Povežite se sa nama

DUHANKESA

Neposlušno sunce

Objavljeno prije

na

Svoj govor profesorima i studentima Univerziteta Salamanka, diktator Francisko Franko, završio je pokličem:”Viva la Muerte!” – “Živjela smrt!” Na ovo je poznati filozof Miguel de Unamuno, tadašnji rektor Salamanke, uzvratio:

“Nedopustivo je vršiti takvo nasilje nad razumom!” – rekao je autor Tragičnog osjećanja života. “Reći: Živjela smrt! – je logička besmislica, empirijska stupidnost i moralni bankrot! Parola Živjela smrt je parola protiv samog života, jer zapravo znači isto što i parola Smrt životu.”

Ovaj događaj zbio se oktobra 1936 godine. Miguel de Unamuno je na licu mjesta smijenjen sa rektorske pozicije, izbačen iz službe i osuđen na kućni zatvor. Dva mjeseca kasnije veliki filozof je umro je pod sumnjivim okolnostima.

Danas, 82 godine kasnije, odlukom političkih institucija, proslava Dana albanske azbuke (abecede) u Makedoniji, održava se pod parolom:

“Sunce se rađa na Zapadu!”

Da politička elita svugdje i oduvijek na sve načine manipuliše sa građanskim emocijama, da ih eksploatiše i iskorišćava za svoju ličnu korist, notorna je činjenica koju je nepotrebno dokazivati! To spada u pravila igre poznate pod imenom “Politika i narod”. Ali proglasiti takvu očiglednu besmislicu, kakvu sadrži tvrdnja da Sunce izlazi na Zapadu, za motto jedne tako značajne manifestacije kakva je Dan nacionalna abecede, i to u ime sopstvenog ulizivanja aktuelnim centrima svjetske političke moći (koji su, kao što je poznato, pozicionirani u onom dijelu svijeta koji nazivamo Zapad), znači zaista prekardašiti.

Kako su se uopšte odvažili na ovu sprdnju sa zdravim razumom – to je ono što alarmira!? Čak i u metaforičkoj ravni, koja sugeriše da je sva pamet iscurila sa Zapada, i da se Sunce svjetske duhovnosti rađa na Zapadu, ova tvrdnja je prijesna laž i besramni falsifikat istorije!

Činjenica da se jesu odvažili, potvrđuje da vjeruju kako im je dopušteno sve, pa i ovakva nečuvena drskost da umisle kako mogu natjerati neposlušno Sunce, umjesto na Istoku, da se od sada na njihovu zapovijest, svakog jutra počne pojavljivati na Zapadu??

Ako pređemo preko ovog nasilja nad neporecivom činjenicom svakodnevnog iskustva i prihvatimo da je smisao ove užasavajuće parole, zapravo metafora o duhovnom suncu, koje je ogrijalo čovječanstvo sa Zapada, uvjerićemo se da je i ova tvrdnja nasilje nad elementarnim činjenicama kulturne istorije čovječanstva!

Ako je za vjernike kršćane (hrišćane) njihova religija sunce, to sunce se rodilo na Istoku, u Aziji, konkretno, na Bliskom Istoku. I sunce vjernika Jevreja, izgrijalo je na Istoku. I muslimanima je sunce granulo na Istoku! I Abraham (Avraam, Ibrahim), i Isus Krist i Muhammed a.s. obasjali su čovječanstvo sa Istoka a ne sa Zapada!

Ako isto pitanje postave sebi oni koji svjetlost vide u filozofiji, u humanističkim ili u egzaktnim naukama, astronomiji, matematici, hemiji – u etičkim principima i estetskim kvalitetima – u političkim vrijednostima – uvjeriće seda su se sva ova sunca duhovnosti rodila na Istoku i ni jedno jedino – na Zapadu!

Osim što je sva spiritualnost svijeta zasijala sa Istoka: Judejstvo, Kršćanstvo, Islam, Hinduizam, Budizam, Zoroastrizam, Mitraizam, Konfučijanstvo, i sunce filozofije rodilo se na Istoku – i kao pojam i kao riječ i kao aktivnost! – na Balkanu! Što dublje u istoriju, sunce duhovnosti i kulture pomjera se sve dalje na Istok; Heraklit je rođen i cijeli život je proveo na tlu Male Azije, u gradu Efezu!

Matematika je porijeklom iz Indije; Arapi su autori savremenih brojeva dekadnog sistema, algebra je arapska riječ kao i (al)hemija; na Istoku su rođene riječi “politika”, “demokratija”, kao i demokratski sistem, čak i tiranija; likovne umjetnosti i književnost – potekle su na Istoku, od Sofokla, Eshila i Evripida, a vajarstvo su uzdigli Fidija i Poliklet.

I kad smo već kod Dana azbuke (abecede), i prva slova napisana su na Istoku, u Mesopotamiji! I mnogoprije pojave književnosti na Zapadu, nastali su besmrtni spjevovi i epovi Ramajana i Mahabharata, Gilgameš i Knjiga mrtvih, Ilijada i Odiseja.

Krajni je čas da prestane ova, iz političkog smetlišta izvađena, izanđala, ideološki otrovna, stupidna priča o Zapadnim vrijednostima! Nema ni Zapadnih ni Istočnih vrijednosti, nema novih i starih vrijednosti! Postoje smo univerzalne vrijednosti, vječne vrijednosti, ljudske vrijednosti, vrijednosti koje sjedinjuju ljude razgraničavajući čovjeka od nečovjeka!

I to će uvijek biti tako, kao što će se uvijek i Sunce rađati ne Istoku, dok je svijeta i vijeka!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Diskriminacija ljudskih stradanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani

 

U mjesecu smo velikih vjerskih praznika, obaveza više da se vjernici približe jedni drugima i da se podsjete da su mir, uzajamno razumijevanje i poštovanje jednako obavezni u religijama koje ovog aprila slave svoje najveće praznike.

Prošlo je 30 godina od početka opsade Sarajeva i 26 godina od pobjede opsađenih nad agresorima. Od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 – 1425 dana. Opsadu je naredila vlada SRJ (Srbija i Crna Gora) na čelu sa predsjednikom  Slobodanom Miloševićem a vojne operacije  organizovao je generalštab JNA, koji je za opsadu Sarajeva obezbijedio  oko 300 artiljerijskih cijevi, 250 tenkova, 50.000 tona municije i oko18.000 vojnika preimenujući ih u „Vojsku Republike Srpske” (VRS). Oružje je postavljeno tokom zime 1991/92. Tada je JNA (koja je u vrijeme početka opsade i formalno bila agresorska armija strane države na tlu samostalne i suverene Bosne i Hercegovine), rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Tokom opsade u Sarajevu je poginulo 11.541 ljudi, od toga 1.601 djece.

Već sama činjenica da je to bila najduža opsada jednog glavnog grada u istoriji čovječanstva, bila bi dovoljna da se opsada Sarajeva nikada ne zaboravi. Mnogi je nisu zaboravili. Građani Sarajeva neće je nikada zaboraviti. Ali, zaboravili su je lideri EU. Na godišnjicu početka opsade, 5. aprila, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski video porukom se obratio španskom Parlamentu podsjećajući „…da je sada april 2022. ali kao da je april 1937 godine”, aludirajući na bombardovanje baskijskog grada Gernike.

Jeste, Gernika je bombardovana od njemačke avijacije puna tri časa u akciji Hitlerove podrške fašističkoj vladi tadašnje Španije. U tročasovnom bombardovanju poginulo je između 150–1650 ljudi. Evropska demokratska javnost opravdano je upamtila taj dan i ubilježila ga u kalendar osude fašizma i praznik demokratije, mira i humanizma. Pikaso je obilježio događaj slavnom slikom Gernika. Međutim, Gernika se desila 26. aprila 1937. godine, prije 85 godina, a obraćanje Zelenskog je bilo 5. aprila, na dan kada je započelo bombardovanje Sarajeva. Prije 30 godina i cijelih 50 godina poslije Gernike.

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani. Ne uklapaju se u ovaj scenario. Ni Srbija, koja je opsjedala Sarajevo, jer je treba pridobiti za članstvo u EU, ni BiH čiji je glavni grad Sarajevo bilo pod opsadom, kao država oko čije kandidature se odluka još odlaže, iako su agresija na ovu državu i opsada njenog glavnog grada morali biti dovoljan razlog za njeno direktno članstvo u EU, imajući u vidu da je Parlament Španije ekspresno odobrio inicijativu da se Ukrajina hitno primi u članstvo EU. Nažalost i sramotu, ono najvažnije što se u ovaj scenario ne uklapa jeste činjenica da su u najvećem procentu žrtve u opsađenom Sarajevu bili Bošnjaci muslimani, dok su svi učesnici u opsadi, uz Srbe, bili – pravoslavci. Među njima je bilo i Rusa (osim plaćenika, ugledni pisac Limonov je sa Trebevića ispalio granatu na opsađeno Sarajevo), podatak koji bi u aktuelnom trenutku dobrodošao, kad se ne bi znalo da su među plaćenicima u opsadi Sarajeva učestvovali i Grci, Bugari ali i, što je najnezgodnije – Ukrajinci!

Diskriminacija stradanja prema vjerskoj pripadnosti stradalnika, apsolutno je nedopustiva kao aktivna politika OUN i EU – vodećih svjetskih institucija za borbu protiv svih oblika diskriminacije i zaštitu univerzalnih ljudskih prava u svijetu, bez obzira na rasnu, vjersku i kulturnu pripadnost i politička uvjerenja ljudi. Nažalost za ove principe i na sramotu onih koji ih krše, 30 godina poslije opsade Sarajeva, produžuje se diskriminacija stradanja na vjerskoj osnovi. Kao i svakog prethodnog Ramazana, i ove godine vidimo na socijalnim mrežama brutalna zlostavljanja Palestinaca muslimana u Izraelu, ignorisanje njihovih ljudskih i vjerskih prava i vojne akcije odmazde kao reakciju na kamenje koje mladi gnjevni Palestinci bacaju na najbolje naoružane vojnike u svijetu, jer  jedino tako mogu sačuvati osjećaj ličnog samopoštovanja i odbraniti vjersko i nacionalno dostojanstvo. Kao i svih godina, i ove godine, OUN i EU produžuju sa promocijom politike diskrimnacije ljudskih stradanja prema njihovoj vjerskoj pripadnosti, ne pružajući im pomoć i ne osuđujući nasilje Izraela.

Hvala Sarajlijama što su odbranili Sarajevo od najduže opsade u historiji svijeta. Hvala Palestincima što brane svoje samopoštovanje i dostojanstvo svoje vjere i nacije. Hvala svima vama koji ste žrtve nasilja i nepravde jer ste bili i ostali bolji od onih koji nad vama vrše nasilje i čine vam nepravdu.

Koliko god vas zaboravljali, uvijek ćete ostati nezaboravni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Uči, da ne ostariš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života

 

Danas ljudi žive u dvostrukoj iluziji: 1. Da se može izbjeći neizbježno; 2. Da se može postići nemoguće.  Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti  mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života, da ih ne nabrajamo i da ne dokazujemo ono što je očigledno. Na ova razmišljanja naveo me jedan aforizam na koji sam naišao ovih dana a koji je sabrao tone i tone lajkova:

,,Ne prestajemo učiti zato što smo ostarili. Starimo zato što smo prestali učiti.”

Šarmantna dosjetka, na principu permutacije subjekta u predikat (,,Argument sile  zamijeniti silom argumenta!”), ali ipak samo šarmantna dosjetka. Kao i one najbolje, i ova je fascinantna i  – beznačajna. Drugim riječima njena informativna vrijednost je nula. Nema broja ljudima koji su dočekali duboku starost a cijeli život proveli u rutini svakodnevnog ponavljanja istog, bez bilo kakve želje za novim saznanjima. Kao što nema broja ni onima koji su cijelog života bili strastveno posvećeni učenju a zavrsili život prije pedesete, četrdesete, čak i prije tridesete. Naravno, nebrojeno puta se desilo i obrnuto: umirali su rano i rutineri, doživjeli su duboku starost i oni koji su cijeli život učili.

Poenta je jednostavna. Oni koji uče i u poznim godinama, ne treba da se zavaravaju da su te godine dočekali zato što su cijelog života učili. I da su prestali uučiti u ranom djetinjstvu, sva je prilika da bi dočekali istu duboku starost. Ukratko, ne postoji kauzalna veza između učenja i dužine života. Nije učenje recept za dug život, ni lijek protiv starosti! Kao što nije recept ni pustiti mozak na pašu odmah poslije osnovne škole.

Ako prihvatimo da za sve pod kapom nebeskom postoji pravo vrijeme, složićemo se da postoji pravo vrijeme za učenje. Čovjek koji marjivo uči i u starosti, liči na učenika koji piše nedovršen domaći zadatak. Starost je plod života. Ispunjenje cilja života, ili ako vam smeta riječ ,,cilj”: realizacija životnog projekta, dovršenje programa života! I tu prestaje osnova za svaku subordinaciju i svaku hijerarhizaciju:

Busen bujne planinske trave jednako je ostvario svoj cilj, projekt, program,  kao i raskošni grm procvalih bijelih persijskih ruža.

Travi je da nikne, ruži da procvjeta!

Kad to postignu, postigli su svoje.

Trava koja se osuši prije nego što čvrsto uhvati jak korijen u livadi, ruža koja uvene prije nego što procvjeta – nisu.

Hoćemo li sebe ostvariti, to samo jednim dijelom zavisi od nas. Onim manjim. Ali koji je upravo zato važan koliko i onaj veći, od nas nezavisni dio. Kad je i taj dio uz nas, prihvatimo ga kao dar i radujmo mu se. Konačno, treba shvatiti da su infantilnost, adolescencija, mladost,  zrelost i starost faze kontinuiranog procesa u kojima je svaka sljedeća u određenom smislu viša od prethodne. Bezbrižno je djetinjstvo, dramatične su pubertetske godine, lijepa je mladost, samosvjesna je zrelost, ali tek će starost – doći na svoje!

Zato, ostavite se iluzija ljudi: nemojte izbjegavati neizbježno i ne zavaravajte se ostvarenjem neostvarivog. Svejedno da li ste cijeli život učili ili niste, svakako se potrudite da dođete na svoje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo