Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sari

Objavljeno prije

na

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Dvanaest pasa,   glasnika, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog – „Život“

 

Bilov, Balti, Runi, Tigar, Sari, Meca, Karabaš, Bigor, Grom, Borg, Mečo, Lav! Dvanaest glasaka, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog “Život“. Dolazili su od nekud, i nalazili me. Bez najave su dolazili, bez najave su odlazili. Ja ih nisam mogao ni dozvati, ni zadržati. Od najranijeg djetinjstva,  do moje pune zrelosti.

Već odavno mi nije došao ni jedan; ni glas donio, ni poruku prenio, ni pouku zagonetnuo.

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Jesu li to jedra, i kormilo, i kompas, i zvjezdane mape meni namijenjene? Je li to sve što su mi oni dali, da se time sam otisnem u život svojim brodom?

Hoće li mi to biti dosta? Hoću li znati?

Imao sam 14 godina kada se pojavio Sari. Odakle je došao!? Gdje je bio do tada? Kako je mene našao: sam ili ga je neko poslao, uputio, dao mu zadatak? Ništa od toga ne znam. Što bi rekao pjesnik:

“Iziđe iz pradrevnih šuma i – ukaza se!“

Da li je izišao iz pradrevnih šuma – ne znam. Znam da se, tog ljetnjeg dana  –  ukazao! Dok sam se penjao uz strmu stranu Kačaničke Klisure na lijevoj obali rijeke Lepnac, obraslu niskim i gustim prnarom, digao sam pogled da procijenim koliko mi još treba do vrha:  na samom rubu klisure stajao je Sari. Izrazito snažne konstitucije, visokih i veoma jakih nogu, pravih leđa, dubokih grudi, kratke guste dlake (ovčari je nazivaju “rudo vlakno“), crvene boje, mišićav kao lavovi sa asirskih bareljefa, obasjan suncem i ocrtan na plaveti neba, izgledao je veličanstveno!

Zadivljen, izgovorih jednu riječ:“Sari!“

I Sari mi pođe u susret. Kada, prijateljski mašući repom, stiže do mene, dopusti mi da ga pomilujem. Onjušio mi je ruke i pogledao me ravno u oči svojim bistrim smeđim očima. Nikada, ni prije ni poslije toga, nisam sreo šarplaninaca sa tako besprijekorno proporcioalnom i jakom glavom, kao isklesanom u crno-crvenom granitu od samog Mikelanđela.

Oni koji znaju da je u ovim predjelima generičko ime šarplaninaca crvene dlake, sa crnom “maskom“  ( njuška do samog čela sa naglašenim obrvama), reći će da se ovaj šarplaninac sigurno zvao Sari i da se prosto odazvao na njemu poznato ime, imaće dobar argument; ali, taj argument svakako ne može objasniti kako se desilo da ja baš tada krenem, bez ikakvog cilja ka vrhu klisure; da se baš tada Sari pojavi na dvadesetak metara iznad tačke na koju sam kanio izići; i pogotovo, da smjesta pođe meni u susret, kao da je mene i čekao? Pogotovo, što se kasnije pokazalo da je bio apsolutno nepovjerljiv prema ljudima i da za svo vrijeme koliko smo bili zajedno, ni jedan jedini put nije dopustio ni jednom čovjeku da mu priđe ni blizu!?

Od kada smo se zajedno spustili u fabričko naselje u dolini Lepenca, cijeli mjesec smo bili nerazdvojni od zore do mraka. Gdje je odlazio noću, nisam doznao. U mrak bi me dopratio do omanje jednospratne kuće sa četiri stana u kojoj smo stanovali, i nakon što bi me onjušio dok sam ga ja milovao, sačekao bi da uđem u ulaz; kad bih se okrenuo da ga još jednom pogledam, njega nije bilo. Od mene je primao hranu, ali više da me odobrovolji – da ne kažem; da me ne uvrijedi! – nego što je izgledao da je gladan.

Jedne noći sam ga sasvim jasno sanjao: kao, Sari je teško ranjen i sklonio se u podrum naše zgrade! Prenuo sam se: tek je svitalo. Obukao sa se i na prstima iskrao iz stana. U tami podruma, ispod stepeništa, tačno onako kako mi se javio u snu, ležao je Sari. Onjušio  mi je ruke ali nije ustao. Pomilovao sam ga po glavi i leđima. Kada mi je ruka skliznula prema rebrima, osjetio sm da mu je cijela strana sva ulijepljena. Krv! Sari je imao prostrijelnu ranu: metak mu je prošao s jedne na drugu stranu grudi! Brzo sam se vratio do našeg stana na spratu,  tiho ušao, pronašao ključ od našeg podruma i jednako tiho se vratio do Sarija. Tako velikog i teškog nisam ga mogao nositi, ali mi je Sari junački pomogao, ne ispuštajući ni glasa od sebe,

Odmah, čim sam izišao na ulicu malog naselja, već se raščulo šta se te noći desilo. Komandir milicije, sa dva milicionera,  uvrebao je Sarija nakon što me ispratio do kuće. Pustili su na njega dva službena njemačka ovčara “vučjaka“, uvjereni da će ga ovi izujedati do smrti. Za manje od minute, Sari je teško povrijedio oba napadača; jedan je u zoru i uginuo od gubitka krvi iz dvije velike rane, jedne na trbuhu, druge na grlu, drugog su sa slomljenom prednjom nogom i ranom na leđima hitno prevezli veterinaru u Skopje. Komandir je stigao da ispali sedam metaka iz pištolja prije nego što je Sari nestao u mraku.  Samo prvi metkom ga je pogodio i nanijeo mu onu prostrijelnu ranu; ostalih šest je ispalio nasumice, kada se Sari već izgubio sa uličnog svjetla.

Njegovao sam i hranio Sarija jedanaest dana. Jake konstitucije i odličnog zdravlja, Sari se brzo oporavljao. Komandir me je dva puta pozvao raspitujući se jesam li pronašao “lešinu onog psa-ubice“, jer on zna da ga ja smrtno ranio, „iako ta mrcina nije ni skiknula“,  prijeteći da će podnijetu tužbu protiv mojih roditelja za “dva milicijska vučjaka, jednog zaklanog, drugog onesposobljenog“.

Tužba nikada nije podnijeta, jer su svi znali, a mnogi i vidjeli, da je sam komandir nahuškao vučjake na Sarija.

Dvanaesti dan, kasno uveče, kada sam Sariju donijeo hranu u podrum, shvatio sam da će otići. Dugo mi je njuškao ruke, pustio me da ga milujem (posebno je volio da ga češkam iza ušiju i ispod donje vilice, po grlu sve do grudi), i onda pogledao prema zatvorenim vratima podruma. Izišli smo iz kuće i iskrali se u mrak. Tu je sačekao da odem do ulaza. Kada sam se okrenuo, Sari više nije bio tamo.

Kako se ukazao, tako je i iščezao. Možda u pradrevne šume iz kojih je došao. Ne znam.

Ne znam tačno ni čemu me je Sari htjeo naučiti. Samo znam da je to jedna od najvažnijih stvari u životu.

 

  Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Pouka o zahvalnosti i dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

 

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zemlja ili život?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljudi se dijele na one kojima je najviša vrijednost zemlja (bilo kao privatni posjed, bilo kao patria, vatan, otadžbina, domovina) i na one kojima je najviša vrijednost ljudski život (sopstveni, svoje porodice, život i opastanak svog naroda)

 

Ubio brata za metar zemlje! Trojica mrtvih zbog međena njivi! Mnogo puta sam pročitao ovakve naslove i svaki put sam se jednako čudio. I kad god sam  razgovarao o takvim događajima, svi su se zgražavali, ibretili se i nazivali učesnike tih krvavih obračuna mahnitim ludacima, primitivcima, psihopatskim ubicama. Koliko god bila jednodušna njihova osuda, ovi tragični incidenti se ponavljaju i danas, svakodnevno i svuda, širom svijeta. To može značiti ili da osuda i nije tako jednodušna kako se čini na prvi pogled, ili da počinitelji ovih ubistava nisu uvijek i isključivo ni mahniti ludaci, ni primitivci, ni psihopate! Kada mi je, nedavno, jedan od preživjelih aktera obračuna u kom su praktično bile zatrte dvije porodice bliskih rođaka, nakon izlaska sa dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne, mirno priznao da se ne kaje i da bi uvijek bio spreman ubiti bilo koga za metar svoje zemlje, zamislio sam se. Odlučnost sa kojom je on to rekao, nepokolebljivost njegovog uvjerenja da braneći taj metar svoje zemlje po cijenu života (svog i tuđeg), postupa ispravno, da zapravo izvršava svoju najvišu moralnu obavezu, potresla me je snagom autentične iskrenosti. Ako je u tome i bilo nekog ludila, to je bilo ludilo fanatične predanosti, potpune posvećenosti odbrani svoje zemlje.

Svoje zemlje! I tada mi je sijevnula pred očima slika slavnih kraljeva, vođa i vojskovođa, kako sa jednakim žarom i uvjerenjem  polažu zakletvu: „Ako treba, svi ćemo izginuti, ali nećemo dati ni pedalj svoje zemlje!“

Baš tako. Ne: ni metar, nego: ni pedalj svoje zemlje.

Oni koji su spremni izginuti do poslednjeg, braneći svaki pedalj svoje zemlje, isti su oni koji će ubiti brata zbog metra zemlje! Ljudi se očito dijele na one kojima je najviša vrijednost zemlja (bilo kao privatni posjed, bilo kao patria, vatan, otadžbina, domovina) i na one kojima je najviša vrijednost ljudski život (sopstveni, svoje porodice, život i opastanak svog naroda).

Zemlja ili život? Njiva ili orač? Država ili narod? Tek kada se izbor postavi ovako resko disjunktivno, isključujuće kao kjekegorovski neopozivo Ili/Ili, raziđe nam se ona magla pred očima i postane nam jasno da ova dva koncepta proizilaze  iz dvije kontradiktorno suprotstavljene filozofije društvenog života i morala.

Spremnost da po cijenu života (svog, svoje porodice, svog naroda), ne damo ni metar svoje zemlje (privatne ili, recimo to bez patetike: zemlje svojih pradjedova), predstavlja krajnju konsekvencu filozofije prioriteta zemlje nad životom!

Spremnost da po cijenu napuštanja zemlje (svoje ili pradjedovske), sačuvamo život (svoj, svoje porodice, svog naroda), predstavlja krajnju konsekvencu filozofije prioriteta života nad zemljom.

Možda bi bilo tačnije reći: nad posjedovanjem svoje zemlje!? Možda, iako ostaje nejasno može li se zemlja uopšte posjedovati, može li biti onako svoja, kao što je život svoj!?

U osnovi, stav prema ove dvije filozofije nije stvar izbora nego stvar  naravi, karaktera, tijesta od kog je umiješena naša duša. Na izvjestan način, odluka je donijeta u nama prije nego što smo o njoj počeli razmišljati. Iako dakle, nema mjesta za arbitriranje, ipak treba imati u vidu krajnje konsekvence izbora: Ili zemlja/Ili život!

Njiva ne može bez orača. Orači mogu bez njive. Orači prodaju i kupuju njive! Njive ne rađaju orače! Dok je orača, biće i njiva.

Države ne mogu bez naroda. Narodi mogu bez država. Narodi formiraju ili rasformiraju države! Države ne stvaraju narode. Dok je naroda, biće i države.

Knjiga postanka (Genesis) nam govori o Kainu i Avelju. Kain je zavolio zemlju i postao ratar. Uzgajao je žitarice, voće i povrće. Avelj je zavolio život(inje) i postao pastir. Oba brata su prinijela žrtvu Bogu. Avelj, pastir, ponudio je „masne dijelove od prvorođenca svoga stada“; Kain, ratar, ponudio je birane „plodove tla“. „Na to Bog (Jahve) milostivo pogleda na Avelja i njegovu žrtvu, a na Kaina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.“ (Genesis: 4-5)

Kain se razljutio i rekao Avelju: „Hajdemo u polje.” Tamo je Kain ubio svog brata Avelja. Zašto Bog (Jahve) nije ni pogledao Kainove darove? Ja bih rekao zato što je znao da je Kain zavolio zemlju više nego rođenog brata. Zato što je volio više zemlju nego život, Kain je i ubio svog brata Avelja. Svaki put kad neko ubije čovjeka (brata) zbog zemlje (pedlja, metra ili djedovine), to bude zato što voli zemlju više nego život!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo