jer su i ideološko-interesni obrasci bili značajno bliži u toj koaliciji, ali u opozicionom koaliranju stvari su znatno složenije, primjera radi najveći broj opozicionih birača drugih partija opozicije i dalje tretira SDP i Krivokapića lično kao strukturu koja je učestvovala u političkom programu ,,otimanja” zajedničke države.

Razlike su značajne, pa i način razmišljanja o mnogim otvorenim pitanjima. Vjerujem da je dugo vremena stav po pitanju kotorskog slučaja bio manje- više jedinstven u SDP-u. Kada su stvari otišle predaleko, vrh stranke je sigurno prepoznao moguće posljedice i htio da žargonski rečeno povuče ručnu. Ali lokalne zajednice imaju svoju specifičnu logiku, ti odnosi su često nabijeni sujetom koja i nema neki osjećaj za veći politički interes i cilj, i naravno ti odnosi su premreženi raznim interesima,  gdje svaki od aktera svoj interes predstavlja kao kompatibilan opštem javnom interesu. U takvim okolnostima centrala partije je ostala nemoćna i nosi dobar dio odgovornosti, jer vjerujem da je podsticala antagonizme bez tačne procjene mogućnosti i snage svoje strukture.

 

MONITOR: Lider SDP Ranko Krivokapić je nakon svega dao ostavku, a još se ne zna ko će ga zamijeniti? Da li je ostavka Krivokapića po vama dovoljna da se  jedinstvo opozicije održi? Ostatak opozicije je bio jasan da SDP nakon svega ne vidi kao opozicionu partiju. Takođe, iz pokreta Odupri se ocijenili su da je SDP ovako sam sebe iskljucio iz Sporazuma.

MARIĆ: Mislim da je SDP još uvijek u opozicionoj igri. Ostanak SDP-a u Sporazumu držim da će najviše zavisiti od onih koji naslijede rukovođenje partijom.

Ostavka Krivokapića može biti doprinos da SDP sebe izgradi kao jasan opozicioni subjekt, a da li će u tome uspjeti ostaje da se vidi. Naravno i ostali opozicioni subjekti, kao i pokret Odupri se treba da daju šansu SDP-u.

Krivokapić je svojom odlukom uspostavio praksu za poštovanje. Ovaj njegov čin ostaviće mnogo dublji uticaj na političku scenu nego što mnogi misle, jer jednom uspostavljena praksa ima tendenciju da se širi.

 

MONITOR: Ugrožava li sve ovo proteste koji su pokrenuti nakon afere Koverta?

MARIĆ: Mislim da ne. Previše se naglašava slučaj Kotor, čak se ta tenzija pojačava dominantno iz opozicionih struktura, što je poseban indikator. To govori o naglašenom podražavanju usko partijskih interesa, opozicionim pekmen igricama, koje ne samo što su kontraproduktivne za stvaranja jake alternative vladajućoj strukturi, već su dugoročno razorne za stvaranje jače kadrovske osnove što je preduslov bez koga se ne može.

Protesti mogu reafirmisati svoju snagu i kontinuitet ako partije shvate da protesti nijesu polje iz koga treba da crpe svoje partijske interese, već prostor gdje treba da se artikuliše potreba za oslobađanjem državnih institucija i resursa, potreba da se dobije kontrolisana vlast.

 

MONITOR: Kako vidite ponašanje institucija kad je u pitanju ova afera? Prošlo je 100 dana od njenog otvaranja.  

MARIĆ: Ovo je jasan primjer da institucije postoje manje-više u formalnom smislu, da servisno završavaju neke poslove i omogućavaju elementarno funkcionisanje sistema države. U suštinskom smislu, mi kao društvo nemamo institucije sposobne da se bore protiv korupcije i organizovanog kriminala. One su pod kontrolom DPS vlasti, pa razni planovi integriteta, etički kodeksi, merit sistemi, statistike zvuče kao neukusna šala.

Činjenica da nakon 100 dana afere jedan od glavnih aktera je i dalje generalni sekretar u kabinetu Predsjednika Crne Gore, da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke, je upozoravajuća.

Predsjednik Države je i predsjednik DPS-a, generalni sekretar je visoki funkcioner DPS-a, obojica su nedvosmisleno priznali da se DPS jednim dijelom finansirao sistemom koverte, svih ovih decenija, da su pare davali razni tajkuni, da su vodili dvojno knjigovodstvo. Sve su potvrdili i aktivisti sa terena, a ASK i SDT su izveli kontrolisane akcije, do granice političkog interesa DPS-a.

Istini za volju i pored više puta mijenjanog izbornog zakonodavstva koje se ne može izglasati bez opozicione strukture, usko tumačeći normu ovako krupna društvena anomalija je svedena na nivo prekršaja. Samostalno tužilaštvo bi našlo elemente bića krivičnih dijela protiv izbornih prava u ovim radnjama. Tako bi crnogorski građani mogli osjetiti šta znači suverenitet i snaga države Crne Gore.

 

MONITOR: Crnogorski građani su Safetu Kaliću platili  više od tri miliona eura odštete zbog optužnica koje su pale, dok je Jovici Lončaru, saradniku  Duška Šarica, iz istog razloga dosuđeno 100 hiljada eura. Premijer tvrdi da su oslobađajuće presude znak „snage institucija“. Jesu li? Kako komentarišete tu njegovu izjavu?  

MARIĆ: Oslobađajuće presude govore o slabosti pravosudnog sistema, posebno tužilačke organizacije. Sva nedovršenost pravosudnog sistema skupo košta crnogorske građane, u konkretnom slučaju imamo i tačnu cijenu.

Premijer je dao politički neodgovornu izjavu neprimjerenu trenutku i realnim izazovima pred kojima stoji crnogorsko društvo. Naglašavam političku, jer to jeste izjava sa jasnim političkim ciljem, da se ublaži šteta po vlast DPS-a u odnosu na činjenicu da je i građanima koji glasaju za ovu partiju jasno da u sistemu nešto ozbiljno nije u redu. Sudstvo jeste nezavisna grana vlasti ili kako premijer kaže institucija, ali je takođe i tužilaštvo institucija. Logično je da je jedna od ove dvije institucije zakazala i to je moralo da bude predmet pažnje premijera. Ovako sproveden slučaj pred pravosudnim organima koji umjesto da postane primjer borbe protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, postaje obaveza građana da plate višemilionsku odštetu, koju će sprovesti upravo Vlada premijera koji bi ako ništa drugo morao da bude zabrinut za Budžet. Ovakvi slučajevi kod građana bude osjećaj nepravde, ravnodušnosti, sve veće apatije, neke opasne svejednoće.

 

MONITOR: Uskoro se očekuje presuda za slučaj državni udar. U parlamentu je lider Demokratskog fronta prethodne sedmice najavio da bi u slučaju osuđujuće presude  mogle ,,letjeti glave”.  Šta bi nam moglo donijeti okončanje ovog procesa?

MARIĆ: Prvo ne vidim da će se ovaj proces brzo okončati. Zapaljiva retorika je svojstvena ovakvim procesima, koji su se poveli bez jasne procjene ishoda, što na kraju krajeva govore i procesi koji su komentarisani u prethodnom pitanju. Specifičnost ovog procesa je da je naglašeno politizovan, što pravosudni sistem dovodi u skoro bezizlaznu situaciju. Institucije koje drže do sebe nikada sebi ne bi dozvolile ovakav proces.

U političkom smislu ovaj slučaj je drastično opteretio politički sistem zemlje i predstavlja prijetnju za dalji demokratski razvoj crnogorskog društva. Ovaj slučaj ima kapacitet zarobljavanja političkog sistema i sama ta činjenica ga čini sredstvom u rukama političkih oligarhija, a ne procesom koji će kroz činjenično riješen predmet pred sudom, zaštiti javni interes.

 

MONITOR: Prethodne dane obilježilo je nasilje u različitim oblicima. Od košarkaskih terena, do nasilja u  institucijama. Kuda plovi ovaj brod?  

Plovimo istim kursom, kada je način vladanja u pitanju, već decenijama. Tu mantru vlasti niko njoj sklon ne pušta lako. Partija kontroliše državne institucije, biznis inicijative, zapošljavanje, sportske klubove, kulturne institucije, univerzitete, u najkraćem tokove novca i interese. Svaka građanska, demokratska inicijativa koja podrazumjeva kontrolu moći, decentralizaciju, transparentnost i odgovornost, čak i u svojim prvim koracima predstavlja veliku opasnost za vladajuću oligarhiju.

Da bi se takvo stanje održavalo, a oligarhija vladala, ona kontroliše razne vidove sukoba, haosa i bezbjednosnih rizika. Tačno je da se igra sa vatrom, ali takvim strukturama su te igre bliske, njih ne zanimaju demokratska pravila, ne sviđa im se nijedna raspodjela u kojoj nemaju punu kontrolu. Ostaje nam nada da nas neće zapaliti.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo