Povežite se sa nama

INTERVJU

ČEDOMIR MAROVIĆ, BIOTEHNIČKI INŽENJER I AGRARNI EKONOMISTA: Poljoprivredu uništila loša politika

Objavljeno prije

na

Korišćenje poljoprivrednih površina u 1989. godini iznosilo je oko 36 odsto, a u 2017. svega pet odsto. Podataka za prošlu  godinu još nema

 

MONITOR:Kakvo je danas stanje u poljoprivredi i na selu? 

MAROVIĆ: Krajnje zabrinjavajuće, da ne kažem težu riječ! Umjesto očekivanog progresa  svakodnevno doživljavamo bježanje mladih ljudi sa sela i devastaciju  ono malo privredne strukture  pretekle iz vremena iza nas. Danas na 75 – 80 odsto ruralnog prostora u Crnoj Gori nema ni vukova, jer nemaju šta tražiti tamo gdje nema ljudi. Nije bogatstvo priroda i turizam, bogatstvo su mladi ljudi!

Korišćenje poljoprivrednih površina u 1989. godini iznosilo je oko 36 odsto, dok je  u 2017. palo na pet odsto. Podataka za 2018. godinu još nema.Produktivnost u najvažnijoj poljoprivrednoj grani stočarstvu, prema čijem se stanju mjeri stepen razvijenosti ove privredne grane u jednoj zemlji, na veoma je niskom nivou. Imamo produkciju od 2.784 litra mlijeka po muznom grlu na godišnjem nivou (2017), dok je ta produktivnost u zemljama razvijene Evrope 6. 500 litara po grlu, naravno za godinu.U Kanadi je ta mlječnost 9.100 litara, a u Izraelu 11.140.Regionalni prosjek se kreće od 3800 do 4500 litara po muznom grlu godišnje.

Uvozimo godišnje 70–75 odsto prehrambenih proizvoda, potrebnih za ishranu stanovništva i turista. Cijena tog uvoza kreće se od 490 do 500  miliona eura godišnje. Sopstvenom proizvodnjom i izvozom pokrivali smo 1989. oko 65 odsto domaće potrošnje. Sada jedva 25–30 osto (riječ je o procjeni, jer zvaničnih podataka nema), dok nam  pokrivenost uvoza izvozom ne prelazi 12 do 15 odsto.

MONITOR: Gdje se Crna Gora nalazi u odnosu na razvijenu Evropu kad je riječ o poljoprivrednoj i seoskoj razvijenosti?

MAROVIĆ: Crna Gora je na pretposljednjem ili posljednjem mjestu na ljestvici agrarno razvijenih zemalja Evrope! Kao rezultat pomenutih i nepomenutih problema, standard ljudi koji žive i privređuju na selu daleko je najniži  u odnosu na sve ostale kategorije stanovništva u Crnoj Gori!

MONITOR: Šta mislite o  aktuelnom konceptu (strategiji)  razvoja poljoprivrede i sela u Crnoj Gori?   

MAROVIĆ: Strategijski posmatrano, važeći koncept razvoja poljoprivrede i ruralne privrede (2015-2020), treći po redu od 1990. godine, ne počiva na  dobroj prilagođenosti strateških rješenja specifičnostima crnogorskog agrarnog (prirodnog) prostora na jednoj strani, a na drugoj realnim tržišno ekonomskim  ciljevima  i pretpostavkama za ostvarivanje tih ciljeva, već ad hoc rješenjima koja odudaraju od realnih  potreba Crne Gore bilo da je riječ o kraćem ili dužem roku.

Polazeći od te konstatacije, realno je dovesti u sumnju postojeći  koncept   namjenskog  korišćenja  investicionih sredstava (domaćih i inostranih), ali i njihovog  ekonomskog efektuiranja u trodecenijskom periodu, koji bi umjesto drastičnog pada proizvodnje u odnosu na baznu 1989. rezultirao povećanim proizvodnim bilansima, njihovom ekonomijom i izvozom, što bi u cjelini rezultiralo da  crnogorska agrarna privreda bude  održiva  i  ostvaruje regionalne prosjeke, a o približavanju evropskim  ostvarenjima  da i ne govorimo.

Skoro tri decenije ostali su van domašaja tekuće i razvojne politike, nauke i struke najveći  prirodni potencijali u Crnoj Gori: Bjelopavlićka ravnica, Lješkopolje, Crmničko, Vladimirsko i Ulcinjsko polje, priobalna zona Skadarskog jezera sa Zetom, Mrčevo polje, Tivatsko polje, Sutorina, Grahovsko polje, Limska dolina, Vraneška dolina, Krnovo, Lukavica, Kosanica, Drmitorska površ, Bjelasica, Komovi… Na tom prostoru izgubljeno je oko 7000 hektara meliorisanog iosposobljenog zemljišta za intenzivnu proizvodnju hrane (još iz socijalističkog perioda), prilikom vraćanja zemljišta ranijim vlasnicima. Izgubljena je  ili vraćena u šikare i korov d v o s t r uka  produkciona vrijednost, koja se ostvaruje u plantažnim zasadima u Ćemovskom polju!

MONITOR: Nedavno je jedan zvaničnik Ministarstva poljoprivrede izjavio da Crna Gora raspolaže kritičnom masom proizvodnje koja garantuje dalji uspješan  razvoj…

MAROVIĆ: Poznavaocima ove materije ovakva tvrdnja zvuči najblaže rečeno neuvjerljivo. Crna Gora u ovom trenutku  sopstvenom produkcijom  podmiruje jedva 25–30 odsto potreba u ishrani stanovništva i za izvoz, a ostalo je uvoz prehrambenih proizvoda. Da bi država posjedovala tu kritičnu – održivu masu sopstvene produkcije, taj procenat bi trebalo da iznosi najmanje 51 odsto, računajući godišnji obim  potrošnje i izvoza. Pored toga,  produktivnost rada u ovoj privrednoj grani trebala  bi da bude  najmanje na nivou regionalne produktivnosti (stočarstvo), što kod nas nije. Za sada, sve je u domenu pretpostavki, očekivanja. Milton Fridman je rekao: „Jedna od najvećih grešaka je ocjenjivanje programa i namjera, umjesto konkretnih rezultata“.

MONTOR: Zašto?

MAROVIĆ: Zato, između ostalog, jer sune tako davno politički čuvari države i njenog zdravlja drugačije mišljenje smatrali otpadništvom, a nerijetko i razlogom za  gubitak građanskih sloboda. Negirati, minimizrati, diskreditovati i odvratiti pažnju od dijaloga i drugačijeg mišljenja, bila je i ostala odlika više od 20 godina tranzicije u višepartijskom sistemu Crne Gore u oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja. Jednostavno, bilo je to vrijeme stigmatizacije drugačijeg mišljenja! Čudno, ali je tako.

MONITOR: Crna Gora je izvoznik pojedinih poljoprivrednih proizvoda…

MAROVIĆ: Bilo bi nepravedno ne istaći da smo posljednjih šest, sedam godina imali  pozitivne pomake i u proizvodnji i u  izvozu vina, mesa, povrća i voća. Konkurentnost i kvalitet naših proizvoda prihvatila su tržišta, Srbije, BiH, Hrvatske, Makedonije i Kosova, dok su crnogorska vina brend u značajnom broju evropskih i svjetskih država.

MONITOR: Kakva je situacija sa institucionalnom infrastrukturom?

MAROVIĆ:Nije ništa bolja u odnosu na ukupno stanje u ovoj privrednoj grani,koja je  nedovoljna  i nije orgnizovana na stručno naučnoj osnovi i koja bi bila kadra da unese novu snagu u intenzivniji razvoj i konkurentnosti na tržištu.Imamo veoma kvalitetan med, koji se prodaje po 10 eura, u Mađarskoj po tri, a u Kini po 1,5.Na drugoj strani, to malo institucija koje imamo do te mjere su beživotne, zarobljene nedovoljno životno izučenom idejom, koja je sve svezala u „čvor“ i kao takva ne daje rezultate.

MONITOR: Kako otvoriti nove – evropske procese u poljoprivredi?

MAROVIĆ: Recept u ovom trenutku ne može dati niko. Pomoć možemo potražiti  otvaranjem dijaloga  i reformisanjem (strukturnim promjenama) postojećeg agrarnog sistema. Mislim da posjedujemo osnove za pokretanje kvalitetnog nasušno potrebnog dijaloga!

 

Zloupotreba zemlje

 

MONITOR: Kakao ocjenjujete pojedina rješenjima u agrarnoj politici u Crnoj Gori?

MAROVIĆ: Prisutan je višedecenijski nedostatak dobro utemeljene zemljišne politike, bez koje nema uspješne agrarne i privredno ekonomske politike. Sada je resurs zemlja kao neobnovljiv, izvrgnut raznim zloupotrebama i nepoštovanju. U zemljama koje adekvatno vrednuju resurs zemlja, ovaj potencijal se štiti ustavom. Predugo je evidentan nedostatak koncepta valjane tržišne organizacije  u bazičnoj poljoprivrednoj proizvodnji i preradi, pa ovaj  problem decenijama predstavlja rak ranu poljoprivredne produkcije na crnogorskom ruralnom prostoru. Nema kooperativa ili drugih efikasnih oblika udruživanja kao nosilaca tehnološkog, tržišno  ekonomskog i razvojnog napretka.

Na tom planu izostala je valorizacija  visokih prednosti udruživanjem proizvođača hrane u reprodukcione  cjeline: bazična poljoprivredna  proizvodnja, industrijska prerada,  tržište i razvoj. Taj bi se proces najbolje ostvario organizovanjem određenih oblika udruživanja i čvršćeg povezivanja proizvođača. Sdašnji modaliteti nijesu  dali očekivane rezultate i figuriraju kao sveta voda – niti pomažu niti odmažu. Prosto rečeno, nema ni slova „U“ od udruživanja!

Izostala je ozbiljna dogradnja efikasnog sistema planiranja i upravljanja procesima u regionima. Nedostajui dobro poslovno upravljanje i  o d g o v o r n o s t. O korišćenju informacionih tehnologija u proizvodnji, tržištu i upravljanju procesima u proizvodnji na selu da ne govorimo.

 

Trodecenijski slom

 

MONITOR: Kako poboljšati stanje u poljoprivredi i na selu kao strateškoj privrednoj grani u Crnoj Gori?

MAROVIĆ:Teško pitanje. No,suštinska (decenijska) karakteristika nerazumijevanja oko stanja u poljoprivredi i ruralnoj privredi je izostanak krupnih  strukturnih  promjena u   bazičnoj poljoprivrednoj proizvodnji (koja je doživjela trodecenijski slom), a ne na područja birokratskih ograničenja u regulaciji trgovine, zaštite životne sredine, tržišta rada i finansijskih usluga, kao glavnih obilježja svih neoliberalnih projekata u svijetu zapadnog kapitalizma.

Poljoprivreda i ruralna privreda kod nas su toliko složen privredni i ekonomsko- socijalni  organizam da, kada bi skupili svu crnogorsku pamet iz ove oblasti na jedno mjesto, ne bi bila dovoljna da otvorimo ,,gvozdena” vrata rješenjima decenijama nagomilanih problema i krenemo putem kojim odavno koračaju zemlje razvijene Evrope! Kod nas su posve  krivo  shvaćeni postulati neoliberalizma u bazičnoj poljoprivrednoj proizvodnji na selu, zato imamo stanje kakvo imamo. Nadalje, kod nas predugo  traje nedostatak ozbiljnijih promjena u sistemu  budžetiranja poljoprivrede i sela (nema valjanih projekata zbog čega nam stoje neiskorišćena bespovratna sredstva), uz puno jaču  n a m j e n s k u  kontrolu i sistemsku podršku,  regionalnom razvoju u oblasti infrastrukture, razvoja, proizvodnje hrane i seoskog turizma.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo