Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sari

Objavljeno prije

na

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Dvanaest pasa,   glasnika, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog – „Život“

 

Bilov, Balti, Runi, Tigar, Sari, Meca, Karabaš, Bigor, Grom, Borg, Mečo, Lav! Dvanaest glasaka, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog “Život“. Dolazili su od nekud, i nalazili me. Bez najave su dolazili, bez najave su odlazili. Ja ih nisam mogao ni dozvati, ni zadržati. Od najranijeg djetinjstva,  do moje pune zrelosti.

Već odavno mi nije došao ni jedan; ni glas donio, ni poruku prenio, ni pouku zagonetnuo.

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Jesu li to jedra, i kormilo, i kompas, i zvjezdane mape meni namijenjene? Je li to sve što su mi oni dali, da se time sam otisnem u život svojim brodom?

Hoće li mi to biti dosta? Hoću li znati?

Imao sam 14 godina kada se pojavio Sari. Odakle je došao!? Gdje je bio do tada? Kako je mene našao: sam ili ga je neko poslao, uputio, dao mu zadatak? Ništa od toga ne znam. Što bi rekao pjesnik:

“Iziđe iz pradrevnih šuma i – ukaza se!“

Da li je izišao iz pradrevnih šuma – ne znam. Znam da se, tog ljetnjeg dana  –  ukazao! Dok sam se penjao uz strmu stranu Kačaničke Klisure na lijevoj obali rijeke Lepnac, obraslu niskim i gustim prnarom, digao sam pogled da procijenim koliko mi još treba do vrha:  na samom rubu klisure stajao je Sari. Izrazito snažne konstitucije, visokih i veoma jakih nogu, pravih leđa, dubokih grudi, kratke guste dlake (ovčari je nazivaju “rudo vlakno“), crvene boje, mišićav kao lavovi sa asirskih bareljefa, obasjan suncem i ocrtan na plaveti neba, izgledao je veličanstveno!

Zadivljen, izgovorih jednu riječ:“Sari!“

I Sari mi pođe u susret. Kada, prijateljski mašući repom, stiže do mene, dopusti mi da ga pomilujem. Onjušio mi je ruke i pogledao me ravno u oči svojim bistrim smeđim očima. Nikada, ni prije ni poslije toga, nisam sreo šarplaninaca sa tako besprijekorno proporcioalnom i jakom glavom, kao isklesanom u crno-crvenom granitu od samog Mikelanđela.

Oni koji znaju da je u ovim predjelima generičko ime šarplaninaca crvene dlake, sa crnom “maskom“  ( njuška do samog čela sa naglašenim obrvama), reći će da se ovaj šarplaninac sigurno zvao Sari i da se prosto odazvao na njemu poznato ime, imaće dobar argument; ali, taj argument svakako ne može objasniti kako se desilo da ja baš tada krenem, bez ikakvog cilja ka vrhu klisure; da se baš tada Sari pojavi na dvadesetak metara iznad tačke na koju sam kanio izići; i pogotovo, da smjesta pođe meni u susret, kao da je mene i čekao? Pogotovo, što se kasnije pokazalo da je bio apsolutno nepovjerljiv prema ljudima i da za svo vrijeme koliko smo bili zajedno, ni jedan jedini put nije dopustio ni jednom čovjeku da mu priđe ni blizu!?

Od kada smo se zajedno spustili u fabričko naselje u dolini Lepenca, cijeli mjesec smo bili nerazdvojni od zore do mraka. Gdje je odlazio noću, nisam doznao. U mrak bi me dopratio do omanje jednospratne kuće sa četiri stana u kojoj smo stanovali, i nakon što bi me onjušio dok sam ga ja milovao, sačekao bi da uđem u ulaz; kad bih se okrenuo da ga još jednom pogledam, njega nije bilo. Od mene je primao hranu, ali više da me odobrovolji – da ne kažem; da me ne uvrijedi! – nego što je izgledao da je gladan.

Jedne noći sam ga sasvim jasno sanjao: kao, Sari je teško ranjen i sklonio se u podrum naše zgrade! Prenuo sam se: tek je svitalo. Obukao sa se i na prstima iskrao iz stana. U tami podruma, ispod stepeništa, tačno onako kako mi se javio u snu, ležao je Sari. Onjušio  mi je ruke ali nije ustao. Pomilovao sam ga po glavi i leđima. Kada mi je ruka skliznula prema rebrima, osjetio sm da mu je cijela strana sva ulijepljena. Krv! Sari je imao prostrijelnu ranu: metak mu je prošao s jedne na drugu stranu grudi! Brzo sam se vratio do našeg stana na spratu,  tiho ušao, pronašao ključ od našeg podruma i jednako tiho se vratio do Sarija. Tako velikog i teškog nisam ga mogao nositi, ali mi je Sari junački pomogao, ne ispuštajući ni glasa od sebe,

Odmah, čim sam izišao na ulicu malog naselja, već se raščulo šta se te noći desilo. Komandir milicije, sa dva milicionera,  uvrebao je Sarija nakon što me ispratio do kuće. Pustili su na njega dva službena njemačka ovčara “vučjaka“, uvjereni da će ga ovi izujedati do smrti. Za manje od minute, Sari je teško povrijedio oba napadača; jedan je u zoru i uginuo od gubitka krvi iz dvije velike rane, jedne na trbuhu, druge na grlu, drugog su sa slomljenom prednjom nogom i ranom na leđima hitno prevezli veterinaru u Skopje. Komandir je stigao da ispali sedam metaka iz pištolja prije nego što je Sari nestao u mraku.  Samo prvi metkom ga je pogodio i nanijeo mu onu prostrijelnu ranu; ostalih šest je ispalio nasumice, kada se Sari već izgubio sa uličnog svjetla.

Njegovao sam i hranio Sarija jedanaest dana. Jake konstitucije i odličnog zdravlja, Sari se brzo oporavljao. Komandir me je dva puta pozvao raspitujući se jesam li pronašao “lešinu onog psa-ubice“, jer on zna da ga ja smrtno ranio, „iako ta mrcina nije ni skiknula“,  prijeteći da će podnijetu tužbu protiv mojih roditelja za “dva milicijska vučjaka, jednog zaklanog, drugog onesposobljenog“.

Tužba nikada nije podnijeta, jer su svi znali, a mnogi i vidjeli, da je sam komandir nahuškao vučjake na Sarija.

Dvanaesti dan, kasno uveče, kada sam Sariju donijeo hranu u podrum, shvatio sam da će otići. Dugo mi je njuškao ruke, pustio me da ga milujem (posebno je volio da ga češkam iza ušiju i ispod donje vilice, po grlu sve do grudi), i onda pogledao prema zatvorenim vratima podruma. Izišli smo iz kuće i iskrali se u mrak. Tu je sačekao da odem do ulaza. Kada sam se okrenuo, Sari više nije bio tamo.

Kako se ukazao, tako je i iščezao. Možda u pradrevne šume iz kojih je došao. Ne znam.

Ne znam tačno ni čemu me je Sari htjeo naučiti. Samo znam da je to jedna od najvažnijih stvari u životu.

 

  Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Ujdurma sa “identitetima”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi. Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna: Poljubila je pravog princa! Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna: Poljubio je princezu

 

Veličanstvene ideje humanizma.

Marx se udavio u mlakom, mutnom plićaku prepunom punoglavaca!

Nije shvatio da nikako nisu mogli postati ništa drugo nego – žabe!

 

Epohalna budalaština o “pluralitetu identiteta” i “fluidnosti identiteta” hara svijetom kao epidemija. Svi bi da od nas čine nekog drugog. Ideološka stupidarijum sa ciljem da ljude uvjeri da nisu oni koji jesu, da su samo privremeno ti koji jesu i da uz malo pomoći i veliku korist za prevarante, mogu postati neko drugi. Tako bezočno varaju i cijele narode! Podvala je bazirana na šibicarskoj opsjeni zamjene odrednice “Ko” sa odrednicom “Šta”. “Postaćete nešto drugo” tako je uvaljeno kao “Postaćete neko drugi”. U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi.

Formula identiteta je jasna i nepromjenjljiva:

A = A

Ni čovjek, ni narod ne može promijeniti svoj identitet! Može i mora promijeniti izgled i lične podatke ali onaj koji ih mijenja, koliko god puta ih promijenio, sam ostaje nepromijenjen! Može, iako ne mora, promijeniti svoje seksualne preference,  čak i svoj pol, ali on ostaje isti kojii je bio, jer, čovjek nije isto što i njegov pol. Kastrirani je isti koji je bio i prije kastracije, jednako kao što je čovjek kom je amputirana ruka, ostao onaj isti koji je bio prije amputacije.

Velika podvala za papagaje iz zemalja koje treba odvratiti od kulturne samosvijesti. A kada se represijom, prinudom, silom ili milom to i postigne, narod je ostao isti koji je i bio, samo što je od sebe načinio magarca, klovna, drugorazrednu kopiju sopstvene autentičnosti. Njegov identitet nije promijenjen, promijenili su se stavovi ali nosilac stavova je ostao isti! Saznanje da ćemo u svakom slučaju i uvijek ostati oni koji jesmo, ohrabruje, daje nam krila. Šta god učinio, ne plaši se – to ćeš i dalje biti ti! Alkoholičar koji je postao apstinent, nije izgubio sebe, samo je promijenio svoj odnos prema alkoholu. Kriminalac koji se vratio na staze poštenja, postavši pošten, nije postao neko drugi, nego je promijenio svoje ponašanje i moralna načela! Dakle, nije postao drugi čovjek, nego bolji čovjek!

Koliko god puta mijenjao pol, čovjek ostaje onaj isti. To što je od muškarca, pretvoren u ženu (ili obratno), ni najmanje ne utiče na činjenicu da je on/ona i dalje ona/j isti koji je bio/la. Svejedno je hoće li se iz tijela muškarca odjenuti u tijelo žene, jer čovjek i nije svoje tijelo!  Kao što je i starac, upkos svih promjena, ostao onaj isti koji je, prije mnogo decenija,  bio odjenut u tijelo djeteta. Promjene su ne samo kvantitativne nego supstancijalne, ali svima nam je jasno da je to, uprkos svih promjena bez sumnje jedan isti čovjek od rođenja do sadašnjih 90 godina!

Mijenjajte narodu stavove kako hoćete, narod će ostati onaj isti koji jeste! Kad to shvati, neće dozvoliti ni da ga obmanjuju time da će biti za njega bolje kada postane neko drugi i prestane biti onaj koji jeste! Šta god ti učinili, koliko god ti mijenjali stavove i uvjerenja, ideale i snove, neće od tebe moći učiniti nekog drugog!

Kletva ili blagoslov –svejedno! – uvijek ćeš biti onaj isti koji jesi!

Zato, ne nasjedaj na te podvale, ne dozvoli da te prave budalom. Uvijek ćeš biti onaj koji jesi. Pa kad ti već niko ne može promijeniti identitet, čega se plašiš!? Zašto da  dozvoliš bilo kome da ti mijenja i tvoje stavove i uloge koje sam preuzimaš i za koje odgovaraš u sopstvenom životu? Učini to sam, ostajući uvijek isti, čini svoje postupke boljima; čuvajući svoju pamet, prestani praviti gluposti i počni razmišljati; braneći sopstveni ponos, prestani ponižavati druge: držeći do sopstvene slobode, prepusti svakome njegovu slobodu!

Ti si komad zlata: bićeš to i kada od sebe iskuješ zlatni ukras; ti si neobrađeni dijamant: bičeš to i kada sebe izbrusiš u sjajni dragulj.

Onaj si koji jesi i to ćeš ostati. Oplemeni sebe svojim mislima, svojim osjećanjima, svojom dobrotom, svojom pravednošću,

Ne mijenjajte svoj izgled, mijenjajte ono ružno u svom ponašanju: pranjem ruku ne peru se grijesi.

Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna:

Poljubila je pravog princa!

Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna:

Poljubio je princezu!

 

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pogled sa zvijezda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

 

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Hod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

 

Asfaltnom stazom, kroz dvorište prizemne kuće, prema kapiji koja izlazi na trotoar ulice, korak po korak hodaju dvije žene; između njih, pridržavan ispod ruku, više nošen nego svojim hodom, kreće se jedan starac. Ljeto je, vrelo popodne. Žene su u ljetnjim haljinama bez rukava. Starac je u kratkim sivim hlačama, sa bijelom potkošuljom.

Žene stasite, visoke; jedna je djevojka, na pragu dvadesetih; druga u četrdesetim. Po konstituciji, obliku lica i boji kose, mogle bi biti mati i kćerka. Starac je omalen, mršav, koža koja visi sa tankih, koščatih nogu i suhih ruku ukazuje na davno atrofirane mišiće. Ipak, pečat bliskog srodstva sa dvije žene očit je: mogao bi biti jednoj djed, drugoj pradjed.

Držeći starca ispod ruku, zastaju pred kapijom. Mlađa desnom, slobodnom  rukom otvara nisku kapiju od kovanog željeza, obojenu sjajnom crnom bojom. Pažljivo, korak po korak, izlaze na trotoar pridržavajući starca, ostavivši kapiju otvorenu. Iznad planinskog masiva u daljini, na nježno plavom nebu osjenčenom prvim rumenilom, još visoko, sunce se priklanja zalasku.

Na trotoaru, polagano, pažljivo, sa starcem ispod ruku, sve troje se okreću prema istoku, niz svjetlo, kao niz kakvu rijeku. Žar podnevnog sunca obasjava im leđa i kosim zracima iscrtava njihove izdužene sjenke desetak koraka ispred njih. Nešto mu govore, uvjeravaju ga, osmjehuju mu se, hrabre ga. Starac ih gleda sa dječijim povjerenjem u očima. Poslije kraćeg nećkanja, odvažio se, klima glavom, pristaje. Veoma pažljivo, ali odlučno, one izvlaće svoje ruke ispod njegovih i ostavljaju da ga stoji sam, bez oslonca.

Starac stoji sam, na svojim nogama, održavajući ravnotežu, koljena mu podrhtavaju. One ne skidaju pogled sa njega, hrabreći ga gestima i riječima. U jednom trenutku, starac pravi svoj prvi, nesiguran, kratak korak! Pa odmah zatim – drugi; u isprekidanom kontinuitetu polu-zastajkivanja i stalnog kretanja, kao da slijedi svoju sjenku, pravi treći korak. Pa četvrti, peti, šesti! Na sedmom starac zastajkuje, ljulja se, zanosi. Ne prilazeći mu, obadvije žene ga glasno hrabre da produži. Potpomognut tim toplim riječima podrške, osokolivši se, starac vraća ravnotežu, skuplja snagu i produžuje: osmi, deveti, deseti korak! Odlazio je od žena kao što voda teče od svog izvora, za svojom sjenkom, niz svjetlo.

Neko vrijeme stoji. Zatim se, veoma oprezno, stopu po stopu  okreće prema njima. One mu kliču i plješću rukama. Licem okrenut suncu koje se još malo spustilo i ublažilo sjaj, starac sada kreće nazad, sam i bez pomoći,  uz svjetlo, kao da ide uzvodno ka izvoru, opet prema ženama. Ozaren srećom, vraćajući im se nasmijan i u zanosu, niže korak za korakom lakše i brže nego kada je odlazio.  Sada je on naprijed, njegova sjenka ide za njim, čini se da to kukac u obliku starca i njegova sjenka hrle svjetlu, brzinom kojom se hod graniči sa produženim padanjem: svaki korak se čini kao posrnuće, a onda u poslednji momenat, stigne druga noga i spriječi pad, pa opet isto:  šesti, sedmi, osmi, deveti  korak! Deseti i ujedno njegov poslednji korak! –  završio je u zagrljaju u kom su sve troje neizmjerno veselili, smijali i nešto pričali.

Najzad se razdvojiše iz zagrljaja. Žene ga ponovo uzeše ispod ruku. Zatvoriše kapiju za sobom i prošavši jednako onim asfaltnim puteljkom kroz dvoriše,  uđoše u kuću.

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

Jer prvim korakom počne naš hod kroz prolazni život.

Poslednjim korakom počne naš hod u vječnost!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo