Povežite se sa nama

OKO NAS

BOTANIČKA  BAŠTA POD UPRAVOM JP NPCG: Vincekov poklon Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Nakon 37 godina, Botanička bašta u Dulovinama postala je vlasništvo države, odnosno Javnog preduzeća Nacionalni parkovi. Botaničar Danijel Vincek i njegova supruga Zora poklonili su to „parče botaničkog raja“, uvjereni da će nadležni uspjeti da ga očuvaju i naprave važnim segmentom turističe ponude sjevera  

 

Kolašinskom Botaničkom baštom ubuduće će upravljati država, to jest Javno preduzeće Nacionalni parkovi Crne Gore. Prirodnjak Danijel Vincek to prirodno dobro i dragulj turističke ponude sjevera riješio je da pokloni državi još prije nekoliko godina. Međutim, sve do sada traženi su administrativni načini kako da država na zakonit način prihvati taj poseban poklon. Odobrenje za to dala je Vlada minulog mjeseca, s obrazloženjem da vrt ima nacionalni i međunarodni ugled.

Botanička bašta postoji od 1981. a zakonom je  zaštićena od 1994. godine. Nalazi se u selu Dulovine, udaljenom nekoliko kilometara od grada, a na  površini je  od 646 kvadratna metra. Na nadmorskoj visini od 1.018 metara ima oko 400 vrsta biljaka, većinom endemskih, a oko 80 odsto su ljekovite. Tokom jedne sezone posjeti je više od 2.500 turista i zaljubljenika u floru. Većina njih u Kolašin dolazi upravo zbog činjenice što na jednom mjestu može vidjeti biljno bogastvo Crne Gore. Uz manje-više neznatnu pomoć države i opštine, Vincek je svima minulih godina bio dobar domaćin i edukator.

U jednom trenutku, kako kaže, postalo je očigledno da  njegov životni projekat „zahtijeva nadgradnju, proširenje i ulaganja“ pa se nada odgvornom odnosu nadležnih. Sa svojom životnom saputnicom objašnjavao je više puta da je „bašta živi organizam i projekat, koji treba da okupi inteligenciju i talente, ali i zainteresovanost“.

Vincek je ostvario saradnju i s berlinskom botaničkom baštom, a tokom više od tri decenije biljke su u „parče botaničkog raja“ u Dulovinama unošene s  Bjelasice, Sinjavine, Durmitora, Komova, Moračkih planina, Prokletija, Lovćena, Rumije i Orjena… Tokom godina brižljivo je formirana i baza podataka koja prati morfologiju i fenofaze pojedinih biljaka. Vincek ima i bogatu kućnu biblioteku i zbirku fotografija, što upotpunjava ono što se vidi u vrtu.

Vincekovi su, pored bašte, državi poklonili i vikendicu s dvorištem i livadom, pokretne stvari i biblioteku. Sve to procijenjeno je na oko 46.000 eura. Vlada smatra da „postoji apsolutna opravdanost da JP Nacionalni parkovi bude upravljač tog  zaštićenog područja“. Razlog za to je „očuvanja bašte i realne potrebe postojanja jednog specijalizovanog botaničkog objekta koji bi objedinio kulturnu, naučnu i edukativnu djelatnost vezanu za prirodne vrijednosti Crne Gore“, navedeno je u obrazloženju Vlade.

JP Nacionalni parkovi procijenili  su da će ih održavanje Vincekovog životnog projekta koštati blizu 70.000 prve i po blizu  48.000 eura svake neredne godine.

Vincekovi su s druge strane  zahvalili Vladi zbog toga što je našla način da riješi finansijski i reguliše pravni status  bašte. To su nedavno napisali i u pismu premijeru. Njihovu ideju od prije nekoliko godina dočekale su administrativne barijere, a upravo je premijer, po njihovom mišljenju, „zbog posebnog senziblitite prema sjeveru Crne Gore podstakao administraciju na ažurniji odnos i nalaženje zakonitog rješenja“.

Bračni par prirodnjaka smatra da je država time njima uakazala povjerenje i obećavaju buduću edukativnu pomoć. Vincek je uvijek bio izuzetno skroman kada je govorio o svom naučnom radu i doprinosu turističkoj i svakoj drugoj afirmaciji Kolašina.

Osim rada na Botaničkoj bašti, Vincek je sa svojom suprugom u više navrata lokalnim vlastima saopštavao svoje ideje, koje bi na više načina koristile Kolašinu. Međutim, niko do sada nije imao sluha za njih. Nikad nijesu ozbiljno razmotreni planovi za uzgoj „kultivara”, višegodišnjih i sezonskih ukrasnih biljaka, iako Crna Gora troši mnogo novca  na njihov uvoz.

„Prema našim podacima u Kolašin se sedmično uveze ‘kultivara’ u vrijednosti od preko 12.000 eura. To je frapantan podatak, koji jasno signalizira na što bi se trebalo orijentisati. Predlagala sam da se jedan od rasadnika Uprave za šume, koji se nalazi u Trebaljevu, namijeni upravo takvoj proizvodnji. Jasno je koliko bi to koristi donijelo”, objašnjavao je uzalud bračni par Vincek.

Nikad nije realizovan ni njihov predlog projekta „Kolašin grad u cvijeću“. Ideja je bila da se na svim površinama u gradu pogodnim za to zasadi cvijeće, a to bi trebalo da učine i građani u svojim dvorištima i baštama.

Na taj način je jedan njemački gradić za svega par godina postao turistička atrakcija. Projekat nije zahtijevao velika ulaganja, ali treba motivisati ljude, promijeniti način razmišljanja, odnos prema okolini, stepen posvećenosti…

Iako je sada već vremešni prirodnjak zadovoljan načinom na koji mu je „država izašla u susret“ kada je prihvatila brigu o njegovom jedinstvenom vrtu, mnogi smatraju da Vinceku ni izbliza nije uzvraćeno u odnosu na ono koliko je on zadužio Kolašin i Crnu Goru.

Iako je dobio nekoliko nagrada za vrijeme svoje karijere u prirodi, Vincek je Crnoj Gori dao mnogo više nego što je dobio od nje. U knjizi o botaničaru,  u čiju je čast biljka virak ili vilina rosa, dobila je ime Alhhemill vincekiiRadmila Cerović je napisala: „Za ovakav projekat nije se našlo pomoći niti razumijevanja u tom vremenu. Posebno opština kao domaćin nije tu prepoznala nikakvu korist za sebe. U tome trenutku kada je ova bašta nastajala, moglo se naći dosta slobodnih prostora, kako bi Kolašinci rekli ,,oderina”, koje nijesu ni za što služile. Ali između ostalog, gospodin Danijel nije bio ni od jednog rovačkog ili moračkog bratstva. Preostalo mu je da u ovoj projekat krene ličnim snagama, uz dosta odricanja i štednje u svom malom domaćinstvu…”

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo