Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST NA ČETIRI TOČKA: Prijavljuju stara auta, a voze luksuzne limuzine

Objavljeno prije

na

Privatni vozni park ministara i poslanika DPS-a, bar prema zvaničnim podacima, odiše skromnošću. No, dok Agenciji za sprečavanje korupcije ne prijavljuju automobile, ili tvrde da voze auta s kraja devedesetih ili početka dvijehiljaditih, java je drugačija. Najčešće voze limuzine, o našem trošku

 

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nema u svom vlasništvu ni automobil. Tako bar kaže njegov imovinski karton koji je dostavio Agenciji za sprječavanje korupcije (ASK). Koliko je katron precizan, govori i to da u njemu nema ni skupocjenih satova po kojima je nadaleko poznat. Mnogi će reći da mu i ne treba auto, kada se evo već 30 godina vozi u audijima o državnom trošku. Njegova supruga Lidija kupila je audi A3 iz 2006, a u kartonu se navodi i audi A6 iz 2007. vlasništvo Đukanovićeve firme Capital Invest.

I premijer Duško Marković slično. Supruga Nata kupila ford fiestu iz 2005, a on prijavio sedam komada pištolja i jedan revolver. Auto nema iako ima garažu na svoje ime. A i što će mu privatni automobil, početkom prošle godine Markoviću je MUP bio Deda Mraz pa je za potrebe premijera kupio tri mercedesa, za nešto manje od 200.000 eura.

Ni potpredsjednici Vlade u kartonu nemaju prijavljenih svojih prevoznih sredstava. Supruga  Milutina Simovića, Ljiljana posjeduje golf 1 iz 1988, piše amortizovan, a na kredit je 2007. kupila opet golf ali cross iz 2007. Drugi potpredsjednik Zoran Pažin, prijavio je da je njegova supruga Nataša vlasnica mercedesa B iz 2008. Potpredsjednik Rafet Husović nije prijavljivao automobile, a koristi državni mercedes E 250 iz 2009. Njegov kolega Simović isti model mercedesa samo noviji iz 2010. Ovo se može vidjeti na spisku službenih vozila kabineta predsjednika Vlade i Generalnog sekretarijata Vlade, koji je ažuriran početkom aprila. Iako bi i ministarstva trebalo da ažuriraju svoje spiskove, ona to ne rade, pa su za pojedina izvještaji o službenim automobilima stari i preko pet godina.

Pomenuti spisak daje pregled 27 limuzina – najviše mercedesa, poneki audi, pasat, škoda… Tokom prošle godine kupljena je škoda superb za potrebe Kancelarije za evropske integracije i škoda karoq koju koristi Služba za odnose sa javnošću.

Ugledajući se na svoje nadređene ni ministri uglavnom nijesu prijavljivali privatne automobile. Tako, na primjer, ministar zdravlja Kenan Hrapović nema prijavljen automobil, a prošle godine je zabilježen slučaj da je ispred svoje zgrade parkirao službeni džip škoda, koji je 2017, kupljen za potrebe ,,iznenadne kontrole intrahospitalnih infekcija”.

Jedan od rijetkih ministara koji je prijavio automobile je Kenan Purišić i to golf iz 1987. i pasat iz 2007. Oldtajmer je prijavila i Sanja Damjanović, BMW Z3 iz 1999.

Za razliku od starijih kolega mlađi se diče svojim voznim parkom – ministar kulture Aleksandar Bogdanović posjeduje crysler iz 2005, za koji u kartonu piše da je već van upotrebe, a njegova supruga Milena ima mercedes iz 2004. Ministar sporta Nikola Janović vozi yamahu iz 2013, a supruga Kristina nisan isto godište. Najnovija auta ima ministar Pavle Radulović BMW 520xd touring iz 2014. I nisan x-trail iz 2011, a njegova supruga Nina citroen cactus (2015).

Vozni park Skupštine ne može se naći na sajtu ove institucije. A ni u imovinskom kartonu predsjednika Skupštine Ivana Brajovića nema pomena o pokretnoj imovini.

Privatni vozni park poslanika DPS-a, onaj prijavljeni, odiše skromnošču. Tako je poslanik Mirsad Murić prijavio mercedes iz 1991. i zastavu iz 1978. Poslanički veteran Miodrag Vuković RAV 4 iz 1996. Podmladak DPS-a slijedi taj primjer, pa poslanici Andrija Nikolić, Nikola Rakočević i Miloš Nikolić nemaju prijavljenih automobila. I ostali mladi primjereno – Dragutin Papović ima golfa 4 iz 2003, Danijel Živković pasat iz 2008, a Aleksandra Vuković fiat punto iz 2004. Nikoli Divanoviću supruga ima audi A6, a on je u kartonu, u rubrici ostala pokretna imovina, prijavio ručni časovnik od 8.000 eura. E sad što šef partije nije prijavio svoje satove koji imaju duplo više nula, nikom ništa. U suštini imovinski karton ASK-a je ko spomenar. Upišeš što ti je volja, što nećeš, na primjer simpatiju, sakriješ.

Pa se uvidom u imovinske katrone, bar što se tiče automobila, stiče utisak da poslanici opozicije žive duplo bolje od kolega iz vladajuće koalicije. Opozicionari, za razliku od DPS-ovaca, uglavnom nisu krili svoje četvorotočkaše. Tako je lider NOVE Andrija Mandić, prijavio da njegova supruga Sanja ima dva auta citroen C4 iz 2007 i pežo spitfigter iz 2008, Branko Radulović audi A4 i bora (2001) i mercedes ML (2013), Miodrag Lekić opel astra (2017), Aleksa Bečić reno megan (2010), Janko Vučinić lada niva (2011)… Slaven Radunović prijavio je čak pet automobila, a Veljko Vasiljević četiri…

Sudovi su nešto ažurniji u spiskovima službenih automobila. Tako se na njihovim sajtovima može naći da je tokom protekle godine za sudije Ustavnog suda kupljeno pet novih opel astri. Vesna Medenica prijavila je tri pištolja i da je naslijedila grand cherokee iz 1998. Na spisku službenih vozila Vrhovnog suda piše da koristi mercedes E klase iz 2015.

Milivoje Katnić vozi škodu iz 2012, a njegova supruga Nataša reno (2010). Ivica Stanković nema automobil, u kartonu piše da je supruga Draginja Vuksanović 2014. kupila džip KIA sportage.

A ne samo o automobilima govori i epizoda iz 2017. kada su se pritisnuti ljetnjom žegom u budvanskoj diskoteci našli Stankovićev sin Aleksa, sin ministra policije Mevludina NuhodžićaAmar i sin bivšeg visokog policijskog funcionera Rajka MalovićaNikola. Kada je SAJ upao u diskoteku, oni su se provodili u separeu tik do bezbjednosno interesantnih lica i pripadnika kriminalnih klanova. Nakon toga je isplivalo da tužiočev sin ide u provod i na koncerte službenim automobilom. Iz Uprave policije je javnosti jasno objašnjeno da službeni automobil po zakonu pripada državnom tužiocu i članovima njegove porodice, a pride i obezbjeđenje.

Pomenuti Amar, nedavno se pljuvanjem ,,istakao” na košarkaškoj utakmici, pa je otac ministar morao da se izvinjava. Amar je kao službenik Uprave carina prijavio u svom imovinskom kartonu imovinu, piše da nema automobil.

Prema evidenciji ASK-a imovinske kartone dostavilo je 7.900 javnih funkcionera, a u Crnoj Gori je oko 4.000 službenih automobila. Ispada po jedan automobil na dva fukcionera. Pretijesno im je i to pa je sa 8,7 miliona eura za gorivo 2017, iz budžeta za prošlu godinu izdvojeno 8,9 miliona. Ovogodišnjim budžetom predviđeno je da nas gorivo košta 9,3 miliona eura!

Da podsjetimo, Crna Gora sa nešto više od 600.000 stanovnika ima oko 4.000 službenih automobila. Njemačka sa 80 miliona ima oko hiljadu službenih auta, a Švedska sa preko osam miliona stanovnika oko desetak službenih automobila. U toj Švedskoj pojedini ministri odlaze na posao biciklom, a kod nas ministri ili nemaju ili ne prijavljuju privatne automobile. A i ne trebaju im, voze i njih i porodicu službenim. I tako po dubini i širini državne uprave, a sve po našem džepu.

No i ovoj pošasti ima lijeka. Direktor ASK-a Sreten Radonjić nedavno je najavio da bi dio podataka iz imovinskih kartona trebalo sakriti od javnosti. Podržao ga je i premijer Marković rekavši da mediji često zloupotrebljavaju lične podatke, uz dodatak da njemu lično nije sporno što je njegova imovina dostupna javnosti. Najbolje bi bilo da i ovo malo podataka što dostavljaju sakriju. Lakše bi im bilo da se voze i nas da vozaju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo