Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Ljiljana Krivokapić,  predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva Crne Gore: Odgovoran posao za malu platu

Objavljeno prije

na

Od 2016. godine, kada su povećane plate za oko 6-8 odsto, nije se zarada mijenjala. Svi smo nezadovoljni, ljekari i ostalo  medicinsko osoblje

 

MONITOR: Kako bi trebalo da glasi objektivna dijagnoza crnogorskog zdravstva?

KRIVOKAPIĆ: O objektivnoj dijagnozi crnogorskog zdravstva  teško je govoriti. Mogu reći da je crnogorsko zdravstvo u fazi oporavka u poslednjih nekoliko godina,a pojačana je dinamika u renoviranju biolnica i Kliničkog centra, ulaže se u infrasturukturu, dijagnostičke aparate  (jer se dugo stagniralo u njihovoj nabavci) kao i u edukaciju zaposlenih.

Za nepune dve godine oko 400 mladih kolega je dobilo specijalizacije i subspecijalizacije, nabavljena je oprema za bolnice u Cetinju, Risnu, Kliničkom centru i Nikšiću, uz dijagnostiku koja je obnovljena u skoro svim bolnicama, date su specijalizacije na primarnom nivou i očekujemo da se specijalisti za par godina vrate u oblast interne medicine, oftalmologije i ginekologije, čime bi se rasteretio sekundarni i tercijalni novo. Mislim da je potrebno razmišljati o uvođenju koronarnih sala za kateterizaciju na severu i primorju kako bi se što brže i po protokolima lečenja zbrinjavali kardiološki bolesnici.

MONITOR: Prošle i pretrpošle godine zdravstveni sistem u Crnoj Gori bio je najgori u Evropi.

 KRIVOKAPIĆ: Evropski potrošački indeks svake godine objavljuje uspešnost evropskih sistema zdravstva. Crna Gora je za devet mesta napredovala prošle godine i za dva ove,što je, mora se priznati, veliki pomak  u odnosu na poziciju u zečelju pre dve godine. Ažuriralo se na stavkama koje se tiču boljeg rada primarne zdravstvene zaštite i informacione tehnologije, smanjene liste čekanja u uskim grlima kao i radui na kolorektalnom karcinomu i karcinomu grlića materice što je važna stavka za bolju poziciju u odnosu na raniji period. Mišljenja sam da se, zahvaljujući sindikatima i medijima koji su ukazivali da je potrebno brže reformisati zdravstveni sistem,  naišlo i na aktivniji odnos Ministarstva zdravlja za to.

MONITOR: Pacijenti se često žale da dugo čekaju na operacije u Kliničkom centru i da satima u neuslovnim prostorijama čekaju na specijalističke preglede…

KRIVOKAPIĆ:Liste čekanja za preglede i oftalmološke i kardiološke bolesnike su smanjene u Kliničkom centru. Procena hitnosti  za operacije u KBC je na lekarima. Hladne intervencije su one koje mogu da se urade i kasnije i svuda u svetu postoji čekanje  za njih. Radi se i na tome da je potrebno uvesti rad u smenama i koristiti kapacitete bolnica i KBC-a za operativne zahvate u popodnevnim satima i tada bi se sigurno smanjile takve liste. Svaki pacijent koji želi i misli da bi trebalo operaciju uraditi ranije može uložiti prigovor koji će biti razmatran.

MONITOR: Kako funkcioniše Ljekarska komora?

KRIVOKAPIĆ:Problem koji se u startu javio formiranjem i daljim radom Ljekarske komore sve nas je opomenuo da se kao esnaf moramo izboriti za ugled i dostojanstvo struke i da Komora mora  imati otklon od Sindikata, koji ima drugu ulogu. Naravno, treba  sarađivati sa njima. Postoje tri sindikata doktora u Crnoj Gori, od kojih su dva reprezentativna.Nakon što je formirana i zaživela Ljekarska komora došlo je do sukoba onih koji su sebe videli kao jedine koji su u pravu i čije mišljenje je najvažnije.Liderske borbe, poštovanje pravilnika, statuta i svih normativnih akata je uticalo da se sada javi problem u radu. Komora mora da postoji, promene u funkcijama su dozvoljene i potrebne, ali Komora to smo svi mi – oko 2000 lekara, i nije potrebno da se svi slažemo oko dinamike rada Komore, ali se mora institucionalno poštovati.Ono što nakon licenciranja treba što pre uraditi je osiguranje lekara od greške, koje bi radila Komora, a Ministarstvo zdravlja akreditaciju zdravstvenih instituucija. Mi svi verujemo da će se trenutna neslaganja stabilizovati i treba kroz nju i dokazati da smo elitna kategorija društva.

MONITOR: Istraživanje Sindikata doktora medicine od prije dvije godine pokazalo je da je u Crnoj Gori 91 odsto ljekara nezadovoljno platom. Je li se u međuvremenu poboljšao standard ljekara i ostalih medicinskh radnika? 

KRIVOKAPIĆ:Od 2016. godine kada su povećane plata za oko 6-8 odsto nije se zarada menjala. Svi smo nezadovoljni,  lekari i ostalo medicinsko odoblje. Radimo težak i odgovoran posao koji je dostupan analizama svih, a uslovi rada i zaštita na radu nisu povoljni (tu mislim na potrebu da se uvede ombudsman zaštite prava zaposlenih od verbalnih i fizičkih nasrtaja),a obim poslova sve je veći.Sledi nam u maju početak dogovora o dinamici i načinu povećanja zarada, koji zbog fiskalne konsolidacije nije  bio dozvoljen,  sa Ministarstvom zdravlja i Vladom. Mi znamo šta želimo,ali znamo i trenutne mogućnosti. Ne tražimo ništa više do usklađivanje stepena i nivoa obrazovanja koje postoji u Zakonu o zaradama u javnom sektoru.Naš najveći koeficijent je 11 za tri nivoa obrazovanja, fakultet šest, specijalizacija pet i subspecijalizacija do dve godine, a sudija osnovnog suda ima 18, sekretari u administracijama i do 18.Ne smeta nam kada neko ima nego što mi nemamao.

Više puta smo ukazivali da se i iz sopstvenih sredstava unutar sistema  može naći prostor za isplatu prevoza, jubilarnih nagrada,stimulativnih dodataka do 15 osto. Budžetom je i ove godine preko 200 miliona izdvojeno za zdravstveni sistem, ali nisu opredeljena sredstva za uvećanje zarada. U sistemu zdravstva ima 8.300 zaposlenih. Sestre primaju od 350 do 500 eura,  lekari od 550 do 650 i specijalisti do 750 osnovne zarade. Tu se uvećanje odnosi i za minuli rad i za pripravnost i dežurstva, te specijalista može i od 1.500 do 1.800 eura da zaradi u zavisnosti od ustanove gde radi. Cilj je da se uveća plata za 30 odsto.

MONITOR: Često se upozorava da je sistem zdravstva deficitaran kadrom, posebno specijalističkim.

KRIVOKAPIĆ:  Kadrovsko usavršavanje se mora i dalje nastaviti uzlaznom linijom. Svaka ustanova mora dostaviti šta je deficitarno i na vreme imati gotovog specijalistu.

MONITOR: Je li  loš socioekonomski status ljekara glavni razlog što napuštaju Crnu Goru?

KRIVOKAPIĆ: Odlazak mladih kod nas nije masovan kao u zemljama bivše Jugoslavije. Razlozi su ne samo materijalne prirode već i brže napredovanje, bolja i brža edukacija. Mladom kadru treba omogućiti da brže dođe do stana i napredovanja u smislu bržeg dobijanja specijalizacija, tako da kad formira svoju porodicu može i da je izdržava  i tada će manje odlaziti. Toga je uvek bilo i biće,ali mislim da  si negde drugo uvek građanin drugog reda i da se zajednički moramo boriti da sepreduslovi za bolji i kvaliteteniji život stvore na domaćem terenu. Tako je jedino moguće zadržati mlade da svoj potencijal dokažu i iskoriste u svojoj zemlji. Oni koji Crnu Goru napuštaju odlaze najviše u Sloveniju, Nemačku i Holandiju, i u privatni sektor u našoj zemlji. Za sada to nije  masovno – oko stotinak lekara i nešto srednjeg osoblja je to uradilo.

MONITOR: Koliko je  korupcije u zdravstvu?

KRIVOKAPIĆ: Korupcije u zdravstvu ima ni manje ni više nego u ostalim branšama. Ukoliko je neko tražio novac da pomogne i leči pacijenta  treba ga prijaviti i sankcionisati. Teško je to dokazivo, jer se to obično radi između onog ko daje i ko prima novac.Odgovornost treba i mora da snosi pojedinac,a povećanje zarada i uslova na radu je u nadležnosti Ministarstva zdravlja. Po poslednjim anketama poverenje građana raste u zdravstveni sistem.

 

Reforma  bez zadovoljavajućih rezultata

MONITOR: Nedavno se ministar zdravlja pohvalio  da po primarnom nivou zdravstvene zaštite Crna Gora stoji rame uz rame s razvijenim evropskim zemljama…

KRIVOKAPIĆ: Reforma primarne zdravstvene zaštite je završena. Nakon par godina rada uočeno je da ona nije dala zadovoljavajuće rezultate. Na primarnom nivou je planirano da se uradi 80 odsto usluga, što je daleko od realnosti. Sada ima više administrativnih radnika, koji daju upute, recepte, rade vikendom kao da je redovan rad, jer nadoknađuju sat vremena kraće radno vreme u toku nedelje (što je zakonom zabranjeno, jer rad vikendom nije redovno vreme i ono se plaća više) na šta su kolege lekari ukazivali i čime su nezadovoljni. Takođe, u mnogim domovima zdravlja ne možete uraditi  manje šivenje rana, davanje longacefa, jer se to daje u bolničkim uslovima, iako imaju specijaliste  koji rade u domovima zdravlja, čeka se da se zakaže pregled, pa na laboratorijske i RTG specijaliste i opet kod svog izabranog doktora, što uzima dragoceno vreme.

Veliki je broj upućenih pacijenata na specijalističke preglede koji nisu obrađeni, pa ih specijalista vraća da ih urade i opet imate produžavanje postavljanja dijagnoze. Uloga porodičnog lekara je drugačije zamišljena, uz posete i lečenje i u kućnim uslovima. Zarade lekara u primarnoj zaštiti se ne obračunavaju preko Granskog kolektivnog ugovora. A lekari koji rade u centrima za podršku preko kolektivnog  ugovora imaju najmanje plate. Na tim prepoznatim problemima radićemo u narednom periodu zajedno  sa resornim ministarstvom.

 

Šta sindikati predlažu

MONITOR: Kako sindikati mogu doprinijeti poboljšanju stanja u zdravstvu?

KRIVOKAPIĆ:Sindikati će uvek dati doprinos  poboljšanju  stanja u zdravstvu. Mišljenja smo da se postavljanje direktora u zdravstvenim ustanovama mora menjati. Treba da se razmisli ponovo o uvođenju upravnih odbora, od kojih jedan član mora biti iz redova sindikata. Tako bi se ograničilo odlučivanje samo jednog čoveka.Treba nastaviti davanje specijalizacija, uvesti reformu u Hitnoj službi, kako bi bile pri bolnicama i mladi kadar mogao više i značajnije da se osposobi, povećati zarade, uvesti obavezni prevoz, jubilarne nagrade, zimnice, nastaviti obnavljanje dijagnostičkih aparata i upućivanje lekara na kontinuiranu medicinsku edukaciju van zemlje da usvoje i nauče nove veštine, da se brže dolazi do stana.

                                        Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo