Povežite se sa nama

INTERVJU

NEMANJA NIKOLIĆ, LIKOVNI UMJETNIK: Suočavanje sa svakodnevicom

Objavljeno prije

na

Mislim da su neke od ključnih riječi za ono čime se bavim vrijeme, sjećanje, prepoznavanje, ponavljanje i apsurd

 

Izložba Nemanje Nikolića The Palace of Time and Memory nedavno je otvorena u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u Dvorcu Petrovića u Podgorici. Nemanja Nikolić je diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na slikarskom odsjeku, gdje trenutno završava doktorski projekat. Dobitnik je više nagrada, kao što su Nagrada za crtež iz fonda Vladimir Veličković, specijalna otkupna nagrada za mural i zidnu instalaciju Rajfajzen banke i galerije 12HUB i Nagrada za inovaciju iz fonda Miloš Bajić.  Njegovi radovi se nalaze u brojnim privatnim i javnim kolekcijama. Nikolić  je inicijator nastanka Umetničkog prostora U10. Živi i radi u Beogradu.

MONITOR: Podgoričkoj publici predstavili ste se radovima zajedničkog naziva „The Palace of Time and Memory”, koji čine djela iz nekoliko ciklusa. Postavka se sastoji od crteža tušem na papiru knjiga ili mapa – složenih kao kadrovi filma, ili na starim crnim školskim tablama, kao i animacija – kratkih filmova složenih od tih „kadrova”.
NIKOLIĆ: Izložba se sastoji od četiri celine i objedinjuje projekte koje sam realizovao u domenu pokretne slike, odnosno crteža i videa, od 2015. do danas. To su radovi Panic Book, Double Noir, Uncontained Images i The Plot. Animacija pod nazivom Panic Book rađena je dve i po godine i sastoji se od oko 2400 crteža. Fragmenti preuzeti iz kinematografskih ostvarenja crtani su frejm po frejm na listovima knjiga iz samoupravnog socijalizma. To su uglavnom teorijske knjige, časopisi, dokumenti sa kongresa Saveza komunista Jugoslavije i udžbenici iz marksizma. Kao izvor vizuelnog materijala animacije korišćeno je dvadeset filmova Alfreda Hičkoka. Preciznije, pojedine scene iz Hičkokovih filmova sam crtao na stranicama knjiga i onda od tog materijala pravio neku vrstu novog narativa. Animirani film Double Noir, nastao je kroz proces frejm po frejm iscrtavanja delova noir filmova u kojima glumi Hemfri Bogart. Frejmovi su crtani belim kredama na crnim školskim tablama. Sastoji se od šezdeset scena od kojih je svaka nastala kontinuiranim crtanjem i brisanjem na šezdeset tabli. Narativ prikazuje Hemfri Bogarta koji se susreće sa svojim dvojnikom i tako počinje smrtonosna potera između njih dvojice. Uncontained Images je audio/video instalacija koju čini pet različitih animiranih filmova. Rad je rezultat mog višegodišnjeg sakupljanja i izdvajanja različitih filmskih sekvenci i motiva koji su me fascinirali. U skladu sa tim, odabrao sam sledeće motive: uzburkane morske talase, ruke, voz u pokretu, pretnju pištoljem i poljubac. Na ovoj izložbi je prikazan samo video koji prikazuje voz i crteži iz istog. On se sastoji od 25 isečaka  u kojima je voz sniman iz različitih uglova, u različitim kadrovima, sa različitim položajima kamere itd.  Crtane su na knjigama koje su direktno vezane za biografiju Josipa Broza Tita, ali i na drugim knjigama koje su uticale na oblikovanje ideologije samoupravnog socijalizma. Video prikazuje voz koji nezaustavljivo juriša, pada i ruši prepreke na koje nailazi. Rad The Plot je animacija na kojoj uporedo sa drugim projektima radim već dve godine i predstavlja moj lični osvrt na filmove i istorijsku građu nastalu u periodu Hladnog rata.

MONITOR:  Hemfri Bogart Vam je veoma inspirativan, a i Hičkokovi filmovi. Zanimljivo je to što su mnogi crteži na listovima knjiga na kojima su sadržaji iz samoupravnog socijalizma.  Film noir je jedan od najautentičnijih i najtrajnijih američkih doprinosa kulturi XX vijeka. Zašto ste baš spojili socijalizam i noir filmove?
NIKOLIĆ: Odnos koji je Hičkok gradio u svojim filmovima između objekata -karaktera i njihovog okruženja je bio ključni povod za ovaj metod rada. Jedan od često pominjanih primera je finalna scena u filmu North by Northwest koja se odvija na svima prepoznatljivom Nacionalnom spomeniku Maunt Rašmor u kojoj je vrtoglava scena potere suprotstavljena autoritativnim i monumentalnim portretima četvorice američkih predsednika. Isti princip ovaj reditelj koristi i u vrlo sličnom filmskom zapletu mnogo ranije u filmu Saboteur iz 1942. godine kada se potera završava na Kipu slobode u Njujorku. Ono što je mene privuklo da počnem sa radom na ovim animiranim filmovima je upravo pitanje izmeštanja jednog narativa u novi ambijent i eksperimentalni karakter takvog čina. U tekstovima iz samoupravnog socijalizma, koji su korišćeni kao podloga za crtanje animacija, između ostalog se postavlja pitanje ideološko-političke orijentacije SFRJ unutar dramatike Hladnog rata, a i kasnije. Ova pitanja sam posmatrao kao istorijski dramski naboj ili kao jasno izražen istorijski saspens. U radu Double Noir izabrao sam Hemfri Bogarta kao protagonistu iz razloga što sam želeo da napravim narativ u kom junak proganja samog sebe, a za to mi je bio potreban neko ko je prepoznatljiv različitim generacijama da bi narativ bio lakše čitljiv.

MONITOR: Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
NIKOLIĆ: Spadam u one koji vole da planiraju unapred. Gotovo svaki od mojih radova nastaje u više etapa, najčešće su to gledanje filmova i potraga za motivima, crtanje frejmova ili pravljenje svojevrsnih ritmičnih dijagrama, slikanje, montaža, fotografija, zvuk. Zbog karakteristika medija u kom ih izvodim svaki od radova nastaje dugo i to je jedan od razloga zašto dok radim jedan rad najčešće već unapred znam koji će biti sledeći. Verovatno kao i većina umetnika uvek sam uveren da je taj sledeći daleko bolji od ovih prethodnih.

MONITOR: Mnogi radovi nastali su kredom. Zašto ste baš odabrali tu tehniku, kad ste se zainteresovali za ovakav vid izražavanja?
NIKOLIĆ: Izabrao sam tehniku crtanja kredom na tabli jer omogućava brzo i efikasno brisanje sunđerom. Zbog poroznosti materijala ova tehnika takođe zahteva brže crtanje. Naime, kada zasitite kredu ne može se više crtati preko nje, iz prostog razloga što svaki naredni potez skida ovaj prethodni. Sa druge strane, odlike crtanja kredom su jak kontrast i vazdušasta atmosfera. Na taj način crtač stiče utisak da crta svetlom i ovaj način crtanja možemo nazvati crtanje u negativu. Upravo te odlike su me navele da zaključim da je to odgovarajući postupak za izradu omaža noir filmovima i filmu uopšte. Naravno, razlog zbog kog umetnici uglavnom izbegavaju ovu tehniku je činjenica da su crteži izvedni na ovaj način vrlo fragilni i teški za čuvanje. Meni je to, pomalo paradoksalno, upravo i jedna od najdražih osobina ovog medija.

MONITOR: Koje Vas teme još okupiraju?
NIKOLIĆ:  Mislim da su neke od ključnih reči za ono čime se bavim vreme, sećanje, prepoznavanje, ponavljanje i apsurd.

MONITOR:  Da li je i za vas umjetnost svojevrsni bijeg ili lijek od svakodnevice?
NIKOLIĆ:  Doživljavam umetnost kao vrlo odgovoran i na izvestan način privilegovan poziv. Definitivno ga ne bih nazvao begom, pre suočavanjem sa svakodnevicom.

Miroslav MINIĆ
Portet – FOTO: Nina IVANOVIĆ
Rad – Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo