Kako će najavljeno povećanje minimalnih zarada podnijeti svako od postojećih preduzeća u Crnoj Gori nećemo saznati iz obećanja premijerovog  „pobjedničkog tima“. Za to su potrebne precizne računice zasnovane na egzaktnim podacima

„Tim koji pobjeđuje ne treba mijenjati“, poručio je premijer Milojko Spajić odgovarajući na pitanje ko je pripremio Euro model. Imena autora i njihove računice ostala su skrivene iza obećanja: veće plate, zadovoljniji radnici, uspješniji poslodavci, evropska Crna Gora.

Premijer je u nastupu na RTCG, 25. septembra, odbacio strahovanja od otpuštanja i zatvaranja firmi, pozivajući se na neobjavljene analize održivosti najavljenog programa.

A njegov pobjednički tim ima iskustva i sa obećanjima čiji se obim i rokovi dramatično mijenjaju. „Mi ćemo 2026. u isto vrijeme graditi više od 10 dionica autoputeva“, najavljivao je Spajić prije nešto manje od tri godine. U međuvremenu je Vladin master plan predvidio završetak tri dionice autoputa i jedne brze ceste do 2030. Od deset istovremenih gradilišta stigli smo do nekoliko budućih. Možda.

To ne dokazuje da će  Euro model propasti. Ali dodatno podstiče pitanje   održivosti  premijerove računice.

Novinar i ekonomski analitičar Predrag Zečević očekuje da veće zarade podstaknu potrošnju i smanje socijalnu nejednakost. Za Adria TV je 19. septembra kazao da će bogate kompanije, među kojima izdvaja trgovačke lance, osiguravajuće kuće i banke, morati da dijele bogatstvo sa zaposlenima.

Veće plate mogu povećati promet trgovina, ugostitelja i drugih djelatnosti koje zavise od domaće potrošnje. Mogu olakšati zadržavanje radnika i omogućiti zaposlenima da pristojnije žive od svog rada. Poresko rasterećenje može otvoriti prostor da poslodavac koji već isplaćuje visoke zarade poveća neto platu bez odgovarajućeg povećanja ukupnog troška. Sve to može biti, ali i ne mora.

Drugačija je računica firme koja većinu zaposlenih plaća blizu sadašnjeg minimuma. Koliko će njoj, nakon poreskih izmjena, porasti trošak rada? Može li, dovoljno brzo, obezbijediti dodatni prihod? Da li će to uraditi povećavajući cijene, smanjujući troškove (broj zaposlenih) odlažići planirana ulaganja ili novim kreditima?

Povećana potrošnja neće se jednako rasporediti između velikog trgovačkog lanca, hotelijera, zanatske radnje i građevinske firme koja uslugu naplaćuje po ranije ugovorenoj cijeni. Zato prosjek ne daje odgovor na pitanje mogu li poslodavci da plate Euro model.

Da počnemo od početka. Koliko je preduzeća na koja bi se nova pravila odnosila? Odgovor zavisi šta brojimo, odnosno, gdje tražimo podatke.

Monstat je za 2025. evidentirao 63.823 aktivna poslovna subjekta, prema 58.998 godinu ranije. Centralna banka je na kraju avgusta ove godine evidentirala 70.836 subjekata registrovanih u CRPS-u sa aktivnim računima. Njen širi registar transakcionih računa obuhvatao je 103.375 pravnih lica i preduzetnika, uključujući i subjekte koji nijesu privredna društva.

Slično je sa tvrdnjom da privreda, po osnovu ostvarene dobiti u prethodnim godinama, može izgurati planirana povećanja plata.

Analiza Top Business Montenegro, objavljena u junu prošle godine, za poslovanje tokom 2024. navodi zbirni neto rezultat od 751,7 miliona eura dobiti, oko tri odsto veći nego godinu ranije. To je bio saldo crnogorske privrede, nakon što su od ukupne dobiti odbijeni prikazani gubici. Ista analiza pokazuje da su mikropreduzeća činila 92,85 odsto analiziranih firmi i zapošljavala oko 39 odsto radnika (oko 100 hiljada). U cjelini gledano, ona su 2024. završila sa gubitkom od 74,6 miliona eura.

U prikazu baze BizStats za 2025, koja se za finansijske podatke oslanja na iskaze Poreske uprave, a za identitet i status na CRPS, krajem septembra bilo je 33.529 privrednih subjekata. Pozitivan rezultat imalo je 15.095, negativan 17.180, dok su 1.254 prikazala nulu kao svoj poslovni rezultat za prošlu godinu. Među onima koji su poslovali pozitivno, skoro osam hiljada imalo je profit manji od 10.000 eura, a skoro tri hiljade manje od 1.000 eura (druga grupa sadržana je u prvoj).

Približno 15 odsto pozitivnih rezultata bilo je, dakle, ispod hiljadu, a nešto više od polovine ispod deset hiljada eura godišnje. Za procjenu uticaja najavljenih minimalnih zarada (mogli bi postati prva evropska zemlja sa tri minimalca) važno je i koliko ti subjekti imaju zaposlenih. Hiljadu eura godišnje dobiti nema istu težinu u firmi sa jednim i u firmi sa dvadeset radnika.

Na vrhu liste razmjere su drugačije. Mtel ima prikazanu neto dobit od 76,7 miliona eura, Vezuv 28,2 miliona, CGES 21 milion, Zetagradnja i Voli približno po 16,1 milion. Aerodromi Crne Gore i Okov ostvarili su oko 12,9 miliona dobiti.

Tu, očigledno, novca ima. Ali pitanje koliki dio dobiti može biti usmjeren na zarade, traži dodatnu analizu. Pošto dobit može uključivati i jednokratne prihode poput prodaje dijela imovine. Kao što može biti praćena nenaplaćenim potraživanjima, kreditima i potrebom za novim ulaganjima. Nije svaki euro računovodstvene dobiti euro na računu.

Ni značajna dobit ne garantuje širok prostor za dodatne troškove. Među vodećim maloprodajnim lancima, Voli je uz 390,1 milion eura prihoda imao neto dobit od 16,1 milion. To je, približno, 4,1 odsto prometa.

Slično je u cijeloj branši. HDL je uz 294,2 miliona prihoda ostvario 12,5 miliona dobiti, odnosno 4,3 odsto. Domaća trgovina, koja posluje kroz prodavnice Aroma, City i Conto, prikazala je 161,4 miliona eura prihoda i 4,10 miliona neto dobiti, što je oko 2,5 odsto prihoda, uz 1.440 zaposlenih. Megapromet je imao 72,8 miliona prihoda i 1,99 miliona dobiti, oko 2,7 odsto, uz 402 zaposlena. Idea je uz 275,7 miliona prihoda prikazala 1,34 miliona neto dobiti, oko pola procenta prihoda, i 2.426 zaposlenih.

Zanimljivo je primijetiti da, kada bi ukupni trošak poslodavca primjenom programa Euro model porastao za 100 eura mjesečno po zaposlenom (procjene ukazuju da bi trebalo biti više), kod Idee bi dodatni trošak bio dvostruko veći od prošlogodišnje neto dobiti.

Ponovimo, ovo nije obračun Euro modela, već ilustracija različitih kapaciteta poslodavaca. Čak i u okviru iste branše.

Na drugom kraju liste, simbolična dobit takođe traži objašnjenje. U pregledu najmanjih pozitivnih rezultata za 2025, Legita je prikazala euro dobiti i deset zaposlenih, Feb Studio euro i dvoje zaposlenih, a E&T Healthy Bee euro i troje zaposlenih. Godišnji profit tih firmi manji je od cijene kafe u prestižnijem lokalu.

Zarade su, ipak, već uračunate među troškove koji su prethodili toj dobiti. Mali pozitivan rezultat može nastati zbog niske marže, investiranja, jednokratnog rashoda ili načina knjiženja. Sam po sebi ne dokazuje ni izrabljivanje radnika ni nemogućnost nastavka poslovanja. Ali otvara prostor za pitanje odakle bi firma obezbijedila novac za dodatni, trajan trošak.

Glavobolja izazvana najavom Euro modela nije rezervisana samo za privatni sektor. U aktuelnom prikazu za 2025., EPCG ima negativan neto rezultat od 92,1 milion eura, Crnogorska plovidba 26 miliona, Luka Bar 6,44 miliona, a Željeznička infrastruktura 4,10 miliona. Država treba da procijeni i kako će njena preduzeća finansirati nove obaveze.

Blokirani računi takođe pričaju svoju priču, obećavajući moguće probleme. Na kraju avgusta bilo je blokirano 17.920 subjekata registrovanih u CRPS-u, za iznos od 1,722 milijarde eura. Među njima su 1.403 aktivna subjekta, sa oko 367,1 milion eura iznosa blokade (prispjelog duga). Ostatak pripada neaktivnim subjektima, pa se ukupan iznos ne može predstaviti kao teret firmi koje danas posluju i zapošljavaju.

Komp-As se, recimo, nalazi u spisku aktivnih subjekata sa blokadom od oko 42,3 miliona eura koja traje skoro petnaest godina. To otvara pitanje šta formalni status „aktivan“ govori o stvarnom poslovanju i mogućnosti naplate.

Nebojša Medojević u objavi od 1. oktobra Euro model opisuje kao „politički račun ispostavljen onima koji ne štampaju novac za plate, već ga moraju zaraditi – malim i srednjim preduzećima“.

Razliku ne plaća premijer, navodi Medojević. „Razliku plaća poslodavac iz marže koja u velikom dijelu privrede jedva postoji“. On procjenjuje da bi u prvoj godini primjen Euro modela moglo biti ugroženo između deset i osamnaest hiljada formalnih poslova, kroz otkaze, neprodužavanje ugovora, skraćivanje radnog vremena, prelaska u sivu zonu ili gašenje firmi.

Fidelity consulting u objavi istog dana poredi suficit od oko 192 miliona eura u prvih osam mjeseci 2023. sa deficitom za isti period ove godine od oko 146 miliona. Miloš Vuković navodi da su tokom tri godine budžetski prihodi porasli za 318 miliona, a izdaci za 656 miliona: „na svaki dodatni euro naplate država je potrošila dva“.

Iz ovih poređenja proizilazi pitanje koje se ne tiču samo privatnih poslodavaca već i države (koja je i dalje najveći poslodavac u Crnoj Gori): Koliki je prostor za preuzimanje dodatnih trajnih obaveze kada izdaci već rastu brže od prihoda? Veće plate i penzije mogu povećati potrošnju i naplatu poreza. Dio dodatne potrošnje otići će na uvoz. Koliki će biti povrat budžetu i pojedinim djelatnostima, potrebno je pokazati preciznim modelima i analizama.

Za procjenu učinka Euro modela potrebna su makar tri odgovora: koliko zaposlenih dobija povećanje zarade, koliko njihovim poslodavcima raste ukupan trošak nakon poreskog rasterećenja i koliko firmi taj trošak može pokriti sadašnjim poslovanjem.

Radi razrješenja drugih nepoznanica treba pokazati koliko dodatnih prihoda Vlada očekuje, u kojem roku i kako će biti premošten period između prve veće plate i očekivanog povećanja prometa. Premijer procjenjuje da bi za manja preduzeća taj razmak trajao od 30 do 70 dana. I ta procjena traži neki oslonac. A da to ne bude tzv. pobjednički tim.

Kada nije Vlada, Fiskalni savjet bi mogao javnosti predočiti te računice. Da se vidi koliko poslodavaca može povećati zarade bez smanjenja broja zaposlenih, koliko ih zavisi od očekivanog rasta prihoda i kakva je podrška predviđena za one koji nove obaveze ne mogu podnijeti. Od toga zavisi hoće li obećana veća plata za radnika značiti i sigurniju budućnost. Počev od očuvanja radnog mjesta pa do iznosa buduće penzije.

Zoran RADULOVIĆ

Dolazak  šefice EK Ursule Fon der Lajen i komesarke za proširenje EU Marte Kos je još jedan signal da je evropska perspektiva Crne Gore  moguća, ali da se proces mora ubrzati.  Njemački vanjski ministar Johan Vadeful u Budvi  je  učestvovao na konferenciji o Zapadnom Balkanu, koja se održava u okviru Berlinskog procesa. Po slijetanju u Podgoricu i on je  poručio da se proces proširenja treba ubrzati

Za Brisel je Crna Gora i dalje kandidat koji je najdalje odmakao. Međutim, politički kapital koji je Podgorica dobila zahvaljujući toj poziciji, teško se pretvara u konkretne korake. Jučerašnji dolazak  šefice EK Ursule Fon der Lajen i komesarke za proširenje EU Marte Kos je još jedan signal da je evropska perspektiva moguća ali da se proces mora ubrzati.  Njemački anjski ministar Johan Vadeful je  u  Budvi učestvovao na konferenciji o Zapadnom Balkanu, koja se održava u okviru Berlinskog procesa. Po slijetanju u Podgoricu poručio je da se proces proširenja treba ubrzati.  Da li će tako i biti zavisit će i od hrvatskog šefa diplomatije Gordana Grlića Radmana koji je takođe stigao u Crnu Goru, između ostalog i radi polaganja vijenaca kod spomen ploče hrvatskim logorašima u Morinju. Društvo u bivšem vojnom objektu su mu pravili i Marta Kos i crnogorski kolega Ervin Ibrahimović. Simbolika tog susreta teško može promaći: evropska komesarka za proširenje je u zemlji koja želi zatvoriti pregovore, zajedno sa ministrom EU članice koja samoj završnici postavlja dodatne uslove.

Zagreb je 22. jula ove godine eksplicitno poručio saopštenjem Grlić Radmanovog ministarstva da se otvorena pitanja sa Crnom Gorom „moraju okončati kako ne bi opterećivala ključnu, završnu fazu pristupnog procesa“. Hrvatska je decidno nabrojala ponovila stavke koje su predmet spora s Crnom Gorom. Zaključak je bio jasan – „preostaje tek nekoliko mjeseci do kraja 2026. i stoga ponovno pozivamo… na konstruktivan dijalog i ubrzavanje rada na otvorenim pitanjima”. Prošao je evo i septembar, ključna  pitanja nisu riješena niti je organizovan ijedan sastanak međudržavnih komisija koje su predvodili državni sekretari (tajnici) vanjskih ministarstava. Monitor je ranije pisao, na osnovu neformalne komunikacije, da se dio vladajuće koalicije uzda u Njemačku i Francusku da će prisiliti Hrvatsku da odustane ili makar odloži svoje zahtjeve do ulaska u EU.

Jasno je da su mnogi problemi sa Hrvatskom stvarni i da se moraju riješiti ili makar početi rješavati. I hrvatska javnost očekuje neke ustupke zbog prošlosti koja i dalje opterećuje odnose dvije zemlje. Evo se navršilo i 35 godina od početka agresije na jug Hrvatske koji je izvršila crnogorska vlast, Momira Bulatovića i Mila Đukanovića   kao vazal Slobodana Miloševića i njegove JNA. Agresiju je, osim zločina nad hrvatskim civilima, pratila i sistematska pljačka okupiranih područja čijim plijenom je raspolagala i dodjeljivala ga  na korišćenje vlada Mila Đukanovića. Dokumenta Vlade su objavljena 2011. u knizi Srce tame Vladimira Jovanovuća, čiji tiraž od 2000 primjeraka je najvećim dijelom otkupljen od agenata Đukanovićeve policije i državne bezbjednosti odmah po izlasku u prodaju.

Jedan od hrvatskih zathjeva je da se vrati oteta imovina bokeljskim Hrvatima tokom pljačkaške privatizacije  pod Đukanovićem. Žrtve su bili svi prema čijoj imovini su, bez obzira na nacionalnost, kumovi i prijatelji Prve familije imali apetit. Monitor saznaje da su se hrvatskim zahtjevima nedavno pridružili i irski investitori koji su pisali svojoj vladi da su ostali bez vrijedne imovine u Crnoj Gori zbog (ne)činjenja miloističke vlasti i pravosuđa i kontinuiteta sadašnje vlasti u nepostupanju. Nezvanično se pominje da je irski premijer Mihal Martin tražio od svojih ministarstava da ispitaju pritužbe i da su neki slučajevi već poslati Briselu na razmatranje u kontekstu pristupnih prigovora Crne Gore.

Monitor je imao uvid u dokument koji je bivši investitor Luis Megvajer poslao 18. jula ove godine premijeru Spajiću, irskom premijeru Martinu i ambasadoru Kevinu Kolgenu. Megvajer se žali da je ostao bez imovine u Crnoj Gori vrijedne preko 50 miliona eura kao rezultat kriminalnog djelovanja Đukanovićevih vlasti i pravosuđa. U dokumentu se pominje, osim Hotela Fjord o kome je Monitor već pisao, i oteta zgrada nekadašnje Jugooceanije u Kotoru koja je u decembru prošle godine dobila status kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Megvajer navodi niz nezakonitosti zbog kojih je njemu i njegovim kompanijama pričinjena šteta od 14,775 miliona eura samo zbog zgrade Jugooceanije i oko 6.400 m² zemljišta bez kojeg je ostao.

Megvajerova firma Kotor Palace d.o.o. bila je jedini ponuđač na tenderu 2006. godine. Komisija za prodaju državne imovine 20.12.2006. ustanovila je da je njegova ponuda (5,15 miliona) uredna i blagovremena. Megvajer tvrdi da mu tadašnji DPS ministar finansija Igor Lukšić nije omogućio zaključenje ugovora pod tenderom utvrđenim uslovima, već je zahtijevao novu cijenu od 6,5 miliona eura. Kotor Palace je potom 25.05.2007. zaključio ugovor sa Vladom po toj cijeni, uz obavezu ulaganja od 34,202 miliona eura. Zbog naknadnih promjena uslova tendera Megvajer tvrdi da je izgubio partnera i da je tražio novog kako ne bi izgubio polog od 300 hiljada. U projekat je sa 70 odsto ušla firma Menolly osnovana u Holandiji. Nakon ulaska Menolly kao većinskog partnera, na imovini Kotor Palace 2012. su upisane hipoteke zasnovane na navodnim zajmovima iz 2007. godine koje je Menolly dala Kotor Palace-u. Uprava za sprečavanje pranja novca i Poreska uprava utvrdile su da sredstva tih zajmova nisu bila uplaćena Kotor Palace-u. Potraživanja su potom prenesena na druge firme i iskorišćena za preuzimanje zgrade. Uprkos činjenici da je na osnovu Rješenja Poreske uprave Crne Gore zatraženo brisanje hipoteke 2. reda na stalnoj imovini Kotor Palace u korist društva Menolly (UZZ.br.123/12), to nije učinjeno.

Kao ključan dokaz Megvajer navodi nalaz Uprave za sprječavanje pranja novca iz 2011. godine, prema kojem Kotor Palace sa svojih računa nije izvršio uplatu kupoprodajne cijene od 6,5 miliona eura državi niti je evidentirana uplata ugovorene garancije od četiri miliona eura. Zatim je nad društvom UEP otvoren stečajni postupak 10.02.2015. na osnovu fingiranog duga od svega 2000 eura o čemu je već pisano. Tadašnji predsjednik Privrednog suda koji po riječima Megvajera nije dozvolio izmirenje duga, bio je Blažo Jovanić,  kasnije je uhapšeni i optuženi za zloupotrebe položaja.  Tadašnje Specijalno državno tužilaštvo (SDT) koje Megvajer optužuje za nepostupanje po njegovim prijavama i asistenciju organizovanom kriminalu, vodio je Milivoje Katnić –kome se sada sudi za asistiranje narko kartelu.

Jugooceanija je 13.04.2017. prodata kompaniji Boka Bay Investment za 3,75 miliona eura. To je  5,416 miliona eura manje od procijenjene vrijednosti objekta iz 2009,. koja je urađena po nalogu Ministarstva finansija i Upravi za nekretnine Područne jedinice u Kotoru.

Kako će se Crna Gora izboriti sa poglavljima 23 i 24 do kraja godine veliko je  pitanje,  kao i da li će Zapad insistirati na sanaderizaciji kao što je bio slučaj sa Hrvatskom. Đukanovićevo ime se provlači kroz sve segmete problema sa ratnim zločinima, vladavinom prava, korupcijom i borbom protiv narko kartela.

Evropske zvaničnike je dočekala i blokada ustavnih promjena nakon što su DPS i vučićevske partije (osim od Beograda otpalog NSD-a) rekle da više neće podržati promjene Ustava dok  je Vučiću neposlušni Andrija Mandić na čelu Skupštine. Navodni povod je Mandićevo saučešće Darku Mladiću zbog smrti oca Ratka.

Iz diplomatske zajednice u Podgorici neki vjeruju da će Zapad ubrzo aktivirati Vladimira Novovića kako bi se prevazišle miloističko-vučićevske opstrukcije. Da li je jučerašnji sastanak Novovića u sjedištu SDT-a sa predsjednikom Odbora za poslove Evropske unije u njemačkom Bundestagu dr Antonom Hofrajterom uvertira u to brzo će se vidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Novije EU analize procjenjuju da će puna implementacija ekoloških standarda za Crnu Goru koštati između tri i četiri milijarde eura. Procjene iz 2019. godine govorile su da će potpuno usklađivanje i zatvaranje Poglavlja 27 koštati oko 500 miliona eura

Do kraja ove godine ili početkom sljedeće planirano je da Crna Gora zatvori Poglavlje 27 – životna sredina i klimatske promjene, najavljeno je iz Vlade. Crna Gora je ovo poglavlje otvorila prije osam godina, u decembru 2018., a građani i posjetioci Crne Gore su svjedoci da iskoraci nijesu veliki.

Vide to i u Briselu, pa je Evropska komisija u svom posljednjem izvještaju naglasila da Crna Gora mora značajno ubrzati rad na završnim mjerilima, posebno u oblastima vazduha, voda, zaštite prirode, upravljanja otpadom i klimatskih promjena.

I kada se ovo poglavlje privremeno zatvori, za očekivati je da Crna Gora dobije prelazni period od pet ili deset godina tokom kojeg će teći usklađivanje sa standardima EU. Novije EU analize procjenjuju da će puna implementacija ekoloških standarda za Crnu Goru koštati između tri i četiri milijarde eura.

Za ispunjavanje svih obaveza iz Poglavlja 27, koje se odnosi na životnu sredinu, Crnoj Gori biće potrebno oko tri i po milijarde eura, najavio je više puta ministar ekologije i održivog razvoja sjevera Damjan Ćulafić. Iz ovog ministarstva nijesu odgovorili na naša pitanja o rezultatima na ovom polju.

Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene Univerziteta Donja Gorica za Monitor kaže da je ovo poglavlje infrastrukturno i finansijski najzahtjevnije, te da će posao trajati godinama, a u nekim segmentima i decenijama nakon učlanjenja Crne Gore u EU.

Ona ocjenjuje da je dosadašnji bilans u zatvaranju ovog poglavlja mješovit: ,,Poglavlje 27 je proces koji traje godinama i mnogi rezultati, koje danas vidimo, započeti su znatno ranije. Proces uspostavljanja mreže Natura 2000 započet je još 2016., a kompletiran 2026. Slično je i sa infrastrukturom. Pripremne aktivnosti i projekat izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda za Podgoricu pokrenuti su prije šest-sedam godina, što pokazuje koliko vremena može proći od planiranja velikog ekološkog infrastrukturnog projekta do njegove realizacije“.

„Nakon gotovo četiri godine sporog napretka u Poglavlju 27, a što je uslijedilo 2021., u posljednjoj godini su usvojeni neki važni dokumenti i propisi, na koje smo neopravdano dugo čekali, kao što su Državni plan upravljanja otpadom, Nacionalna strategija upravljanja kvalitetom vazduha, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o klimi, Nacionalni energetski i klimatski plan, itd’’, ukazuje sagovornica.

U prethodnom periodu smo trčali više za formom, nego što je bilo suštinskih promjena, smatra ekološki aktivista Aleksandar Dragićević.

,,Zato danas imamo nefunkcionalan Zakon o upravljanju otpadom, gdje je teret upravljanja otpadom praktično u potpunosti prebačen na lokalne samouprave, koje nemaju ni novca ni kapaciteta da se same bave jednim od najkompleksnijih sektora u državi. Zbog toga Crna Gora danas reciklira svega oko jedan odsto svog otpada, a obavezali smo se da taj procenat povećamo na 30 odsto i više”, kaže Dragićević.

Vojinović kao drugi veliki izazov navodi otpadne vode: ,,To su skupi i tehnički zahtjevni infrastrukturni projekti koji se ne mogu završiti preko noći. I sama činjenica da je Crna Gora tražila najduži tranzicioni period za izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda najbolje pokazuje o kakvom vremenskom horizontu govorimo’’.

Dragićević smatra da se nova postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda ne donose i ne sprovode dovoljno brzo: ,,Ove godine imali smo prilike da vidimo da zbog izlivanja kanalizacije u naše more brojne plaže nijesu mogle biti korišćene jer je more bilo zagađeno, kako bakterijama, tako i drugim zagađivačima”.

Sagovornici Monitora kao jedan od velikih problema navode i kvalitet vazduha. ,,Karakterističan primjer su Pljevlja i Bijelo Polje, gdje se moraju rješavati izvori zagađenja, energetska tranzicija, individualna ložišta i energetska efikasnost’’, naglašava Vojinović.

Sve opštine u Crnoj Gori nemaju mjerne stanice za kvalitet vazduha, pa tako često ni ne znamo koliko je vazduh zapravo zagađen, ističe Dragićević. ,,Ovdje prije svega mislim na sjeverne opštine koje kao primarni energent za grijanje koriste drvo, a neke i ugalj. U Bijelom Polju, Beranama, Rožajama, Nikšiću i brojnim drugim gradovima imamo ogromne koncentracije zagađenja vazduha koje prelaze dozvoljene vrijednosti. Zbog toga u Crnoj Gori imamo više od hiljadu prijevremenih smrti i veliki broj teških oboljenja povezanih sa zagađenjem vazduha”, upozorava on.

Crna Gora se obavezala da će kroz mrežu Natura 2000 zaštititi oko 44 odsto svoje teritorije. ,,Završetak identifikacije Natura 2000 područja nije kraj procesa. Pravi izazov biće upravljanje tim područjima. Moraćemo da pokažemo da zaštitu prirode možemo pomiriti sa prostornim planiranjem, turizmom, energetikom, saobraćajem i drugim razvojnim politikama, odnosno da država može spriječiti projekte koji mogu ugroziti Natura 2000 vrijednosti’’, kaže Vojinović.

Dragićević smatra da se zaštita često ne sprovodi na terenu. Kao primjer navodi da je u nacionalnim parkovima jedno od glavnih mjerila uspjeha postao broj prodatih ulaznica, a ne stanje i stepen zaštićenosti prirode. ,,U Parku prirode rijeka Zeta postoje ozbiljni problemi sa izlivanjem fekalnih voda, kako sa farmi svinja i klanica, tako i iz samog Danilovgrada, koji nema postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Veliki dio otpadnih voda tako završava u podzemnim vodama ili direktno u rijeci Zeti”, kaže Dragićević.

Upozorava i da ćemo imati ogoman konflikt u prostoru kada je riječ o sanaciji bazena crvenog mulja, koji predstavlja ozbiljan ekološki rizik za centralni dio Crne Gore:,,Ta sanacija radiće se prema projektu iz 2007. i 2008. godine, koji više nije adekvatan savremenim standardima. Slično je i sa sanacijom rasutog opasnog otpada na teritoriji KAP-a. Umjesto da se taj otpad, kako je predviđeno ranijim studijama, izveze, on će biti smješten u inženjerske kasete i tamo ostati praktično trajno. A i ta studija je stara gotovo 20 godina”.

Na prošlonedjeljnoj proslavi 35 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom ambasador Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Johan Satler je izjavio da je ,,mnogo toga odrađeno, ali moglo je biti i više“.

„Trebalo je više da uradimo, ali nemojmo se zadržavati na tome šta smo trebali da uradimo. Vidimo šta treba da uradimo sada“, dodao je.

Dragićević ističe da je 2019. godine bilo procijenjeno da će potpuno usklađivanje i zatvaranje Poglavlja 27 koštati oko 500 miliona eura, dok danas govorimo o cifri od približno četiri milijarde eura.

„Problem nije samo u novcu. Problem je prije svega u administrativnim kapacitetima, znanju, sprovođenju zakona i političkoj spremnosti da se problemi zaista riješe, a ne da se samo formalno ispuni ono što od nas traži EU”.

Vojinović kaže da su nam na raspolaganju pretpristupni fondovi, sredstva iz Plana rasta za Zapadni Balkan, međunarodnih finansijskih institucija, a nakon članstva biće nam dostupni i znatno veći kohezioni i strukturni fondovi. ,,Ovdje je još važnije pitanje imamo li dovoljno kvalitetnih i zrelih projekata i ljudi koji će taj novac povući i pretvoriti u postrojenja za otpadne vode, sisteme upravljanja otpadom, sanaciju zagađenih lokacija, zaštitu prirode i mjere prilagođavanja klimatskim promjenama. Crna Gora mora povećati sposobnost apsorpcije EU fondova i sredstava međunarodnih finansijskih institucija’’.

Ona smatra da je potrebno napraviti razliku između političke volje da se poglavlje zatvori, koja danas postoji, i političke volje da se evropski standardi dosljedno primjenjuju nakon njegovog zatvaranja: ,,Dugoročno ćemo tek vidjeti da li će politička volja opstati i kada Poglavlje 27 više ne bude pregovarački prioritet, i u situaciji kada treba zaustaviti projekat koji ugrožava zaštićeno područje, sankcionisati velikog zagađivača, ograničiti gradnju i sl. Jer članstvo u EU neće smanjiti obaveze u oblasti životne sredine. Naprotiv, tada će puna primjena evropskih standarda postati naša svakodnevna obaveza’’.

Do sada se nismo iskazali.

Predrag NIKOLIĆ