Povežite se sa nama

MONITORING

KAD VLAST OBEĆAVA ULAZAK U EVROPU: Putujemo, a već stigli

Objavljeno prije

na

Dok preko decenije čekamo da nam se otvore evropska vrata, prema ranijim procjenama pojedinih crnogorskih zvaničnika, sada smo već uveliko trebali biti u Evropi. Ili makar otvoriti sva poglavlja. Niko od njih nije snosio ama baš nikakvu odgovornost zbog toga što se to nije dogodilo. Ma ni – izvini

 

Dobili smo još jednu veselu procjenu o tome kad ćemo u Evropu. Ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović, saopštio je ove sedmice  da očekuje pozitivan izvještaj Evropske komisije (EK) o našem napretku na putu ka Evropskoj uniji, te da će Crna Gora biti sljedeća članica Unije.

Zvuči kao da se nešto novo desilo. A nije. Ne samo da je identičnu ocjenu dao predsjednik države Milo Đukanović u novembru prošle godine, nego je Crna Gora  i dalje na istom mjestu kao i juče kad su u pitanju evropske integracije, i mogla bi, kao što se to i procjenjuje u prošlogodišnjem izvještaju EU o Zapadnom Balkanu, u najoptimističnijoj verziji da uđe u Evropu – 2025. godine. Dakle, za šest godina. Pa čak i ako to učini par dana prije Srbije, i nije neka radost za crnogorske građane.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO),  komentarišući Darmanovićevu izjavu za Monitor, kaže da je moguće tačno da je Crna Gora prva sljedeća članica EU, ali da mi i dalje ne znamo kad je to (vidi boks).  Svakako znamo da neće biti uskoro.

U tom smislu ne  pomaže mnogo  ni  najava Darmanovića  da bi Crna Gora mogla tokom ove godine otvoriti posljednje poglavlje koje se odnosi na konkurenciju, ili  dobiti pozitivan izvještaj kada su u pitanju mjerila za poglavlja 23 i 24, koja se odnose na reformu pravosuđa i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, a koja su  za Crnu Goru ključna u integracijskom procesu.

„Preliminarni dokument koji je rađen u novembru iz oblasti vladavine prava za nas je bio vrlo ohrabrujući. Ukoliko dobijemo pozitivan izvještaj, pogotovo o sprovođenju privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24, to bi bio značajniji momenat za naš dalji pravac prema EU, nego da li ćemo u prvom ili drugom semestru otvoriti posljednje pregovaračko poglavlje“, kazao je Darmanović u intervjuu Radiju Crne Gore.

Ministar je samo zaboravio da pojasni da je za ulazak u EU ključno zatvaranje   poglavlja 23, 24.  A  da bi to poglavlje zatvorili, potrebno je, što se bar jednom godišnje kad dobijemo izvještaj o napretku i  naglasi  iz Brisela, da sprovedemo „suštinske reforme“, a ne samo šminkanje.  Za to nam možda  nije dovoljno daleko ni  2025.  Doduše, ne smije se čovjek ni u Evropu zakleti, i progledavanje kroz prste je moguće.

Kako god, ostaje nada da će crnogorski političari, kad jednom stvarno stignemo u Evropu, početi da vode računa o neispunjenim obećanjima, i da ih neće sipati kao iz rukava. Kao što to sad čine. Obećanje o brzom putovanju u Evropu je jedan od  primjera o tome.

Darmanović nije jedini ministar koji je olako obećavao uspjeh sa ulaskom u Evropu. Čak je i najskromniji. Dok preko decenije čekamo da nam se otvore evropska vrata, prema procjenama pojedinih crnogorskih zvaničnika, sada smo već uveliko trebali biti u Evropi.  Niko od njih nije snosio ama baš nikakvu odgovornost zbog toga što se to nije dogodilo. Ma ni – izvini.

Istina, primjećuje se napredak. Evo na primjeru Darmanovića. Ovoga puta, ministar vanjskih poslova nije precizirao vrijeme ulaska u EU, kao onda kada je 2017. godine u Beču kazao da očekuje da će ,,Crna Gora  biti primljena u članstvo Evropske unije (EU) u narednih pet godina”. Dakle, do 2022.  Nakon što ga je demantovao dokument EU o tome da ćemo ipak još malo sačekati, ministar vanjskih poslova počeo je da daje malo opreznije obećanja. Kao ovo posljednje –  bićemo sljedeći, al kad je to, ne znamo.

Najneoprezniji sa obećanjima čini se da je bio bivši, dugogodišnji predsjednik Crne Gore – Filip Vujanović.  On se nije libio ni da precizno odredi godinu otvaranja i zatvaranja svih poglavlja. I da nakon što ta godina prođe i ne desi se ništa, on izađe sa novim datumom za raju.

Vujanović je tako 2015. godine, na kon­fe­ren­ci­ji po­vo­dom 20-go­di­šnji­ce Dej­ton­skog mi­rov­nog spo­ra­zu­ma u Ba­nja­lu­ci, rekao da će Crna Gora „naredne godine otvoriti sva poglavlja u pregovorima sa EU“. Dakle – 2016. godine. Ni tri godine kasnije, Vujanovićevo obećanje  nije ispunjeno.  On nije više predsjednik, ali ne zbog toga.

Kao simbol neispunjenih obećanja kada su u pitanju evropske integracije, sada se već pominje bivši ministar evropskih poslova Aleksandar Andrija Pejović. Iako viđen kao „sposoban“,  Pejović je više puta obećavao datume za otvaranje svih poglavlja. I više puta omanuo. Sa te pozicije otišao je zbog afere u kojoj je otkriveno da je nezakonito primao više plata i pokrivao više radnih mjesta. Istina uz blagoslov premijera, koji je još tu, ali to je neka druga priča.

Pejović je tako 2016. godine najavio da će Crna Gora do sredine 2017. godine da  završi sve obaveze i bude, interno, spremna za članstvo.  Onda je to  pomjerio na kraj 2017., pa polovinu 2018. Došla je 2019., a još ništa od toga.

Kao glavni pregovarač, Pejović je obećavao i da će poglavlje zaštite životen sredine biti otvoreno  još 2015. godine.  Otvorili smo ga krajem prošle godine. Bivši ministar je kašnjenje prevdao time da smo mi spremni, ali nije Evropa.

Poglavlje 27, koje se odnosi na životnu sredinu, možda je poglavlje za koje smo čuli najviše neispunjenih obećanja. U aprilu 2016. tadašnji ministar održivog razvoja i turizma Branimir Gvozdenović izjavio je kako će poglavlje 27 biti otvoreno krajem godine. U septembru 2016. Ivana Vojinović, direktorica Direktorata za zaštitu životne sredine kazala je da je Crna Gora ,,zaokružila proces ispunjavanja mjerila za otvaranje ovog poglavlja”, i da očekuje njegovo otvaranje skoro. Ko zna, možda je pod ovim skoro mislila na manje od tri godine.

U februaru 2017. Petar Ivanović, predsjednik Odbora za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje Skupštine Crne Gore, ocijenio je: Crna Gora je spremna za otvaranje poglavlja 27, pa je moguće da će ga otvoriti do kraja godine. Zbog toga ga, istina, niko nije prozivao, pa nije morao da baca perje, kao zbog onih fantastičnih priča iz poljoprivrede.

Fantastike iz oblasti evropskih integracija ne fali. I najnevjerovatnije –  još prolazi.

 

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO:  Građani ne žive od obećanja


MONITOR: Koliko je realna ocjena ministra vanjskih poslova da će Crna Gora biti sljedeća članica EU, i šta to znači za crnogorske građane?
ULJAREVIĆ: Vjerovatno ćemo biti prva sljedeća članica, ali, kako je najavio Makron, onda kad istinski sredimo stvari kod kuće.  Zato je pravo pitanje kad će se to desiti, a ne ko će biti prvi, a posebno imajući u vidu da naš ,,napredak” ide tempom ,,jedan korak naprijed, a dva unazad”. Nije utjeha što smo nešto ispred drugih u regionu, koji imaju otvorena bilateralna i druga pitanja. Mi smo, očito, sami sebi dovoljna brana, odnosno, ovaj hronično nefunkcionalan sistem protkan klijentelističkim vezama, korupcijom i organizovanim kriminalom koji ostaju nekažnjivi kada prevagnu partijski interesi, urušavanje medijskih sloboda, sužavanje prostora za djelovanje kritički orijentisanih NVO i slobodomislećih intelektualaca…

Građani ne žive bolje od obećanja da će biti bolje nekad, iako toj mantri rado pribjegavaju naši političari u nedostatku konkretnih učinaka.

MONITOR: Kako vidite ocjenu ministra Darmanovića da će Crna Gora otvoriti posljednje poglavlje ove godine, te  očekuje pozitivan izvještaj EK za poglavlja 23, 24? Da li bi to značilo da je Crna Gora postigla suštinske promjene u oblasti reforme pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala, ključne za integracijski proces?
ULJAREVIĆ: Poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava ostaju otvorena do kraja pregovora, ali je zabrinjavajuće da ni poslije skoro sedam godina pregovora nemamo završna mjerila. To ukazuje koliko vlast nevoljno, minimalno i nerijetko sa unaprijed ugrađenim konstrukcionim greškama izgrađuje zakonodavno-institucionalni okvir a još manipulativnije ga primjenjuje u praksi.

U posljednja tri izvještaja EK se konstatuje ,,ograničen napredak”, odnosno na skali od -1 do 3, to bi bila 1. Uprošćeno, zakonodavni okvir je u najvećoj mjeri usklađen sa acquis-om, institucije preslabe i bez očekivanih i potrebnih rezultata, a posebno u ključnim oblastima poput borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ili slobode izražavanja.

Stoga, otvaranje posljednjeg pregovaračkog poglavlja može biti tumačeno kao opredjeljenje EU da tako pokuša dosuti malo goriva u, inače, zamrznuti reformski proces.

Nekoliko nevladinih organizacija – Institut alternativa, CRNVO, CEMI i CGO – su prije godinu dana ukazivale da taj pristup zahtijeva preispitivanje i da EK treba da razmotri aktiviranje klauzule balansa kako bi djelovala otrežnjujuće na crnogorske vlasti. Taj pristup formalno nije promijenjen ali jeste pogled na Crnu Gora koja danas ima manje kredibiliteta u EU nego što je imala kad je otvarala pregovore čime je jedna vrsta ,,tihe klauzule balansa” na snazi.

Crna Gora je prokockala dragocjenu šansu sa prethodnom EK koja je bila entuzijastičnija oko proširenja u odnosu na ovu koja je tome prišla tehnokratski ali ni nju takvu nismo ubijedili da treba da nas istaknu kao dovoljno uspješnu priču koja može ići i brže, a sad ćemo se suočiti sa vrlo neizvjesnim stavom novog saziva. To sve znači da je crvena lampica upaljena da se počne sa suštinskim a ne simuliranim reformama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

POSAO STOJI, A RAČUNI STIŽU: Pomoći će kad se sjete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto Vlada kasni sa odgovorom na dolazeću ekonomsku krizu, i na sve veću nemaštinu velikog broja građana

 

Vlada čeka.   I hiljade crnogorskih preduzeća i desetine hiljada zapošljenih koji su spriječeni da rade zbog epidemije korona virusa i dalje čekaju da država konkretizuje obećanja i ponudi paket mjera  kojima bi se branili ugroženi poslovi i radna mjesta. Dok ne bude kasno.

Mada preduzetnici već vagaju da li će nezaposlenim radnicima spremati plate ili otkaze, Duško Marković i njegovi saradnici nude samo izgovore. Uz odobrenu mogućnost da se kreditne i poreske obaveze ne plaćaju tri naredna mjeseca. To je dobrodošla, ali ne i dovoljan mjera da bi se nadomjestili neplanirani troškovi.

Od premijera smo čuli kako pare nijesu problem. Vlada, navodno, u okviru tekuće budžetske rezerve ima novca da pomogne građanima „koji već traže finansijsku pomoć“.  (A šta je sa onima koji je ne traže, već očekuju da će se Vlada, kao savjestan domaćin, dosjetiti da pomogne makar one kojima je direktno zabranila da privređuju za život?) Problem su, kažu, propisi.

Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja zabranjuje da se u izbornoj godini građanima dijeli vanredna finansijska pomoć. Kraće – da se kupuju glasovi. Ova godina je, trebala biti izborna. Baš kao i olimpijska, doduše.  Olimpijada u Tokiju je odložena za dogodine. Za  izbore tek treba da vidimo.

Što se podjele pomoći tiče, premijer je odgovornost prebacio na Skupštinu. „Vjerujem da ova situacija nameće potrebu izmjene odgovarajućih normi Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, i ukidanje ograničenja za vrijeme ugroženosti javnog zdravlja”, poručio je Marković. Zapravo tvitnuo preko jedne od popularnih društvenih mreža. Vlada, međutim, parlamentu nije predložila izmjene Zakona koji je, kažu, koči. Dok je vladajuća većina odbila predlog dijela opozicije da se u Skupštini raspravlja o načinu na koji se država nosi s rastućom zdravstvenom, ekonomskom i političkom krizom.

Umjesto svega toga, Vlada je krajem prošle nedjelje formirala radnu grupu. Grupa je dobila zadatak da predloži novi paket mjera ekonomske podrške preduzećima, preduzetnicima i građanima. Možda ste čuli za staru priču iz vrmena jednopartizma koja kaže da vlast kad neće da riješi neki problem – formira radnu grupu. Ljudski je nadati se da ovo nije ta radna grupa. Opet, neke stvari upozoravaju. Recimo, od novoformiranog Vladinog tima očekuje se da predloži mjere koje će privredi omogućiti „da sačuvaju resurse, zaposlene i djelatnosti“.  A u njemu nije bilo mjesta za one čija sudbina zavisi od budućih mjera – Vladine socijalne partnere iz Unije poslodavaca i reprezentativnih sindikata. Oni će, u najboljem slučaju, biti u prilici da predložene mjere sagledaju nakon što one budu formulisane „u roku od 5 do 7 dana“.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

Iz Plana interventnih nabavki saznajemo da se na popisu hrane koju će „u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu“ obezbijediti država svojim novcem nalaze: pšenica i pšenično brašno, kukuruz, šečer, ulje, kuhinjska so i deterdžent. Da ne bi mi procijenjivali da li je to malo, mnogo ili taman  – uporedimo ovaj popis sa spiskom prehrambenih proizvoda koji se već nalaze pohranjeni u hrvatskim Strateškim robnim zalihama: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), tjestenina, meso, mesne i riblje konzerve, voda za piće u bocama, cjelodnevni suvi obroci, so, šećer, ulje, sir, mlijeko u prahu, dječja hrana i ostalo (jaja u prahu, džem, smrznuto i konzervirano povrće).

To,  otprilike, pokazuje i trenutnu razliku između poslednje primljene i prve naredne članice EU.

Sam Plan interventnih nabavki nije dovoljan da Vlada krene u nabavku onoga bez čege ne možemo a već nam nedostaje ili bi moglo zafaliti. Prije toga ona  mora donijeti Odluku o postojanju ozbiljnih poremećaja na tržištu. Tek onda se nedostajuće robe traže na međunarodnom tržištu, pa se potom ugovara njihova kupovina i transport. Zapravo, sav taj posao radi neko od Vladinih partnera iz privatnog sektora.

Iz zvanično objavljenih podataka o aktivnostima kabineta Duška Markovića može se zaključiti da Vlada još nije donijela Odluku kojom konstatuje poremećaje na tržištu ali, sva jeprilika, ni ovogodišnji Plan interventnih nabavki. Sve to smo pokušali provjeriti u resornom Ministarstvu ekonomije, ali od ministarke Dragice Sekulić i njenih saradnika – ni pisma ni razglednice. I pored svih uvjeravanja o transparentnosti Vlade i zajedničkoj borbi na prevazilaženju posljedica pandemije koje danima slušamo.

Ako ne znamo ko i kako, onda nam je makar poznato šta i koliko hrane i neprehrambenih proizvoda moramo uvesti kako bi zadovoljili osnovne potrebe građana Crne Gore. Prema podacima Monstata, svakog mjeseca potrošimo oko 8.100 tona pšenice. Za njen transport potrebno je 325 šlepera od 25 tona nosivosti. Samo jednu osminu (oko 40 šlepera) potrebne pšenice proizvedemo sami. Kukuruza još manje, svega 10 odsto potrebne količine. Šećera, ulja i soli – nimalo. Uz ulcinjsku Solanu staru više od 90 godina, postali smo zemlja koja nije u stanju da proizvede ni kilogram kuhinjske soli.

Više detalja o mjesečnim i godišnjim projekcijama iz prošlogodišnjeg Plana interventnih nabavki možete vidjeti u priloženoj tabeli. Mimo toga, valja pomenuti da je, prema tom planu, nabavka projektovanih količina osnovih životnih namirnica trebalo da košta nešto više od 40 miliona. Ili približno dvanaesti  dio onoga što je Crna Gora prošle godine potrošila na uvoz hrane (480 miliona). To potvrđuje da je tim planom obuhvaćen samo mali dio stvarno potrebnih namirnica.

Na kraju, ali kako bi rekli – ne i najmanje važno, oba Plana interventnih nabavki koja smo uporedili, prošlogodišnji i onaj iz 2015. godine, sadrže istu rečenicu: „Okolnost da su zalihe roba u domaćinstvima i kod trgovačkih preduzeća na nivou približno mjesečnih potreba stanovništva daje mogućnost da se u roku od 30 dana izvrši nabavka definisanih roba i obavi njihova distribucija do mjesta prodaje, u skladu sa Planom“. Da li je ova procjena dobra, to tek treba da vidimo.

 

Trećina za Podgoricu

U prošlogodišnjem Planu interventnih nabavki potrebne količine proizvoda planirane su za 622.373 stanovnika Crne Gore. Njihova prosječna potrošnja je izračunata na bazi Monstatovih normativa godišnje potrošnje: pšenica 157 kilograma (kg); kukuruz 9,5kg; šećer 14 kg; jestivo ulje 9 litara; kuhinjska so 1,5 kg; deterdžent (praškasti-tečni) 9 kilograma.

Gledano po opštinama, najveći potrošači su Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje i Bar (ukupno 57,1 odsto projektovanih količina) dok se manje od 1,5 odsto ukupne potrošnje osnovnih životnih namirnica bilježi u čak devet opština: Andrijevica, Gusinje, Kolašin, Mojkovac, Petnjica, Plav, Plužine, Šavnik i Žabljak (Tuzi su u prošlogodišnji Plan interventnih nabavki ušle kao dio opštine Podgorica).

 

 

Ko ne radi – boji li se gladi?

Veče pred zaključenje ovog broja Monitora stiže vijest o novim mjerama koje je, radi sprječavanja širenja korona virusa, donijelo Nacionalno koordinaciono tijelo za sprječavanje zaraznih bolesti. Roditeljima (jednom od njih) djece mlađe od 11 godina, vaspitačicama u vrtićima, nastavnicima i profesorima, ugostiteljskim radnicima, vozačima autobusa, mašinovođama i kondukterima, zaposlenima u kladionicama i kazinima, prodavcima i prodavačicama u tržnim centrima, pridružili su se i taksisti, prodavci obuće, garderobe, bijele tehnike… Svi oni će, umjesto na poslu, od kuće čekati da prođe epidemije. I da se ukinu mjera koje su ih odvojile od radnog mjesta. Da li i od zarade?

Da se razumijemo: iskustvo zemalja koje je aktuelna pandemija pohodila prije nas, ukazuje da se sa ovakvim mjerama ne može prenagliti već samo zakasniti. Ali, to ne znači da one nijesu donijele mnoštvo problema čije rješavanje još nije došlo na dnevni red. Ako, makar za neke, rješenje uopšte postoji.

Broj onih koji trenutno ne idu na posao nije poznat, ali neke procjene možemo napraviti na osnovu statističkih podataka. U obrazovanju radi oko 15 hiljada zapošljenih. Najviše radno angažovanih ima u trgovinama na veliko i malo, oko 40 hiljada. Firme koje se bave uslugama i smještajem broje oko 18 hiljada radnika, dok u sektoru skladištenja ima oko 13 hiljada zapošljenih. Nešto više ih je u sektoru građevinarstva (14 hiljada) koji, za sada, nije direktno pogođen mjerama za suzbijanje epidemije.

Počnimo od onih koji su privremenu obustavu radnih aktivnosti dočekali u zoni sive ekonomije, kao neprijavljeni radnici ili, u nešto boljem slučaju, sa dijelom zarade koji im se isplaćuje na ruke, bez zvaničnih tragova i plaćanja poreza i doprinosa. Oni će sada ostati bez očekivane zarade, a to što su radili na crno, bez ugovora, oslobađa njihove poslodavce obaveze da im pomognu na bilo koji način. Ni država nema dokaz o njihovom radnom angažmanu, pe ne može ni registrovati štetu koju oni trpe ovih dana. I nadoknaditi makar njen dio.

Sledeći na skali egzistencijalno ugroženih su zapošljeni na određeno vrijeme, posebno oni kojima će ugovor isteći ovih dana, dok svi poslovi stoje. Da li će oni ostati bez posla i zarade dok traje epidemija, a time i mogućnosti da plaćaju račune, kupuju hranu, lijekove…? Ili će nadležni donijeti odluku o nekoj vrsti moratorijuma na otkaz. U tom slučaju postavlja se pitanje ko će plaćati zaradu za radnike kojima je istekao ugovor dok je njihov poslodavac spriječen da radi?

Stižemo do radnika koji primaju minimalac, ili tek nešto više od njega, ali računaju na dodatnu zaradu po osnovu obima posla (rad „na procenat“) ili dobijenog bakšiša. I oni su sada bez najvećeg dijela zarade na koju su računali.

Možemo stvari postaviti i ovako: imate stalan i pristojno plaćen posao. Ali, kao i velika većina zapošljenih u privatnom sektoru, radite za firmu/poslodavca koji se tek oporavljaju od posljedica prethodne ekonomske krize i recesije. Koliko će gazda željeti, a koliko moći, da vas plaća dok mu vi ne donosite profit. Zapravo, dok mu donosite samo trošak. U međuvremenu, drugi posao ne možete naći. Ni vi ni on.

Važeći propisi omogućavaju poslodavcu da radnicima sada ne isplaćuje punu zaradu.  Zakon o radu propisuje (član 103) da tokom prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog, njemu pripada naknada od 60 odsto prosječne zarade iz prošlog polugodišta. Ta naknada ne može biti manja od minimalne zarade  (222 eura). I ova mjera, prema Zakonu usvojenom krajem prošle godine, ne može trajati duže od četiri mjeseca godišnje. Ne zna se da li će pandemija proći za to vrijeme.

Izgleda kako se vraćamo na priču o zlatnoj državnoj službi. I čuvenome –  nije mnogo ali je sigurno. Valja imati na umu kako ni državna kasa, posebno naša, nije nepresušan izvor. Država će tokom narednih nedjelja imati ekstremno visoke troškove zdravstvene zaštite i poprilično smanjenje prihode. Od carina i PDV-a, sigurno. A možda i od poreza na zarade i doprinosa. Zato sama da se nadamo kako će panzije i plate koje se isplaćuju iz državnog i lokalnih budžeta ustati redovne.

Svi sa nestrpljenjem očekujemo da Vlada predoči plan akcije sa ciljem da se predstojeći gubici, koliko je god moguće, smanje a onda i podijele na podnošljiv način između države, poslodavaca i zapošljenih. Manevarski prostor nije preširok, a u ovom trenutku je ugrožena ekonomska egzistencija desetinama hiljada ljudi.

Ukoliko se ubrzo ne riješe problemi sa dopremom neophodnih roba iz uvoza, podugačkom spisku zaposlenih na „prinudnom odmoru“ mogli bi se pridružiti i građevinski radnici. Pa turistički poslenici koji se još nadaju čudu koje bi moglo spasiti dolazeću sezonu. Sezonske radnike nijesmo ni pomenuli, iz prostog razloga što oni u ovom trenutku ne mogu izgubiti ono što nemaju – posao i platu.

I ponovimo opet: zdravlje je najvažnije. Ali imajmo na umu kako oni koji žive od dnevne nadnice ne mogu sebi dozvoliti luksuz višenedjeljne samoizolacije. Ili rade ili gladuju. Ako ne nađemo način da im pomognemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MJERE VLADE U VRIJEME KORONE: Restrikcije ne liječe društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su samo odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike

 

Krajem prošle nedjelje predočena je računica o gubicima trgovaca i ugostitelja koje je proizvela pandemija i preduzete mjere na suzbijanju korona virusa. Podaci se, doduše, odnose na Njemačku. I govore kako oni tamo, svakodnevno, gube milijardu eura prometa.

Niko nadležan u Crnoj Gori se nije pozabavio istim problemom niti javnosti na uvid ponudio rezultate. Eto, saznali smo kako se šefu Vladinog biroa za informisanje Srđanu Kusovcu na društvenim mrežama mnogo dopala objava: „Da nismo na vrime uništili gospodarstvo sada bi imali ogromne gubitke“. Lajovao. Možda je premijeru Dušku Markoviću, čiji je savjetnik, preporučio da uradi isto. Prije ili poslije predstavljanja Vladinog paketa mjera donijetih sa ciljem „olakšavanja života građana i pomoći privredi u vrijeme pandemije koronavirusa“.

Obaviješteni ste kako su Vlada, Centralna banka (CBCG) i Investiciono- razvojni fond (IRF) građanima i privredi ponudili: tromjesečno odlaganje otplate kredita, poreza i doprinosa na zarade i plaćanje zakupa na nekretnine u državnom vlasništvu; obećali kreiranje nove kreditne linije IRF namijenjene za poboljšanje likvidnosti preduzetnika, mikro, malih, srednjih i velikih preduzeća; i obavijestili da će korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice (njih 8.583) i penzioneri koji primaju minimalnu penziju od 128 eura (11.957 penzionera) od vlade dobiti jednokratnu pomoć od 50 eura.

Kad se sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su  odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike. Pokazalo se, na primjeru koji je ponudila CBCG, da tromjesečno odlaganje plaćanja kreditnih obaveza, uz naknadno dogovoreni obračun kamata koje će biti pridodate postojećem dugu, korisnika kredita može koštati više od jedne mjesečne rate. Banke će (ponovo) ostvariti ekstra profit.

Prisjetimo se, kada je ono trebalo pomoći bankarski biznis Aca i Mila Đukanovića, država je iz cuga izdvojila 44 miliona eura. Do danas nijesu odagnate sumnje da je makar dio tog novca vraćala sama sebi, umjesto povlašćenog zajmoprimca – Prve banke.  A probleme Prve nije proizvela  pandemija.

Mogli bi se u nedogled nabrajati primjeri arčenja državne imovine kroz tzv. burazersku privatizaciju ili nerazriješene privredne afere teške jedan (prvi kredit kojim je Đukanović legalizovao bogatstvo), deset (afera Limenka – državna naknada Acu Đukanoviću za izgubljenu dobit u nerealizovanom poslu sa vladama koje je predvodio i kontrolisao njegov brat) ili sto miliona (koliko su, u najboljem slučaju nebrigom CBCG, izgubili deponenti propalih banaka Duška Kneževića, nekadašnjeg saradnika, sufinansijera vladajuće klase i njenog vođe).

Koliko je tu bilo zaštitnih maski i rukavica, respiratora i sanitetskih vozila, bolnica i kliničkih centara? Koliko plata, naknada, subvencija za zapošljene na prinudnim odmorima, za roditelje prinuđene da čuvaju djecu mlađu od 11 godina nakon zatvaranja škola i vrtića, radnike koji ne mogu da odu na posao zbog samoizolacije ili boravka u karantinu.

Hoće li  sav trošak pasti na njih i njihova preduzeća  stavljena u  stanje mirovanja. U kojem se troškovi gomilaju a prihoda nema.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo