Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ko sam ja?

Objavljeno prije

na

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja

Kada bi svi ljudi, pred smrt,  dobili priliku da na svoj nadgrobni spomenik uklešu  ono što su, za života, saznali o sebi,    svaki čovjek bi, pošteno govoreći, morao priznati da se svo to znanje svodi na  jednu jedinu riječ:

NEPOZNAT!

Saznanje da ni dan danas nemam pojma ko sam ja ( a ne kako se zovem, šta sam po profesiji, gdje sam rođen), odvelo me je do nekih, koliko god melanholičnih, toliko, u neku ruku, suštinski važnih, i usudiću se reći – ohrabrujućih uvida.

Najprije, do svijesti o ograničenosti i površnosti svega što sam naučio, jer, mada sam to svoje naučeno znanje mogao upotrijebiti u gotovo svakoj prilici, bilo je potpuno beskorisnim kad bih se suočio sa  pitanjem:“Ko si ti?“  Da, neki su bili zadovoljni kada bih im rekao svoje ime, profesiju, kada bih im pokazao ličnu kartu (na zahtjev službenih lica), ali šta vrijedi kad sam ja ostajao jednako nezadovoljan: jer ovo jeste moje ime; to jeste moja profesija; to je moja lična karta, ali sve su to, takoreći,  samo oznake na flaši, a ko je onaj “Ja“ u flaši?   – to je ostajalo bez odgovora!

Lako je reći: otvori i probaj to što je u flaši! Mi nismo ono što jesmo i jesmo ono što nismo! Sve što jesmo – mijenja se: ali naše “ja“ ostaje isto, ne mijenja se.

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja.  S druge strane, činjenica da je nedovoljnost (možda je bolje reći: nebitnost, irelevantnost), onoga što sam ja naučio, zapravo samo pojedinačni ulomak nedovoljnosti, i utoliko nebitnosti i irelevantnosti sveukupnog ljudskog znanja. Ni drugi nisu mogli naučiti mnogo više, jer pred tim pitanjem čitavo čovječanstvo i dalje ostaje nijemo! Svi smo mi  oduvijek, možda i zauvijek, bezbrojne boce velike i male, trbušaste i vitke, od raznobojnog stakla, sa natpisima jednostavnim, suhoparnim, pompeznim, sa podatcima o geografskom porijeklu, godini proizvodnje, osvojenim odličjima i medaljama, sa etiketama napisanim običnim ili pretenciozno zlatnim slovima, kitnjastim kaligrafskim pismom, nevještim rukopisom olovkom, pojavljujemo se i nestaju sa bekrajnih polica života i sve se to neprekidno mijenja. Samo onaj nevidljivi impuls i bestjelesna čežnja u nama, ostaju isti.

Zatim mi se, kao hladna sjena mrkog oblaka na sunčanoj livadi, ili možda adekvatnijim primjerom rečena ista misao, kao bljesak munje kroz olujnu noć, ukazala druga misao: iako je, pravo govoreći, takav život, zapravo  jad, čemer i tuga – dovoljna je sama pomisao na smrt pa da nam se svi jadi, čemer i tuga života smjesta učine smiješnim! – misao koja je, makar i kao paradoks zluradosti, suštinski značajna i sasvim nedvosmisleno – ohrabrujuća.

Konačno, shvatio sam da je zahtjev delfijskog proročanstva:“Spoznaj sebe!“  pretvoren u ključ, najprije sokratovske, a zatim i svake druge filozofije, zapravo jedna groteskna, u svakom slučaju – epohalno uspjela  šala –  zadatak na koji je nasjelo cijelo čovječanstvo. Ova filozofska “Rubikova kocka“ je neuporedivo uspješnija od one obične “Rubikove kocke“,  jer  ovu ne možemo riješti, a ipak se ne možemo ni osloboditi potrebe da je pokušavamo riješiti i doznati ko smo (u najmanju ruku, dok god je ovaj imperativ temelj naše samosvijesti kao ljudskih bića!);  s druge strane, izvjesnost krajnjeg neuspjeha da odgovorimo na to pitanje, ni jednog trenutka nas ne odvraća od uvjerenja da je traženje tog odgovora, naš osnovni zadatak . “Gnosi se avton!“ – “Spoznaj sebe! Saznaj ko si!“ –  jeste aksiomatski prihvaćen imperativ ljudskog života, jer život proveden bez pitanja o sebi, ne samo što nije vrijedan življenja, nego uopšte i nije ljudski život!

Pitam se treba li o ovome (ili o bilo čemu istinski važnom!?), reći bilo šta, treba li govoriti – naglašavam: treba li, a ne vrijedi li, ni da li je dobro? – jer mnogo šta vrijedi i bilo bi dobro i reći i učiniti ali je zabranjeno; i obrnuto – mnogo šta se kaže što ne vrijedi reći,  mnogo šta nije dobro učiniti, a čini se, i čak – mora se učiniti!

Možda treba, možda vrijedi, možda je dobro reći još ovo:

Oko zrna pijeska, školjka stvara biser. Mi smo onaj nevidljivi biser bestjelesne čežnje,  oko kog cijelog života stvaramo svoju školjku.

Nije bitno kakva će biti naša školjka.

Bitno je da naš biser sačuva nepomućen sjaj svoje čežnje.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

 

 

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog,  Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija  pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon  hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska!        .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!?  Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom  ispoštovati(?).  Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom  poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati  ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati  i  neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu  volili, nego da su se  izvolili  do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te  dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što  nije izvolio/la  dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže  “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi,  čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se  potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo