Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO STIJEPOVIĆ, DIREKTOR NVO CENTAR ZA RAZVOJ DURMITORA: Ekološka Crna Gora je fatamorgana

Objavljeno prije

na

Ekološka Crna Gora bila je prevara i kada je lansirana ideja ekološke države, jer moralnost koja stoji iza ideje ekološke države počiva na javnom dobru

MONITOR: Ovih dana dogodilo se više ekoloških incidenata u Crnoj Gori: zamućene su rijeke Tara i Svinjača, zapaljene  stotine guma na Ćemovskom polju, da nije bilo protesta građana bili bi izgrađeni  bungalovi u Nacionalnom parku Durmitor … Šta to govori  državi Crnoj Gori?

STIJEPOVIĆ: Ekološki incidenti sa paljenjem guma i zamućenjem Tare su ugrožavanje zdravlja ljudi  koji su u nadležnosti inspekcijskih službi. One ne rade, jer je cijela država korumpirana i ne može se očekivati da rade organi koji su „mač države“ jer se korupcija manifestuje prvo u krahu inspekcijskog nadzora. Ovi incidenti su minorni fenomeni daleko većeg ugrožavanja i trovanja životne sredine koji nema epilog. Na primjer, Durmitor je devastiran divljanjem (ne samo na Crnom jezeru) koje je u suštini ugrožavanje životne sredine i građani pokušavaju da stanu na put survavanju ljudskosti i da principe zajedničkog života sačuvaju od uništenja. Uslov zajedničkog života je doveden u pitanje tj. shvatanje zajedničkog dobra koje je u srži ekološke paradigme. Država Crna Gora, kako vi kažete ekološka, je fatamorgana koja nas vodi u propast ako se pravimo da ne vidimo laž.

MONITOR: Crna Gora je postala najveća evropska kanta za smeće, kazao nam je svojevremeno naučnik Dragan Hajduković, rodonačelnik ideje o Crnoj Gori kao ekološkoj državi. Je li u pravu?

STIJEPOVIĆ: Kada se pogleda odnos prema svemu zajedničkom kao uslovu opstanka ljudi u grupi i na jednom mjestu Crna Gora pokazuje ogroman deficit razumijevanja značaja društvenog dogovora kao temelja zajednice i dominaciju sebičnosti i egoizma. Izraz toga je Hajdukovićeva najveća evropska kanta za smeće. Bilo đe da se pređe crnogorska granica odmah se uoči upravo granica u odnosu prema otpadu i smeću u prostoru koji vas okružuje. Čovjek se osjeća kao da ulazi u državu đe ne postoji komunalna infrastruktura, kao da se obreo u nekoj afričkoj zemlji. Mi jesmo evropski budžak.

  MONITOR: Crna Gora ima pet crnih ekoloških tačaka, ali aktuelnu vlast to ne zabrinjava. 

STIJEPOVIĆ: Jeste da ima mnogo crnih tačaka koje su ostale iz perioda industrijskog razvoja, ali najcrnje tačke su one koje nastaju sada i koje devastiraju resurse kao što je dolina Tare kod Mateševa. Mi nemamo sličnu vizuru i prekrasnu pejžanu ljepotu kakva je ta dolina kod Mateševa. Ne možemo to ničim nadomjestiti, to smo izgubili za života našijeh. To je crna tačka. Golema saobraćajnica je, slično nekadašnjim jalovištima, zanemarivanje opšteg dobra i popuštanje pohlepi i težnja siromaha da se brzo i najjeftinije razvije, a to znači prebacivanjem na životnu sredinu smanje troškovi izgradnje objekta. Sada svi vidimo da se lako mogla izbjeći destrukcija. Naše elite su elite primitivizma, naše naučne elite su elite srednjovjekovlja, naše javno mišljenje je nezrelo i atavizmi izbijaju na svaku stranu. Zašto 30 godina nema odlučne reakcije kao alternative nije samo pitanje aktuelnoj vlasti već i aktuelnoj alternativi vlasti. Ekološka paradigma nije bila integrisana u alternativno mišljenje i alternativnu društvenu i političku opciju. Pritisak iz EU uslovio je ekološku remedijaciju, a što se tiče naše kritične mase društvenog pritiska na vladajuće strukture vidi se da toga nema. Cijena brzine industrijskog razvoja nekada se plaćala destrukcijom životne sredine, ali tridesetogodišnja ravnodušnost je pokazatelj pasivnosti i stagnacije cjelokupne društvene strukture i ne samo vladajuće. Eko alternativa nalazi uporište samo u neprofitnom sektoru i NVO, a jedva i u političkom organizovanju.

  MONITOR: Da li je Tara ugrožena?

STIJEPOVIĆ: Devastacija Tare je bila prepoznata u Deklaraciji o zaštiti rijeke Tare. I u vrijeme usvajanja Deklaracije, sporni dio teksta bio je devastacija ovog dijela u gornjem toku. Čak su pokušali da preko nekoliko NVO-a  izmijene taj dio i usvoje ono što bi omogućilo uništenje koje se danas desilo. Misle li da je prolazak ispod stubova vijadukata i mostova na dijelu đe se rijeka rađa atraktivan? Misle li da milioni tona otpada iz tunela i od radova na autoputu koji su bačeni u korito Tare na mjestu njenog rođenja atraktivno? Misle li da to remećenje njenog tijela, tamo đe se rijeka rađa, ne uništava cijelu sliku? Misle li da komadanje tijela, koje ga životno ne ugrožava, ne utiče na njegovu cjelinu? Pokušali su se opravdati svim mogućim skoro bizarnim floskulama ali zaludu, car je go.

  MONITOR: Koliko je Crna Gora zaista ekološka država? 

STIJEPOVIĆ:  Ekološka Crna Gora i kada je lansirana ideja ekološke države bila je prevara, jer moralnost koja stoji iza ideje ekološke države počiva na javnom dobru. Mjesec dana poslije proglašenja ekološke države ti „ekolozi“, ti ekodržavotvorci, jurnuli su da raskomadaju Dubrovnik. Onda su se vratili iz pohoda i počeli da ponovo propovijedaju ekologiju. Ne ide. Više i ne proslavljaju Dan ekološke države, jer je provalija između ideje i stvarnosti preduboka.

 MONITOR: Žabljački DPS se nakon protesta zahvalio građanima na odbrani Crnog jezera, iako je DPS kreator uništenja tog dragulja prirode …

STIJEPOVIĆ: Stav žabljačkog odbora DPS-a je izuzetna reakcija i njihova podrška je dobrodošla. Ljude koji daju podršku ekološkim akcijama ne dijelimo prema partijskoj pripadnosti. Oduprijeti se partijskoj mašineriji je đavoljski teško i unošenje gledišta koje vodi računa o javnom dobru u politički kontekst je važno za ekološku paradigmu. Prvi put se jedan lokalni odbor DPS-a suprotstavio lihvarima u sopstvenim redovima i dao prednost interesu  zajednice kao cjeline. Iako je to malo kasno to je vjesnik promjene društvenog diskursa. Ko i mala dobra čini i velika će kad uzmogne, kazao je Marko Miljanov.

MONITOR: I kad se sve ovo ima u vidu, kako je  onda Crna Gora  otvorila  Poglavlje 27 za pristup Evropskoj uniji?

STIJEPOVIĆ: Otvaranje Poglavlja 27 nije vezano sa realnom situacijom na očuvanju životne sredine već sa proizvoljnim procjenama EU činovništva. Njih interesuje malo higijene i da se na granicama EU uspostavi sanitarni kordon, a ostalo je stvar političke konjukture. U vrijeme destrukcije na Tari, napada na najelitnije i najzaštićenije ekološke prostore, pripremu dalje gradnje svuda kroz urbanistička burgijanja, dezintegraciju institucionalne zaštite, zaobilaženje usvojenih regula i pravosudnu nepostojeću aktivnost te postavljanje svih mogućih barijera ekološkom aktivizmu EU telali o našim uspjesima u zaštiti prirode. Jasno je da je svako kovač svoje sreće i tu EU ne može nikome pomoći, a EU sprovodi svoje politike prema našoj  evropskoj zabiti nezavisno od realnog stanja u Crnoj Gori. Nekompetentnost i površnost ne interesuju eurokratiju, a korupcija nije strana ni evropskim čnovnicima. O tome najbolje govori 36 miliona tobožne pomoći za zaštitu životne sredine u CG koje je imalo efekta u životu stvarnih Crnogoraca koliko miš može ponijeti. Ne očekujte priznanje neuspjeha od eurokratije, jer za fijasko programa bi neko mogao odgovarati.

 

Zločin Vlade

MONITOR: Hoće li ,,suza Evrope” biti skinuta sa liste UNESCO-a? 

STIJEPOVIĆ: Vlada je viđela šta je uradila, ali sada je kasno. Kajanje ne pomaže. To što su opredijelili 5,5 miliona za studije koje će dalje preduprijediti ovakve zločine pokazuje da su shvatili. Gospodin Simović kaže ožiljci na Tari, jer ne može da kaže pravu riječ. Ali sve od doline đe se Tara rađa pa do Dunavske delte nema prirodne cjeline koja je prepoznata i pod zaštitom je UNESCO-a kao M&B (Man and Biosphere) rezervat i UNESCO World Heritage Site nešto niže u kanjonu. Nije isto zaštititi elitni prostor i zaštititi prostor koji je jednoobrazan i banalan. Ništa više ne znači ni ostanak ni izbacivanje iz UNESCO-ove zaštite. Dolina Tare na mjestu njenog rođenja je kanal Dunav-Tisa-Dunav. Planinsku rijeku su pretvorili u ravničarsku, a planinska rijeka je divlja ili nije planinska. „Zašto usahnu rijeka? Podigoh nasip da bih je sačuvao od izlivanja. Zato usahnu rijeka“. Zato i prepuče struna na harfi, zato se ugasi žižak, zato uvenu cvijet. Prepoznajete – Rabindranat Tagore.

 

Atmosfera vašarišta

 MONITOR: Jednom ste rekli da su skijanje i turizam u Žabljaku predstava Hamleta u Mrduši Donjoj. Šta  to znači? 

 STIJEPOVIĆ:  Skijanje i turizam u Žabljaku znači isto što i pokušaj izvođenja Hamleta u  Mrduši Donjoj. Ne postoje potrebni preduslovi za kvalitetan turistički teatar. Svi parametri pokazuju dno. Nekadašnji elitni centar izgubio je magiju turističke originalne i jedinstvene ponude i privlačnosti. Nekadašnji imidž koji se gradio decenijama više ne postoji. Hoteli su ruine ili su u pepelu, turistički smještaj je bizaran, turistička publika je najjeftiniji burek turista ili omladinac turbo avanturista. Turističkom ponudom smatraju prostačku atmosferu vašarišta, čengelama i bizarnom vožnjom na žicama iako je prostor prepoznat od UNESCO-a kao dragocjena svjetska baština, ali sada urnisan mišljenjem barbarogenija da su dorasli božanskom nadahnuću da unaprijede njegovo djelo. Skijanje nude na romantičnim praistorijskim žičarama skalamerijama, sklonim padu, sa brzinama kornjače i komforom kamenog doba. Turizam je postao borba staraca da dopune penzije izdavanjem kojeg kreveta, stanovništvo se istopilo, deklasirano je ekonomski, a radno najsposobnije i najvitalnije je otišlo u pečalbu. Kakva predstava turističkog Hamleta može biti u Mrduši Donjoj toj mahali sa ćorsokacima bez vode i struje na čijem nebu kruži lešinar developer da dovrši obrok koji se raspada?

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo