Još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti

Riječ! Kako su li je samo ušla u naš život? Mi je nikako nismo mogli izmisliti. Niko to ne bi mogao! Možda je bila tu, uz nas od samog početka, možda nikada nismo ni bili bez riječi!? Mora da je bilo tako jer čak ni svijet nije bio nikada nijemi, nemušti svijet, svijet bez riječi. “U početku bijaše riječ!“ “U početku!“ – to znači prije svega ostalog, prije bilo čega drugog, prije svijeta! Najprije je bila riječ, tek poslije je na red došao svijet! Zamišljam to stanje prije nego što je stvoren svijet, kada bijaše samo riječ.  Ne postoji nikakvo ništa, jer kad bi postojalo ne bi bilo  ništa,  bilo bi nešto! I prostor i praznina su nešto, zato što prostor, kao takav jeste nešto, ima ga, tu je, realan je i neporeciv. Ako razdvaja neku stvar od druge stvari,  može se izmjeriti koliki je od tačke A do tačke B; i praznina kao takva jeste nešto – vakuum, a vakuum je prostor, samo što je  bez i jednog jedinog predmeta u njemu. Prije stvaranja svijeta nije bilo ni prostora, ni praznine, ni tu, ni tamo; ni lijevo, ni desno; ni gore, ni dolje;  ni  blizu, ni daleko; ni prošlosti, ni budućnosti! Ničega od  ničega, ništa od ništa! Bila je samo uvijek ista, neposredna, aktuelna,  istovremeno nestvarna i stvarnija od svega što će kasnije nastati – pulsirajuća u svom vanvremenskom sada – riječ!

Istinu da ne postoji, niti može postojati nekakvo ništa, nego samo nešto,  Elejci su objavili svijetu, a Elejcima je objavio vjerovatno sam Demiurg preko svojih glasnika. Ovi su je zbili u pet riječi i urezali iznad ulazne kapije svjetske filozofije, odakle tih pet riječi do danas blistaju, evo već duže od 2.500 godina. Te riječi su:

Biće – jeste; ne-Biće – nije!

Ako u svijetu u kom postoji samo i jedino  Nešto,  dok ne postoji i ne može postojati  Ništa – onda u svijetu u kom postoji  Riječ, ne postoji i ne može postojati njena negacija – stanje bez riječi, koje u svojoj suštini ne bi bilo Riječ! Svijet ne moše bito obezriječen. Muk, nijemost, tišina, ćutanje, ne samo što su sve to riječi, nego svaka od tih riječi može i vrlo rječito govoriti, više nego mnoge druge riječi. Ne može nešto postojati a da samim svojim postojanjem nešto ne govori, nešto što nema neko značenje, nešto što, u krajnjoj liniji nije riječ! Jer riječ je značenje. Ne može biti nešto a da ne znači ništa. Kako god da okreneš, sve je na kraju krajeva, na ovaj ili onaj način – riječ. Ne može se ne govoriti, jer samo naše postojanje govori nešto o nama, makar mi ništa ne rekli kao što i kamen u travi govori nešto o sebi koliko god nam se činilo suprotno.  Zato je svaka, makar i najstrožija zabrana govora, uzaludna i čak, praktično i teorijski neostvariv zakonski propis. Tako se uz formulu Elejaca o nemogućnosti postojanja nepostojećeg, potvrđuje i formula nemogućnosti postojanja ne-Riječi u svijetu u kom postoji Riječ:

Riječ – jeste; ne.Riječ – nije!

A da postoje riječi moćne i riječi nemoćne, riječi lijepe i riječi ružne, ljekovite  i  otrovne riječi. Riječi mudre i riječi glupave, riječi kavge i riječi mira, riječi nagovora i riječi odvraćanja,  riječi zabranjene i riječi naručene, riječi ljubavi i riječi mržnje, odvratne riječi i zavodljive riječi. da postoje stotine i stotine vrsta riječi – postoje! Ne postoji ni misao, ni stanje, ni raspoloženje, za koje ne postoji prava riječ. Razumije se, postoje i krive riječi, riječi lažne, riječi bez snage, ofucane riječi, devalvirane riječi; već dugo na djelu je prava infacija riječi. Zato se sloboda govora i forsirala toliko. Da riječ izgubi vrijednost. Hiljade riječi, milioni riječi koje se rasipaju svake sekunde po socijalnim mrežama, u knjigama, mejnstrim medijima, ne vrijede koliko je nekada vrijedila jedna jedina riječ.

Zamislite kakvu vrijednost je morala imati riječ kada su zbog riječi stavljali na lomaču ili pod sjekiru, bacali u tamnicu, slali u progonstvo!? Sada dopuštaju da svako priča šta hoće, čak ih na sve načine ohrabruju, omogućavaju to cvrkutanje osam milijardi ptica, da bi nekoliko jastrebova nesmetano radili svoj posao.

Zato se nemojte prevariti – još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Ima i danas riječi zbog kojih ode glava. Uvijek će postojati. Upravo zato  – nemojte se obeshrabriti. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti. Svemoćna ili nemoćna, jednom izgovorena, riječ ostaje zauvijek, jer izgovorenu riječ ne možeš  spaliti, ni učiniti je neizgovorenom. Nec Deus possit virginem reparare!         

Ferid MUHIĆ

Nema te Olimpijade zbog koje bi se ljudi  odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade

U punom jeku su Olimpijske igre, najveći sportski događaj na planeti.   Baron Pjer de Kuberten je 1894. godine osnovao Internacionalni Olimpijski Komitet (IOC) a već 1896. godine u Atini su održane  prve moderne  Olimpijske igre. Ove u Parizu su 30-te ljetnje olimpijske igre, uz 24. zimske Olimpijske igre, prvi put održane 1924. u Šamoniju, Francuska.  U antičkoj Heladi olimpijske igre su se održavale svake četvrte godine, a ta godina proglašavana je za Olimpijsku godinu.

Volio bih vjerovati u priču da su tokom olimpijske godine svi ratovi bili prekidani, ali je suviše lijepa da bi bilo istinita. Ne zavaravajmo se: ljudi ne mogu bez rata. Ništa im nije preče od ratovanja. Nema te Olimpijade zbog koje bi se odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade, kao što se to desilo 1916., odnosno 1940. i 1944., zbog Prvog i Drugog svjetskog rata.! U skladu s ovim, bilo bi tačnije reći da je, od početka do danas,  Olimpijada bila jedna vrsta rata – rata kao uzajamna provjera specijalnih sposobnosti i vještina koje rat zahtijeva! Ako je priča o obustavljanju ratova zbog Olimpijade mit nastao iz puste želje i samoobmanjivanja da možda ipak možemo bez rata, istina je da su pravo nastupa na Olimpijadi  imali građani svih država antičkog svijeta, bez obzira na to jesu li te države bile u ratu sa Atinom ili sa nekom drugom državom. Sasvim razumljivo: zabraniti nastup građanima bilo koje države, pogotovo one s kojom se u tom trenutku ratovalo, bio bi kukavički gest koji bi  uništio ugled Atine kao domaćina Olimpijade.

Nasuprot tome, u modernoj epohi olimpijskih ugara, česte su  raznovrsne zabrane učešća sportistima zemalja s kojima su postojale tenzije, makar to bile i samo političke nesuglasice. Zapravo, po pravilu zbog političkih razilaženja, što ne čudi jer je u savremenom svijetu politika odavno totalno ovladala  društvom u cjelini.   Kada je fon Klauzevic u 8. tomu svoje čuvene knjige O ratu  (Vom Kriege) naglasio da je “…rat nastavak poltike drugim sredstvima“ , istovremeno je implicirao da je  “…politika nastavak rata drugim sredstvima“, odnosno, da je “…sport nastavak politike i rata drugum sredstvima“, jer ni politika, ni rat ne prestaju djelovati ni u jednoj sferi društvenog života, posebno ne u sportu koji obuhvata praktično cijelu populaciju svake države i predstavlja glavni generator  komnpetitivne, potencijano konfliktne energije savremenog društva.

Na svim Olimpijadama od 1936., do danas, posebno na ovim ljetnjim olimpijskim  igrama Pariz 2024., potvrdila se istina da je sport, posebno najelitiniji – olimpijski – instrumentaliziran u najefikasniju polugu autokratske nekontrolisane političke manipulacije građana od strane  takozvane “duboke države“. Uz mnoge primjere politički motivisanih post festum oduzimanja medalja sportistima pojedincima, bojkotovanja Olimpijade od strane jedne ili više država, striknto politički motivisanih  zabrana nastupa sportistima određenih država kakvih je bilo na pretek u modernoj historiji, olimpijske igre Paris 2024. jasno su potvrdile da je  u globalnim proporcijama, sport danas totalno uzurpiran i instrumentaliziran, sveden na puki nastavak politike i rata drugim sredstvima.

Ovaj  put, nečuvena raspojasanost politike demonstrirana je kroz scenario svečanog otvaranja Olimpijade estetski grozomorno kičerskim, etički zastrašujuće beskrupuloznim ismijavanjem najviših duhovnih ideala i moralnih vrijednosti ljudske civilizacije. Napadno propagiranje izopačenosti i perverznosti u ime umjetničke slobode izražavanja predstavljalo je ruganje umjetnosti i otvorenu prijetnju slobodi.  Zabrana nastupa sportistima pod zastavom Rusije i Belorusije, motivisana agresijom Rusije na Ukrajinu, dok su istovremeno nastupali sportisti pod zastavom Izraela, države čija je armija brutalnoj agresiji na najveći koncentracioni logor Gaza do sada poubijala desetine hiljada djece i žena i svakodnevno ih pred očima cijelog svijeta ubija, groteskno je potencirala bezočnost i svemoć skrivenog Velikog političkog inkvizitora i totalnu nemoć  institucija tradicionalnog građanskog društva.

Sportisti su „ostavili srce“ na terenima i borilištima, egzaltirana publika je proživjela uzbuđenja u amplitudi od frenetične napetosti  do najdublje  katarze, a život nekoliko milijardi ljudi širom svijeta, uz TV ekrane, za ovo vrijeme imao je više radosti i manje briga nego obično.  Novak Đoković je osvojio zlatnu a Karlos Alkaraz srebrenu medalju. Tako je svako dobio ono što je zaslužio i bar na kratko,  sve je došlo na svoje  mjesto.

Ferid MUHIĆ

Sve je manje pjesnika. Možda čovječanstvu poezija više nije neophodna – i bez pjesnika može! Ali čovjeku pojedincu poezija je nasušna hrana duše, i on jeste čovjek ako jeste pjesnik, ako može sebe sagledati i razumjeti kroz poeziju

I bez pjesnika se može! Najprije mi se ta rečenica neonski blještavo ocrtala pred očima, a odmah zatim sam je, kao pod hipnozom, glasno izgovorio. Užasnuo sam se. Osjetio sam se, kao da sam sa svečane bine Rojal Albert Hola, pred 5.272 zvanice, koliko je sada dozvoljen kapacitet, umjesto svečane besjede, izgovorio   nešto apsolutno nedopustivo, upravo blasfemično! Činjenica da je nekada ova kultna sala mogla primiti 12.000 ljudi i da me je sada čulo upola manje ljudi, bila je slaba utjeha. Bruka je pukla!

Ne znam jeste li primijetili!? Sve je manje pjesnika. Prorijedili su se posve. Oni koji su ostali, izazivaju interes još samo u specijalističkim krugovima kulturne paleontologije – kao da su otkriveni  tercijarni relikti  vrste za koju se vjerovalo da je već izumrla!  Poezija još tavori kroz grupna čitanja po amaterskim klubovima, kao psihoterapija (jednako neefikasna ali barem besplatna), na stranicama samizdat časopisa koje niko osim autora ne čita, kao i na socijalnim mrežama šačice marginalizovanih zaljubljenika. Pjesnici su odavno potpuno izvan fokusa mejnstrim medija, između ostalog i zato što nikome ne donose profit, nisu politički relevantni, ne učestvuju aktivno ni u Sjevernoatlantskom ni u Južnopacifičkom odbrambenom paktu. Nema ih ni u jednoj finansijskoj mega aferi, nisu na čelu ni jedne velike međunarodne korporacije, ne pojavljuju se čak ni u rubrici skandala svjetskih ‘selebritis’. Neopaženo, kriomice, izišla je poezija iz društvenog života. A kad samo pomislim kakav status je imala stoljećima! Kakvo poštovanje se ukazivalo Pjesniku! I u dronjcima i na kraljevskom dvoru, pjesnici su svugdje bili smatrani kategorijom za sebe – aura svetog zanosa blistala je oko svakog  pjesničkog čela.

Hoće li poezija vratiti status ezoterične kraljice u hramu umjetnosti, hoće li   pjesnici ponovo biti tumači najvećih istina? Od samog početka, svaki doživljaj čovjeka suočenog sa beskrajnim zvjezdanim nebom nad sobom i moralnim zakonom u sebi, izražavao se kroz poeziju. Hesiod je pisao pjesme o kosmosu. Njegova Kosmogonija je poetski ep o kosmičkom miru, kao što je Homerova Ilijada poetski ep o Trojanskom ratu! Orfej je bio filozof koji pjeva i kroz Had se glasi svojom lirom. Prvi filozofi su svi od reda bili rapsodi! “Mahbharata“ i “Ramajana“, “Gilgameš“, sumerske Glinene pločice – sve od reda su pjesnička djela koja je čovjek ispjevao da razumije sebe i oglasi se svijetu!

Ako je jedini izvor poezije društvena realnost – „društvena baza“ koja određuje poeziju kao „društvenu nadgradnju“ – mrka kapa. One baze za koju pretpostavljamo da je sebe razumjevala i izražavala kroz poeziju, odavno nema i teško da će je biti. Srećom,  nije društvena baza izvor poezije. Vrutok poezije je u samom čovjeku – perenijalno stanje duše, raspetost između prolaznosti i vječnosti, dah nježnosti u svijetu ogrezlom u ravnodušnost. Pitanje Helderlina, “Čemu poezija u oskudno vrijeme?“, zapravo je retoričko pitanje, jer je oskudno vrijeme onaj humus iz kog niče poezija. Zato je Helderlin uvjeren da “ono što traje, ustanovljuju pesnici” i da “Pun zasluga, ipak pjesnički stanuje Čovjek.“ Samo mi jedno ljeto udijelite, vi moćne!/I jednu jesen, neka pjev mi sazri/da voljno srce moje, slatke igre presito, onda i umre./Ako mi uspije to sveto na srcu, pjesma/Zadovoljan sam/jednom sam živio, kao bogovi/više ne treba.

Tako je Helderlin pisao prije 220 godina. Mogao je to napisati i danas. Ja sam danas dobio pjesmu od mog prijatelja Freda Gudvina.  Postoji ono čemu ni jedan čovjek ne može prići ljudskim jezikom…/I u tom vokabularu  otkrivam govor bez granica i smetnji koje donosi i kojima upravlja onaj ljudski poduhvat i prijetnja iskovana od cigli i gelera u prolaznoj kući ljudi. (the human house of hours). Mogao je to napisati i prije 220 godina.

I odjednom se izgubi, nestade, ova prolazna kuća ljudi  – iskovana od cigli i gelera –  što mi se činila tako hitnom i bitnom prije nego što čuh glas Pjesnika. Možda čovječanstvu poezija više nije neophodna – i bez pjesnika može! Ali čovjeku pojedincu poezija je nasušna hrana duše, i on jeste čovjek ako jeste pjesnik, ako može sebe sagledati i razumjeti kroz poeziju.

Bez pjesnika, nema ni čovjeka!

Ako ga i ima – ne vrijedi ni po’ lule duhana.

Ferid MUHIĆ