Povežite se sa nama

INTERVJU

NEMANJA NIKOLIĆ, LIKOVNI UMJETNIK: Suočavanje sa svakodnevicom

Objavljeno prije

na

Mislim da su neke od ključnih riječi za ono čime se bavim vrijeme, sjećanje, prepoznavanje, ponavljanje i apsurd

 

Izložba Nemanje Nikolića The Palace of Time and Memory nedavno je otvorena u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u Dvorcu Petrovića u Podgorici. Nemanja Nikolić je diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na slikarskom odsjeku, gdje trenutno završava doktorski projekat. Dobitnik je više nagrada, kao što su Nagrada za crtež iz fonda Vladimir Veličković, specijalna otkupna nagrada za mural i zidnu instalaciju Rajfajzen banke i galerije 12HUB i Nagrada za inovaciju iz fonda Miloš Bajić.  Njegovi radovi se nalaze u brojnim privatnim i javnim kolekcijama. Nikolić  je inicijator nastanka Umetničkog prostora U10. Živi i radi u Beogradu.

MONITOR: Podgoričkoj publici predstavili ste se radovima zajedničkog naziva „The Palace of Time and Memory”, koji čine djela iz nekoliko ciklusa. Postavka se sastoji od crteža tušem na papiru knjiga ili mapa – složenih kao kadrovi filma, ili na starim crnim školskim tablama, kao i animacija – kratkih filmova složenih od tih „kadrova”.
NIKOLIĆ: Izložba se sastoji od četiri celine i objedinjuje projekte koje sam realizovao u domenu pokretne slike, odnosno crteža i videa, od 2015. do danas. To su radovi Panic Book, Double Noir, Uncontained Images i The Plot. Animacija pod nazivom Panic Book rađena je dve i po godine i sastoji se od oko 2400 crteža. Fragmenti preuzeti iz kinematografskih ostvarenja crtani su frejm po frejm na listovima knjiga iz samoupravnog socijalizma. To su uglavnom teorijske knjige, časopisi, dokumenti sa kongresa Saveza komunista Jugoslavije i udžbenici iz marksizma. Kao izvor vizuelnog materijala animacije korišćeno je dvadeset filmova Alfreda Hičkoka. Preciznije, pojedine scene iz Hičkokovih filmova sam crtao na stranicama knjiga i onda od tog materijala pravio neku vrstu novog narativa. Animirani film Double Noir, nastao je kroz proces frejm po frejm iscrtavanja delova noir filmova u kojima glumi Hemfri Bogart. Frejmovi su crtani belim kredama na crnim školskim tablama. Sastoji se od šezdeset scena od kojih je svaka nastala kontinuiranim crtanjem i brisanjem na šezdeset tabli. Narativ prikazuje Hemfri Bogarta koji se susreće sa svojim dvojnikom i tako počinje smrtonosna potera između njih dvojice. Uncontained Images je audio/video instalacija koju čini pet različitih animiranih filmova. Rad je rezultat mog višegodišnjeg sakupljanja i izdvajanja različitih filmskih sekvenci i motiva koji su me fascinirali. U skladu sa tim, odabrao sam sledeće motive: uzburkane morske talase, ruke, voz u pokretu, pretnju pištoljem i poljubac. Na ovoj izložbi je prikazan samo video koji prikazuje voz i crteži iz istog. On se sastoji od 25 isečaka  u kojima je voz sniman iz različitih uglova, u različitim kadrovima, sa različitim položajima kamere itd.  Crtane su na knjigama koje su direktno vezane za biografiju Josipa Broza Tita, ali i na drugim knjigama koje su uticale na oblikovanje ideologije samoupravnog socijalizma. Video prikazuje voz koji nezaustavljivo juriša, pada i ruši prepreke na koje nailazi. Rad The Plot je animacija na kojoj uporedo sa drugim projektima radim već dve godine i predstavlja moj lični osvrt na filmove i istorijsku građu nastalu u periodu Hladnog rata.

MONITOR:  Hemfri Bogart Vam je veoma inspirativan, a i Hičkokovi filmovi. Zanimljivo je to što su mnogi crteži na listovima knjiga na kojima su sadržaji iz samoupravnog socijalizma.  Film noir je jedan od najautentičnijih i najtrajnijih američkih doprinosa kulturi XX vijeka. Zašto ste baš spojili socijalizam i noir filmove?
NIKOLIĆ: Odnos koji je Hičkok gradio u svojim filmovima između objekata -karaktera i njihovog okruženja je bio ključni povod za ovaj metod rada. Jedan od često pominjanih primera je finalna scena u filmu North by Northwest koja se odvija na svima prepoznatljivom Nacionalnom spomeniku Maunt Rašmor u kojoj je vrtoglava scena potere suprotstavljena autoritativnim i monumentalnim portretima četvorice američkih predsednika. Isti princip ovaj reditelj koristi i u vrlo sličnom filmskom zapletu mnogo ranije u filmu Saboteur iz 1942. godine kada se potera završava na Kipu slobode u Njujorku. Ono što je mene privuklo da počnem sa radom na ovim animiranim filmovima je upravo pitanje izmeštanja jednog narativa u novi ambijent i eksperimentalni karakter takvog čina. U tekstovima iz samoupravnog socijalizma, koji su korišćeni kao podloga za crtanje animacija, između ostalog se postavlja pitanje ideološko-političke orijentacije SFRJ unutar dramatike Hladnog rata, a i kasnije. Ova pitanja sam posmatrao kao istorijski dramski naboj ili kao jasno izražen istorijski saspens. U radu Double Noir izabrao sam Hemfri Bogarta kao protagonistu iz razloga što sam želeo da napravim narativ u kom junak proganja samog sebe, a za to mi je bio potreban neko ko je prepoznatljiv različitim generacijama da bi narativ bio lakše čitljiv.

MONITOR: Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
NIKOLIĆ: Spadam u one koji vole da planiraju unapred. Gotovo svaki od mojih radova nastaje u više etapa, najčešće su to gledanje filmova i potraga za motivima, crtanje frejmova ili pravljenje svojevrsnih ritmičnih dijagrama, slikanje, montaža, fotografija, zvuk. Zbog karakteristika medija u kom ih izvodim svaki od radova nastaje dugo i to je jedan od razloga zašto dok radim jedan rad najčešće već unapred znam koji će biti sledeći. Verovatno kao i većina umetnika uvek sam uveren da je taj sledeći daleko bolji od ovih prethodnih.

MONITOR: Mnogi radovi nastali su kredom. Zašto ste baš odabrali tu tehniku, kad ste se zainteresovali za ovakav vid izražavanja?
NIKOLIĆ: Izabrao sam tehniku crtanja kredom na tabli jer omogućava brzo i efikasno brisanje sunđerom. Zbog poroznosti materijala ova tehnika takođe zahteva brže crtanje. Naime, kada zasitite kredu ne može se više crtati preko nje, iz prostog razloga što svaki naredni potez skida ovaj prethodni. Sa druge strane, odlike crtanja kredom su jak kontrast i vazdušasta atmosfera. Na taj način crtač stiče utisak da crta svetlom i ovaj način crtanja možemo nazvati crtanje u negativu. Upravo te odlike su me navele da zaključim da je to odgovarajući postupak za izradu omaža noir filmovima i filmu uopšte. Naravno, razlog zbog kog umetnici uglavnom izbegavaju ovu tehniku je činjenica da su crteži izvedni na ovaj način vrlo fragilni i teški za čuvanje. Meni je to, pomalo paradoksalno, upravo i jedna od najdražih osobina ovog medija.

MONITOR: Koje Vas teme još okupiraju?
NIKOLIĆ:  Mislim da su neke od ključnih reči za ono čime se bavim vreme, sećanje, prepoznavanje, ponavljanje i apsurd.

MONITOR:  Da li je i za vas umjetnost svojevrsni bijeg ili lijek od svakodnevice?
NIKOLIĆ:  Doživljavam umetnost kao vrlo odgovoran i na izvestan način privilegovan poziv. Definitivno ga ne bih nazvao begom, pre suočavanjem sa svakodnevicom.

Miroslav MINIĆ
Portet – FOTO: Nina IVANOVIĆ
Rad – Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo