Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Vučićev odlazak biće buran

Objavljeno prije

na

Teško da će ova vlast u Srbiji otići sa političke scene demokratskim putem, odnosno izborima

 

MONITOR: Srbija je danas zemlja mitinga i kontramitinga. Može li se tim protestima srušiti režim Aleksandra Vučića?

POPOV: Građanski protesti koji traju nekoliko meseci su ipak uspeli da uzdrmaju vlast tim pre jer se ne dešavaju samo u Beogradu i Novom Sadu, nego u još preko 25 gradova u Srbiji. Vlast je učinila nekoliko ustupaka koji idu u prilog ovoj konstataciji. Smenila je,  na primer,  svoja dva gradonačelnika koji su zbog kriminalnih dela, koja su učinili, izgubili ne samo gradonačelničke pozicije, nego će najverovatnije završiti u zatvoru. Moglo bi se navesti još takvih primera, pri čemu vlast pokušava da prikaže da to nije ustupak opoziciji nego uvažavanje volje nezadovoljnih građana. Ukoliko se istraje u protesima to bi moglo ozbiljno da uzdrma vlast, da je polako kruni i dovede do neminovnog kraja.

MONITOR: Protesti su bili i građanski, a onda se pokazalo da iza njih stoje čelnici stranaka?

POPOV: Pokazalo se da je prošlo vreme narandžastih revolucija i da su postkomunistički lideri postali otporni na gandijevske građanske proteste, kao i da su spremni da upotrebe sva raspoloživa sredstva da bi ostali na vlasti (a imaju ih u izobilju od regularne do paramilicije, tajnih službi, kontrolisanih medija) i ne libe se da ih koriste u punom kapacitetu. U svim državama ex Jugoslavije imali smo u više navrata građanske proteste, zbog autoritarnih vlasti koje su građane dovele u materijalnu i moralnu bedu, međutim oni bi trajali jedno vreme, a onda se ugasili sami od sebe jer nisu imali jasno vođstvo, kao ni jasan progam. Naravno, to ne znači da stavljanje stranaka na čelo protesta garantuje pozitivan ishod, tim pre kada  u suštini po svojoj prirodi, pa i ideologiji koju zastupaju, nisu ništa bolje od sadašnje vlasti, kao što je sada slučaj u Srbiji.

MONITOR: Ko su Borko Stefanović, Vuk Jeremić i Boško Obradović,  koji se zalažu za radikalizaciju protesta?

POPOV: Borko Stefanović je levičar bez stranke, Vuk Jeremić se još iz vremena kad je bio ministar spoljnih poslova Srbije pokazao kao nacionalista koji nas je zavađao sa susedima, pa i najuticajnijim zemljama Zapada, a Boško Obradović je vođa Dveri, koja je ultra desničarska stranka koja u svom programu ima elemenata Ljotićeve ideologije. Ako tome dodamo i Đilasa, koji je nedavno osnovao sopstvenu stranku nazovi leve orijentacije, onda dobijamo ono što narod kaže – kad bi ih skuvali ne bi im se čorbe pomešale. Takva jedna šarolika grupacija, gde po eksponiranosti, pa i radikalnosti, značajno preteže desna strana u velikoj meri je doprinela smanjenju broja građana koji protestuju, a i među onima koji se okupljaju nedostaje energije, što je bilo veoma vidljivo na velikom okupljanju 13. aprila, najavljenom kao presudnom za rušenje sadašnje vlasti za vreme i nakon kojeg se ništa značanije nije desilo. Razlog što oni nisu uspeli da pridobiju veliki deo građanski opredeljenih ljudi, koji jesu opoziciono orijentisani u odnosu na Vučića, leži  u programu Saveza za Srbiju u kojem se već  u prvoj tački zalažu za zamrznut konflikt na Kosovu, a evropski put Srbije se nigde ne spominje.

Zbog sve bahatijeg ponašanja ovog režima, koje izaziva sve brojnije proteste i na cehovskoj i drugoj osnovi, sigurno je da mu se bliži kraj, ali za taj kraj neće biti najzaslužnija trojka koju ste spomenuli, mada će naravno i njihovo delovanje tome doprineti .

MONITOR: Kakve bi se mogle očekivati promjene u Srbiji i regionu ako bude smijenjen Vučić?

POPOV: Odlazak ovog režima i njegovog čelnika biće buran. Teško da će ova  vlast otići sa političke scene demokratskim putem, odnosno izborima, što nosi sa sobom brojne neizvesnosti.To tim pre jer je Srbija trenutno veoma podeljeno društvo po više osnova – u odnosu na rešavanje problema Kosova, u odnosu na evropski put, a samim tim je podeljena i na proevropski i proruski orijentisane građane. Imajući u vidu da je ova vlast podsticala te podele, nije isključeno da na toj osnovi dođe i do unutrašnjih previranja. Kakav bi njihov ishod mogao biti, to ni najupućeniji  analitičari ne mogu da predvide. Bitno je i  ponašanje  spoljnog faktora u takvoj situaciji, jer se baš preko Srbije velike sile nadmeću za uticaj na ovim prostorima, koje ponekad podseća na period Hladnog rata. Ako se ima u vidu da imamo latentnu nestabilnost BiH, da u Crnoj Gori i Albaniji traju slični protesti protiv autoritarnih vlasti, sigurno je da bi se u ovakvom raspletu nestabilnost prelila i na region.

MONITOR: Kako Vučiću uspijeva da sedam godina, kako kažu analitičari, drži Srbiju u zarobljeništvu i poručuje učesnicima protesta: „Neka šeta i pet miliona, nijedan zahtev neću usvojiti“?

POPOV: Ovaj režim opstaje po sličnom receptu koji je već viđen u Mađarskoj i drugim zemljama sa autoritarnim režimima. Vlast je urušila vladavinu prava, razorila nezavisne institucije, uvela kontrolu medija i razvila klijentelizam, tako da je danas u Srbiji teško doći do bilo kog posla ukoliko nisi član vladajuće stranke. Režim vlada ucenama i zastrašivanjem, a tamo gde to ne uspeva potkupljivanjem građana. Ali   sve ima svoje granice dokle se može trpeti. Sve to, kao i razvijena korupcija, masovni odlazak mladih, kao i sve veća bahatost režima, koja se ogleda i u navedenoj Vučićevoj izjavi, su i tempirana mina pod temeljima ovog i ovakvog režima i osnovni generator sadašnjih protesta sa nesagledivim posledicama po sam režim, ali i budući razvoj događaja u Srbiji.

MONITOR: Kako ocenjujete rezultate dijaloga na Samitu u Berlinu od 29. aprila?

POPOV: To je još jedan pokušaj da se ožive briselski pregovori bez konkretnih rezultata. Dalji razvoj događaja zavisiće  od sastava i stava nove briselske administracije, imajući opet na umu američko uplitanje u rešavanje kosovskog problema.

MONITOR: Kako je najbolje rješiti status Kosova?

POPOV: Mislim da je najbolje rešenje bilo da je primenjen deo Briselskog sporazuma o Zajednici srpskih opština, uz davanje neke vrste eksteritorijalnosti za srpske manastire na Kosovu.

MONITOR: Predsjednik Predsjedništva BiH i doskorašnji predsjednik Republike Srpske i dalje priča o ujedinjenju sa Srbijom, a to nailazi na prećutnu saglasnost i Beograda…

POPOV: Još u vreme Koštunice otvoreno je nagoveštavana mogućnost da se gubitak Kosova nadomesti pripajanjem RS, a ona i dalje nije stavljena ad akta, svojim izjavama svakodnevno je podgreva Milorad Dodik. Što je najgore od tih izjava, koje je često  na raznim javnim skupovima  iznosio i  u Beogradu, ne ograđuju se zvaničnici Srbije. Svaki iole politički pismen čovek mora biti svestan da bi razbijanje BiH na ovaj način dovelo do potpune destablizacije regiona, pa i Evrope, koja je zbog problema unutar EU nestabilnija nego ikad od Drugog svetskog rata.

MONITOR: Povodom nedavne 30- godišnjice od “jogurt revolucije” kojom je režim Slobodana Miloševića ukinuo autonomiju Vojvodine,  Vi ste izjavili da je nakon toga Vojvodina “potpuno materijalno i moralno uništena”.

POPOV: Dok je Vojvodina imala punu autonomiju na najbolji način koristila je komparativne prednosti, tako da je u nekadašnjoj Jugoslaviji, zajedno sa Slovenijom, bila u vrhu po razvijenosti. Koliko je Vojvodina osiromašila mogu ilustrovati na mikro primeru. Srbobran je varošica na glavnom magistralnom putu E 75 koji sa juga zemlje vodi prema Mađarskoj i u vreme pre Miloševića grad je imao razvijenu poljoprivredu i prehrambenu industriju i živeo punim životom, Danas je to mrtva varoš u kojoj ne možeš prodati kuću kad neko umre. Većina nekada razvijenih vojvođanskih gradova liče danas na Srbobran.

MONITOR: Vojvodina je nadaleko bila poznata po multietničnosti. Kakvo je stanje danas?

POPOV: Vojvodina je i danas, pored Istre, jedina prava multietnička regija na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Međutim međuetnički odnosi  u Vojvodini nisu ni blizu onih koje smo imali pre Miloševićeve ere, jer seme nacionalizma koje je tada posejano i dalje klija i u Vojvodini. I u periodu posle Miloševića kroz zakonsku normativu i institucionalni okvir uveden je sistem segregativnog multikulturalizma gde deca raznih nacionalnosta nemaju mnogo prilike da se druže, idu čak u odvojene objekte, od obdaništa do završetka srednje škole. Dešava se nešto što je ranije bilo nezamislivo- u Vojvodini imamo monoetničke kafiće.

 

aokret ka Rusiji i Kini

MONITOR: Nakon prošlenedjeljnog susreta sa Putinom, Vučić se pohvalio da mu je predsjednik Rusije rekao da će podržavati Srbiju i „neće dozvoliti da je bilo ko dira“. Šta to znači u kontekstu Vučićevih izjava da je Srbija za evrointegracije?

POPOV: Srbija je po svemu sudeći uveliko skrenula sa evropskog puta. Jedan od razloga zbog kojih je Evropa tolerisala gušenje unutrašnjih sloboda u Srbiji je bilo uverenje da će im SNS na čelu sa Vučićem u dogledno vreme isporučiti rešenje kosovskog problema. Međutim, zahvaljujući opstrukciji sprovođenja dogovorenog u Briselu i od strane Beograda i Prištine, ali i labavom vođenju ovog procesa od strane Brisela, pregovarački proces je dospeo u ćorsokak i teško je predvideti kako će stvari dalje ići. Zbog toga je i opala blagonaklonost i bezrezervna podrška Brisela, a pre svega Nemačke i Francuske, kao okosnice EU, Beogradu. Beograd se još pre toga počeo okretati Rusiji kao svom najvećem zaštitniku, što je takođe bolo oči Briselu. Međutim, u poslednje vreme sve je vidljivije da se umesto Evropi Srbija sve više otvoreno okreće ka Rusiji i Kini i da evropske integracije više nisu prioritet sadašnje vlasti. Vlast je svesna da je krajnje neizvesno rešavanje kosovskog pitanja, tim pre što se u ceo proces umešala i Amerika, koja ga je sa idejom o razgraničenju skoro potpuno iščašila iz evropskog okvira. Prošle godine je Srbija otvorila samo dva pregovaračka poglavlja, što je upozorenje da ni Evropska unija nije zadovoljna tempom rešavanja kosovskog problema, a još manje stanjem u oblasti ljudskih prava i medijskih sloboda. Zbog svega toga aktuelna  vlast sve više traži alternativu u savezništvu sa Rusijom i Kinom, udaljavajući se ubrzano od svog evropskog puta.

 

U Evropi jača desnica

 

MONITOR: Šta očekujete od Evrope nakon izbora za Evropski parlament 26. maja?

POPOV: Po svemu sudeći desnica će u evropskim institucijama imati daleko jaču poziciju nego što je imala. Zbog unutrašnjih problema proces proširenja će biti zaustavljen na neodređeno vreme, a sasvim je moguće da se ostvari Makronova ideja o tome da se stvore dva kruga članica, gde će u prvom krugu biti zemlje starih demokratija, a u drugom većina od bivših socijalističkih zemalja koje nakon prijema ne samo da nisu ojačale svoj demokratski kapacitet, nego su neke od njih uvele autoritarne režime, urušile vladavinu prava, slobodu medija i nezavisne institucije, bez velike želje da se upuste u borbu protiv visokog nivoa korupcije.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo